REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-809/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta [obrt] za autolimarske, autolakirerske i prevoditeljske usluge, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juršetić & Aleksovski d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2071/2025-7 od 23. prosinca 2025., 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2071/2025-7 od 23. prosinca 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreb, Listopadska ulica 2, isplatiti tužitelju [obrt] obrt za autolimarske, autolakirerske i prevoditeljske usluge, vlasnik CL, [adresa], iznos od 744,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 789,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.“

2. U obrazloženju je navedeno kako iz dokumentacije u spisu proizlazi da je oštećenik 6. lipnja 2025. prijavio tuženiku štetu iz štetnog događaja od istog dana, povodom koje prijave je tuženik napravio izvid štete (list 12. -13., 14. spisa). U izvidu štete tuženika specificirani su dijelovi za popravak i radno vrijeme popravka (limar - 11,00 h, lakirer - 9,00 h), kao i potrošni materijal limara i lakirera. Tužitelj je izvršio popravak vozila i za navedeno izdao račun vlasniku vozila 23. lipnja 2025. (list 15. - 16., 17. spisa). Navedenim su računom obračunati potrošni materijal limara i lakirera te rad lakirera u trajanju od 9,00 sati po cijeni od 56,78 EUR po satu i rad limara u trajanju od 11,00 sati po istoj satnici, sve uvećano za PDV, jednako kao i rezervni dijelovi. Ukupan iznos računa je 2.139,06 EUR. Satnica po kojoj je tužitelj obračunao svoj rad predmetnim računom sukladna je Cjeniku tužitelja od 1. ožujka 2025. (list 19. spisa).Tuženik nije osporio da je isplatio oštećeniku iznos od 1.394,56 EUR temeljem vlastite procjene štete (list 12. -13. spisa) prema odštetnom zahtjevu broj 2582 1051 2376. Prema tome, jasno je da je tuženik opisanim postupanjem priznao nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost te da je osporio samo visinu troškova popravka vozila. Time je sud prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim. Suprotno stajalištu tuženika, odabirom tužiteljeve radionice za popravak vozila, oštećenik nije doprinio nastanku štete u smislu čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO) budući da je oštećenik slobodan u odabiru radionice (ovlaštenog ili neovlaštenog auto servisa) u kojoj će popraviti oštećenja na svom vozilu. Da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj će cijeni radnog sata treće osobe obavljati posao u radionici, kao i da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja, mišljenje je i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 20. -23. spisa). Kako je tužitelj oštećeniku obračunao onu cijenu rada koju redovito naplaćuje na tržištu svim svojim klijentima pod jednakim uvjetima, tuženik je, kao društvo za osiguranje koje je odgovorno za naknadu štete, dužno isplatiti cijenu radnog sata obračunatu po cjeniku (satnici) tužitelja. S obzirom na ovakav zaključak, sud je ocijenio da nije svrsishodno provoditi predloženi dokaz prometnim i/ili financijskim vještačenjem na okolnost prosječne tržišne cijene sata popravka vozila, odnosno opravdane cijene sata popravka vozila. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe se kako slijedi. Iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 26. lipnja 2025. (list 7.-8. spisa) proizlazi da je oštećenik OL ustupio tužitelju svoje potraživanje koje ima prema tuženiku na temelju računa broj 63/1/1. Tuženik je o ustupanju tražbine obaviješten dopisom od 26. lipnja 2025. (list 9. spisa). Tuženik nije osporio primitak navedene obavijesti. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je u cijelosti osnovan zahtjev tužitelja (kao primatelja) za isplatu iznosa od 744,50 EUR koji je tuženik dužan isplatiti u smislu čl. 1045. i čl. 1046. ZOO-a s pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja odštetnog zahtjeva (čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, „Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.) do isplate.

3. Tuženik u žalbi navodi da razlozi pobijane presude koji se odnose na spor oko visine štete, tj. visine cijene sata rada tužitelja, pokazuju da prvostupanjski sud ne razabire razliku između slobode izbora vlasnika vozila u pogledu radionice u kojoj će popraviti vozilo i njegove dužnosti da se u ostvarenju svog prava ponaša u skladu s općim/temeljnim načelima obveznog prava, kao što kao što su načela propisana čl. 5.1 i čl. 10.2 ZOO-a, prema kojima je oštećenik bio dužan surađivati, te se bio dužan suzdržati od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika. Svakako treba imati u vidu i odredbu čl. 1092. st. 1. ZOO -a, koja također oštećeniku, pri ostvarenju prava na naknadu štete, nalaže obvezu poduzimanja razumnih radnji u cilju smanjenja štete. U tom kontekstu valja ukazati da sama sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilo istom nikako ne daje pravo da svojim nerazumnim izborom optereti osobu koja bi mu bila dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim novčanim iznosom popravka od onoga novčanog iznosa za koji je vozilo bilo moguće popraviti. Tuženik je pritom oštećenici OL preporučio čak 9 servisa, a tužitelj u ovom postupku uopće nije tvrdio a kamoli dokazao postojanje takvih okolnosti, ni da servisi na istom području ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka, niti bilo koje druge okolnosti zbog kojih je vlasniku vozila, tj. popravak u tim servisima bio otegotan. Stoga je pobijana presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbi čl. 1092. st. 1., te čl. 5. i čl. 10. ZOO -a, a posljedično i odredbi čl. 80. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a. Citira sudsku praksu. Tuženik smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosudom zateznih kamata onako kako je to dosuđeno pobijanom presudom, jer taj dio potraživanja nije prenesen cesijom, dok bi podredno tužitelju kamate mogle, u slučaju osnovanosti zahtjeva pripasti eventualno od presuđenja. Zbog svega navedenog, nezakonita je i odluka suda prvog stupnja o dosuđenim parničnim troškovima. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 260,92 eura.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 744,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ugovoru o ustupu tražbine, po osnovi police osiguranja od automobilske odgovornosti.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Tuženik u žalbi više ne ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, te je prvostupanjski sud, s tim u vezi, u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe čl. 80. do čl. 88. ZOO-a.

10. Nevažan je žaliteljev navod da potraživanje kamata nije preneseno cesijom, pored sadržaja odredaba čl. 81. st. 1. i 3. ZOO-a. Pravilnom je primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud odredio i početak tijeka zateznih kamata.

11. Stoga ostaje sporno pitanje opravdanosti visine cijene koju je tužitelj, kao serviser koji je popravljao oštećeno vozilo, naplatio oštećenici, koja je na njega nesporno ugovorom o ustupu prenijela predmetno potraživanje. S tim u vezi, pravilno prvostupanjski sud ukazuje na to da bi način postupanja kojeg i u žalbi zagovara tuženik, ograničavao oštećenikovo pravo slobodnog izbora radionice, te takvo shvaćanje u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud pravilno i logično obrazlaže, navodima citiranima u točki 2. ovoga obrazloženja.

12. Oštećenik, protivno žalbenim navodima tuženika, nije doprinio da šteta nastane ili da bude veća u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a, a niti je povrijedio osnovna načela obveznog prava iz odredaba čl. 5. i čl. 10. ZOO -a, time što nije odabrao neku od radionica s povoljnijom cijenom sata rada, koje mu je preporučio tuženik, a koje je pravno shvaćanje već zauzeto u brojnim odlukama ovoga suda.

13. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP -a, odlučeno kao u izreci presude, s tim da tuženik u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.

Zagreb, 20. srpnja 2026.

Sudac

Radovan Raduka