Posl.br.Ovr.159/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23, Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja RETURN TO BUSINESS d.o.o., OIB 41614576274, Zagrebačka avenija 104, Zagreb, protiv ovršenika CBR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Škulić, odvjetnik u Zagrebu, radi prigovora ovršenika u postupku izravne naplate, dana 20. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

IOdbija se prijedlog ovršenika za donošenjem rješenja kojim se odgađa izdavanje naloga bankama za prijenos sredstava po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu od 13. ožujka 2026. temeljem Izjave o zaplijeni računa (obična zadužnica) ovjerene od strane Javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba posl.br.OV.2307/2004 20. veljače 2004.

i z a k l j u č i o j e

1. Upućuje se ovršenik, da u roku od 15 dana od dana primitka ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu od 13. ožujka 2026. temeljem Izjave o zaplijeni računa (obična zadužnica) ovjerene od strane Javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba posl.br.OV.2307/2004 20. veljače 2004 jer je nastupila zastara potraživanja ovrhovoditelja.

2. Pokretanje parnice ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine.

Obrazloženje

1.1. U svom prijedlogu od dana 15. travnja 2026. ovršenik navodi da je ovrhovoditelj protiv njega pokrenuo postupak izravne naplate od 13. ožujka 2026. temeljem Izjave o zaplijeni računa (obična zadužnica) ovjerene od strane Javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba posl.br.OV.2307/2004 20. veljače 2004., obavijest o čemu je ovršenik zaprimio dana 23. veljače 2026. Ovrhovoditelj potražuje iznos od 20.362,86 EUR. Ovršenik smatra da je navedena tražbina zastarjela, slijedom čega ovrhovoditelj nema više pravo tražiti njenu prisilnu naplatu, a sve jer je ovršna isprava ovršna sa danom 20. veljače 2004. Poziva se na čl. 233 Zakona o obveznim odnosima prema kojem tražbine utvrđene ovršnom ispravom zastarijevaju za deset godina. Ovdje isprava potječe iz 2004. dok je postupak prisilne naplate pokrenut 2026., a nema dokaza da bi u međuvremenu bile poduzete radnje koje bi predstavljale prekid zastare. Time je, prema tumačenju ovršenika, protekom zakonom predviđenog roka ovrhovoditelj izgubio pravo na prisilno ostvarenje tražbine, čime je ispunjen žalbeni razlog propisan čl. 50. st.1. toč.11. Ovršnog zakona.

1.2. Osim navedenog ističe da je po pravilima koja uređuju ustup tražbine za valjanost i učinak prijenosa potrebno da ovrhovoditelj dokaže slijed između sebe i originalnog vjerovnika, a u konkretnom slučaju nema dokaza tog slijeda, a sve obavijesti su slane ovršeniku na adresu na kojoj nije imao prebivalište ni boravište, čime mu se onemogućilo da ima pravovremena saznanja o postojanju i naplati tražbine. Takvo postupanje, dovedeno u vezu sa činjenicom da otkupljuje potraživanja stara preko 20 godina, upućuje na sumnju da ovrhovoditelj sustavno otkupljuje rizična i zastarjela potraživanja te ih pokušava prisilno naplatiti, računajući na pasivnost dužnika, a što smatra protivnim načelu savjesnosti i poštenja, te predstavlja zlouporabu prava.

1.3. Ovršenik drži da bi provedbom postupka izravne naplate njemu nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta, jer se radi o iznosu većem od 20.000,00 EUR, čijim prijenosom bi ovršenik bio doveden u stanje potpune nelikvidnosti, odnosno bilo bi mu onemogućeno redovito podmirenje osnovnih životnih i financijskih obveza. Odlučna okolnost jest ta da bi prijenosom ta sredstva prešla u imovinu vjerovnika koji nije izvorni vjerovnik već trgovačko društvo koje se bavi otkupom potraživanja, pri čemu je neizvjesno u kojoj mjeri bi isti bio u mogućnosti ili voljan izvršiti povrat sredstava u slučaju uspjeha ovršenika u daljnjem postupku. Time bi ovršenik bio izložen riziku da unatoč uspjehu u daljnjem postupku, bi mogao samo uz nerazmjerne teškoće, dodatne postupke i dugotrajne postupke, odnosno povrat sredstava bio bi složen i otežan. Smatra da su time u konkretnom slučaju ispunjenje pretpostavke za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava.

2. Prijedlog je zaključkom od dana 17. travnja 2026. dostavljen na očitovanje ovrhovoditelju, a ovrhovoditelj se podneskom od dana 23. lipnja 2026. očitovao na način da je sve navode iz prijedloga ocijenio kao necjelovite, promašene i apsolutno neosnovane. Navodi da je po istoj osnovi FINA postupala od 1. prosinca 2009. do 28. lipnja 2021. kada je došlo do prestanka izvršavanja po čl. 12 ZPONS -a, a svaka radnja vjerovnika poduzeta pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi ostvarenja tražbine prekida zastaru. Ističe da je isprava koja dokazuje da je ovrhovoditelj stekao tražbinu koja se naplaćuje dostavljena FINAi i koja u nedostatku takve isprave postupak ne bi provodila. Smatra da je ovršenikov prijedlog izjavljen nakon proteka roka i da bi sud trebao isti odbaciti. U odnosu na zahtjev da se odgodi izdavanje naloga za prijenos sredstava navodi da na strani ovršenika ne postoje posebne okolnosti koje bi opravdavale odgodu prijenosa. Ističe da se on nije koristio mogućnošću otvaranja zaštićenog računa, a i da se prijedlog prihvati da bi u tom slučaju odgodila samo radnja prijenosa od strane banke (ne dosadašnja i buduća zapljena) i u svakom slučaju neće dovesti do toga da ovršenik može raspolagati većim iznosom sredstava.

3. Sud je izvršio uvid u dostavljene isprave i to potvrdu FINAe o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje temeljem čl. 12 ZPONS-a (stranica 5 spisa), specifikacija o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje (stranica 6 spisa), očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacija naplate (stranica 7 i 8 spisa), Izjavu o zaplijeni računa (stranica 9-10 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (stranica 11 spisa), obavijest o evidentiranju osnove za plaćanje u nespornom dijelu (stranica 12 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (stranica 13 spisa), zahtjev za izravnu naplatu (stranica 14-17 spisa).

4.1. Čl. 210. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 , 73/17, 131/20, 114/22 - u daljnjem tekstu OZ) propisuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine ili na drugi način sazna za takvu naplatu protiv njega može od suda predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenom.

4.2. Čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona propisuje da se na prijedlog proglašenje pljenidbe i prijednosa sredstava povodom zahtjeva za izravnu naplatu tražbine na temelju ovršne odluke suda, na odgovarajući način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi iz čl. 50. i 53. istog.

5. Cijeneći sve navode i priložene dokaze sud nalazi da je prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim izjavljen isključivo iz razloga koji predstavljaju one iz toč.11. istog članka.

6. Zastara tražbine, na što se poziva ovršenik, je žalbeni razlog iz čl. 50. st.1. toč.11. OZ-a, a u vezi tog žalbenog razloga sud je dužan, temeljem odredbi čl. 52. st.1. i 3 OZ-a, osim u slučaju kada ovrhovoditelj prizna postojanje tog razloga, ovršenika uputiti u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

7. Stoga je u ovom predmetu ovršenik zaključkom upućen na pokretanje parnice radi proglašenja iste nedopuštenom kao u toč.1. zaključka.

8. Odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a propisano je da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ukoliko istovremeno postoji i neki od razloga iz st. 1. toč. 1.-11. navedenog članka zakona. Navedena odredba konkretno znači da sud može odgoditi ovrhu u slučaju kada su kumulativno ispunjeni uvjeti iz te odredbe, odnosno da je ovršenik dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete u slučaju provedbe ovrhe kao i postojanje nekih od razloga iz st. 1. toč. 1.-11. citiranog članka.

9.1. U odnosu na zahtjev ovršenika da se odredi odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava sud također drži da je prijedlog neosnovan. Naime, da bi se takav prijedlog usvojio potrebno je da su ispunjenje zakonske pretpostavke iz čl. 65. OZ-a za odgodu ovrhe tj. da je ovršenik poduzeo neku od pravnih radnji navedenih u st.1. toč.1.-11. kao objektivna pretpostavka, kao i subjektivna pretpostavka, a to je nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ovršniku, koja bi se mogla spriječiti odgađanjem postupanja.

9.2. Ovršenik ne navodi koju bi to točno od jedanaest predviđenih radnji poduzeo, a njegovo navođenje postupanja ovrhovoditelja koje ocjenjuje protivnim načelu savjesnosti i poštenja i zlouporabu prava, ne ispunjava ni jedan . Ali s obzirom da je ovršenik izjavilo prijedlog iz razloga zbog kojih je upućen u parnicu, pa se radi o prijedlogu/žalbi iz čl.65. st.1. toč.5 OZ-a, time se može smatrati da je taj uvjet formalno zadovoljen.

9.3. Ali drugi uvjet (subjektivni), a to je nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete koja prijeti, a koja se može otkloniti prihvaćanjem prijedloga za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava, nije ispunjen. Najprije, kako je već navedeno, da bi se prihvatio prijedlog za odgodu ne može se raditi o bilo kakvoj šteti, već o šteti koja ima karakter nenadoknadive ili teško nadoknadive. Teret dokaza o tome da bi mu nastala neka šteta i o spomenutom karakteru te štete je na ovršeniku. Također, mora učiniti vjerojatnim da bi se primjenom baš instituta odgode izdavanja naloga u ovakvom postupku ta šteta mogla izbjeći. Ovdje se ne radi o postupku ovrhe nego o postupku izravne naplate, tako odgoda u postupku izravne naplate obuhvaća samo nalog bankama da sredstva koja plijeni od ovršenika ne prenosi ovrhovoditelju, dok se njihovi međusobni odnosi ne riješe, ali pljenidba se nastavlja. Tako činjenica visine iznosa i nelikvidnosti u slučaju njegove zapljene, kao i argument da ovrhovoditelj nije originalni vjerovnik tražbine i da je ponašanje istog vezano za otkup starih i rizičnih tražbina sumnjivo, nisu pravnoodlučne u ovoj situaciji. Ovršenik navodi da bi u slučaju da uspije u proglašenju pljenidbe i prijenosa nedopuštenim naplata tražbine natrag od ovrhovoditelja bila spojena sa nerazmjernim troškovima i pokretanjem još postupaka, a upitno jest da li bi bio voljan i u mogućnosti izvršiti povrat sredstava. S obzirom da mora učiniti vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete da bi sud prihvatio njegov prijedlog, nije dovoljno samo navođenje da je upitno da li bi ovrhovoditelj bio u mogućnosti vratiti naplaćena sredstava u slučaju da pljenidba bude proglašena nedopuštenom, već je bilo potrebno da se učini vjerojatnim da bi povrat sredstava od ovrhovoditelja bio nemoguć. To što je ovrhovoditelj trgovačko društvo koje se bavi otkupom potraživanja ne znači samo po sebi da nema, ili da ne bi imalo, dovoljno sredstava za povrat ustegnutog iznosa ovršeniku. Da je ovršenik nekim dokazom doveo u pitanje likvidnost ili stabilnost ovrhovoditelja to bi bila posve drugačija situacija, ali u ovakvoj – kada to nije učinjeno, ne postoji vjerojatnost nenadoknadive ili teško nadoknadive štete u konkretnom slučaju.

10. Stoga je, slijedom obrazloženog, odlučeno kao u izreci rješenja.

U Dubrovniku, 20. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ana Poljanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud. Protiv zaključka pravni lijek nije dopušten.

DNA:

- ovrhovoditelj

- ovršenik po punomoćniku