Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-4582/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP Banke d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojega zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta, dana 20. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 40441/07 od 9. siječnja 2007. (solemniziran pred Javnim bilježnikom u Splitu, Zrinkom Milić-Štrkalj, broj: OU-10/07), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to sve odredbe ugovora u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita koji propisuju obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i to posebno odredba članka 4. koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

r i j e š i o  j e

I.

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 115,11 EUR.

II. Dužan je tuženik OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. srpnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 3. prosinca 2025. navodi se u bitnome da su dana 9. siječnja 2007. godine u Splitu tužitelj i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. zaključili Ugovor o kreditu broj 40441/07, temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 18.790,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, s kamatom od 5,5 % godišnje, promjenjivo, a da je kredit u potpunosti isplaćen. Predmetni ugovor da je obuhvaćen pravomoćnim kolektivnim presudama u kojima su utvrđene povrede na štetu tužitelja kao potrošača, s obzirom na to da su pojedine odredbe ugovora koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjivost kamatne stope odlukom banke proglašene nepoštenima, temeljem čega je tužitelj pokrenuo pojedinačni spor protiv tuženika radi vraćanja stečenog bez osnove. Dana 31. siječnja 2025. Općinski sud u Splitu donio je presudu P-2368/2020 koja je postala pravomoćna 7. svibnja 2025., a kojom u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdio djelomičnu ništetnost navedenog ugovora, i to u dijelu u kojem su ugovorene promjenjive kamatne stope u skladu s odlukama banke i dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

1.2. U tom postupku tužitelju je utvrđen status potrošača, kao i činjenica da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, već da se radilo i špranciranom unaprijed pripremljenom ugovoru tuženika. U tom postupku je tužitelj, nakon što je pribavljena sva knjigovodstvena dokumentacija, posumnjao kako osim što je preplatio kredit zbog nepoštenog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule u CHF-u, platio neosnovano i naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu). Slijedom navedenog, tužitelj je 26. rujna 2025. poslao zahtjev tuženiku radi dostave dokumentacije o tome je li je ta naknada naplaćena i u kojem iznosu. Dana 17. listopada 2025. tužitelj je zaprimio očitovanje tuženika od 10. listopada 2025., a u kojem je tuženik istaknuo kako je naknada za obradu kredita naplaćena 12. siječnja 2007. i to u iznosu od 867,33 kuna.

1.3. Slijedom navedenog, a s obzirom na to kako su ugovaranje i naplata takvih naknada također nepošteni, to će tužitelj ovom tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti takvih odredaba ugovora o kreditu, kao i povrat isplaćenog na temelju istih zajedno s kamatama od dana te isplate. Prema stavu tužitelja, a sve s obzirom na to da je kolektivnim presudama, ali i pravomoćnom presudom od 31. siječnja 2025. (P- 2368/2020) među parničnim strankama, utvrđeno kako se s tuženikom de facto nije moglo pregovarati o nijednoj odredbi ugovora o kreditu, već da je riječ o tipskim unaprijed formuliranim ugovorima u kojima potrošači nisu imali nikakvu mogućnost utjecati na odredbe ugovora, pri čemu je nastala značajna neravnoteža u odnosima među strankama, to je ad simile zaključak kako se nisu vodili niti pregovori o odredbama koje se odnose na tzv. ulaznu naknadu. Ako se o puno važnijim elementima ugovora kao što su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije pregovaralo – onda sasvim sigurno nije ni o ovim sporednim odredbama.

1.4. Među parničnim strankama nije sporno kako je ulazna naknada naplaćena i to u iznosu 115,11 Eura (867,33 kn), sve temeljem članka 4. ugovora o kreditu u kojem je bila ugovorena naknada za obradu kredita, a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“

1.5. Kao što je već rečeno, takva naknada ugovorena je bez pojedinačnog pregovaranja, netransparentno i protivno ugovornom načelu savjesnosti i poštenja naplaćivana tužitelju i drugim potrošačima prilikom isplate kredita, a da potrošaču nije predočeno u čemu se sastoji „naknada za obradu kreditnog zahtjeva“, niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime troškova obrade. Riječ je o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiju formulaciju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj, već je istome nametnuta po sistemu „uzmi ili ostavi“. Dakle, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka obrade kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik da je kreditiranjem tužitelja po osnovi kamata zaradio pozamašne iznose te uistinu nije bilo nužno od tužitelja uzeti i dodatnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

1.6. Tužitelj ističe da ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, tužitelj ističe da u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono (između ostalog) što istu čini nepoštenom. Tužitelj se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate (čl. 1021. OO/05), a troškovi obrade kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruţa te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pratiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća.

1.7. Zbog iznesenog, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će utvrditi da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 40441/07 od 9. siječnja 2007., sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, i to sve odredbe ugovora kojima se ugovaraju naknade / troškovi kredita koji propisuju obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, i to posebno članak 4. Ugovora, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 17. prosinca 2025., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ali priznaje sve odlučne činjenice, ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

2.2. Ističe kako je tužitelj propustio označiti vrijednost predmeta spora, a da iz dokumentacije priložene uz tužbu proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 867,33 HRK odnosno 115,11 EUR, to tuženik predlaže da sud, u smislu članka 40. st. 4. Zakona o parničnom postupku, rješenjem utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 115,11 EUR.

2.3. Što se tiče merituma, tuženik priznaje sve odlučne činjenice, ne osporava tužitelju status potrošača, ali osporava visinu, te predlaže da sud, primjenom članka 332. a. st. 2. ZPP, donese presudu bez održavanja rasprave, kojom će tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka.

3. Sud ovu presudu donosi bez održavanja rasprave, primjenom članka 332. a. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"; broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; dalje: ZPP), obzirom da je tuženik priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, a ne postoje druge smetnje za njeno donošenje.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: presudu Općinskog suda u Splitu broj P-2368/2020-29 od 31. siječnja 2025., Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 9. siječnja 2007., povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, dopis tužitelja upućen tuženiku za dostavom dokumentacije dana 24. rujna 2025., dopis tuženika upućen tuženiku dana 10. listopada 2025.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomično ništavim ugovora o kreditu broj 40441/07 od 9. siječnja 2007., zaključenog među strankama, i to svih odredbi ugovora u kojemu se ugovaraju naknade / troškovi kredita koji propisuju obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, i to posebno odredbe članka 4.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 9. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 40441/07, temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 18.790,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, sa kamatom od 5,15 % godišnje, promjenjivo, kojim je u članku 4. ugovoreno da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita; da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

8. Nije bilo sporno niti da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 867,33 HRK / 115,11 EUR te da je tužitelj navedeni ugovor o kreditu zaključio u svojstvu potrošača.

9. Među strankama je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom te je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

10. Tuženik nije osporio navode tužitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o kreditu kao potrošačkom, tipskom ugovoru u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti je li dio odredbe članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, ništetan ili ne.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. - u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Prema odredbi članka 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

13. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

14. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

15. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navode i nižestupanjski sudovi, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

18. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

19. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (9. siječnja 2007.) nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. godine, propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14.), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

21. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o tome da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to u iznosu od 1% od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao niti je pokušao dokazati opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

22. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 1 % od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelja kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.

23. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

24. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu koji su mu dali službenici u banci, odnosno da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Za navesti je kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

26. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

27. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, koji je u cijelosti neosnovan, obzirom da deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

28. Slijedom iznesenog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude.

29. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima parničnog postupka.

30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

31. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe u sustavu e- komunikacije kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 1.442,34 EUR (iako ga očitom omaškom nije naveo u tužbi), koju vrijednost predmeta spora je označio i u podnesku od 24. ožujka 2026., čemu je tuženik prigovorio smatrajući kako je previsoko određena, predlažući da sud rješenjem kao vrijednost predmeta spora odredi iznos od 115,11 EUR.

32. Tuženik smatra da, obzirom da se u konkretnom slučaju radi samo o deklaratornom tužbenom zahtjevu, pri čemu iz dokumentacije koja prileži tužbi proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 867,33 HRK odnosno 115,11 EUR, a da tužitelj naznačuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.442,34 EUR te da ničim ne obrazlaže kako je došao do predmetnog iznosa, tim više što je odredbom čije utvrđenje ništetnosti traži, utvrđeno da se ulazna naknada naplaćuje u iznosu od svega 1 % od iznosa odobrenog kredita, dok iznos VPS naznačen od tužitelja predstavlja skoro 10 % toga iznosa.

32.2. Navodi da svako označavanje vrijednosti predmeta spora iznad iznosa od 115,51 EUR predstavlja isključivo pokušaj neopravdanog bogaćenja putem troškova postupka te da iz navedenoga proizlazi kako je jasno drastično i namjerno "napumpavanje" vrijednosti predmeta spora, da se prijeđe tarifni razred od 25 bodova (50,00 EUR po radnji) u onaj od 100 bodova, 200,00 EUR po radnji, sa jednim i isključivim ciljem da bi se generirali četiri puta veći troškovi postupka, što da predstavlja očitu zloupotrebu procesnih ovlaštenja te nedopušteno i nemoralno raspolaganje tužitelja.

33. Ovaj sud je stava kako je tuženik osnovano prigovorio da bi vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 1.442,34 EUR, bila previsoko postavljena, što ima utjecaj na odmjeravanje troškova parničnog postupka.

34. Prema odredbi iz članka 40. stavak 2. ZPP, u situaciji kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužitelj u tužbi naznačio.

Ukoliko je očito da je vrijednost predmeta spora po tužitelju suviše visoko ili suviše nisko naznačena, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenje za zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupak, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost označene vrijednosti predmeta spora te će rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (st. 3.).

35. Glede pravnog pitanja određivanja vrijednosti predmeta spora, u procesnim situacijama u kojima je postavljeni deklaratorni zahtjev od prethodnog pitanja uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo jasno pravno shvaćanje prema kojemu se, u slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev (deklaratorni preambul) kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i ona zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. Izbor odluka 1/2004-251, Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Izbor odluka 2/2002-156, Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022. i dr.).

36. Međutim, u konkretnom je slučaju tužitelj postavio samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe članka 4. Ugovora o kreditu, bez zahtjeva za restitucijom temeljem ništetne ugovorne odredbe, a među strankama nije sporno kako je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 115,11 EUR.

37. Člankom 10. ZPP propisano je da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova.

38. Mišljenje je ovog prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju, neovisno o tome što je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao samo utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, bez postavljenog zahtjeva za restitucijom (činidbom) temeljem te ništetne odredbe, vrijednost predmeta spora treba odrediti upravo temeljem visine naknade za obradu kredita koja je tužitelju nesporno naplaćena, a čije utvrđenje ništetnosti zahtijeva u ovom postupku (115,11 EUR), odnosno da je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 1.442,34 EUR previsoko određena, što ima utjecaja na odmjeravanje troškova postupka, na što osnovano ukazuje tuženik.

39. Stoga je, primjenom članka 40. st. 4. ZPP, riješeno kao u točki I izreke rješenja.

40. Dakle, prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 115,11 EUR te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

41. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 3. prosinca 2025. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 50,00 EUR,

- sastav podneska od 24. ožujka 2026. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 50,00 EUR, ukupni iznos od 100,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (25,00 EUR) daje iznos od 125,00 EUR sa traženom zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2026. kao dana donošenja odluke (članak 151. st. 3. ZPP u vezi sa člankom 29. st. 2. ZOO).

42. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.

U Splitu, 20. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis