REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-632/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja V M V d.o.o., OIB: 23297037102, Vrbovec 54, 10430 Samobor, zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Listopadska ulica 2, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mislavu Biočiću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Grgić & partneri odvjetničko društvo, Vukovarska 282, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 2. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, s danom objave 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 518,68 EUR sa zateznom kamatom od 6. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 518,68 EUR za razdoblje od 6. veljače 2025. do isplate, po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz točke I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 494,04 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupaka u iznosu od 250,00 EUR s pripadajućim kamatama.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 25. prosinca 2024. oštećeno vozilo oštećenika RR, registarske oznake [registarska oznaka], a kako je tuženik njegov kasko osiguratelj, to da mu je isti dužan isplatiti osigurninu za pokriće nastale štete na vozilu. Djelatnici tuženika su po prijavi osiguranog slučaja 5. veljače 2025. izvršili izvid štete i o navedenom napravili zapisnik broj 248203205595, temeljem kojeg je tuženikov osiguranik izvršio popravak vozila kod tužitelja, za što da mu je tužitelj izdao račun broj 122-VP1-1/2025 na iznos od 2.413,70 EUR (PDV uključen), ali da je tuženik odbio isplatiti iznos cjelokupnog računa, već da je podmirio samo iznos od 1.895,02 EUR, dok preostalih 518,68 EUR, koji da se odnose na razliku u cijeni sata limara i lakirera između one koju priznaje tuženik i cijene sata rada tužitelja, odbija isplatiti. Tužitelj napominje da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 41,45 EUR uvećano za PDV. U zapisniku o izvidu štete tužitelj nije napisao cijenu sata rada koju priznaje. Budući da osiguratelj ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima te da troškovi popravka predmetnog vozila predstavljaju stvarne troškove uspostave prijašnjeg stanja, kakvo je bilo prije štetnog događaja, tuženikov osiguranik RR imala je prema tuženiku tražbinu za isplatu osigurnine u visini punih troškova otklanjanja nastale štete, koji proizlaze iz tužiteljevog računa, a kako je tuženik osiguraniku propustio platiti navedeni preostali dio, isti je tu tražbinu ustupio tužitelju, temeljem Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 24. ožujka 2025. kojim je tužitelju ustupljena tražbina u iznosu od 518,68 EUR, o čemu da je tuženik obaviješten. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 518,68 EUR sa zateznom kamatom od 6. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka navodi da je sporna aktivna legitimacija tužitelja, visina cijene popravka predmetnog vozila (jer je tuženik oštećeniku isplatio primjerenu naknadu prema cijeni po kojoj se popravci kakav je bio predmetni popravak redovito naplaćuju na tržištu) i da je stoga tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Nakon nesreće, a prilikom izrade izvida štete i rješavanja odštetnog zahtjeva, tuženik je oštećenika uputio da vozilo popravi u servisu po vlastitom izboru očekujući od njega pažnju prosječne osobe u smislu da izabere neki od servisa koji za popravak naplaćuju bitno nižu cijenu popravka od tužitelja, pri čemu tužitelj ne nudi niti garantira imalo veću kvalitetu popravka od kvalitete koja se na tržištu pruža po bitno nižim cijenama. Tuženik je oštećeniku ukazao na dvije radionice u kojima može izvršiti popravak, upućujući ga na tuženikovu točku E2 Uvjeta o kasko osiguranju cestovnih vozila. Svi tuženikovi pokušaji da trošak predmetnog popravka vozila svede u tržišne okvire ostali su bezuspješni jer umjesto da vozilo popravi po uobičajenim cijenama koje se nude na tržištu i štetu svede na primjeren iznos, a koji iznos naknade je tuženik već isplatio, oštećenik je svojim postupanjem – izborom tužitelja, uvećao štetu za daljnji iznos koji sad potražuje u predmetnoj parnici. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti primjenom odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima i čl. 1092. st. 1. tog zakona, koji propisuju standarde ponašanja osoba u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava te postupanje u slučaju doprinosa oštećenika vlastitoj šteti. Predmetno potraživanje sporno je i iz razloga što je na predmetnom računu u odnosu na izvid štete neopravdano uvećan broj sati rada. Tuženik naposljetku osporava zahtijevani tijek zateznih kamata te zatraženu stopu zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: izvid štete broj 248203205595 (list 9. spisa), račun broj 122-VP1-1/2025 (list 10. spisa), ponuda Adriatic osiguranja (list 11. i 12. spisa), potvrda o uplati nespornog dijela tražbine od 1.895,02 EUR (list 13. – 16. spisa), e-mail korespondencija o ovjeri računa (list 17. – 19. spisa), tužiteljev cjenik (list 20. spisa), prva dva članka Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja sklopljenog između RR kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 21. spisa), notifikacija o ustupu tražbine (list 23. spisa) i pripadajući e-mail (list 24. spisa), odgovor na prigovor (list 24. spisa), uputa o radionici za popravak vozila (list 37. i 38. spisa), izvid štete broj 248203205595 (list 39. spisa), račun društva Autopoint d.o.o. (list 40. i 41. spisa), račun društva Zvon promet d.o.o. (list 42. spisa) te dokaz saslušanjem svjedokinje BR i tužiteljevog zastupnika po zakonu.

4. Sud nije proveo dokaz pribavljanjem od tuženika police osiguranja izdane za ugovor o osiguranju oštećenika s tuženikom, jer tuženik nije osporio to da je ugovor o kasko osiguranju sklopljen i da je izdana pripadajuća polica, dokaz prometno tehničkim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (dalje: AZTN) i Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA), saslušanjem tuženikovog procjenitelja Stipe Kovača ni dokaz prometno tehničkim vještačenjem na okolnost usporedbe kvalitete popravka kod tužitelja i u servisima na koje je tuženik uputio oštećenika. Te dokaze sud nije proveo jer smatra da je i bez njihova provođenja mogao donijeti odluku u ovom postupku, a nije ih smatrao ni ekonomičnima s obzirom na cijenu njihova izvođenja i vrijednost predmeta spora u ovom postupku.

5. U vezi s tužiteljevim podneskom od 17. lipnja 2026. kojim dostavlja cjeloviti Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, valja ukazati na sljedeće. Tužitelj je u tužbi predložio navedeni dokaz, međutim u prilogu tužbi je dostavio samo prvu stranicu tog ugovora. Nakon održanog pripremnog ročišta 16. lipnja 2026. i zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je u spis predmeta dostavio cijeli tekst tog ugovora podneskom od 17. lipnja 2026. tuženik je na ročištu 2. srpnja 2026. naveo, u bitnome da je tužiteljev podnesak kojim dostavlja navedeni ugovor, pa time i sam navedeni ugovor, nepravovremen jer je riječ o sporu male vrijednosti te je tužitelj bio dužan dostaviti sve dokaze uz tužbu te je predložio da se navedeni dokaz ne uzme u obzir. Punomoćnik tužitelj se na to očitovao na način da je naveo da je Ugovor o ustupanju naveden uz tužbu, međutim omaškom je izostavljeno dostaviti taj ugovor u potrebnom obliku te je ta omaška ispravljena upravo naprijed navedenim podneskom 17. lipnja 2026. S tim u vezi valja ukazati na sljedeće.

6. Odredbom čl. 299. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je to da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. U kontekstu te odredbe, tužitelj je već u tužbi predložio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kao dokaz, ali njegovu potpunu verziju nije priložio ni uz tužbu ni na pripremnom ročištu, već tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga je smislu strogog slova zakona navedeni dokaz nepravovremen.

7. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu kojom se dokazuje taj dokaz, a to je pitanje je li tražbina s inicijalnog oštećenika valjano prenesena na ovdje tužitelja, sud je utvrdio da može koristiti kao dokaz pravovremeno dostavljenu prvu stranicu naprijed navedenog Ugovora o ustupanju tražbine i razmotriti je u kontekstu iskaza svjedokinje BR i tužiteljevog zastupnika po zakonu MR, a koji dokazi su svi pravovremeno predloženi u ovom postupku.

8. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

9. Predmet spora jest isplata ostatka osigurnine za štetu koja je nastala na vozilu RR, kasko osiguranom kod tuženika, koju za koju tražbinu tužitelj tvrdi da je tuženikov osiguranik ustupio tužitelju.

10. Među strankama je nesporno da je vozilo kasko osiguranika tuženika, RR, oštećeno u prometnoj nezgodi 25. prosinca 2024. Nadalje, među strankama nije sporno ni to da je tuženik izvršio izvid štete te da je tužitelj nakon popravka izdao račun, koji je tuženik djelomično podmirio. Tuženik je tužbeni zahtjev osporio pozivajući se na cijenu sata rada limara i lakirera koju je naplatio tužitelj oštećeniku i ukazujući na to da je na predmetnom računu u odnosu na izvid štete neopravdano uvećan broj sati rada.

11. Prije svega valja ukazati na to da je u tuženikovom izvidu štete broj 248203205595 kao procijeni broj sati rada za popravak navedeno 9,50 sati radi limara i 12.10 sati rada lakirera. Taj isti broj sati rada limara lakirera je naveden i tužiteljevom računu broj 122-VP1-1/2025 te stoga tuženikov prigovor u smislu razlike između procijenjenih i utrošenih sati rada nije osnovan.

12. Tuženik cijenu popravka koju tužitelj zaračunava za lakirerske i ostale radove po satu osporava nizom argumenata na koje će se sud osvrnuti u nastavku.

13. Tuženik ukazuje da je tužitelj zaračunao cijenu sata rada koja je veća od prosječne cijene za takve radove na tržištu, a koji se i po takvoj manjoj cijeni mogu napraviti na istoj razini kvalitete.

14. Vezano za tužiteljeve cijene popravka automobila, na prvom mjestu valja istaknuti da iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj cijene koje je naveo u svojem cjeniku i koje je zaračunao za popravak ovdje oštećenog vozila odredio kršenjem pravila koja su se u vrijeme određivanja cijena i nastanka činjenica u ovome postupku primjenjivala u Republici Hrvatskoj.

15. S tim u vezi sud je uzeo u obzir da je na važećem tužiteljevom cjeniku naznačeno da je cijena radnog sata 41,45 EUR po izračunu bilance. Dakle, sud je zaključio da tužitelj formira cijene uzimajući u obzir troškove i vlastite rezultate poslovanja iz prethodne godine (uzimanjem u obzir bilance za prošlu godinu, jer je bilanca dostupna po završetku poslovne godine za prošlu poslovnu godinu). Takav način određivanja cijena koji uzima u obzir trošak materijala i rada te održivost i isplativost vlastitog poslovanja je po mišljenju ovog suda logičan i nije mu cilj formiranje cijene na štetu oštećenika ili osiguravajućih društava.

16. Vezano za tuženikov argument da bi drugi serviseri na tržištu za isti rad naplaćivali drugačiju odnosno nižu cijenu, sud smatra da tužitelj kao serviser, u okviru poštovanja propisa o tržišnom natjecanju i ostalih pravnih pravila, ima pravo slobodno odrediti cijenu svojih radova. U tom smislu ta cijena može biti niža od, jednaka ili viša od cijene koju subjekti koji obavljaju istovrsnu djelatnost na istom području naplaćuju za istovrsne radove te ne mora biti ni prosječna cijena koju je on naplaćivao za istovrsne radove u prošlosti. Tužiteljev izbor cijene može utjecati na to hoće li kao izvršitelj određenih radova opstati na tržištu i hoće li ga drugi subjekti odabrati kao svog suugovaratelja za popravak vozila, ali dok god ne krši mjerodavne propise njegov izbor cijene rada je slobodan. S tim u vezi valja naglasiti i to da je stav HANFA-e da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici.

17. Vezano za ugovaranje popravka i prijenos tražbine o kojem je riječ u ovom predmetu, sud je temeljem iskaza svjedoka RR, ovdje oštećenika, te MR te uvidom u dokumentaciju u spisu utvrdio sljedeće.

18. Oštećenik RR je navela da je oštećeno staklo na automobilu Citroen c3, u njezinom vlasništvu. To se dogodilo 25. prosinca 2024. Do oštećena je došlo na način da se prozor u stanu u kojem nitko ne stanuje razbio i pao na staklo od automobila. Njezin sin je bio nazvao policiju jer se automobil nalazio kod njega na parkiralištu. Policija je došla i napravljen je uviđaj. Auto je trebao popravak, njezin suprug je odveo auto kod servisera s kojim je već prije surađivao. Automobil je popravljen i ja ona ga je vidjela. Sve je uredno napravljeno i na vrijeme. Čovjek je izdao račun, mi nismo ništa platili po tom računu. Na poseban upit suda je li svjedokinja ikada potpisala dokument u kojem traži da netko drugi radionici plati račun, svjedokinja navodi da da. Na poseban upit suda, svjedokinja navodi da se ne sjeća nakon koliko je automobil bio popravljen. Na poseban upit suda gdje je potpisan taj dokument, svjedok navodi da je taj dokument potpisan u radioni kod gospodina R. Na poseban upit suda, svjedokinji nije poznato je li račun ikada podmiren. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li osobno ikada poslala obavijest tuženiku da je svoja prava prenijela na tužitelja, svjedokinja navodi da nije. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li inicijativa prijenosa tražbine bila od strane nje ili servisa, svjedokinja navodi da misli da je bila od strane nje i njezinog supruga, na daljnje pitanje je li servis njezinom suprugu, prilikom preuzimanja vozila pojasnio koje su točno dijelove zamijenili i zašto je konačni račun ispao veći od iznosa koje je osiguranje procijenilo u izvidu štete, svjedokinja navodi da smatra da je serviser znao što treba raditi i promijenio je sve što treba. Nije sigurna koliko osiguravajuća kuća zna taj dio posla ali smatram da serviser zna posao i zna kako to treba napraviti. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li radila izvid štete kod tuženika za svoje vozilo, svjedokinja navodi da je suprug sve radio. Na poseban upit punomoćnika tuženika može li objasniti zašto smatra da procjenitelji osiguravajuće kuće imaju manje stručnih znanja od autoradionice, svjedokinja navodi da misli da je automehaničar ekspert u svojem poslu i da zna kako treba raditi, a za stručnost procjenitelja ne zna. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li prije davanja na popravak automobila dala ovlast autoservisu da ugrađuje dijelove ili izvodi radove koji nisu bili odobreni u službenom izvidu štete, svjedokinja navodi da je sve vodio njezin suprug. Na poseban upit tužiteljevog zastupnika po zakonu je li svjedokinja zadovoljna s radovima, svjedokinja navodi da jest, kako je bilo rečeno tako je i napravljeno. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li od strane tuženika ikada dobila uputu o radionici za popravak vozila, svjedokinja navodi da ne zna jer je suprug vodio to. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li joj suprug pokazao da je dobio nekakvu uputu vezano za radionice u kojima se, s obzirom na oštećenje vozila, dalo mogućnost popravka vozila s obzirom da se radi o dva servisa, svjedokinja navodi da suprug njoj nije ništa dao, ona je njega ovlastila da odradi taj posao.

19. Tužiteljev zastupnik po zakonu MR je u svojem iskazu naveo da je prije otprilike godine i pol dana, suprug prethodne svjedokinje (opaska suda: prije njega je iskazivala svjedokinja RR) došao u njegovu radionicu s izvidom štete za popravak automobila. Kada su pregledali izvid štete vidjeli su što treba. Vidio je koje je osiguranje i naputak o cijeni radnog sata, te je rekao da njegov radni sat osiguranje ne priznaje i da će biti potrebno ostvarivati potraživanje u cijeni razlike radnog sata. To je rekao suprugu gospođe. Suprug gospođe je rekao da nema problema i da želi da se vozilo popravlja u njegovoj radioni. On je popravio vozilo. Radilo se o Citroenu c3, crvene boje i bilo je nešto limarskih i lakirerskih radova i djelova koje je b ilo potrebno zamijeniti. Nakon popravka dijelovi koju su bili zamijenjeni bili su pokazani gospodinu koji je došao po auto, on je sve pregledao i vidio i rekao da je "to to". Račun je izdan gospodinu, dio računa je podmiren, a dio nije. Na poseban upit suda je li on nositelj tražbine prema osiguravajućem društvu i ako jest na koji je način je došlo do navedenoga, ukazujući stranci na to da je u postupku svako dužan govoriti istinu, tužiteljev zastupnik po zakonu B je naveo da osiguravajuća kuća nije platila račun u cijelosti u smislu da nije platila njegov dio koji se odnosi na radni sat. Na poseban upit punomoćnika tužitelja je li sklopio ugovor o ustupu s g. RR, tužiteljev zastupnik po zakonu navodi da jest. Na poseban upit punomoćnika tuženika, s obzirom na izvid štete i radnje koje su provedene od strane osiguratelja, je li taj izvid štete prihvatio u cijelosti, tužiteljev zastupnik po zakonu navodi da za njega taj dokument nije sporan u smislu dijelova koji su bili za zamjenu niti u smislu broja radnih sati dok je sporan u smislu cijene radnog sata.

20. Prije svega, vezano za propise primjenjive u ovom postupku,. Valja ukazati na odredbu čl. 590. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, 69/2026, dalje: ZOO), kojom je propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Nadalje, odredbom čl. 286. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. U tom smislu, prije svega valja utvrditi da je popravak automobila o kojem je riječ u ovom postupku dogovoren putem ugovora o djelu, u usmenom obliku, u kojem je naručitelj radova naručio od izvođača radova popravak automobila, a izvođač radova.

21. Vezano za to tko je bio osoba naručitelj radova, valja ukazati na sljedeće. Sud je, u bitnome, iz iskaza svjedokinje RR i tužiteljevog zastupnika po zakonu MR utvrdio da je naručitelj radova bila upravo RR. Naime, svjedokinja je navela da je oštećen upravo automobil u njezinu vlasništvu i da je poslove komunikacije vezano na popravak tog automobila povjerila svom suprugu jer on bolje zna obavljati takve poslove. Sud taj dio iskaza svjedokinje smatra istinitim i uvjerljivim, osobito s obzirom na životnu dob svjedokinje i mogućnost koju treba prepoznati odnosno priznati a to je da kod kućanstava čiji su članovi osobe starije od 60 godina nije neuobičajeno da postoji podjela među supružnicima vezano za različite vrste poslova koje isti preuzimaju s obzirom na organizaciju zajedničkog života. U tom smislu, sud ne smatra neuvjerljivim da je svjedokinja posao traženja subjekta za popravak automobila povjerila svojem suprugu- odnosno- kako je izrijekom navela – da ga je ovlastila da poduzima radnje s tim u vezi. Takvim prepuštanjem poslova suprugu RR je u odnosu na supruga postupala kao nalogodavac u smislu odredbe čl. 763. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da se ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove. Taj nalog je, prema mišljenju ovog suda, u skladu s odredbom čl. 763. st. 2. ZOO-a, besplatan zbog supružničkog odnosa između RR i njezinog supruga. Međutim, budući da je suprug RR radnje poduzimao u njezino ime i za njezin račun, a što je najbolje razvidno iz toga što je i sam tužiteljev račun izdan na ime RR, dug po tužiteljevom računu za izvršene popravke, kao i, s druge strane tražbina prema osiguravajućem društvu, oduvijek su bili te i dalje ostali kao obveza odnosno tražbina RR.

22. Ovaj sud smatra i da je RR prenijela tražbinu tužitelju Ugovorom o ustupanju tražbine. I sama svjedokinja je navela da je potpisala dokument o prijenosu tražbine. Nadalje, i tužiteljev zastupnik po zakonu MR je naveo da mu je tražbina prenesena. Naposljetku, u spis predmeta je pravovremeno dostavljena prva stranica Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja iz koje bi proizlazilo da RR ovdje tužitelju ustupa tražbinu koju ona ima temeljem nepodmirenog dijela računa broj 122-VP1-1/2025 (kojeg je upravo stjecatelj tražbine- ovdje tužitelj) izdao ustupiteljici tražbine, odnosno tražbinu od 518,68 EUR, a koja odgovara ovdje utuženom iznosu.

23. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a je određeno to da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOO-a ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, dakle, ugovor je valjan, ali prema dužniku neće imati učinka.

24. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen. Tuženik nije niti tvrdio da je ugovorom o kasko osiguranju vozila RR ugovoreno da se tražbina po osnovi isplate osigurnine neće moći prenijeti na drugoga ili neće moći prenijeti bez tuženikovog pristanka.

25. Stoga je RR mogla predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

26. Nadalje, prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a), a upravo to je slučaj s predmetnim Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja.

27. Dakle, iz prvog lista predmetnog Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja utvrđuje se da RR ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 518,68 EUR, sukladno računu za popravak oštećenja na njezinom vozilu kojeg joj je izdao tužitelj (račun 122-VP1-1/2025 u ukupnom iznosu od 2.413,70 EUR), koji je i izvršio popravke, a koji popravak da je dužan u konačnici platiti tuženik temeljem police kasko osiguranja oštećenika i izvida štete tuženika 248203205595, što predstavlja oznaku predmetnog spisa kod tuženika, slijedom čega da RR kao ustupitelj tražbine (cedent), radi namirenja svoje preostale novčane obveze prema tužitelju (dio je podmiren) kao primatelju tražbine (cesionaru), u iznosu od 518,68 EUR, ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 518,68 EUR koju ima prema tuženiku kao svom dužniku (cesusu), s time da će se njezina obveza prema tužitelju ugasiti tek kada tužitelj naplati ustupljenu mu tražbinu od tuženika (čl. 2.1 i 2.4 Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja). Sud temeljem svega naprijed navedenoga, uključujući iskaze svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu, smatra da je između RR i tužitelja sklopljen ugovor upravo ovakvog sadržaja.

28. Točno je da u slučaju cesije radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine, ovdje tuženik, može ispuniti svoju obvezu i dalje prema ustupitelju, RR, čak i kad je obaviješten o ustupanju (čl. 80. st. 4. ZOO-a), međutim, nesporno je da tuženik preostali iznos neplaćenog računa tužitelja u visini od 518,68 EUR nije nikome podmirio, niti tužitelju kao cesionaru niti RR kao cedentu, a koju okolnost tuženik ni ne tvrdi u ovom postupku već osporava da bi bilo kakav daljnji dug prema bilo kojem subjektu postojao.

29. Iz notifikacije od 24. ožujka 2025. proizlazi to da su MR i RR obavijestili tuženika o tome da je RR tražbinu prema tuženiku u iznosu od 518,68 EUR prenijela na ovdje tužitelja. Nadalje, iz e-maila od 31. ožujka 2025. proizlazi to da je tuženiku dostavljena putem e-maila ta notifikacija. U vezi s naprijed navedenim valja ukazati na to da je svjedokinja u svojem iskazu na ročištu navela da nikada nije osobno poslala obavijest tuženiku da je svoja prava prenijela na tužitelja. Ta tvrdnja je i u skladu s činjenicom da je tu notifikaciju tuženiku e-mailom poslala odvjetnička vježbenica iz odvjetničkog ureda koji u ovom predmetu zastupa tužitelja – ĆR (list 23. spisa).

30. Nadalje, čak i kada bi se preispitivalo slanje notifikacije o ustupanju u ovoj pravnoj situaciji, valja ukazati na to da u skladu s odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Odredbom čl. 82. st. 2. ZOO-a je propisano to da je ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju pravovaljano i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti. Dakle, budući da tuženik ni ne tvrdi da je tražbinu utuženu u ovom postupku platio RR umjesto tužitelju jer nije bio na vrijeme obaviješten o cesiji, daljnje razmatranje okolnosti slanja notifikacije nije odlučno za odluku u ovoj pravnoj stvari.

31. Nakon što je sud utvrdio da je tražbina valjano cedirana, sud će razmotriti same odredbe temeljem kojih je TR inicijalno imala ovdje utuženu tražbinu spram svojeg osiguratelja, ovdje tuženika.

32. Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja ili korisniku osiguranja isplatiti osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO-a).

33. Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a).

34. U tuženikovom izvidu predmetne štete od 5. veljače 2025. proizlazi da je tuženik utvrdio oštećenja koja su nastala u nezgodi od 25. prosinca 2024. na osiguranom vozilu marke CITROEN C3 AIRCROSS, te da će za otklanjanje tih oštećenja biti potrebni lakirerski radovi u trajanju 12,10 sati i limarski radovi u trajanju 9,50 sati. Naveden je i potrošni materijal koji nije sporan među strankama u postupku, već samo broj procijenjenih sati i cijena rada po satu. Vezano za predviđeni broj radnih sati, sud je već naprijed utvrdio da ti sati odgovaraju onima naznačenima u izdanom računu.

35. Iz računa tužitelja 122-VP1-1/2025 proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu RR po broju radnih sati koje je predvidio tuženik, te je radni sat lakirera obračunao u iznosu od 41,45 EUR/sat uvećano za PDV i radni sat radova ostale kategorije u iznosu od 41,45 EUR/sat uvećano za PDV, koliko iznosi njegova cijena na tržištu.

36. Ugovor o kasko osiguranju vozila jest ugovor o osiguranju imovine.

37. Kao što je već prethodno navedeno, osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, s time da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, a ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost), tada se osigurnina određuje prema toj vrijednosti. (čl. 949. st. 1., 2. i 7. ZOO-a).

38. Dakle, iznos osigurnine odgovara iznosu stvarno pretrpljene štete, uz uvjet da ne može biti veći od osigurane svote.

39. Kad se radi o popravljanju imovinske (obične) štete odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

40. U konkretnom slučaju, odgovorna osoba je tuženik kao kasko osiguratelj vozila RR te je isti bio dužan svojem osiguraniku isplatiti osigurninu u iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu.

41. Iz spisa predmeta ne proizlazi da je tuženik ugovorno ograničio svoju osigurateljnu odgovornost u pogledu određene visine cijene sata rada osobe koja otklanja štetu.

42. Budući da je iznos naznačen u tužiteljevom računu iz perspektive RR upravo iznos potreban za uspostavu prijašnjeg stanja odnosno vraćanje u ono stanje koje je postojalo prije nastanka štete, tuženik je bio dužan osiguraniku RR isplatiti osigurninu u punom iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu – dakle u iznosu na koji glasi tužiteljev račun 122-VP1-1/2025.

43. Zato cjelokupan iznos tužiteljevog računa za popravak vozila RR u visini od 2.413,70 EUR predstavlja za osiguranika tuženika stvarno nastalu štetu, koja je (s obzirom da u tom dijelu nema prigovora) očito u okviru iznosa osigurane svote, a kako je od navedenog iznosa podmiren samo dio u visini od 1.895,02 EUR, to je njegov osiguranik imao prema njemu osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine u iznosu od 518,68 EUR koju je ustupio ovdje tužitelju Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju.

44. Stoga je sud temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a, čl. 88. st. 1. i 2. ZOO-a te odredbe čl. 921. ZOO-a odlučio kao u točki I. izreke i usvojio tužbeni zahtjev te tuženiku naložio isplatu utuženog iznosa.

45. Odredbom čl. 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Dan nezgode u konkretnom slučaju je 25. prosinca 2024.

46. Nadalje, prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

47. Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (čl. 943. st. 2. ZOO-a).

48. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u navedenim rokovima, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (čl. 943. st. 4. ZOO-a).

49. S obzirom da iz izvida štete proizlazi da je tuženik obavijestio osiguratelja o predmetnom osiguranom slučaju 5. veljače 2025. (koji je datum izvida štete), a da u spisu ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je bilo potrebno stanovito vrijeme za utvrđivanje postojanja osigurateljne odgovornosti, to bi na ostatak neisplaćene osigurnine IR, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najranije od 5. veljače 2025., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate od 6. veljače 2025., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene.

50. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ugovornih odnosa koji nisu trgovački, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz ugovora o osiguranju vozila sklopljenog između fizičke osobe koja nije trgovac (nema naznake u spisu da se radi o nositelju registrirane djelatnosti) i pravne osobe trgovca, u okviru predmeta poslovanja te pravne osobe, koji ugovor, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, nije trgovački ugovor.

51. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

52. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

53. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 518,68 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za trošak sastava tužbe od dana 10. travnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR u skladu s TBR. 7.1. i TBR. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, dalje: Tarifa), trošak sudjelovanja na ročištu 16. lipnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR u skladu s TBR. 9.1., TBR 7.1. i TBR 54. Tarife, trošak sudjelovanja na ročištu 2. srpnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR u skladu s TBR. 9.1., TBR 7.1. i TBR 54. Tarife i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR u skladu s TBR. 9.3. i TBR. 7.1. te TBR. 54. Tarife, dakle ukupno 350,00 EUR. Na navedene iznose sud je tužitelju dosudio PDV u iznosu od 87,50 EUR u skladu s odredbom TBR. 46. Tarife. Sud je tužitelju na ime troška radnji u parničnom postupku dosudio ukupno 437,50 EUR.

54. Nadalje, sud je tužitelju priznao osnovanim trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR temeljem odredbe čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018. i 51/2023.) u vezi s Tbr. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), koliko je tužitelj platio tu pristojbu, Nadalje, tužitelj je po čl. 4. st. 4. Zakona o sudskom pristojbama i Tbr. 2. i Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 50/2026) dužan platiti pristojbu na presudu u iznosu od 60,00 EUR. Međutim, uzimajući u obzir ukupni iznos koji je tužitelj zatražio za obje pristojbe – 56,54 EUR, to da na pristojbu za tužbu otpada 26,54 EUR i to da sud sudi isključivo u okvirima postavljenog zahtjeva, sud je tužitelju dosudio upravo zatraženih 56,54 EUR na ime obje pristojbe.

55. Dakle, sud je tužitelju dosudio ukupno 494,04 EUR na ime troškova parničnog postupka i riješio kao u točki III. izreke. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 30. OZ-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a. Sud je primijenio uvećanje stope od tri postotna poena jer je riječ o tražbini koja ne potječe iz ugovornih odnosa.

56. Odluka o tuženikovom zahtjevu za naknadu troška postupka iz točke V. izreke donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a. Budući da je tuženik izgubio parnicu njegov zahtjev za naknadom troška postupka je valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 20. srpnja 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

pisani prijedlog odluke izradila viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku