REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] H 5

Poslovni broj: Us I-1222/2026- 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R I J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužitelj HF, rođen **.**.1985., državljanin Islamske Republike Pakistan, trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica u ZOU Jelena Cekić i AF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 20. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4183, URBROJ: 511-01-213-26-3 od 25. lipnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju HF u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćenici tužitelja Jeleni Cekić, odvjetnici u Zagrebu, kao pružateljici pravne pomoći isplati iznos od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura s osnova naknade troškova upravnog spora, dok se u preostalom dijelu do iznosa od 1875,00 eur odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćenici tužitelja Jeleni Cekić, odvjetnici u Zagrebu, kao pružateljici pravne pomoći s osnova putnog troška isplati iznos od 181, 33 Eura (sto osamdeset jedan euro i trideset tri centa) eura u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe na način da se odgodi izvršenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/26-06/4183, URBROJ: 511-01-213-26-3 od 25. lipnja 2026. do okončanja ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/26-06/4183, URBROJ: 511-01-213-26-3 od 25. lipnja 2026., u točki 1. izreke tužitelju je, rođenom **.**.1985., državljaninu Islamske Republike Pakistan, kao tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.1985., izrečena mjera ograničenja slobode kretanja, na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, u točki 2. izreke rješenja, određeno je, da je tužitelj dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite, dok je u točki 3. izreke rješenja određeno, da ograničenje slobode kretanja iz točke 1. i 2. izreke se određuje za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja.

2. Osporavajući zakonitost rješenja gore citiranog rješenja tuženika od 25. lipnja 2026., tužitelj je pravovremeno 3. srpnja 2026. podnio tužbu ovome Sudu, koja je zaprimljena pod gore navedenim poslovnim brojem, zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U svezi s tim tužitelj je u opširno obrazloženoj tužbi u bitnome naveo, da osporavano rješenje tuženika nije razumljivo, zbog čega se ne može ispitati, kao i da tuženik nije utvrdio sve odlučne činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari, čime tužitelj ukazuje na postojanje povrede odredaba članka 98. stavak 5., članka 5., 6., 8., 9., 30 i 47. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta ZUP), a osim toga da su i pogrešno primijenjene odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta Zakon). Tužitelj smatra da je počinjena povreda načela individualne procjene, smatrajući da mu je tuženik neosnovano ograničio pravo na slobodu, pa tako i pravo na slobodu kretanja, jer da nijedna od okolnosti koju je tuženik utvrdio (državljanstvo tužitelja, činjenica da se zahtjev razmatra u graničnom postupku, nepostojanje prijavljenog boravišta i nedostatak financijskih sredstava), ne dokazuje samo po sebi da je potrebno ograničiti slobodu kretanja tužitelju. Istaknuo je, kako je tužitelj prvo zaprimljen u Prihvatni centar za strance u Ježevu gdje je tuženik donio rješenje 16. lipnja 2026. kojim mu je ograničeno kretanje smještajem u Prihvatni centar za strance u Ježevu, da bi istodobno s tim ograničenjem, tuženik donio i ovdje osporavano rješenje od 25. lipnja 2026., pa tužitelju ostaje nejasno zašto bi se zahtjev tužitelja razmatrao u graničnom postupku, ako je već bio smješten u Prihvatni centar Ježevo te zašto bi shodno tome bio odvezen u Prihvatni centar u Dugom Dolu.

4. Nastavno, tužitelj ukazuje da se osporavana odluka tuženika temelji na općim statističkim podacima umjesto na ponašanju tužitelja i da je takav pristup tuženika protivan načelu individualnoga razmatranja svakog zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje proizlazi iz prava Europske unije. Napominje, da u osporavanom rješenju nije navedena nijedna činjenica iz koje bi proizlazila opasnost od bijega ili da bi svojim ponašanjem tužitelj ugrozio javni poredak, već upravo suprotno tužitelj da je izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, registriran je od strane nadležnih tijela i dostupan tijelima Republike Hrvatske, a sama činjenica da nema prijavljeno mjesto boravka i financijska sredstva ne može predstavljati dokaz opasnosti od bijega ili dokaz o ugrozi javnog poretka, jer je riječ o okolnostima koje su uobičajene za velik broj osoba koje traže međunarodnu zaštitu neposredno nakon ulaska u državu.

5. Ističe da nije razmotrena niti mogućnost primjene blažih mjera i da se tuženik samo paušalno pozvao da blažim mjerama nije moguće postići svrhu, te da takvo obrazloženje ne zadovoljava standarde obrazloženosti upravnog akta propisanih ZUP- om.

6. Navodi da i odluka o trajanju mjere nije obrazložena, kao i da u trenutku donošenja osporavanog rješenja nije bio proveden intervju s tužiteljem, pa je tužitelju nejasno na temelju kojih konkretnih podataka je tuženik donio zaključak da postoji potreba za određivanje mjere u trajanju od 12 tjedana, jer bez prethodnog detaljnog utvrđivanja individualnih okolnosti nije bilo moguće provest zakonitu procjenu, nužnosti i proporcionalnosti ograničenja slobode, niti je utvrđeno zbog kojih okolnosti bi upravo Prihvatni centar Dugi Dol bio prikladniji od Prihvatnog centra Ježeva. Ističe, da je tužitelju oduzet novac u iznosu od 150,00 EUR u Prihvatnom centru Ježevo koji mu nije vraćen prilikom njegovog transporta u Dugi Dol i rečeno mu je da mora platiti od tog novca smještaj i hranu u Ježevu, pri čemu mu nije dana potvrda o naplati, a također tužitelj zbog zdravstvenog stanja koje ima (ima hepatitis B) u načelu ne jede, pa nije jasno što mu je točno naplaćeno i koji točno obroci, iz čega proizlazi da je tuženik nezakonito oduzeo tužitelju novčana sredstva te se ogriješio o Odredbi o izdavanju potvrde o naplati, a niti je tuženik dokazao zašto je konkretno utrošen taj novac pa tužitelj smatra ,kako tuženik nije utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonite odluke, niti je tužitelju omogućeno učinkovito očitovanje o svim odlučnim činjenicama prije donošenja Odluke o ograničenju kretanja te mu nije data stvarna mogućnost da ospori navode koji su kasnije korišteni kao temelj za ograničenje slobode, te je tuženik odluku donio prije nego što je utvrdio individualne okolnosti tužitelja.

7. Naposljetku, tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe članka 54. Zakona, pa je tužitelj na okolnosti iz tužbe predložio svoje saslušanje i pribavu spisa predmeta upravnog postupka, a u tužbenom zahtjevu predložio je, da se poništi osporavano rješenje tuženika od 25. lipnja 2026. te usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći, sve uz nadoknadu troška upravnoga spora.

8. Tužitelj je u tužbi podnio i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe između ostalog, istaknuvši, kako je tuženik u predmetnoj upravnoj stvari primijenio najstrožu mjeru ograničavanja slobode kretanja bez posebnog ulaženja u meritum i bez navođenja odlučnih činjenica i izvedenih dokaza, sve uz donošenje tipskog rješenja, a pritom je imao mogućnost odrediti blažu mjeru te postići ciljanu svrhu, pa smatrajući da je tužitelju bez opravdanog razloga oduzeta sloboda kretanja, tužitelj smatra da bi izvršenjem osporavanog rješenja tuženika prije donošenja odluke u upravnom sporu, dovelo do teško popravljive štete za tužitelja, faktičnog lišenja učinkovitosti sudske zaštite, povredu članka 5. Europske konvencije za ljudska prava i povredu članka 6. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, pa je tužitelj predložio da se usvoji prijedlog tužitelja i odredi odgodni učinak tužbe na način da se odgodi izvršenje rješenja tuženika od 25. lipnja 2026. do okončanja upravnog spora.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovoga Suda 13. srpnja 2026. u bitnome naveo, kako su navodi tužitelja iz tužbe u cijelosti neosnovani, jer opunomoćenica tužitelja tijekom cijele tužbe pogrešno poistovjećuje provođenjem graničnog postupka s određivanjem mjere ograničenja sloboda kretanja, iako se radi o dvjema zasebnim pravnim ocjenama koje imaju različitu pravnu osnovu, različite pretpostavke i različitu svrhu te da je u konkretnom slučaju bilo potrebno najprije utvrditi jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za provođenje graničnog postupka te potom ispitati postoje li pretpostavke za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja sukladno članku 54. Zakona, pa je tuženik odgovarajući na tužbene navode tužitelja, što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo, predložio da se odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 16. srpnja 2026. tuženik je ispričao izostanaka s niže održanog ročišta zbog nemogućnosti pristupa na isto ustrajući pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja.

11. U ovom upravnom sporu 17. srpnja 2026. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane službene osobe tuženika, na temelju članka 91. stavak 3. u svezi s člankom 89. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta ZUS,) čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS.a data mogućnost izjasniti se o svima zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora.

12. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, jer je uvidom u spis predmeta upravnog postupka kojeg je tuženik dostavio ovome Sudu uz Odgovor na tužbu, utvrđeno, da je tužitelj saslušan u postupku koji je prethodio ovom sporu na Zapisnik sastavljen u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu 26. lipnja 2026., kao i na Zapisnik sastavljen 14. lipnja 2026. u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Sisačko- moslavačkoj, Policijskoj postaji Kutina, u svezi odlučnih činjenica bitnih za rješavanje ovog upravnog spora, pa iz tog razloga nije, radi ekonomičnosti postupka, bilo potrebno provoditi još jednom saslušanje tužitelja na okolnosti navedene u opširno obrazloženoj tužbi, slijedom čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

13. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud je utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

14. Odredba članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba), glasi:

„Lokacije za provedbu postupka azila na granici:

15. Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice.

16. Ne dovodeći u pitanje članak 47,. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346.

17. Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

18. Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu.

19. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice.“

20. Odredbom članka 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta: ZMPZ), kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348 (stavak 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348. (stavak 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz članka 59. stavka 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (stavak 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. ovoga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (stavak 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (stavak 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (stavak 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (stavak 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (stavak 8.).

21. Odredbama članka 54. stavcima 1. i 2. Zakona, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku (stavak 1.). Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

22. Iz posebnih odredaba članka 54. Uredbe i članka 42. Zakona proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

23. Naime, ovaj Sud je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrdio, da je tužitelj 24. lipnja 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, a tijekom dubinske provjere utvrđeno je, da će se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrati u graničnom postupku, da je tužitelj državljanin Islamske Republike Pakistan, države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite na razini Europske unije iznosi 20 % ili manje, zbog čega su ispunjeni uvjeti iz članka 45. u vezi s člankom 42. stavak 1. točka i Uredbe EU 2024/1348 za razmatranje tužiteljeva zahtjeva u graničnom postupku, jer je islamska Republika Pakistan jedna od država za koje prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju, stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20 % ili manje, a sukladno članku 54. stavku 3. Uredbe EU 2024/1348, Prihvatilište za tražitelja međunarodne zaštite u Dugom Dolu određeno je, kao lokacija za provođenje graničnog postupka.

24. Također, je utvrđeno, da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave sisačko moslavačke, Službe za granicu od 16. lipnja 2026. tužitelju određen smještaj u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova zbog rizika od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske, sukladno čl. 183. st.2. ZS-a, koje ne može biti duže od jedan mjesec.

25. Imajući u vidu navedeno, nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe kojim se osporava zakonitost provođenja graničnog postupka, jer tuženik nije proizvoljno odlučio da će se zahtjev tužitelja razmatrati u graničnom postupku, već su za to bile ispunjene zakonske pretpostavke iz gore citirane odredbe članka 45. u svezi člankom 42. stavak 1. točka i Uredbe EU 2024/1348. (tužitelj je državljanin Islamske Republike Pakistan, države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite na razini Europske unije iznosi 20 % ili manje). S tim u svezi, valja ukazati tužitelju da sama činjenica da se zahtjev razmatra u graničnom postupku, ne znači da će i svakom tražitelju biti određena mjera ograničenja slobode kretanja.

26. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe, da je tuženik donio rješenje 16. lipnja 2026. kojim je tužitelju ograničeno kretanje smješten u Prihvatni centar za strance Ježevo, a istodobno da je donio i ovdje osporavano rješenje od 25. lipnja 2026., ukazuje se tužitelju, da tuženik nije tijelo koje je donijelo rješenje od 16. lipnja 2026., na koje se poziva opunomoćenica tužitelja u tužbi, jer je iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka razvidno, da je rješenje od 16. lipnja 2026. donijelo Ministarstvo unutarnjih poslova Policijska uprava Sisačko-moslavačke, Služba za granicu kojim je tužitelju određen smještaj u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, zbog postojanja rizika od izbjegavanja obveze napuštanje Europskog gospodarskog prostora, odnosno Republike Hrvatske, a sve imajući u vidu rješenje o protjerivanju koje je donijelo isto tijelo, Ministarstvo unutarnjih poslova Policijska uprava Sisačko-moslavačka, Služba za granicu 16. lipnja 2026. kada je prema tužitelju postupano sukladno odredbama Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22, 151/22, 40/25 i 55/26), jer se tužitelj tada nalazio u statusu stranca, a ne tražitelja međunarodne zaštite. Tek kada je tužitelj 24. lipnja 2026. izrekao namjeru za međunarodnu zaštitu u Prihvatnom centru za strance, tada je i stekao status tražitelja međunarodne zaštite sukladno zakonskim odredbama i utvrđeno je, da su ispunjeni uvjeti iz članka 45., u svezi s člankom 42. stavak 1. točka i. Uredbe EU 2024/1348 za razmatranje tužiteljeva zahtjeva u graničnom postupku pa je tužitelju s obzirom na pravni temelj provođenja graničnog postupka, određen smještaj u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, a tijekom smještaja u Prihvatilištu, tužitelj će biti službeno i saslušan uz obvezu pomoći tumača ili prevoditelja za jezik koji razumije ili iza kojih se opravdano pretpostavlja da ga razumije, te će mu biti omogućeno da detaljno iznese sve činjenice i razloge zbog kojih traži međunarodnu zaštitu i dostavi sve dostupne dokaze kojima potkrepljuje svoj zahtjev, što je i učinjeno 26. lipnja 2026., a kako je to razvidno iz Zapisnika sastavljenog u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol. Također, tužitelj tijekom cijelog trajanja graničnog postupka ima pravo na besplatnu pravnu pomoć i pravo savjetovanja od strane ovlaštenih pružatelja pravne pomoći u skladu sa Zakonom.

27. Na navode tužitelja iz tužbe u kojima ističe da tužitelj nije bio saslušan u postupku koji je prethodio ovome sporu, čime ukazuje na povredu odredbe članka 30. i 52. ZUP-a, ukazuje se tužitelju, da je iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, razvidno, da je tužitelj bio saslušan na zapisnik sastavljen 26. lipnja 2026. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, a također i na zapisnik sastavljen kod Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Policijske postaje Kutina od 14. lipnja 2026. te je tužitelj nakon nezakonitog ulaska u Republiku Hrvatsku izjavio da mu je ciljana država talijanska Republika, da je 14. lipnja 2026. zatečen na autocesti zajedno s još 24 osobe u kombiju, vozilo marke Wv transporter, registarske oznake VŽ 990HD, da ne posjeduje ispravu o identitetu ili druge dokumente kojima može dokazati legalnost svog boravka u RH pa je tuženik zbog sumnje u nezakoniti prelazak vanjske granice i utvrđivanja okolnosti ulaska i boravka tužitelja u RH, istog doveo u prostorije PP Kutina radi provođenja kriminalističkog istraživanja, a kojom prilikom je tužitelj istaknuo, da se ne želi dragovoljno vratiti u Bosnu i Hercegovinu, kao ni u Pakistan, već da mu je namjera otići u Italiju i sve navedeno upravo predstavlja individualno utvrđene okolnosti iz kojih proizlazi da tužitelj Republiku Hrvatsku nije smatrao državom u kojoj je namjeravao ostati tijekom provedbe postupka međunarodne zaštite, a navedene okolnosti tuženik je ocijenio u međusobnoj povezanosti, a ne izolirano i upravo kao cjelina predstavljaju i po ovome Sudu osnovu za zaključak da je potrebno osigurati prisutnost tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka.

28. Naposljetku, suprotno navodima tužitelja iz tužbe, ukazuje se tužitelju, da je pri donošenju osporavanog rješenja razmotrena mogućnost primjene blažih mjera, ali je tuženik ocijenio, da se njime u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha radi kojih se mjera određuje, jer prilikom procjene mogućnosti primjene blažih mjera, potrebno je utvrditi stvarnu sposobnost mjera da osiguraju dostupnost tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka, a s obzirom da je tužitelj nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku i izjavio kako mu je krajnja destinacija Italija, te da nema prijavljeno mjesto boravka niti druge osobne obiteljske veze u Republici Hrvatskoj, po mišljenju ovoga Suda pravilno je ocijenjeno, da se svrha mjera ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera, poput obveze osobnog javljanja nadležnim tijelom i polaganjem financijskog ili drugog jamstva, jer je ocijenjeno da se navedenim mjerama u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha osiguravanja stalne dostupnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka, a takva ocjena proizlazi iz prirode graničnog postupka, budući se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji zahtijevaju neposrednu dostupnost tužitelja nadležnim službenicima tijekom cijelog trajanja postupka, a radnje u graničnom postupku poduzimaju se u kratkim rokovima, zbog čega je nužno osigurati tužiteljevu stalnu prisutnost na lokaciji određenoj za pravilnu provedbu postupka, slijedom čega je mjera ograničenja slobode kretanja prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja, a to je prisutnost tužitelja u konkretnom slučaju, koja se ne može jednako učinkovito postići blažim mjerama. Određena mjera predstavlja ograničenje slobode kretanja propisane Zakonom te je u konkretnom slučaju primijenjena najmanje restriktivna mjera kojom se moglo ostvariti Zakonom propisana svrha.

29. Na navode tužitelja iz tužbe u kojem ističe da odluka o trajanju mjere nije obrazložena, ukazuje se tužitelju, da je u osporavanom rješenju obrazloženo da je mjera određena u okviru najduljeg zakonom dopušteno trajanja graničnog postupka propisanog mjerodavnim pravom Europske unije i Zakonom, a određivanje najduljeg Zakonom dopuštenog trajanja, ne znači da će mjera trajati cijelo to razdoblje, već predstavlja zakonski okvir unutar kojeg se može provoditi isključivo dok postoje razlozi zbog kojih je određena.

30. Trajanje mjere ne znači da će ona trajati svih 12 tjedana, već predstavlja najbolje Zakonom dopušteno razdoblje tijekom kojeg se može provoditi granični postupak,a kako je to tuženik pravilno obrazložio u odgovoru na tužbu. S tim u svezi, ukazuje se tužitelju da tuženik tijekom trajanja mjere kontinuirano prati postoji li i dalje razlozi zbog kojih je određena te će je ukinut čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu daljnju primjenu.

31. Naposljetku, vezano za navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da je rješenje o ograničenju slobode kretanja doneseno prije tužiteljeva saslušanja, zbog čega nisu utvrđene tužiteljeve individualne okolnosti, ukazuje se tužitelju, da zaprimanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno saslušanje tražitelja međunarodne zaštite provodi se radi utvrđivanja činjenice i okolnosti odlučnih za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno razloga zbog kojih osoba traži međunarodnu zaštitu, a ne radi utvrđivanja pretpostavki za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja, a u konkretnom slučaju odlučne činjenice za donošenje zakonitog rješenja utvrđene su prije njegova donošenja iz službene dokumentacije, potvrde o registraciji, dubinske provjere te izjave samog tužitelja, a Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite nije tijelo nadležno za postupanje u Prihvatnom centru za strance, niti donosi odluke koje se odnose na smještaj, uvjete boravka ili naplatu troškova smještaja.

32. U svezi zdravstvenog stanja tužitelja ukazuje se tužitelju, da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo, da je ta informacija dobivena neposredno od samog tužitelja te da je o tome obaviješten nadležni medicinski tim i tijekom boravka tužitelju je pružena potrebna zdravstvena skrb u okviru nadležnosti i mogućnosti tuženika, a radi praćenja njegovog zdravstvenog stanja, u Prihvatilištu redovito dolaze medicinske sestre.

33. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe kako ograničenje slobode kretanja predstavlja ozbiljan zahvat u temeljno pravo zajamčeno člankom 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te poveljom Europske unije o temeljnim pravima zbog čega takva mjera mora biti zakonita, nužna i razmjerna, ukazuje se tužitelju da je mjera ograničenje slobode kretanja određena na temelju izričite zakonske ovlasti iz članka 54. Zakona, radi ostvarivanja legitimnog cilja propisanog zakonom, odnosno osiguranja prisutnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka, a prije donošenja osporavanog rješenja.

34. Suprotno navodima tužitelja iz tužbe provedena je individualna procjena svih okolnosti konkretnog slučaja te razmotrena mogućnost primjene blažih mjera i tek nakon što je ocijenjeno da se svrha propisana člankom 54. Zakona ne bi mogla ostvariti njihovom primjenom, određena je mjera ograničenja slobode kretanja, dok je iz osporavanog rješenja tuženika razvidno, da su utvrđene odlučne činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari i da je upravo određena mjera nužna i razmjerna u okolnostima konkretnog slučaja, čime je omogućeno učinkovita sudska kontrola zakonitosti osporavanog rješenja.

35. Što se tiče prijedloga tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, ukazuje se tužitelju da isti nije osnovan.

36. Naime odredbom članka 42. stavak 2. ZUS-a propisano je, da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

37. Dakle, da bi Sud odredio da tužba ima odgodni učinak potrebno je, da se ispune sve tri pretpostavke iz gore citirane odredbe čl. 42. st. 2. ZUS-a.

38. Međutim, u konkretnom predmetu nisu ispunjene sve pretpostavke za donošenje rješenja kojim bi se odredio odgodni učinak tužbe iz razloga što tužitelj nije dokazao nastanak nenadoknadive štete koju ima u vidu citirana odredba članka ZUS- a, a svoje navode ničim nije potkrijepio.

39. Podredno, ukazuje se tužitelju da je o istom bespredmetno odlučivati budući da je zatražen odgodni učinak tužbe do okončanja ovog spora, a upravo je predmetni upravni spor okončan donošenjem predmetne presude.

40. Naime, tužitelj je predložio određivanje odgodnog učinka tužbe ovome Sudu do okončanja upravnog spora, pa određivanjem odgodnog učinka tužbe u trenutku kad je odluka o tužbi donesena, ne bi se mogla ostvariti svrha zbog koje je tužitelj predložio odgodu izvršenja, a ni eventualno određivanje odgodnog učinka tužbe u odnosu na osporavano rješenje, čak da se i odredi do pravomoćnog okončanja upravnog spora, a ne do donošenja odluke povodom tužbe, ne bi bilo od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari, jer tužitelj nije dokazao da bi mu izvršenjem osporavanog rješenja tuženika bila nanesena šteta koja bi se mogla teško popravljati, a neispunjavanje navedenog uvjeta dovoljan je razlog za odbijanje prijedloga tužitelja, slijedom čega je na temelju članka 42. stavak 4. ZUS-a, odlučeno kao izreci ovog rješenja.

41. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura, što uvećano za PDV ukupno iznosi 625,00 eura (članak 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine“ broj 132/2021, u nastavku teksta Pravilnik ) , vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25) i pristupa na ročište za raspravu održanom 17. srpnja 2026. u istom iznosu od 625,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26). Tužitelju nije priznat trošak sastava prijedloga za određivanje odgodnog učinka tužbe, jer na istog nema pravo sukladno Tbr. 27.toč.1. gore navedene Tarife.

42. Opunomoćenici tužitelja priznat je i putni trošak dolaska na ročište za raspravu održano kod ovog Suda 17. srpnja 2026. sukladno čl. 11. stavku 2. Pravilnika i čl. 49. i 50 stavku 3. gore navedene Tarife na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb (157 km x2 = 314 kmx0,462=145,07 EUR +PDV, odnosno sveukupno 181,33 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci 20. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Opunomoćenici tužitelja Jeleni Cekić, odvjetnici u ZOU Jelena Cekić i AF, [adresa],

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Sarajevska 41, Zagreb, putem e-maila