REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1726/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević & Partneri d.o.o. Zagreb, Palmotićeva 60/II protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupano po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 167,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2023. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju istaknuta radi prijeboja, do visine tražbine tužitelja dosuđene u točki I. izreke ove presude.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu daljnjeg iznosa od 517,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva zakonske zatezne kamate na iznos od 167,61 EUR za razdoblje od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2023., kao neosnovan.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 606,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen manifestacijski zahtjev istaknut u tužbi od 13. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je aktivno legitimiran za njezino podnošenje temeljem ugovora o ustupu odnosno prijenosu tražbine sklopljenog s korisnikom kredita, kojim je na tužitelja prenesena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Navodi da je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika te od njega zatražio kreditnu dokumentaciju, koju do podnošenja tužbe nije zaprimio.

2. Nadalje navodi da su korisnik kredita i pravni prednik tuženika 26. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 85386/05, kojim je korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 3.445,00 CHF, uz ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, te da je 5. travnja 2016. sklopljen dodatak ugovoru radi provedbe konverzije kredita.

3. Tužitelj smatra da je ugovorna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF ništetna jer korisnik kredita prije sklapanja ugovora nije bio potpuno i razumljivo informiran o svim okolnostima i rizicima koje takva ugovorna odredba nosi. Poziva se na pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača (P-1401/12 i Pž-6632/17), kojima je utvrđeno da je prednik tuženika, zajedno s ostalim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

4. Navodi da je zbog primjene ništetne ugovorne odredbe korisnik kredita platio veće iznose od onih koje bi platio da valutna klauzula nije bila ugovorena, slijedom čega smatra da tuženik tužitelju, kao cesionaru tražbine, duguje povrat preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama. Predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja visine preplate te dostavu cjelokupne kreditne dokumentacije potrebne za izradu nalaza i mišljenja vještaka. Konačno predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na naknadu parničnog troška.

5. Tužbi prileži dopis tužitelja upućen tuženiku predmeta "Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe" od 1. lipnja 2023. (list 6 spisa), dopis FU upućen tuženiku predmeta "Obavijest o ustupu tražbine" od 1. lipnja 2023. (list 7 spisa), Ugovor o kreditu br. 85386/05 od 26. srpnja 2005. (list 8 do 15 spisa), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 22. siječnja 2008. (list 16 do 19 spisa), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 85386/05 od 5. travnja 2016. (list 20 i 21 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. (list 22 do 28 spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 29 i 30 spisa) te sudska praksa (list 32 do 46 spisa).

6. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe procesne prigovore. Navodi da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) jer tužitelj nije bio ovlašten zahtijevati dostavu kreditne dokumentacije budući da nije ugovorna strana ugovora o kreditu. Predlaže odbaciti prijedlog za nalaganje dostave dokumentacije te vratiti tužbu na ispravak.

7. Nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da korisnik kredita nije imao odobrenje banke za prijenos tražbine te da se pravni učinci presuda donesenih u kolektivnom potrošačkom sporu mogu koristiti isključivo u postupcima koje pokrene sam potrošač, a ne trgovačko društvo kao cesionar tražbine. Ističe i prigovor zastare smatrajući da je protekao zastarni rok neovisno o pravnoj osnovi na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev.

8. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva osporava da bi se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora mogla automatski primijeniti na predmetni ugovor. Navodi da je korisnik kredita bio upoznat s valutnim rizikom, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da je nad predmetnim kreditom provedena zakonska konverzija te osporava visinu utuženog potraživanja i tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška.

9. Tuženik u podnesku od 24. listopada 2023. ostaje kod svih navoda, prigovora i dokaznih prijedloga iz odgovora na tužbu. Podredno, za slučaj da sud ocijeni tužbeni zahtjev osnovanim, ističe prigovor radi prijeboja navodeći da je korisniku kredita u postupku provedene konverzije kredita, temeljem Dodatka broj 1 Ugovoru o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate, već isplatio preplatu u ukupnom iznosu od 5.046,22 EUR. Smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelj bio namiren za iznos koji je već vraćen korisniku kredita, zbog čega predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika u navedenom iznosu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izvršiti prijeboj međusobnih tražbina stranaka te odbiti tužbeni zahtjev. U prilog svojim navodima dostavlja Sporazum o korištenju preplate te predlaže uvid u pregled prometa po računu odnosno otplate kredita, kao i provođenje financijskog vještačenja.

10. Tužitelj se podneskom od 3. listopada 2024. očitovao na odgovor na tužbu osporavajući sve navode tuženika kao neosnovane. Ističe da je tužba uredna te da određeni tužbeni zahtjev nije mogao postaviti prije dostave dokumentacije kojom raspolaže isključivo tuženik, zbog čega predlaže da sud naloži tuženiku dostavu cjelokupne dokumentacije potrebne za provođenje financijskog vještačenja, nakon čega će postaviti određeni tužbeni zahtjev. Nadalje osporava prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je tražbinu stekao valjanim ugovorom o ustupu tražbine te da ustup ne mijenja identitet niti pravnu narav tražbine. Osporava i prigovor zastare, pozivajući se na sudsku praksu prema kojoj je zastara prekinuta pokretanjem kolektivnog postupka za zaštitu potrošača. Ujedno navodi da provedena konverzija kredita nije otklonila ništetnost ugovornih odredbi niti posljedice njihove ništetnosti, slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa. Smatra da su pitanja valjanosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope već pravomoćno riješena u kolektivnom sporu te da ih u ovom postupku nije potrebno ponovno ispitivati. Predlaže provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa, uz dostavu potrebne dokumentacije od strane tuženika te saslušanje korisnika kredita FU.

11. Na ročištu održanom 19. svibnja 2025. saslušan je svjedok FU, korisnik predmetnog kredita. Iskazao je da je 2005. godine sa Splitskom bankom sklopio ugovor o namjenskom kreditu za kupnju garažnog mjesta u okviru POS -ove stanogradnje. Naveo je da nije mogao birati kreditora niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, budući da je ugovor sastavila banka. Iskazao je da ga djelatnici banke nisu upoznali s valutnom klauzulom ni načinom promjene kamatne stope, već su mu samo priopćili visinu kamate. Naveo je da ugovor nije detaljno pročitao, nije tražio pojašnjenje njegovih odredbi niti je bio upoznat s općim uvjetima kreditiranja. Kao sredstvo osiguranja kredita naveo je da je njegova supruga bila sudužnik. Iskazao je da se ne sjeća je li sklapao dodatke ugovoru o kreditu, ali da je kredit naknadno konvertiran iz CHF u drugu valutu, pri čemu se okolnosti provedbe konverzije ne sjeća jer je u to vrijeme bio na brodu. Također je naveo da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva te da je kredit bio vezan uz garažno mjesto uz stan koji koristi za osobne potrebe, a ne za iznajmljivanje.

12. U provedenom financijskom vještačenju stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darko Prpić izvršio je usporedni obračun anuiteta plaćenih prema tečaju banke na dan plaćanja s anuitetima koji bi bili plaćeni primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Prema konačnom izračunu vještaka, pozitivne razlike nastale primjenom valutne klauzule do 30. rujna 2015. iznose 503,13 EUR, zatezne kamate obračunate na pojedine više plaćene iznose od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015. iznose 167,61 EUR, dok razlika preostale glavnice na dan konverzije iznosi 14,55 EUR. Vještak je također utvrdio da je u postupku konverzije korisniku kredita priznata preplata u iznosu od 137,20 EUR.

13. U podnesku od 31. ožujka 2026. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da na isti nema primjedbi te da prihvaća utvrđenja vještaka. Istaknuo je kako je predmet spora isplata preplaćenih iznosa nastalih primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je vještak utvrdio više plaćene iznose anuiteta, zatezne kamate obračunate do dana konverzije te razliku preostale glavnice na dan konverzije. Nadalje je naveo da nema pravni interes potraživati negativne razlike niti preplatu priznatu u postupku konverzije, smatrajući da tuženik nije istaknuo valjan prigovor radi prijeboja, a da bi eventualna takva tražbina u svakom slučaju bila u zastari. Slijedom nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je uredio (precizirao) tužbeni zahtjev te zatražio isplatu ukupnog iznosa od 685,29 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u podnesku.

14. Na ročištu održanom 12. lipnja 2026. saslušan je sudski vještak Darko Prpić, koji je u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja. Pojasnio je da pozitivne razlike iznose 503,13 EUR, da obračunate zatezne kamate na više plaćene iznose iznose 167,61 EUR te da je Dodatkom ugovoru o kreditu u postupku konverzije utvrđena preplata u iznosu od 137,20 EUR. Drugih pitanja za vještaka nije bilo, nakon čega su stranke ostale kod svojih dotadašnjih navoda.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića kao stručan, jasan, logičan i izrađen sukladno pravilima struke. Vještak je nalaz izradio na temelju kreditne dokumentacije koja prileži spisu, a na ročištu održanom 12. lipnja 2026. dodatno je pojasnio odlučne okolnosti iz pisanog nalaza i mišljenja. Stranke nisu iznijele stručne primjedbe na matematičku točnost nalaza, već su osporavale pravne učinke utvrđenih činjenica, o čemu odlučuje sud.

16. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa za koje tvrdi da ih je korisnik kredita FU više platio tuženiku zbog primjene ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarskog franka, zajedno sa zateznim kamatama, kao i odlučivanje o prigovoru radi prijeboja koji je istaknuo tuženik.

17. Među strankama nije sporno da su FU kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika 26. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 85386/05, kojim je korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 3.445,00 CHF, uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Nije sporno ni da je 5. travnja 2016. sklopljen Dodatak broj 1. Ugovoru o kreditu radi provedbe konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15; dalje: ZID ZPK/15).

18. Nije sporno ni da su FU kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj tražbine 1. lipnja 2023. sklopili Ugovor o ustupu odnosno prijenosu tražbine te da je tuženik obaviješten o izvršenom ustupu. Nakon provedenog financijskog vještačenja među strankama nije sporna matematička točnost izračuna vještaka, već su sporni pravni učinci provedene konverzije, opseg tražbine koja je nakon konverzije preostala korisniku kredita, odnosno tužitelju kao primatelju tražbine, te osnovanost tražbine tuženika istaknute radi prijeboja.

19. Među strankama je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati isplatu predmetne tražbine, djeluju li pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine, je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna u odnosu na predmetnog korisnika kredita, kakav je pravni učinak provedene konverzije na restitucijski zahtjev, je li nastupila zastara te postoji li tražbina tuženika istaknuta radi prijeboja.

20. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac osoba koja sklapa pravni posao odnosno nastupa na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti.

21. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je trgovac unaprijed formulirao, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru, dok je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na trgovcu. Nepoštena ugovorna odredba ništetna je sukladno čl. 87. ZZP-a.

22. Prema čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na njega svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom, koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prijenosu. Sukladno čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do trenutka ustupa.

23. Prema čl. 85. st. 1. ZOO-a, dužnik može primatelju tražbine isticati, osim prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je do saznanja za ustup mogao isticati ustupitelju. Dužnik može primatelju prebiti i svoje tražbine prema ustupitelju koje je stekao prije obavijesti o ustupu, kao i one koje je stekao nakon obavijesti o ustupu ako su dospjele prije tražbine koja je ustupljena ili istodobno s njom.

24. Prema čl. 195. ZOO-a, dužnik može prebiti tražbinu koju ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće te ako su obje dospjele. Sukladno čl. 196. st. 1. ZOO-a, prijeboj ne nastaje čim se steknu pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, nakon čega se smatra da je prijeboj nastao onog trenutka kada su se stekle njegove pretpostavke.

25. Iz iskaza svjedoka FU proizlazi da je predmetni kredit sklopio radi kupnje garažnog mjesta uz stan u kojem živi, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva te da nekretninu nije koristio u poslovne svrhe. Stoga sud utvrđuje da je FU predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, dok je pravni prednik tuženika, kao banka koja je kredit odobrila u okviru svoje poslovne djelatnosti, nastupao u svojstvu trgovca.

26. Iz njegova iskaza dalje proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka, da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj njegovih odredbi te da mu prije sklapanja ugovora nisu objašnjeni značenje i rizici valutne klauzule u CHF. Svjedok je iskazao da mu je rečena samo visina kamatne stope, da mu odredbe ugovora nisu posebno pojašnjavane te da nije bio upoznat s općim uvjetima kreditora.

27. Sud je iskaz svjedoka prihvatio kao vjerodostojan jer je isti jasan, životan i u bitnim okolnostima suglasan sadržaju ugovorne dokumentacije. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prije sklapanja Ugovora pružio potpune, jasne i razumljive informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti moguće ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF niti je dokazao da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

28. Pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž -6632/17, utvrđeno je da su banke obuhvaćene tom presudom, među kojima i pravni prednik tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, bez potpunog informiranja potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

29. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 26. srpnja 2005., dakle u razdoblju obuhvaćenom pravomoćnim utvrđenjima iz kolektivnog spora. Osim toga, individualno provedeni dokazi u ovom postupku potvrđuju da se ni u odnosu na FU o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo niti je bio potpuno i razumljivo obaviješten o rizicima koji iz takve odredbe proizlaze.

30. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je ugovorna odredba kojom je glavnica predmetnog kredita vezana uz valutu CHF protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita te je stoga nepoštena i ništetna.

31. Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran. Tražbina povrata novčanih iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe nije strogo osobno pravo potrošača, već imovinska, novčana tražbina koja se po svojoj naravi ne protivi prijenosu. Iz Ugovora o ustupu odnosno prijenosu tražbine od 1. lipnja 2023. proizlazi da je FU tužitelju prenio cjelokupnu novčanu tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz pravnih posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi. Prijenosom se nije promijenio identitet tražbine, već samo osoba vjerovnika, pa je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

32. U odnosu na pravne učinke provedene konverzije sud je imao u vidu pravno shvaćanje izraženo u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. Prema tom pravnom shvaćanju, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15; dalje: ZID ZPK/15), kojim su ugovorne strane iznova, s učinkom od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope, prestaje obveza banke na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

33. Odredbama čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 propisana je konverzija kojom se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF odnosno kreditom s valutnom klauzulom u CHF izjednačava s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio odgovarajući kredit denominiran u EUR odnosno kredit s valutnom klauzulom u EUR. U okviru takvog obračuna više plaćeni iznosi koriste se u korist potrošača za ispunjenje obveza uređenih valjanim dodatkom ugovoru o kreditu, slijedom čega ti iznosi nakon provedene konverzije nisu ostali u imovini banke bez pravne osnove.

34. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da pozitivne razlike nastale primjenom valutne klauzule do 30. rujna 2015. iznose 503,13 EUR, da zatezne kamate obračunate na pojedine više plaćene iznose od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015. iznose 167,61 EUR te da razlika preostale glavnice na dan konverzije iznosi 14,55 EUR. Nadalje, u postupku konverzije korisniku kredita priznata je preplata u iznosu od 137,20 EUR.

35. Primjenjujući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud zaključuje da tužitelju ne pripada ponovna isplata iznosa od 503,13 EUR na ime pozitivnih razlika niti iznosa od 14,55 EUR na ime razlike preostale glavnice. Ti su iznosi obuhvaćeni ekonomskim i pravnim učincima konverzije, pa bi nj ihovom ponovnom isplatom tužitelj ostvario korist koja mu, nakon valjano provedene zakonske konverzije, ne pripada.

36. Međutim, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21, obračunom konverzije nisu obuhvaćene zatezne kamate na pojedine više plaćene iznose za razdoblje od dana njihove uplate do dana na koji je provedena konverzija, odnosno do 30. rujna 2015. U tom dijelu potrošač nije obeštećen konverzijom, pa mu pripada zahtjev na temelju čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Sud prihvaća nalaz vještaka u dijelu matematičkog obračuna visine tražbine. Pitanje pravnih učinaka konverzije i opsega restitucijskog zahtjeva predstavlja pravno pitanje o kojem odlučuje sud, što je u svom nalazu izričito naveo i sam vještak.

37. Budući da zatezne kamate obračunate na pojedine više plaćene iznose od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015., koje nisu obuhvaćene učincima konverzije, iznose 167,61 EUR, tužbeni zahtjev osnovan je u tom iznosu.

38. Tužitelj je obračunate zatezne kamate u iznosu od 167,61 EUR postavio kao samostalnu novčanu tražbinu te na njega zahtijeva daljnje zatezne kamate od 1. listopada 2015. Prema čl. 31. st. 2. ZOO-a, na iznos neisplaćenih kamata zatezne kamate mogu se zahtijevati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Budući da je tužba podnesena 13. lipnja 2023., tužitelju na iznos od 167,61 EUR pripadaju zatezne kamate od toga dana do isplate, dok je zahtjev za njihovu isplatu za razdoblje od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2023. odbijen kao neosnovan.

39. Tuženik je podneskom od 24. listopada 2023., podredno za slučaj da sud ocijeni tužbeni zahtjev osnovanim, istaknuo prigovor radi prijeboja. Tvrdi da je u postupku konverzije korisniku kredita isplatio preplatu u iznosu od 5.046,22 EUR, zbog čega smatra da prema tužitelju ima tražbinu za povrat navedenog iznosa prema pravilima o stjecanju bez osnove.

40. Prigovor radi prijeboja određen je u pogledu pravne osnove i visine te je postavljen podredno za slučaj utvrđenja postojanja tužiteljeve tražbine. Budući da je sud utvrdio postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 167,61 EUR, bilo je potrebno odlučiti postoji li do te visine i tražbina tuženika istaknuta radi prijeboja.

41. Prigovor radi prijeboja nije osnovan. Tuženik nema tražbinu prema korisniku kredita, a posljedično ni prema tužitelju kao primatelju ustupljene tražbine, s osnove povrata preplate priznate u postupku konverzije. Ta preplata nije isplaćena bez pravne osnove niti predstavlja dvostruko plaćanje istog duga u smislu čl. 1113. ZOO-a, već je priznata i iskorištena u korist korisnika kredita na temelju prisilnih odredaba ZID ZPK/15. Stoga se ne može smatrati da je tuženik izvršio dvostruko plaćanje iste tražbine niti da je time stekao restitucijsku tražbinu prema korisniku kredita.

42. Preplata priznata u postupku konverzije odnosila se na razliku između obveza iz kredita s valutnom klauzulom u CHF i obveza iz usporedivog kredita s valutnom klauzulom u EUR te na uređenje stanja obveza nakon konverzije. Nasuprot tome, dosuđeni iznos od 167,61 EUR odnosi se na zatezne kamate obračunate na pojedine više plaćene iznose od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015., koje obračunom konverzije nisu bile obuhvaćene. Stoga isplatom tog iznosa ne dolazi do dvostrukog namirenja iste tražbine.

43. Osim toga, ni iz nalaza i mišljenja vještaka niti iz ostalih provedenih dokaza ne proizlazi da je u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu korisniku kredita isplaćena preplata u iznosu od 5.046,22 EUR na način kako to tvrdi tuženik, već je u postupku konverzije utvrđena preplata u iznosu od 137,20 EUR. Tuženik nije dokazao da je u vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu korisniku kredita platio iznos od 5.046,22 EUR niti da bi se radilo o plaćanju bez pravne osnove.

44. Slijedom navedenog, tražbina tuženika istaknuta radi prijeboja ne postoji do visine tužiteljeve tražbine dosuđene u točki I. izreke, pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

45. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare. Tražbina povrata onoga što je stečeno na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao i pripadajuća tražbina zateznih kamata, zastarijeva u općem roku od pet godina iz čl. 225. ZOO -a. Pravomoćna presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF donesena je 14. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg roka.

46. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 167,61 EUR, utvrdio da tražbina tuženika istaknuta radi prijeboja ne postoji do visine dosuđene tražbine te je tuženiku naložio isplatu navedenog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama. U preostalom dijelu, za iznos od 517,68 EUR te u dijelu zateznih kamata na iznos od 167,61 EUR za razdoblje prije podnošenja tužbe, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.

47. Budući da je tužitelj nakon dostave kreditne dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja podneskom od 31. ožujka 2026. postavio određeni zahtjev za isplatu, više nije ostao kod prvotno postavljenog manifestacijskog zahtjeva. Slijedom toga sud je utvrdio da je tužba u dijelu manifestacijskog zahtjeva povučena, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

48. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na iznos od 685,29 EUR, a uspio je s iznosom od 167,61 EUR, slijedom čega njegov uspjeh u sporu iznosi 24,46 %, dok uspjeh tuženika iznosi 75,54 %. Nakon što je od postotka uspjeha tuženika oduzet postotak uspjeha tužitelja, preostaje razlika od 51,08 % u korist tuženika.

49. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora od 6.770,00 EUR, priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 29. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 54. OT-a), trošak zastupanja na ročištu održanom 19. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 54. OT-a) te trošak sastava podneska od 31. ožujka 2026. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te uredio tužbeni zahtjev u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 54. OT-a). Za zastupanje na ročištu održanom 12. lipnja 2026., nakon što je tužitelj podneskom od 31. ožujka 2026. uredio tužbeni zahtjev na iznos od 685,29 EUR, tužitelju pripada nagrada u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 54. OT-a). Nadalje, tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 115,00 EUR. Na odvjetničke nagrade priznat je i PDV u iznosu od 237,50 EUR. Slijedom navedenog, potrebni troškovi tužitelja iznose ukupno 2.017,50 EUR.

50. Tuženiku je, prema vrijednosti predmeta spora od 6.770,00 EUR koja je bila mjerodavna prije uređenja tužbenog zahtjeva, priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1 i Tbr. 54 OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 24. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT-a) te trošak zastupanja na ročištima održanim 29. listopada 2024. i 19. svibnja 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a). Za zastupanje na ročištu održanom 12. lipnja 2026., nakon što je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na iznos od 685,29 EUR, tuženiku pripada nagrada u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT- a). Uvećano za PDV od 25%, potreban trošak tuženika iznosi ukupno 1.187,50 EUR.

51. Primjenom utvrđene razlike u uspjehu od 51,08 % na potrebni trošak tuženika od 1.187,50 EUR, tuženiku pripada naknada troška parničnog postupka u iznosu od 606,58 EUR.

52. Tužitelju nije priznat trošak sastava žalbe protiv rješenja o sudskoj pristojbi, budući da je njegova žalba odbijena, pa taj trošak nije bio potreban za svrhovito vođenje ove parnice. Budući da je tuženik u većoj mjeri uspio u parnici, tužitelju ne pripada naknada troškova postupka.

53. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 20. srpnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević & Partneri d.o.o. Zagreb, Palmotićeva 60/II

- Odvj. Miroslav Plašćar u OD Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32