Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1029/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Vučinić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi isplate, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-312/2023 od 2. lipnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-312/2023 od 2. lipnja 2026. u točkama I izreke i u dijelu točke III izreke u odnosu na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.641,90 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 2. lipnja 2026. pa do isplate uz ispravak u točki I izreke da naknada za ograničenje vlasništva se odnosi na razdoblje od 25. kolovoza 1998., a ne 17. ožujka 1997.
II Prihvaća se žalba tužene te se preinačuje citirana presuda u dijelu točke III izreke za preostali dosuđeni trošak u iznosu od 4.148,32 eura na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.148,32 eura sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama od 2. lipnja 2026. pa do isplate.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženoj da tužitelju na ime naknade za ograničenje vlasništva, oduzimanja posjeda, uporabe i korištenja obiteljske kuće, garaže i radionice u ..., ..., za razdoblje od 25. kolovoza 1998. (greškom označeno 17. ožujka 1997.) do 28. studenog 2002. isplati iznos od 11.847,18 eura sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate pobliže navedenih u navedenoj točki izreke.
2. U točki II izreke odlučeno je da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 3.657,68 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
3. U točki III izreke naloženo je tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.790,22 eura sa zateznim kamatama počev od 2. lipnja 2026. pa do isplate sve u roku od 15 dana.
4. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i da se tuženoj nadoknade troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka.
5. U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti osporava navode iz žalbe tužene predlažući da se žalba tužene odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdi te traži i naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
6. Žalba tužene djelomično je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu iznosa od 15.414,86 eura sa pripadajućim zateznim kamatama zbog ograničenja vlasništva oduzimanjem posjeda, uporabe i korištenja nekretnine tužitelja temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom i da je predmetna nekretnina tužitelja stavljena pod privremenu upravu i korištenje tužene.
8. Zatim je nesporno da je predmetnu nekretninu Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Grada Karlovca dala na privremeno korištenje obitelji L iz [adresa] rješenjem od 17. ožujka 1997.
9. Tijekom postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je rješenjem Stambene komisije grada Karlovca od 19. srpnja 2000. ukinuto rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine grada Karlovca od 17. ožujka 1997. budući da je tužitelj podnio 26. svibnja 2000. zahtjev za povrat predmetne imovine te da je 28. studenog 2022. tužitelj uveden u posjed predmetne nekretnine.
10. Smatra da zahtjev tužitelja se odnosi na ograničenje vlasništva oduzimanjem posjeda, uporabe i korištenja, a koji zahtjev treba prosuđivati kroz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1 uz tu Konvenciju i to na način da svaka fizička osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva i da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva osim ako je to u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
11. Utvrđuje da je nekretnina u vlasništvu tužitelja bila stavljena pod privremenu uporabu Republike Hrvatske na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom i da je to učinjeno u skladu s općim interesom i legitimnim ciljem da se zaštiti napuštena imovina od propadanja i devastacije i da u trenutku kada je tužitelj podnio zahtjev da mu se predmetna nekretnina vrati u posjed prestala je potreba da tu imovinu država štiti od propadanja i devastacije.
12. Zaključuje da je u konkretnom slučaju narušena ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca jer potreba privremenog zbrinjavanja obitelji L nije razlog za ograničenje prava vlasništva kuće u toj mjeri da se njenom vlasniku onemogući posjed jer obveza tužene da privremeno ili trajno riješi stambeno pitanje obitelji L ne može ići na štetu tužitelja kao vlasnika kuće.
13. Stoga smatra da se na određeni način može primijeniti pravilo o upotrebi tuđe stvari u svoju korist iz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO) jer da je tužena upotrijebila kuću tužitelja radi postizanja određenog svog interesa (te navodi identično pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1038/08 od 21. siječnja 2010.).
14. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno je da je tužitelj mogao ostvariti korištenjem i raspolaganjem predmetne nekretnine prema cijenama najamnine koja se plaćala u predmetnom razdoblju u ukupnom iznosu od 15.414,86 eura.
15. Navodi da je u odredbi čl. 371. ZOO-a propisano da potraživanja zastrijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi zastare , da je tužba podnesena 25. kolovoza 2003. i da su u zastari sva potraživanja tužitelja starija od 25. kolovoza 1998.
16. Stoga sukladno nalazu vještaka prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja djelomično u iznosu od 11.847,18 eura kao naknadu za ograničenje vlasništva oduzimanjem posjeda, uporabe i korištenja sve sa pripadajućim zakonskim zateznima kamatama od dospjelosti svakog pojedinog iznosa do isplate, dok za iznos od 3.567,68 eura odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan jer je u zastari.
17. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a te utvrđuje da je tužena osporavala osnov i visinu tužbenog zahtjeva, da uspjeh tužitelja u odnosu na osnov iznosi 88%, a u odnosu na visinu 76%, da je tužena u sporu uspjela sa 12% i da kada se uspjeh tužitelja oduzme od uspjeha tužene utvrđuje da je tužitelj uspio sa 76% te u odnosu na ukupno dosuđeni parnični trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uključujući i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu, te troškova PDV-a i predujma za građevinsko vještačenje, iznosi 8.934,50 eura i s obzirom na uspjeh od 76% tužitelja dosuđuje mu na ime parničnih troškova iznos od 6.790,22 eura.
18. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a odnosno povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.
19. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama navedeni razlozi nisu proturječni sa dokazima koje je sud prvog stupnja utvrdio tijekom postupka.
20. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da tužitelju pripada naknada za ograničenje prava vlasništva od dana kada je podnio zahtjev za povrat imovine 26. svibnja 2020., a ne od 1. rujna 1998. kako je to dosudio sud prvog stupnja jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužitelju pripada navedena naknada zbog ograničenja prava vlasništva, a sve sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju pri čemu je pravilno uzeo u obzir prilikom odlučivanja o ograničenju prava vlasništva da se treba uspostaviti ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojed inca. Pravilno utvrđuje da potreba privremenog zbrinjavanja privremenog korisnika nije razlog za ograničenje prava vlasništva kuće u toj mjeri da se njezinom vlasniku onemogući posjed i da obveza tužene da privremeno ili trajno riješi stambeno pitanje privremenog korisnika ne može ići na štetu tužitelja kao vlasnika kuće. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da tužitelju pripada naknada prema nalazu vještaka za razdoblje koje nije obuhvaćeno zastarom, tj. od 25. kolovoza 1998. do 28. studenog 2002. time da je u točki I izreke greškom označeno razdoblje od kada tužitelju pripada naknada tako da umjesto 17. ožujka 1997., treba stajati 25. kolovoza 1998.
21. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužene da tužitelju pripada pravo na naknadu od dana kada je podnio zahtjev za povrat imovine 26. svibnja 2000. jer i prije podnošenja tog zahtjeva predmetna imovina tužitelja bila oduzeta tužitelju, te sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da se čl. 219. ZOO-a o upotrebi tuđe stvari može primijeniti u konkretnom slučaju.
22. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da mu je u utuženom razdoblju nastala bilo kakva šteta niti da je tužena sebi pribavila bilo kakvu korist i da tužitelj nije dokazao da je njegov prednik iznajmljivao predmetnu nekretninu niti da ju je mogao iznajmiti na tržištu te da stoga se nije mogao prihvatiti nalaz sudskog vještaka.
23. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje na koje primjenjuje Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i Protokola broj 1 uz Konvenciju, pravilno utvrđujući da je narušena ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca i da se u konkretnom slučaju može primijeniti pravilo o upotrebi tuđe stvari u svoju korist sukladno čl. 219. ZOO-a, te da je tužena odgovorna za prekomjerno ograničenja prava vlasništva tužitelja , koje se ogleda u nemogućnosti posjedovanja nekretnine, a koje pravno shvaćanje je izneseno u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/195/2006 od 18. lipnja 2008. „Narodne novine“ broj 78/08, u kojoj odluci je prihvaćeno stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzetog u slučaju K protiv Republike Hrvatske presuda od 21. prosinca 2006. zahtjev broj 9056/02.
24. Stoga je pravilno utvrđeno da se na odgovarajući način primjenjuje pravilo o upotrebi tuđe stvari u svoju korist prema čl. 219. ZOO-a jer je tužena upotrijebila nekretninu tužitelja radi postizanja određenog svog interesa u konkretnom slučaju da stambeno zbrine privremenog korisnika.
25. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP -a kod donošenja odluke o naknadi troškova parničnog postupka jer je sud prvog stupnja uzeo u obzir kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u postupku, ali nije pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, tužitelju je dosudio naknadu troškova prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na povećani tužbeni zahtjev, ali do povećanja tužbenog zahtjeva primjenjuje se Tarifa prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 8.759,71 eur i tužitelju bi za svaku radnju pripadao iznos od 200,00 eura, a ne 500,00 eura kako navodi za pojedine radnje. S obzirom na povećani tužbeni zahtjev u iznosu od 15.414,86 eura za svaku radnju od 13. travnja 2026. pripada iznos od 500,00 eura, a sve to s obzirom na radnje koje je naveo sud prvog stupnja tako da ukupan trošak iznosi 2.641,90 eura s time da ukupan trošak osim troškova vještačenja dosuđen s obzirom na uspjeh u sporu koji je sud prvog stupnja pravilno utvrdio dok su troškovi vještačenja tužitelju dosuđeni dosuđeni u cijelosti jer su bili nužni da se utvrdi osnovanost visine tužbenog zahtjeva.
26. Slijedom obrazloženog žalbu tužene je trebalo djelomično prihvatiti, a djelomično odbiti, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. u vezi čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I i II izreke ove presude. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
27. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer isti nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka, a tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u odnosu na pretežni dio dosuđenog iznosa nije uspjela pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke ove presude.
U Rijeci 20. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Svjetlana Pražić
