Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-1906/2019-47
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama Olgi Perović i dr., odvjetnicama u Umagu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Ć Maceljski, H, Stanić & Partneri, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 21. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužiteljici ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos u visini u visini od 14.690,57 EUR (slovima: četrnaesttisućašestodevedeseteuraipedesetsedam centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim iznos glavnice od 12.434,32 EUR od 01. listopada 2015., pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Il Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužiteljici ĆG OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos u visini 5.240,56 EUR (slovima: pettisućadvjestočetrdeseteuraipedesetšest centa), zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2019. pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
III Svaka stranka snosi svoj trošak postupka., i
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi: "II/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 30. siječnja 2007., kojom je utvrđeno pravo tužene da jednostranim aktom obračuna i naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, slijedom čega se nalaže tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužiteljici ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime plaćene naknade u visini od 1% prijevremeno vraćenog kredita, iznos u visini od 494,33 EUR (slovima: četiristodevedesetčetirieuraitridesetricenti), obračunato po srednjem tečaju HNB za EUR na dan plaćanja, uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od 18. kolovoza 2017., po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi 30. siječnja 2007. sklopljen je Ugovor o kreditu broj: 9012253952 (u nastavku: Ugovor) između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je 05. veljače 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa], pod posl.br. OU-140/07, a kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 104.00,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom. Odredbom čl. 4. Ugovora da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje, koja kamatna stopa je sukladno odredbi istog članka predmetnog Ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, pa je tom (internom i jednostranom) Odlukom, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja kao Korisnika kredita. Dakle, u vrijeme zaključenja Ugovora, tužiteljica i tuženik da nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovornu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik (banka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom da je dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/91; čl. 1021. ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 46. i čl. 50. ZOO (Čl. 269. st. 2. i 272. ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) da je propisano da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 (čl. 272. st. 1. ZOO/05) da je dana definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru, niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane — vjerovnika (tužene banke). Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. da iznosi i obrazlaže pravno shvaćanje o odredivosti ugovorne kamate, a prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C26/13, čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 da treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno «...funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze...” Slijedom navedenog, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Tvrdi da se radi o znatnoi neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 odnosno čl. 247. ZOO/05, koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate su cijena. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je potrebno uzeti činjenicu da je navedena odredba u Ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora tuženika, na koju tužiteljica nije mogla odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u Ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom da je s učinkom ex tunc ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja je sadržana u čl. 4. Ugovora, to su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tuženika, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, sa istim pravnim učinkom. Vezano za ništetnost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli ističe da je odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora, ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 104.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke važećem na dan korištenja kredita, za namjenu - adaptacija stambenog objekta. Odredbom čl. 7. Ugovora da je ugovoreno trajanje kredita 192 (stodevedesetdva) mjeseca, a koji se otplaćuje sukladno otplatnom planu tužene u 192 (stodevedesetdva) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene na dan plaćanja. Iz ranije spomenute presude Suda EU u predmetu C-26/13 i to čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 da se ugovorna odredba treba tumačiti na način da potrošaču ne mora biti samo gramatički, već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje (što će sud provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe), tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit da nije bio upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu da su rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Naglašava kako je tuženik osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu — potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužiteljica od strane tuženika, kao osobe koja je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), da nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu EUR, a to stoga što Hrvatska narodna banka štiti tečaj HRK u odnosu na tečaj EUR, dok ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF; da je CHF valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja nije temelj domaćega monetarnog sustava, jer su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužiteljica da se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upoznala s okolnošću kako je tuženik, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bio upoznat s time da je Međunarodni monetarni fond (MMF) višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženu, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO nakon uvođenja EURO-zone, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik i to posebno na a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na EUR, pa time posljedično i na HRK čiji tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj EUR, b) rizik pasivnosti države koja ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta u HRK. Time što je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, dvostruko da je opteretio tužiteljicu izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan solemnizacije ugovora o kreditu (05. veljače 2007.)da je srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tužene banke iznosio 1,00 CHF=4,563 HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj CHF da se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, na datum 30. rujna 2015. da je dosegao odnos 1,00 CHF=6,99 HRK (povećanje od preko 50% u odnosu na početno ugovoreni), što da je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice u kunama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Dalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke utvrđena je: - ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Prema čl. 502.c ZPP-a ZZP, utvrđenja suda u odluci koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj (4,563 HRK) i kamatnu stopu (4,35%), jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te način promjene kamatne stope, tužiteljica smatra da je predmetni kredit do dana podnošenja tužbe preplatila za iznos koji će se utvrditi knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 11. prosinca 2015. da je sklopljen «Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012253952», kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa valutnom klauzulom u EUR. Istim aneksom je na dan 30. rujna 2015. utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od 697,91 EUR, te preplata u visini 2.944,06 EUR (22.485,26 HRK), dok je na dan sklapanja Dodataka Ugovoru 11. prosinca 2015., nedospjela glavnica kredita utvrđena u iznosu od =50.559,37 EUR, koja će se otplatiti u 255 mjesečnih anuiteta od po 304,01 EUR, plativo po srednjem tečaju tužene na dan plaćanja, u ranije ugovorenom roku konačne otplate kredita. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12 veljače 2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenie ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što (e ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što 1. sklapanjem Dodatka od 11. prosinca 2015. tužiteljici nije u cijelosti podmiren dug, 2. ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti tada kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženik da je ponudom konverzije formalno ispunio obvezu iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine”, broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Međutim, opisanim postupanjem, u postupku konvertiranja da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena. Sud Europske unije je u presudi HG protiv Erste bank Hungary Zrt (C-118/17 od 14. ožujka 2019.), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da je za zaključiti kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom od 11. prosinca 2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim Dodatkom ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan temeljem isplate kunskog iznosa kredita sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u Ugovoru broj 9012253952. Tužiteljica da je, kao osoba koja se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženiku, u dobroj vjeri, smatrajući kako je postupio u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK kao i svim drugim propisima u Republici Hrvatskoj koji se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, pristupio sklapanju «Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9012253952» od 11. prosinca 2015., u kojem Dodatku je sukladno konverzijskom obračunu tužene bilo izraženo (čl. 3.) stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., u visini od 50.697,91 EUR, odnosno 50.559,37 EUR na dan sklapanja Dodatka ugovoru 11. prosinca 2015. (čl. 6.), koju se tužiteljica obvezala podmiriti u 255 (dvjestopedesetpet) mjesečnih anuiteta, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, u sudskim postupcima koji su vođeni pred nadležnim sudovima RH, pravomoćno je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenuta dva aneksa između tužiteljice i tuženika, kako je tuženik, jednako kao i većina drugih banaka u RH, u postupku ugovaranja kredita sa ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate tih kredita, postupala suprotno propisima, pa je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun koji je tuženik izrazio kao ponudu tužiteljici, a nakon toga niti sadržaj ponuđenog Dodatka osnovnog ugovora o kreditu, da nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužiteljice i tuženika, jer su te isprave bile utemeljene na izračunu koji je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule — one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženika na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita. Može se reći da je donošenjem pravomoćnih presuda nadležnih hrvatskih sudova, silom obvezujuće sudske prakse došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj ugovornog odnosa koji je uspostavljen između tužiteljice i tuženika, sukladno prihvaćenoj ponudi na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., koji je uobličen, potpisan i solemniziran kao konačna ugovorna obveza tužiteljice prema tuženiku. Tužiteljica tvrdi kako je prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., uslijed nezakonitog postupanja tuženika, koja nezakonitost je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: nezakonitim postupanjem tuženika, tužiteljica je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživana kod tuženika godišnjom kamatnom stopom koja se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tuženika, sa ugovorene visine od 4,35%, što je dodatno opteretilo dug tužiteljice prema tuženiku za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zatvaranja kredita; nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30. rujna 2015., obveza tužiteljice povišena za svakodobnu promjenu odnosno povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu HRK, uslijed čega je tužiteljica bila zadužena i plaćala bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF; nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR (umjesto one u CHF), pri čemu je tuženik izračun duga tužiteljice na dan konverzije 30. rujna 2015. učinio uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 4,35% godišnje; nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je tuženik otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavao uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjio dio već podmirenih obveza tužiteljice iz osnove povrata kredita. Sve prethodno opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužiteljici, tuženik da je svjesno počinio na način da je tužiteljici ponudio konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., sa sadržajem u kojem su sve posljedice nezakonitih obračuna, prethodno opisane, inkorporirane u utvrđenu obvezu tužiteljice prema tuženiku, pa je time tužiteljica neosnovano zadužena novom kreditnom partijom sa stanjem kredita na dan 11. prosinca 2015. u iznosu od =50.559,37 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, iako je njezina obveza prema tuženiku trebala biti umanjena za: razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,35% godišnje; razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tužene za CHF, u odnosu na tečaj koji je na dan sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu broj 9012253952 iznosio 1 CHF = 4,563 HRK. Spomenuti Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015. da sadržajno, dakle, ne odgovara naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tuženika u postupku odobrenja i realizacije kredita, pa da je posljedično utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, odnosno na dan sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu, pa je tužiteljica prijevremenom isplatom kredita u cijelosti, izvršenom 18. kolovoza 2017. realno podmirila veću glavnicu, nego što je to bila dužna. Stoga, tužiteljica da potražuje i razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđenog od strane tuženika na dan provedene konverzije, koju glavnicu je tužiteljica prijevremeno otplatila u cijelosti, te iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na dan sklapanja Dodatka Ugovoru od 11. prosinca 2015. prema prvobitnom planu otplate, što da je potrebno utvrditi u ovom postupku, a nakon što sud službenim putem pribavi svu potrebnu dokumentaciju od tuženika, te naloži i provede relevantno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužiteljica da se obratila tuženiku radi pribave dokumentacije koja je potrebna za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva. Do dana podnošenja tužbe istu da nije zaprimila iako se radi o dokumentaciji koju zasigurno tužena banka ima u svojim poslovnim knjigama i koju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dati tužiteljici. Kako tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti, pa zbog toga ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju, te prije nego se provede odgovarajuće financijsko vještačenje, da pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu od cca 110.000,00 kuna, a koju će precizirati nakon što tuženik da potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje ili izvedu drugi dokazi. Na temelju svega navedenog sukladno odredbama članka 186. b. ZPP-a predlaže da sud donese rješenje kojim će se naložiti tuženiku da dostavi isprave koje tužiteljica navodi u tužbi, a nakon dostave tih isprava predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,35% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015., neutvrđeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30. prosinca 2007, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe (toč. I. tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujn a 2015. neutvrđeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30. prosinca 2007, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe (toč. II. tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita, utvrđene na dan sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012253952, dana 11. prosinca 2015. u iznosu od 50.559,37 EUR, umjesto realno dužne tražbine tuženika u neutvrđenoj visini EUR, koji iznos je tužiteljica, zajedno s neosnovano obračunatim kamatama na veći iznos stvarnog duga, prijevremeno isplatila tuženiku u cijelosti 18. kolovoza 2017., uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 19. kolovoza 2017. godine, pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti, pod prijetnjom ovrhe (toč. III. tužbenog zahtjeva). Potražuje i parnični trošak.
1.1. U svom podnesku od 24. listopada 2023. (str. 434-440) tužiteljica je po dostavljenim joj ispravama od strane tuženika precizirala tužbeni zahtjev pa predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da joj na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,35% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 31. prosinca 2013. na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF za cijeli period pa do dana 30. rujna 2015. iznos ukupno 5.047,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do dana isplate (toč. I tužbenog zahtjeva); kojim će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita utvrđene na dan sklapanja Dodatka ugovora o kreditu br. 9012253952 od 11. prosinca 2015. iznos razlike u visini ukupno 15.221,10 eura koji iznos je tužiteljica zajedno s neosnovano obračunatim kamatama na veći iznos stvarnog duga prijevremeno isplatila tuženiku u cijelosti 18. kolovoza 2017. uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 19. kolovoza 2017. do isplate (toč. II tužbenog zahtjeva); kojim će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 30. siječnja 2007., kojom je utvrđeno pravo tuženika da jednostranim aktom obračuna i naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, slijedom čega se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati na ime plaćene naknade u visini od 1% prijevremeno vraćenog kredita, iznos u visini 494,33 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 18. kolovoza 2017. do isplate (toč. III tužbenog zahtjeva) , a potražuje parnični trošak.
1.2. Podneskom od 13. studenog 2024. (str. 456-457) tužiteljica je ispravila, sukladno pozivu suda, toč. I svog tužbenog zahtjeva te je u tom podnesku decidirano navela pojedine iznose preplaćene na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini 4,35% godišnje za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31. prosinca 2013. i na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30. rujna 2015., kao i dane kada su ti iznosi dospjeli, a vezano za tijek zakonskih zateznih kamata.
1.3. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je u podnesku od 20. travnja 2026. (str. 538-543) precizirala tužbeni zahtjev te je kao glavni tužbeni zahtjev postavila zahtjev za isplatu iznosa, a na ime razlike plaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatu, plaćenih tečajnih razlika u odnosu na inicijalni tečaj te na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije uvećano za nenamirene zatezne kamate tekuće do 30. rujna 2015. u ukupnoj visini 14.690,57 eura te uvećano za zatezne kamate tekuće na iznos glavnice u visini 12.434,32 eura od 01. listopada 2015. do isplate, a kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavila je zahtjev za isplatom iznosa zateznih kamata tekućih na više plaćene iznose kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatu te tečajnih razlika u odnosu na inicijalni tečaj od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015. u ukupno iznosu 5.240,56 eura uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od 11. lipnja 2019. pa do isplate, a koji eventualno kumulirani zahtjev predlaže prihvatiti ukoliko se sud prikloni pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci posl. br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i ocijeni glavni tužbeni zahtjev neosnovanim. U tom je podnesku ostala kod dijela tužbenog zahtjeva kako ga je ranije u podnesku od 24. listopada 2023. (str. 434-440) istaknula pod toč. III svog tužbenog zahtjeva vezano za plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Međutim, po provedenom financijskom vještačenju taj je dio tužbenog zahtjeva od strane tužiteljice povučen i na to je povlačenje tuženik pristao pa je stoga na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) odlučeno kao u izreci rješenja.
2. U svom odgovoru na tužbu i u podnescima dostavljenim po tuženiku tijekom postupka, tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). U vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, predmetni ugovor da je bio povoljan za korisnika kredita, međutim, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF da je intervenirao zakonodavac donošenjem spomenutog ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. s ciljem uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a kojem je svrha bila izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima odnosno u HRK s valutnom klauzulom u eurima. Odražavajući ovu osnovnu svrhu zakon da predviđa detaljan mehanizam konverzije, pa ukazuje na odredbu čl. 19.c ZID ZPK. Nakon stupanja na snagu tog zakona i nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita ugovorne strane da ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate na temelju te osnove jer je njegova smisao i svrha da svaka strana vrati ono što je primila, a u konkretnom slučaju ZID ZPK-om da je određeno kako se obavlja vraćanje "preplate" odnosno isto da je određeno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim zakonom. Tužitelj da pogrešno tumači presude iz kolektivne zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa što međutim iz tih presuda da ne proizlazi budući da je u tom postupku sud utvrdio da je nepoštena odredba o pravu jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu pa da su time povrijeđeni kolektivni interesi, a da nije utvrdio da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Bitna činjenica u postupku da je to što je tužiteljica prihvatila konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije potpisala Dodatak ugovora o kreditu, a temeljem kojih odredbi je tužiteljica je restituirana, radi čega je tužbeni zahtjev neosnovan. Predmetni Dodatak ugovora o kreditu da je u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije, a sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužiteljica da je izrazila svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u tom Dodatku. Tužiteljica da je o svim parametrima konverzije bila informirana te da je nakon sklapanja Dodatka ista u cijelosti restituirana u skladu s odredbama ZID ZPK. Utuženi iznosi da su već obuhvaćeni izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak, a tuženik da je sve uplate tužiteljice evidentirao i preračunao u valutu EUR. Tužiteljica da sada u ovom postupku traži restituciju na potpuno drugi način od onog kroz koji je već restituirana – kroz konverziju na zakonom propisan način. Povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF kada se radi o konvertiranom kreditu da bi bio moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije odnosno u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK, a što da je teško zamislivo. Ukazuje na odluku VSRH Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. te ističe kako smatra da bi tužiteljica u ovom postupku trebala dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne pa da bi se tek tada moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog Dodatka. Vezano za valutnu klauzulu ističe da je ista izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, a tužiteljica da je pored navedenog o svim promjenama kamatne stope bila informirana sukladno pozitivnim propisima. U tom smislu ukazuje i na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. i njezin Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. Direktive te ukazuje na iznimku iz toč. 2./c predmetnog Priloga. Kamatna stopa da se mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Zaključno ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev. U svom podnesku od 08. siječnja 2025. (str. 467-483) tuženik je istaknuo kako, s obzirom na sve navedeno u ranije tijeku postupka, tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe, a s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK.
3. U dokaznom postupku pročitano je: Ugovor o kreditu od 30. siječnja 2007. (str. 14-19), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (str. 20-23), arhiva tečajne liste PBZ (str. 24), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015. (str. 25-30, 357-362), Opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 56-64), pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama (str. 65-67), dopis HNB od 07. lipnja 2013. (str. 111-113), priopćenje za javnost HNB (str. 114-124), plan otplate (str. 324-326), zahtjev klijenta od 17. kolovoza 2017. (str. 327), prijevremena otplata kredita na dan 18. kolovoza 2017. (str. 328), pregled uplata po kreditu na dan 18. travnja 2023. (str. 329-332), konverzija kredita po Ugovoru o kreditu broj 9012253952 (str. 333-356), plan otplate (str. 363-367), knjigovodstvena kartica (str. 368-425), plan otplate (str. 426-431), odluka o naknadama za usluge (str. 441-442), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oecc., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP).
6. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu od 30. siječnja 2007. između tuženika kao banke/kreditora, te tužiteljice kao korisnice kredita u pogledu novčanog iznosa 104.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stambenog objekta, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje. Isto tako je među strankama ugovoreno da visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 1., 2. i 4.), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 7. predmetnog ugovora, tj. da se kredit u iznosu 104.000,00 CHF i kamate iz točke 4. otplaćuje u 192 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora korisnik kredita da pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Stranke da su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci.
6.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Dodatka od 11. prosinca 2015. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope.
7. Među strankama je sporno zapravo:
- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,
- ima li tužiteljica pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,
- odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženiku.
8. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi:
- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. ZZP/03 (jer je novčanim sredstvima dobivenim od predmetnog kredita kupljen stan u kojem tužiteljica stanuje, kako to tužiteljica tvrdi u svom iskazu, a tuženik tijekom postupka taj njezin iskaz nije doveo u pitanje);
- da je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a stav. 1.), jer to među strankama i nije sporno;
- da tuženik nije informirao tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, niti joj je pojasnio način i razloge i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope niti utjecaj navedenih dvaju odlučnih ugovornih parametara na opseg njezinih ukupnih ugovornih obveza pa je takvo postupanje nedvojbeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je zadatak suda bio provjeriti na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No kako tuženik na navedene odlučne okolnosti nije predložio nikakve dokaze to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti dijela čl. 4. i 7. predmetnog osnovnog ugovora o kreditu, kao prethodno pitanje u ovom postupku, utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača s obzirom da tuženik nije dokazao da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.
9. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, valja navesti da je VSRH u Objedinjenom pravnom shvaćanju svog Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 11. veljače 2019. – da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.
9.1. Tu valja nadodati i da je Građanski odjel VSRH na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
10. Ipak osnovani su navodi na koje ukazuje tuženik vezano za kondikcijski dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.
10.1. Naime, nakon sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015.,. tužiteljicu ne obvezuju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se njezina obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK tuženici (banke) kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.
10.2. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., u skladu s odredbama ZPK tužiteljica je obeštećena s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz (ranijeg) Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015. Zbog toga (utuženi) novčani iznosi, koji su plaćeni s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi nisu u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak zaključno u svom nalazu utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji je vještak utvrdio kao njezinu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos razlike glavnice u provedenoj konverziji od 2.372,46 eura, kojeg je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika radi čega nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu navedenog iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. stav. 1. ZOO pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, te je suđeno kao u točki I. izreke presude.
10.3. Iako odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi sa čl.1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove to ovaj sud zaključuje da odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., nemaju restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015. (sa stanjem na dan 30. rujna 2015.).
10.4. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st.1. t 6. ZID ZPK/15, odnosno sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.
10.5. Slijedom svega navedenog, tužiteljici pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje njezinih obveza po valjano sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu broj 9012253952 od 11. prosinca 2015., radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.
11. Obzirom na sve izneseno, imajući u vidu da je tužiteljica uspjela s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, koji u svojoj osnovi zapravo predstavlja dio glavnog tužbenog zahtjeva, i to sa zahtjevom za zateznu kamatu, stajalište je suda da je pri odluci o troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154.st.2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva koji je prvotno bio postavljen u visini 14.599,51 eura i koji je tijekom postupka od strane tužiteljice bio mijenjan, kako je ranije obrazloženo) pri čemu bi tužiteljica zapravo trebala naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženiku, to bi troškovi tužiteljice bili daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika - naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.
11.1. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.
11.2. Slijedom svega navedenog o troškovima postupka (točka III. izreke presude) odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
U Poreču, 20. srpnja 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.
DNA:
1. tužiteljica p.p.,
2. tuženik p.p.
