Pr –353/2023-34

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, temeljem prijedloga više sudske savjetnice-specijaliste ĆE, u pravnoj stvari tužiteljice IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB:51401063283, Split, Spinčićeva 1, zastupan po pun.Ivici Zaradiću, odvj. u Solinu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7.srpnja 2026., u nazočnosti zam.pun.tužiteljice pun.tuženika, a po objavi presude dana 20.srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Split OIB:51401063283, tužitelju IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti iznos od 447,65 eura neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

– 5,84 EUR koja teče od 15. svibanj 2018.

– 5,84 EUR koja teče od 15. lipanj 2018.

– 11,41 EUR koja teče od 15. srpanj 2018.

– 3,05 EUR koja teče od 15. kolovoz 2018.

– 14,20 EUR koja teče od 15. rujan 2018.

– 3,05 EUR koja teče od 15. studeni 2018.

– 8,63 EUR koja teče od 15. siječanj 2019.

– 14,20 EUR koja teče od 15. travanj 2019.

– 11,41 EUR koja teče od 15. listopad 2019.

– 22,56 EUR koja teče od 15. siječanj 2020.

– 56,64 EUR koja teče od 15. svibanj 2020.

– 4,56 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

– 19,78 EUR koja teče od 15. rujan 2020.

– 16,99 EUR koja teče od 15. studeni 2020.

– 5,84 EUR koja teče od 15. ožujak 2021.

– 16,99 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.

– 5,84 EUR koja teče od 15. studeni 2021.

– 8,63 EUR koja teče od 15. svibanj 2022.

– 16,99 EUR koja teče od 15. srpanj 2022.

– 21,50 EUR koja teče od 15. rujan 2022.

– 15,13 EUR koja teče od 15. studeni 2022.

– 5,57 EUR koja teče od 15. prosinac 2022.

– 18,00 EUR koja teče od 15. svibanj 2023.

– 12,00 EUR koja teče od 15. lipanj 2023.

– 27,00 EUR koja teče od 15. kolovoz 2023.

– 15,00 EUR koja teče od 15. studeni 2023.

– 60,00 EUR koja teče od 15. prosinac 2023.

– 6,00 EUR koja teče od 15. travanj 2024.

– 15,00 EUR koja teče od 15. kolovoz 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok se za više zatraženo u iznosu od 644,35 eura tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 662,50 eura , sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 4.svibnja 2023. tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice u Služi za opće, pravne i kadrovske poslove i da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena više od 2 km od mjesta rada. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva PROMET d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljevom mjestu prebivališta pripada II. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 380,00 kuna mjesečno. S obzirom na činjenicu da tužitelj ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno odredbama čl. 66. st. 1. i 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 1. i 9. TKU/22, tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za II. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 380,00 kuna, a koji iznos da nije isplaćivan tužitelju, već umanjeni. Naime, s obzirom da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, prema odredbi čl.66.st.17.TKU/17, odnosno čl.65.st.23 TKU/22, tužitelju da je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Nadalje, mjesečna karata se kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini pa da naknadu troškova mjesečne karte nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr. bolovanje). Tužitelj u tužbi napominje da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega da tužiteljica u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Radi navedenog, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a na ime naknade troškova prijevoza, sve za razdoblje od 01.02.2018. pa na dalje, uz naknadu parničnog troška.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, navodi da se protivi postavljenoj tzv. stupnjevitoj tužbi odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu te predlaže da sud pozove tužitelja da uredi tužbu sukladno odredbama čl.186b Zakona o parničnom postupku, na način da postavi određeni tužbeni zahtjev. Podredno postavlja protutužbu zbog stjecanja bez osnove jer da je tužiteljici neosnovano u posljednjih 5 godina isplaćivao troškove prijevoza za one dana u mjesecu kada je ista dolazila na posao iako je u tom mjesecu koristila pretežni dio godišnjeg odmora.

2.1.Sud je po podnesenoj protutužbi formirao spis pod novim posl. brojem Pr- 717/2025 u kojem je dana 5.rujna 2025. donesena presuda na temelju odricanja.

3.Tužitelj je podneskom od 14.svibnja 2025., sukladno raspravnom rješenju suda, uredio tužbeni zahtjev na način da je kao vrijednost predmeta spora označen iznos od 1.092,00 eura te zatražena isplata toga iznosa na ime razlike manje isplaćenog putnog troška za razdoblje od 01.04.2018. do 30.9.2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od 15,00 eura teče od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate, te ujedno zatraženo da se parnični trošak postupka isplati na račun punomoćnika tužitelja.

3.1.Konačno, nakon provedenog financijskog vještačenja te sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je podneskom od 1.lipnja 2026. uredio i postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 447,65 eura.

3.2.Tuženik se u odnosu na tako uređeni tužbeni zahtjev istom usprotivio na način da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva i to kako u pogledu visine tako i u pogledu utuženog razdoblja (utuženo za razdoblje od 01.04.2018. do 30.09.2024. što predstavlja razdoblje od 78 mjeseci, a stvarno potražuje za samo 26 mjeseci), dakle protivi se djelomičnom povlačenju tužbe te ističe prigovor preinake i prigovor zastare. Nadalje, tužitelj da djelomično povlači tužbu za razliku utuženog pojedinačnog mjesečnog iznosa iz tužbe (14,00 eura) i pojedinačnih mjesečnih iznosa navedenih u posljednjem uređenom podnesku što da znači tužitelj preinačuje tužbu i tužbeni zahtjev u odnosu na novo zatražene mjesečne iznose koji su veći od utuženog pojedinačnog mjesečnog iznosa iz tužbe. Ovdje da se radi o kvantitativnom povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva koji da predstavlja nedopušteno postupanje tužitelja. Opreza radi, u odnosu na prednje navedenu razliku utuženih iznosa i iznosa iz sada novopostavljenog tužbenog zahtjeva, ističe se i prigovor zastare. Ističe nadalje da je teret dokaza na tužitelju koji treba dokazati da mu pripada pravo na isplatu troškova prijevoza na način kako to isti potražuje. Nadalje, da je tužitelj kao radnik bio dužan na početku svake kalendarske godine poslodavcu, ovdje tuženiku, očitovati se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, pa da tužbeni zahtjev nije osnovan budući radnik ne može tužbom tražiti troškove ili razliku troškova prijevoza ako se prethodno nije pisano obratio poslodavcu s takvim zahtjevom. Konačno, protivi se da se trošak postupka isplati na račun punomoćnika tužiteljice.

4.Sud je tijekom postupka izveo dokaz: pregledom tarifne zone Promet d.o.o. Split, cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava, čitanjem Odluke KBC Split klasa:121-01/14- 01/74, Ur.broj: 2181-147-02/MJ-14-1 od 08.09.2014. i Odluke KBC Split klasa:121- 01/18-01/07, ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 od 11.05.2018., te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije.

5.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan na način određen u izreci presude.

Stranke su popisale parnični trošak.

6.Tužiteljica tužbom potražuje razliku na ime troškova prijevoza za razdoblje od 01.04.2018.-30.09.2024., sve za II.tarifnu zonu, uz iznimku za razdoblje od 21.03.202.-11.05.2020. kada nije postojala redovita linija međumjesnog prijevoza zbog pandemije Covid-19 (prema prijeđenom kilometru).

6.1.Radi se o sporu male vrijednosti zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl.457. - 467. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11-pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP) budući se tužbeno potraživanje odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 eura.

7.Tužiteljev radni odnos reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, dalje: KU/18), Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 35/19, dalje: Dodatak I. KU), Dodatkom II (NN 92/19) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12-važio do 12. prosinca 2016., 128/17, 47/18, 2/19, dalje: TKU), Dodatak II Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 150/13).

8.Troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće jer predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR već na ugovoru o radu i Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 128/17, 47/18 i 123/19, dalje u tekstu TKU/17).

8.1.Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

9.Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.1.Odredbom čl.66. st.7. TKU/17, odnosno čl.65. st.9. TKU/22 propisano je ako je od prebivališta, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, da zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

9.2.Odredbom čl. 66. st.17. TKU/17, odnosno čl.65. st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

9.3.Odlukom tuženika od 11.05.2018., a koja se primjenjuje od 1.6.2018. za tužiteljicu je utvrđeno pravo o naknadi troškova prijevoza po cijeni pokazne karte za II. zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. s obzirom da se sama tužiteljica izjasnila da će pravo na naknadu troškova prijevoza ostvarivati korištenjem međumjesnog prijevoza putem mjesečne karte.

10.Na okolnost visine potraživanja obavljeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, a koje kao stručno, argumentirano i objektivno ovaj sud prihvaća. Vještak je u svojem nalazu i mišljenju naveo da bi tužiteljicu za razdoblje od 01.04.2018. do 30.09.2024. pripadalo potraživanje po osnovi naknade troškova prijevoza temeljem iznosa mjesečne karte za drugu tarifnu zonu, odnosno relaciju [adresa] javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split pod pretpostavkom da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. ostvaruje pravo na naknadu po prijeđenom kilometru, u iznosu od 447,65 eura.

12.Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da traži isplatu iznosa od 447,65 eura.

12.1.Tako uređenom tužbenom zahtjevu tuženik se usprotivio na način kako je to već navedeno pod toč.3.2. obrazloženja ove odluke.

13.Iz same tužbe te daljnjih podnesaka tužitelja tijekom postupka proizlazi da tužitelj traži da mu tuženik isplati razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza. Naime, tužitelj navodi da mu je poslodavac umanjivao iznos naknade za one dane kada ne bi dolazio na posao npr. zbog korištenja jednog dana godišnjeg odmora, bolovanja ili slobodnog dana. Navedeno je u suprotnosti s Tumačenjima odredbe čl. 66. TKU/17 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU-a koje (Tumačenju br. 31/18 od 20.6.2018.) u kojem se navodi da se naknada za trošak prijevoza neće isplatiti za vrijeme privremene spriječenosti za rad i za dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, te s Tumačenjem br. 103/19 od 17. travnja 2019. u kojem se navodi da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti u slučajevima kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Kako tuženik tužitelju nije isplaćivao naknadu za trošak prijevoza u slučaju korištenja slobodnog dana ili godišnjeg odmora ili bolovanja do dva dana, a što je opravdani izostanak do dva dana, proizlazi da je tuženik isplaćivao tužitelju umanjeni iznos naknade troškova prijevoza pa je tužitelj, prema mišljenju suda, dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s odredbom čl. 135. st. 1.ZR-a prema kojoj je u slučaju radnog spora teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno.

13.1.Iz Odluke tuženika od 11.svibnja 2018. proizlazi da je tuženik priznao pravo tužiteljici da joj se naknada troškova prijevoza obračunava prema cijeni pokazne karte za II. zonu javnog prijevoznika. U tom smislu su neosnovani navodi tuženika da se tužiteljica trebala pisano izjasniti svojem poslodavcu na početku kalendarske godine o načinu korištenja toga prava. Štoviše, tužiteljica se i jest izjasnila da će pravo na naknadu troškova prijevoza ostvarivati korištenjem međumjesnog prijevoza putem mjesečne karte. Kako tužiteljica tijekom utuženog razdoblja točnije od trenutka donošenja te odluke poslodavca nije mijenjala niti adresu prebivališta niti način korištenja prava na naknadu troškova prijevoza odnosno načina dolaska na posao, nije ni postojala potreba da se dodatno pismeno izjašnjava niti više obraća poslodavcu jer do nikakve promjene nije niti došlo.

14.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza. Naime, prema odredbi čl. 135. st. 1.ZR-a u slučaju radnog spora teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio dokaze kojima bi pobio navode i dokaze tužiteljice, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva te kako je vještak na temelju platnih lista tužiteljice i odjelnih lista utvrdio manje isplaćen trošak prijevoza primjenom odredbi TKU-a i same odluke tuženika, valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti kao osnovan.

15.Tužitelj je podneskom od 14.svibnja 2025. postavio određeni tužbeni zahtjev na način da je kao vrijednost predmeta spora označen iznos od 1.092,00 eura te zatražena isplata toga iznosa za razdoblje od 01.04.2018. do 30.9.2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od 14,00 eura teče od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate. Konačno, a nakon provedenog vještačenja i zaprimanja vještakovog pisanog nalaza i mišljenja, tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev na ukupni neto iznos od 447,65 eura.

16.Nije sporno da je smanjenje odnosno postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka svrsishodno radi rješenja odnosa među strankama s obzirom da tužitelj nema financijskog znanja da bi ispravno matematički postavio određeni tužbeni zahtjev.

17.U situaciji kada tužitelj tužbom potražuje isplatu iznosa od 1.092,00 eura pa potom, po dostavi nalaza i mišljenja sudskog vještaka, snižava tužbeni zahtjev tako da potražuje 447,65 eura, dakle povlači dio tužbenog zahtjeva, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 26.travnja 2021. radilo bi se o djelomičnom povlačenju tužbe na koje se primjenjuju odredbe o povlačenju po čl.193 ZPP-a, a s obzirom da je do djelomičnog povlačenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženika (Županijski sud u Varaždinu Gž-1601/24, Županijski sud u Puli-Pola Gž-1405/21, Županijski sud u Zagrebu Gž R-1281/22).

18.Dakle, ako se gleda ukupan iznos koji je tužitelj potraživao prvotno uređenim tužbenim zahtjevom (1.092,00 eura), te konačno uređenim tužbenim zahtjevom (447,65 eura), isti je djelomično povukao tužbu neovisno o tome što su se prema posljednjem uređenom tužbenom zahtjevu izmijenili pojedini mjesečni iznosi u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Shodno tome nije došlo do preinake tužbe u smislu povećanja pojedinačnih mjesečnih iznosa (istovjetnost tužbenog zahtjeva je ostala neizmijenjena) jer tužitelj u konačnom zbroju svih pojedinačnih mjesečnih potraživanja nije povećao ukupno potraživanje već je isto smanjeno i to za 644,35 eura, pa ne bi radilo o preinaci već o djelomičnom povlačenju prema pravnom shvaćanju VS RH. Zahtjev za isplatom odnosi se na ukupno dosuđenu svotu, pa je to jedino relevantno je li tužbeni zahtjev povećan ili smanjen. To koliko iznosi svaki pojedinačni mjesečni iznos prema dostavljenom nalazu i mišljenju, a prema prvotno određenom tužbenom zahtjevu, nije relevantno za pitanje je li tužbeni zahtjev povećan ili smanjen jer su pojedinačne mjesečne svote relevantne samo za izračun ukupnog potraživanja.

18.1.U tom pogledu ne bi bio ni osnovan prigovor zastare. Kako je tužba podnesena dana 04.svibnja 2023., a najstarije potraživanje je dospjelo 15.svibnja 2018., prigovor zastare je neosnovan. Naime, iz odredbe čl.139. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) proizlazi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina ako nije drugačije određeno.

19.Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa do isplate (čl. 84. st.3. ZR/09 odnosno, čl. 92. st.3. ZR/14).

20.Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbama čl.154. -155. Zakona o parničnom postupku.

20.1.Prema odredbi članka 154. stavak 2., ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

20.2.Naime, kada stranka djelomično uspije u sporu, tada prilikom određivanja razmjernog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovi tužbenog zahtjeva, odnosno treba uzeti u obzir ne samo kvantitativni uspjeh s tužbenim zahtjevom već i kvalitativni.

20.3.Tijekom postupka tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na osnovu, tužitelj je s istom uspio u cijelosti, dok u odnosu na visinu nije uspjela u cijelosti već u omjeru od 40%, pa je samim time i djelomično uspjela u postupku. Time se uspjeh tužitelja umanjuje, pa kad se uzme u obzir osnova i visina, tužitelj je u postupku uspio sa 70%, dok bi uspjeh tuženika s druge strane onda bio 30%. Sukladno navedenom valjalo je donijeti i odluku o trošku u ovom postupku.

20.4.Tužitelju je priznat slijedeći trošak: sastav tužbe-50 bodova, sastav podneska od 23.08.2023.-50 bodova, zastupanje na ročištu od 29.04.2025.-25 bodova (Tbr.9 toč.2.), zastupanje na ročištima od 103.07.2025., 11.06.2026, 07.07.2026.- svako po 50 bodova, sastav podneska od 01.06.2026.-12,5 bodova (Tbr.8. toč.4), pristup na ročište za objavu presude-25 bodova, ukupno 262,5 bodova (1 bod=2,00 eura), što daje 525,00 eura+PDV=656,25 eura. S obzirom da je razlika uspjeha tužiteljice i tuženika 40%, tužiteljici pripada 40% od 656,25 eura što iznosi 265,45 eura+trošak vještačenja od 400,00 eura, ukupno 662,50 eura. Tužiteljici nije priznat: sastav podneska od 14.05.2025. jer je bila dužna već u tužbi postaviti određeni tužbeni zahtjev, a ne po pozivu suda (Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž R- 59/2026), sastav podneska od 04.09.2025. (nepotreban za raspravljanje).

20.5.U izreci odluke kojom se dosuđuju troškovi postupka sud navodi samo ukupan iznos troškova postupka koji je jedna stranka dužna naknaditi drugoj, dok se priznavanje/nepriznavanje troškova, prijeboj i ostalo obrazlažu u samoj odluci (Županijski sud u Varaždinu, Gž 829/05 od 14.9.2005.).

21.U odnosu na prigovor da se parnični trošak kao takav isplati na račun pun. tužiteljice, isti se smatra osnovanim. Naime, kako se pitanje isplate parničnog troška na račun punomoćnika već dulje vremena javlja kao prijeporno prilikom donošenja odluke u trošku u spisima između istog punomoćnika i istog tuženika kao poslodavca, a u odnosu na veliki broj žalbi tuženika, sud je pregledavanjem najnovijih drugostupanjskih odluka kojima su preinačene odluke ovog prvostupanjskog suda, odlučio da je izjavljeni prigovor kao osnovan. Naime, tuženik je u pravu kada kaže da protivi isplati parničnog troška na račun punomoćnika tužitelja. Odredba čl. 95. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) kaže da punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanog pa tako i prima dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog ako mu ih protivna strana dobrovoljno plati, no ne može se protivnoj strani naložiti da bez posebne punomoći, kojom bi stranka izričito ovlastila punomoćnika da prima novčanu tražbinu na svoj račun, isplatu na račun punomoćnika i izvrši (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1019/2023 od 10. svibnja 2023.g i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj UIII/70/2015 od 2. ožujka 2017.) Uvidom u spis utvrđeno je da predmetnim zahtjevom tužitelj traži da se troškovi postupka isplate na račun njegovog punomoćnika, a ne samog tužitelja. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj odvjetnici Martini Radić Šunjić izdao punomoć za vođenje parnice te je na osnovi takvih punomoći odvjetnik, kao opunomoćenik tužitelja, između ostalog, ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Međutim, navedenu odredbu punomoći valja tumačiti na način da punomoćnik može primiti dosuđene troškove ako mu ih protivna strana dobrovoljno plati, dok se ne može naložiti protivnoj strani tj. u ovom konkretnom slučaju tuženiku, da tužitelju troškove parničnog postupka isplaćuje na punomoćnikov račun. Naime, ne radi se o specijalnoj punomoći kojom bi tužiteljica ovlastila svoju punomoćnicu za primanje novca pa niti na ime troškova postupka u ovom sporu. Takva punomoć, ni u kojem slučaju, ne predstavlja uporište da se sudskom odlukom (presudom) plaćanje troškova parničnog postupka naloži na račun punomoćnika stranke kojoj pripada pravo na naknadu parničnog troška. Takav stav zauzet je u slijedećim odlukama: Županijski sud u Zagrebu, Gž R-53/2026 od 06.02.2026., Gž R-80/2026 od 26.02.2026., Gž R-241/2025 od 6.3.2026.; Županijski sud u Bjelovaru, Gž R-140/2025 od 16.12.2025. i Gž R-55/2025 od 30.12.2025.; Županijski sud u Šibeniku, Gž R-96/2025 od 20.02.2026.; Županijski sud u Zadru, Gž R-136/2024 od 12.2.2025.; Županijski sud u Sisku, Gž R-127/2024 od 23.05.2025. Županijski sud u Osijeku Gž R-290/2025 od 19.02.2026., Županijski sud u Velikoj Gorici Gž R-59/2026 od 10.lipnja 2026.

22.S obzirom na sve gore navedeno valjalo je odlučiti kao u izreci.

Split, 20.srpnja 2026.

Sudac

Jerka Kovačić Garac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika

-u spis