REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-270/2025-35

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Filip Galić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, Zagreb, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja punomoćnika tuženika, dana 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, Trg Sv. Marka 6, OIB: 52634238587 isplatiti tužitelju JO, [adresa], OIB: 30101486391u roku od 15 dana iznos od 16.723,07 EUR / 126.000 HRK sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje čl.29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od presuđenja do isplate.

II. Nalaže se tuženoj platiti tužitelju troškove parničnog postupka u visini 7.269,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2026. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je bio dioničar trgovačkog društva CROATIA BANKA d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9 (ranije: Zagreb, Kvaternikov trg 9), OIB: [osobni identifikacijski broj] na dan 23. rujna 1999. godine i to sa ukupno 630 dionica nominalne vrijednosti po 200,00 kn po dionici.

2. Dana 23. rujna 1999. godine, Vlada Republike Hrvatske je donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (Narodne novine 98/99) i to temeljem na temelju članka 11.stavka 1., a u svezi s člankom 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (»Narodne novine«, broj 44/99), na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999. godine sljedećeg sadržaja:

I.

Pokreće se postupak sanacije i restrukturiranja Croatia banke d.d., Zagreb (u daljnjem tekstu: Banka).

3. Postupak sanacije i restrukturiranja Banke provodi Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (u daljnjem tekstu: Agencija) u skladu sa Zakonom o sanaciji i restrukturiranju banaka i Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (»Narodne novine«, br. 44/94 i 79/98).

4. II. Utvrđuje se da Banka na dan 31. svibnja 1999. godine iskazuje: a)

rizične plasmane i potencijalne obveze u iznosu od 1.809 milijuna kuna, u kojima su sadržani i potencijalni gubici od 517 milijuna

kuna;

b)

sumnjiva i sporna potraživanja kojima su u cijelosti terećeni troškovi Banke u iznosu od 446 milijuna kuna;

c)

gubitke iz poslovanja u 1998. godini i poslovanja od 1. siječnja do 31. svibnja 1999. godine u iznosu od ukupno 622,2 milijuna kuna.

II.

Gubici iz poslovanja otpisuju se na teret bruto temeljnog kapitala u iznosu  od  277,1  milijuna  kuna  ina  teret  posebnih  rezervi  za neidentificirane gubitke u iznosu od 8,6 milijuna kuna.

III. Agencija će za sanaciju Banke osigurati 553,5 milijuna kuna od toga: a)

iznos od 336,5 milijuna kuna za pokriće gubitka iz poslovanja, koji se nisu mogli otpisati na teret bruto temeljnog kapitala odnosno posebnih rezervi za neidentificirane gubitke i

b)

iznos od 217 milijuna kuna sredstava neophodnih za početnu dokapitalizaciju Banke.

5. Sumnjiva i sporna potraživanja u iznosu od 336,5 milijuna kuna prenose se na Agenciju.

6. V. Agencija će za sanaciju Banke iz točke IV. ove Odluke izdati obveznice u iznosu od 553,5 milijuna kuna s rokom dospijeća 20. travnja 2000. godine uz 7,5% kamata.

7. VI. Nova početna bilanca Banke izradit će se sa stanjem 1. lipnja 1999. godine.

8. VII. Danom objave ove Odluke povlače se i poništavaju dosadašnje dionice Banke.

9. Banka će izdati nove dionice u iznose od 217 milijuna kuna koje će se u cijelosti prenijeti u vlasništvo Agencije.

10. VIII. Danom objave ove Odluke prestaju funkcije Skupštine i Nadzornog odbora Banke, te ovlaštenja Uprave Banke, kao i prava dioničara Banke koja su im pripadala na osnovi dosadašnjih dionica.

11. Direktor Agencije imenovat će osobu ovlaštenu za upravljanje i zastupanje Banke u razdoblju trajanja postupka sanacije Banke.

12. Danom imenovanja osobe iz stavka 2. ove točke prestat će sve ovlasti privremenog upravitelja Banke,imenovanog Odlukama Savjeta Hrvatske narodne banke broj: O.br. 474/99, od 23. veljače 1998.godine i O.br. 519/99, od 23. kolovoza 1999. godine.

13. IX. Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.

14. Klasa:450-02/99-02/07

15. Urbroj:5030116-99-3

16. Zagreb, 23. rujna 1999.

17. Rečenom odlukom, konkretno čl. VII., sve dionice su povučene i poništene, odnosno, prestale su postojati.

18. Po donošenju predmetne Odluke više pojedinačnih dioničara su pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom radi ocjene suglasnosti Odluke sa odredbama iz čl.48.st.1., čl.49. i čl.50. Ustava RH,te postupak radi ocjene ustavnosti Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (dalje: ZSiRB).

19. Odlukom Ustavnog suda od dana 30. siječnja 2003. postupci su obustavljeni jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. godine prestao važiti 31. svibnja 2000. godine. Samim time, Ustavni sud je zauzeo stav da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti Odluke Vlade RH, kao i ZSiRB. Ustavni sud je nadalje uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnom postupku putem mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima, a mogućnost pravne zaštite protiv eventualnih povreda prava osnivača i bivših dioničara postoji i temeljem odredbi čl.19. tadašnjeg Zakona o sudovima pred trgovačkim sudovima.

20. Slijedom navedenog, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu su vođeni brojni parnični postupci koji su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje:DAB) kojima je traženo da se utvrde da su dioničari sa brojem dionica Croatia banke d.d. koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade RH, te da se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu.

21. Svi parnični postupci su završili odbijajućim presudama. Također, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i Ustavne tužbe su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva.

22. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLjP) od dana 19.studenog 2020. godine u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. protiv REPUBLIKE HRVATSKE broj1920/2014, u činjenično i pravno identičnom predmetu, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,odnosno vlasnička prava tog trgovačkog društva. Također je utvrđena i povreda na pristup sudu izčl.6. Konvencije, kao i pravo na suđenje u razumnom roku.

23. Vezano za povredu čl.1. Protokola 1. Konvencije, ESLjP je utvrdio kako Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva. Takvo miješanje, po stavu ESLjP-a nije ispunilo procesnu pretpostavku zakonitosti. Da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti,uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim rečenim, Odluka Vlade RH je predstavljala podzakonski akt, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo.

24. Niti jedno pravosudno tijelo nije u tom kontekstu nikada preispitivalo tu Odluku, te su dioničarima(posljedično i podnositelju zahtjeva, društvu PROJECT- TRADE d.o.o.) nije dana mogućnost da djelotvorno ospori pobijanu mjeru.

25. Suštinski rečeno, dioničaru nisu dana dovoljno postupovna jamstva od arbitrarnosti, te stoga miješanje nije bilo zakonito.

26. U toj presudi, ESLjP se dalje nije bavio utvrđivanjem ostalih pretpostavki (svrhovitosti, razmjernosti,itd.) upravo zato jer element zakonitosti u miješanje u pravo vlasništva, nije bio ispunjen.

27. Protiv predmetne presude, Republika Hrvatska je dana 19. veljače 2021. zatražila da Veliko Vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je odbijen od strane odbora od pet sudaca, dana 19.travnja 2021., čime je rečena presuda u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. c/a REPUBLIKA HRVATSKA postala konačna.

28. U činjenično identičnom predmetu, ESLjP je istovjetnu presudu donio i u predmetu broj 46998/2015SCOTT BADER d.o.o. i MILETIĆ protiv Hrvatske od 02. prosinca 2021.

29. Ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Republika Hrvatska učinila dana 05. studenog 1997. godine, Konvencija je postala dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka (čl.141. Ustava Republike Hrvatske). Sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve mjere za izvršenje pojedine presude te osigurati da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti.

30. U konkretnoj pravnoj stvari, tužitelj je pretrpio materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostao bez svojih dionica. Samim time, ostali su bez, ne samo imovinskih prava, već i upravljačkih prava nad CROATIA BANKOM d.d. Štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLjP. Element protupravnosti, se ostvario konačnošću presude broj1920/2014 koja je nastupila 19. travnja 2021. godine. Iako se radilo o presudi u pojedinačnom predmetu, valja reći da je Odluka Vlade RH imala za posljedicu zadiranje u imovinska i upravljačka prava svih dioničara, pa tako i ovdje navedenog tužitelja.

31. Materijalnu štetu čini sav udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d. kojeg je tužitelj kao dioničar uplatio u cijelosti.

32. Sukladno odredbi iz čl.14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU), štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska. Čl.2.st.2. ZSDU-a, sustavom državne uprave usmjerava i nadzire Vlada Republike Hrvatske.

33. Tužitelj je, sukladno odredbi iz čl.186.a. Zakona o parničnom postupku, ustao sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora protiv tužene, međutim, ista je dopisom posl.br. N-DO-91/2023 od10.7.2023. godine odbila isti.

34. Slijedom iznesenog, tužitelj je podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev.

35. Tuženik u odgovoru na tužbu u smislu odredbe čl. 34.B Zakona o parničnom postupku ističe prigovor stvarne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu te smatra da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Trgovački sud u Zagrebu i predlaže predmet ustupiti Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na odlučivanje u smislu odredbe 34.D ZPP-a.

36. Tuženik se protivi tužbi u cijelosti te osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

37. Prvenstveno se ističe da je u odnosu na zahtjev radi naknade štete nastupila zastara, pri čemu je u cijelosti neosnovano pravno shvaćanje tužitelja prema kojem jednu od pretpostavki za odgovornost za štetu, element protupravnosti, vežete uz konačnost odluke donesene u predmetu Europskog suda za ljudska prava broj 1920/2014.

38. Prema odredbi čl. 215. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

39. Slijedom navedenog smatramo pogrešnim da bi tražbina s osnova naknade štete zbog, kako u zahtjevu navodite, nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mimo uživanje vlasništva, a u iznosu visine udjela podnositelja u temeljnom kapitalu Croatia banka d.d. kojeg su kao dioničari uplatili u cijelosti, dospjela trenutkom konačnosti odluke u gore navedenom predmetu ESLJP.

40. U pogledu nastupa zastare u predmetu u kojem se zahtjevi stranke također temelje na odluci ESLJP donesenoj u drugom pojedinačnom predmetu, sudska praksa najvišeg suda u Republici Hrvatskoj već je zauzela pravno shvaćanje prema kojem nije odlučno kada je donesena odluka u pojedinačnom predmetu povodom zahtjeva pred ESLJP, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su druge stranke i prije donošenja te odluke mogle u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine kao što su to učinili tužitelji na temelju čijih tužbi su donesene odluke ESLJP. Niti jednim posebnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezan za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok, pa nema razloga štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete niti početak zastare vezati za neke druge okolnosti (tako i VSRH Rev-900/2018).

41. Podredno se ističe da je zahtjev tužitelja neosnovan i iz sljedećih razloga:

42. Dana 16. lipnja 1999. Savjet Hrvatske narodne banke, nakon razmatranja izvješća privremenog upravitelja Croatia banke d.d. Zagreb o zatečenom stanju te banke i procjeni mogućnosti za njeno buduće redovno poslovanje, podnio je Vladi Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje sanacije te banke temeljem Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN 44/94, nadalje ZSRB).

43. Predmetnoj odluci Savjeta HNB-a prethodilo je imenovanje privremenog upravitelja i upućivanje inspekcije kontrole u banku krajem veljače 1999., s ciljem utvrđenja stanja poslovanja banke i pokušaja njene stabilizacije i nastavka redovnog poslovanja.

44. Tada je utvrđeno da su ukupni gubici banke 622,3 milijuna kn, što je 348,9 milijuna kn više gubitaka od njezina temeljnog kapitala.

45. Temeljem odredaba ZSRB-a Vlada RH je po prijedlogu HNB-a donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. na sjednici održanoj 23. rujna 1999. (objavljena u NN 98/99 od 27. rujna 1999. g., klasa: 450-02/7, ur. broj: 5030116- 99-3) i Odluku o izmjenama i dopunama Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb (klasa: 450- 02/99-02/07, ur.broj: 5030120-00-3 od 25. svibnja 2000.).

46. Postupak sanacije i restrukturiranja Croatia banke d d.. Zagreb, provodila je u ime RH Hrvatska agencija za osiguranje depozita (ranije Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, nadalje: Agencija) u skladu sa ZSRB-om (NN 44/94) i Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (NN 44/94 i 79/98).

47. Sanacija je provedena u skladu sa ZSRB-om i temeljem utvrđenja privremene uprave HNB-a na slijedeći način:

1.

Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke utvrđeno je da su gubici iz poslovanja do 31.05.1999. iznosili ukupno 622,3 milijuna kuna;

2.

Dio ukupnih gubitaka pokriven je na teret cjelokupnog temeljnog kapitala u iznosu od 264,8 milijuna kuna i na teret posebnih rezervi za neidentificirane gubitke u iznosu 8,6 milijuna kuna, nakon čega je postojeći kapital iznosio nula (0,00) kn;

3.

Preostali gubici veći od temeljnog kapitala koji su iznosili 348,9 milijuna kuna pokriveni su na teret sredstava Agencije;

4.

Osim navedenog pokrića gubitaka, Agencija je uplatila dodatnih 204,6 milijuna kuna neophodnih za početnu dokapitalizaciju banke.

48. Dakle, danom objave Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., kojom je temeljni kapital u potpunosti iskorišten za pokriće dijela gubitaka, poništeno je 405.299 dionica bivših dioničara banke i istovremeno su prestale funkcije Glavne skupštine i Nadzornog odbora banke te ovlaštenja Uprave banke kao i prava dioničara banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica.

49. Na Glavnoj skupštini održanoj dana 13.09.2000. Croatia banka d.d. je izdala nove dionice u iznosu od 204,6 milijuna kuna koje je u cijelosti uplatila Agencija.

50. Time je Agencija postala 100% vlasnik novih dionica i jedini vlasnik i dioničar banke s 2.046.000 redovnih dionica banke koje glase na ime, svaka u nominalnom iznosu od 100,00 kuna i iste su uvrštene u depozitariju Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (danas SKDD), a sanacija je završena.

51. Dio bivših dioničara Croatia banke d.d. su podnijeli protiv Agencije i Croatia banke niz tužbi radi zaštite svojih prava.

52. Sve sudske sporove mali dioničari su izgubili, odnosno pravomoćno su odbijeni s tužbama i tužbenim zahtjevima na svim sudskim instancama.

53. Mali dioničari su, nakon što su iscrpili sve redovne i izvanredne pravne lijekove radi pobijanja sudskih odluka, podnijeli tužbe Ustavnom sudu radi zaštite svojih ustavnih prava.

54. Ustavni sud RH je ustavne tužbe malih dioničara Croatia banke odbijao zauzimajući stav da se postupak sanacije i restrukturiranja banke ne provodi radi zaštite interesa dioničara, već radi zaštite posebnog državnog interesa i radi sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države, a čime se konstituira širi društveni interes zbog čega su i odbijeni prigovori bivših dioničara da su im dionice oduzete suprotne Ustavom zagarantirane zaštite prava vlasništva.

55. Također, bivši dioničari nikada nisu osporavali odluku/e HNB-a o postavljanju privremenog upravitelja, i/ili odluku/e Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju te banke pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.

56. Nadalje, prema Zakonu o trgovačkim društvima dioničari imaju pravo odlučivanja na skupštini i kroz rad nadzornog odbora.

57. Dionice predstavljaju rizično ulaganje te one ne daju nikakvo jamstvo ulagaču da vrijednost ulaganja ostaje ista. Kako dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili. Dakle, gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu dioničar sudjelovao s određenim udjelom.

58. Temeljno je i neotuđivo pravo dioničara da sudjeluje i odlučuje na skupštini društva na kojoj može konzumirati svoja upravljačka prava. Dioničari Croatia banke nikada nisu iskoristili svoja prava koja im daje ZTD.

59. U zaštiti svojih interesa dioničari su mogli koristiti zakonske mehanizme primjerice: sazvati izvanrednu skupštinu (čl. 278 ZTD-a) na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke ( čl. 275. ZTD-a), o prestanku banke (čl. 275 ZTD-a), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (čl. 378. ZTD) i td. Mogli su imenovati posebnu reviziju banke (čl. 298. ZTD-a), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (čl. 301. do 354. ZTD-a) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (čl. 481. i 483. ZTD-a).

60. Također, dioničari su imali mogućnost podizanja tužbe s naslova naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora Croatia banke zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (čl. 252. ZTD-a). Naime, uprava vodi poslove društva na vlastitu odgovornost prema čl. 240/1 ZTD-a, te daje savjesne i istinite izvještaje nadzornom odboru i skupštini banke. Uprava Croatia banke d.d. je bila dužna sukladno čl. 251/1 ZTD-a sazvati skupštinu ako u društvu postoji gubitak u visini polovine temeljnog kapitala.

61. Nesporno je da je u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava donio presudu pod posl. br. 1920/14 od dana 19. studenog 2020. kojom je utvrdio postupovnu povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva, te povredu prava iz čl. 6. st. 1.

Konvencije zbog dugotrajnosti postupka.

62. Međutim, iz predmetne presude Europskog suda za ljudska prava iščitavaju se isključivo postupovne povrede u odnosu na čl. 1. Protokola 1., a i povreda iz čl. 6. st. 1. Konvencije je sama po sebi također postupovna povreda.

63. Da se kojim slučajem radilo o povredama materijalne prirode one bi za posljedicu imale drugačiji ishod postupka.

64. Europski sud za ljudska prava nije ulazio u ocjenu i odlučivanje o samom postupku sanacije Croatia banke d.d. i njezinim posljedicama niti je odlučivao o naknadi štete podnositelju zahtjeva.

65. Predmetna presuda ne temelji se niti na jednom financijskom pokazatelju koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica) već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu.

66. Tako se Europski sud za ljudska prava suzdržao od davanja mišljenja o svrhovitosti Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. te je li bila u općem interesu, je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zaštite prava na mimo uživanje vlasništva.

67. Bankarska djelatnost je specifične naravi, jer u odnosu na druge poduzetnike, banke za svoje poslovanje, za obavljanje gospodarske djelatnosti s ciljem postizanja dobiti, ne koriste samo svoja sredstva već raspolažu i tuđim sredstvima, a za koja garantira RH (Agencija).

68. Nesporno je da Croatia banka d.d. više godina uzastopno nije vodila poslove pažnjom dobrog gospodarstvenika te u svome poslovanju nije poštovala zakon i druge propise.

69. Rezultat takvog poslovanja su kumulirani gubici proizašli iz nenaplativih plasmana banke, pri čemu su dioničari (koji imaju i obveze, a ne samo prava iz vlasništva) trebali osigurati dodatni kapital, a što oni nisu učinili tijekom navedenog razdoblja te su stoga posljedice propusta u vođenju poslova banke kao dioničkog društva snosili prvenstveno oni sami (kroz kapital).

70. Dakle, obveze banke poništile su imovinu, a vrijednost dionica svele na nulu. Nula se povlači i dokapitalizira svježim novcem.

71. Da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj u kojem dioničari ne bi dobili ništa. Naime, u slučaju otvaranja stečajnog/likvidacijskog postupka, vjerovnici kreditne institucije se sukladno relevantnim propisima koji uređuju stečajne/likvidacijske postupke kreditnih institucija razvrstavaju u isplatne redove te se unovčavanjem stečajne/likvidacijske mase namiruju sukladno takvom redoslijedu naplate.

72. Dioničari se svrstavaju u niži isplatni red, što znači da su u redoslijedu namirenja zadnji, te se namiruju tek ako i kad se namire svi ostali vjerovnici banke, što sve pak ovisi o raspoloživoj imovini banke u stečaju.

73. Također, kreditna institucija prestaje sa radom i uklanja se sa tržišta.

74. U sanaciji su također na gubitku jer se pokazalo da su obveze banke veće od imovine. Da su obveze bile manje, po Zakonu o sanaciji i restrukturiranju banaka izdale bi se zamjenske dionice s umanjenom vrijednošću.

75. Sukladno navedenom, u konkretnom slučaju, budući da je za otpis gubitaka iskorišten cijeli temeljni kapital banke, povučene dionice dotadašnjih dioničara ne zamjenjuju se, tako da oni gube svoj osnivački ulog i prava koja su na osnovi dotadašnjih osnivačkih uloga imali (temeljni kapital).

76. Postupci sanacije i restrukturiranja imaju za cilj zaštitu stabilnosti financijskog tržišta i ne provode se radi zaštite interesa dioničara koji za zaštitu svojih prava imaju već spomenute druge mogućnosti.

77. Dakle, nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države (čl. 90. Zakona o bankama).

78. Također se ističe da odredbe ZSRB, kao i današnjeg zakonskog okvira, Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava (NN 19/15) i Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava (dalje: BRRD), predviđaju da vlasništvo dionica dioničara prestaje nakon što je kapital na temelju kojeg su izdane upotrijebljen za pokriće gubitaka banke, a teret sanacije i prema sadašnjem relevantnom zakonodavnom okviru Europske unije prvo snose upravo dioničari.

79. Kod sanacije/restrukturiranja kreditne institucije cilj je izbjegavanje većeg štetnog učinka na financijsku stabilnost, posebno sprječavanjem širenja štetnih učinaka na cjelokupni financijski sustav, uključujući i njihovo širenje na tržišnu infrastrukturu, te održavanje tržišne discipline.

80. Ista se provodi i u cilju zaštite javnih sredstava tako da se na najmanju moguću mjeru svede oslanjanje na izvanrednu javnu financijsku potporu te u cilju zaštite deponenata koji imaju osigurane depozite i ulagatelja zaštićenih sustavom zaštite ulagatelja, a konačno cilj je i zaštita sredstava i imovine klijenata.

81. Također, u skladu s propisanim zaštitnim mjerama u BRRD-u vjerovnici ne trpe veće gubitke od onih koje bi pretrpjeli da je otvoren stečajni postupak, a za procjenu položaja dioničara i vjerovnika u stečajnom postupku relevantan je trenutak otvaranja sanacijskog postupka nad bankom.

82. Nadalje, ističe se da prema važećim direktivama EU fizička i pravna osoba koja smatra da su njezina prava i pravni interesi povrijeđeni donošenjem koje odluke u postupku sanacije može podnijeti tužbu nadležnom upravnom sudu u roku od mjesec dana od dana dostave navedene odluke.

83. Pri tome takva tužba ne odgađa izvršenje odluke o otvaranju postupka sanacije odnosno ostalih odluka koje se donose u cilju provedbe odluke o otvaranju postupka sanacije niti sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak niti može izdati privremenu mjeru.

84. Odluka upravnog suda kojom u cijelosti ili djelomično poništava ili oglašava ništetnom odluku o sanaciji ili drugu pojedinačnu odluku donesenu temeljem odluke o sanaciji bez učinka je na takve prijenose koji se temelje na poništenoj odluci odnosno na odluci koja je oglašena ništetnom.

85. Dakle, podnositelj tužbe ima pravo isključivo na naknadu štete u skladu s općim pravilima o naknadi štete te se ponovno ističe kako je osnovan prigovor zastare, jer su u konkretnom slučaju istekli svi rokovi za poduzimanje radnji kojima bi se osporile odluke o otvaranju postupka sanacije odnosno ostvarila naknada štete, a ujedno Europski sud za ljudska prava u predmetnim presudama na koje se tužitelj poziva nije uopće ulazio u meritum samog sanacijskog postupka Croatia banke d.d.

86. Slijedom navedenog, prvenstveno se predlaže da se Općinski građanski sud u Zagrebu oglasi stvarno nenadležnim, odnosno, podredno da tužbu i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

87. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u Potvrdu Croatia banke d.d., Izvod iz knjige dioničara, Odluka Vlade Rh od 23.9.1999.g., Odluka Ustavnog suda RH od 30.1.2003., Presuda Project-Trade d.o.o. C/A Republika Hrvatska broj 1920/14 od 19.11.2020., Analiza presude ESLJP od 23.2.2021.g. i 21.4.2021.g., Odluka Ustavnog suda RH U-4429/2008, Presudu 46998/2015. od 2.12.2021. u predmetu Scott Bader d.o.o. i Miletić protiv RH, Zahtjev za mirnim rješenjem spora od 7.4.2023., Očitovanje DORH-a od 10.7.2023., Presudu TS broj P-4877/2005 od 26.1.2006., Izvod iz E-predmeta za predmet VTS RH Pž-4877/2005, Presudu TS ZG broj P-1785/03 od 16.12.2003., Odluku HNB-a od 23.2.1999.

88. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

89. U ovom postupku sporna je stvarna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, osnovanost tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja.

90. Po prigovoru stvarne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj sud je donio rješenje kojim se oglašava stvarno nenadležnim dana 27.9.2024., na rješenje suda tužitelj je uložio žalbu. Županijski sud u Osijeku uvažio je žalbu tužitelja i predmet vratio Općinskom građanskom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da predmetnom tužbom fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost zahtijeva od tuženika RH naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu zbog nepravovaljanog i nezakonitog rada državne uprave, ne radi se o sporu iz čl. 34d ZPP-a koji bi bio u nadležnosti Trgovačkog suda, kako je to pogrešno utvrdio sud I. stupnja.

91. Nije među strankama sporno da je tužitelj bio dioničar Croatia banke d.d. sa ukupno 630 dionice, nominalne vrijednosti 1 dionice 200,00 kn, a kako to jasno proizlazi iz preslike potvrde o vlasništvu dionica (list 8 spisa). Nesporno je i to da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb (list 9-10 spisa), ali je sporno ima li tužitelj pravo na obeštećenje jer je nezakonito ostao bez svojih dionica, a sporan je i nastup zastare.

92. Prema tome, u ovom postupku je sporno pravno pitanje odgovornosti države za njenu Odluku iz 1999. godine, posljedično kojoj je tužitelj ostao bez svojih dionica Croatia banke d.d.

93. Odgovornost države u konkretnoj situaciji regulira odredba čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 66/19), sukladno kojoj štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska.

94. Nije sporno među strankama da je Ustavni sud Republike Hrvatske 30.1.2003. donio rješenje o obustavi postupka u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb (list 11-19 spisa) jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. prestao važiti. U navedenoj Odluci stoji (točka VII.) da je svaki tužitelj (bivši dioničar Croatia banke d.d. Zagreb) ovlašten protiv presude nadležnog suda ustavnom tužbom pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom RH ako smatra da mu je sudskom presudom povrijeđeno određeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom RH. Jasno proizlazi da su dva suca (Emilija Rajić i Petar Klarić) dali izdvojena mišljenja (list 16-19 spisa) u navedenoj odluci, koja se u ovoj presudi neće posebno elaborirati.

95. Čitanjem analize presude Project trade d.o.o. protiv Hrvatske od 15.10.2021. (list 101-104 spisa), izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, utvrđeno je da: „iz svega proizlazi da nijedno pravosudno tijelo nikada nije preispitalo dokaze na kojima je Vlada temeljila svoj zaključak da je sanacija Croatia banke bila potrebna niti je preispitalo je li relevantni zakon bio pravilno primijenjen na činjenice predmeta, stoga Odluka Vlade nikada nije bila podvrgnuta sudskom preispitivanju u opsegu propisanom čl.6.st.1., slijedom čega je došlo do povrede podnositeljevog prava na pristup sudu.“ Dalje stoji da je „nesporno da je povlačenje i poništavanje dionica, koje su pripadale društvu podnositelju zahtjeva, predstavljalo miješanje u njegovo pravo zajamčeno čl.1. Protokola br.1. Ova mjera predstavlja kontrolu upotrebe vlasništva. Ocjenjujući je li miješanje bilo zakonito, Europski sud je istaknuo da nije dovoljno da zakon bude dostupan i predvidljiv nego mora biti popraćen postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti. Činjenica da je Odluka Vlade bila podzakonski akt značila je da je ne može preispitati nijedno upravno tijelo, stoga društvo podnositelj nije imalo mogućnost djelotvornog osporavanja pobijane mjere. Slijedom navedenog, miješanje u vlasništvo podnositelja zahtjeva nije bilo popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti i zato nije bilo zakonito. Stoga je došlo do povrede čl.1. Protokola br.1.“ Dalje se u analizi elaboriraju razlozi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku te ukazuje na još jednu presudu Europskog suda za ljudska prava od 2.12.2021. u predmetu Scott Bader d.o.o. i Miletić protiv Hrvatske u kojoj su ocjenjivana slična pitanja i gdje je također utvrđena povreda prava na pošteno suđenje i prava na mirno uživanje vlasništva jer Odluka Vlade o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke nije bila podvrgnuta sudskoj kontroli u opsegu propisanom čl.6.st.1. i jer podnositeljima nije pružena prilika učinkovito osporiti Odluku Vlade zbog čega je miješanje bilo nezakonito i time protivno čl.1. Protokola br.1. uz Konvenciju.

96. U kontekstu izložene analize presude ovaj sud zaključuje da iz odluke ESLjP jasno i nedvojbeno proizlazi da postupak Vlade RH, u donošenju sporne Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., nije bio zakonit, čime je povrijeđen čl.1. Protokola br.1. uz Konvenciju. Naime, treba imati na umu i dio navoda iz gore izložene analize presude Project trade d.o.o. protiv Hrvatske od 15.10.2021. (list 101-104 spisa), izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, sukladno kojem: 97. „U ovom predmetu, društvo podnositelj zahtjeva pribjeglo je upravo onom pravnom sredstvu, za koje je Europski sud, u gore navedenim odlukama o nedopuštenosti, kazao da je djelotvorno, odnosno pokrenulo je postupak pred nadležnim trgovačkim sudom. Činjenica da je ovo pravno sredstvo ipak bilo nedjelotvorno utvrđena je tek 24. srpnja 2013. (gotovo deset godina nakon što je društvo podnositelj pokrenulo postupak pred nadležnim trgovačkim sudom) kada je u Narodnim novinama objavljena odluka Ustavnog suda, kojom je ovaj sud prvi puta pojasnio načelo exceptio illegalis, utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade jer bi time prekoračili svoju nadležnost. Stoga se od društva podnositelja nije moglo očekivati da iskoristi drugo pravno sredstvo, točnije da pokrene parnični postupak radi naknade štete protiv države zato što bi takva tužba bila odbijena radi zastare (petogodišnji zastarni rok) i zato što prema praksi domaćih sudova u relevantno vrijeme niti ovo pravno sredstvo nije imalo razumnih izgleda za uspjeh (u pravilu se takve tužbe odbijaju).“

98. Prema tome, u pravu je tužitelj kada ističe da on, kao i drugi dioničari, nije imao mogućnosti ni na koji način efikasno osporavati odluku Vlade RH, a nije dovoljno da postoji samo teoretska mogućnost osporavanja nekih odluka, nego i da pravni instrumenti budu efikasni, odnosno daju razumne šanse za uspjeh u eventualnom postupku. To stoga jer nije sporno da je Ustavni sud obustavio postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke kao i da su trgovački sudovi u parničnim postupcima izričito tvrdili da nisu ovlašteni ispitivati sukladnost Odluke sa Ustavom i držali su se teze da je Odluka donesena u skladu sa zakonom, iako nije izveden niti jedan dokaz da su ispunjeni uvjeti za otvaranje bilo kakvog sanacijskog postupka. Pravilno tužitelj navodi da je svaki pravni put njega kao bivšeg dioničara u startu bio osuđen na neuspjeh što je svakako osnaženo objavom 24.7.2013. u Narodnim novinama odluke Ustavnog suda, kojom je pojasnio načelo exceptio illegalis utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade jer bi time prekoračili svoju nadležnost.

99. Protivno tvrdnji tuženika da je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLjP) u presudi od 19.11.2020. samo utvrdio postupovnu povredu prava iz čl.1. Protokola 1 te iz same presude ESLjP, ali i iz Analize iste od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, jasno i nedvojbeno proizlazi da se u presudi PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH izrijekom utvrđuju da legitimnost i proporcionalnost miješanja države u vlasnička prava dioničara nije niti razmatrano, jer prvi zahtjev za dopuštenost miješanja u vlasnička prava, a to je zakonitost, nije uopće bio zadovoljen. Naime, na stranicama 22. i 23. presude pod točkama 81. do 86. ESLjP je zauzeo stav da miješanje tužene u vlasništvo društva PROJECT-TRADE d.o.o. u svakom slučaju nije ispunilo pretpostavku zakonitosti. Naime, da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim u vezi, Sud prvo napominje da je činjenica da je Odluka Vlade RH od 23.9.1999. o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. predstavljala podzakonski akt prema domaćem pravu, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Sud nadalje upućuje na prethodna utvrđenja da u tom predmetu ni jedno pravosudno tijelo nije nikada preispitalo tu Odluku te podnositelju zahtjeva nije dana mogućnost da djelotvorno ospori pobijanu mjeru.

100. Da je tome doista i bilo tako potvrđuje sudska praksa, dostavljena od strane tužitelja u ovom predmetu. Prvo je Ustavni sud obustavio postupak ocjene ustavnosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., koji je pokrenulo nekoliko dioničara iz razloga što je zakonski akt na kojem se donesena Odluka (Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka – ZSRB) – prestao važiti. Dakle, navedeni pravni put se za dioničare pokazao neefikasnim zbog formalnopravnih razloga. Ustavni sud nije u svojoj odluci uopće meritorno cijenio je li Odluka o sanaciji Croatia banke d.d. protivna Ustavu i zakonu. Poslije su dioničari pokretali parnične postupke u kojima su tražili da ih se utvrdi dioničarima protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (dalje: DAB), a sve su te parnične postupke razni dioničari redom gubili i odbijajuće presude potvrđivane na višem sudu, kao što su i ustavne tužbe odbijane. Kao obrazloženja su najčešće korišteni argumenti da su dionice prestale postojati poništenjem; već spomenuti argument da je Ustavni sud obustavio postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. Sudovi se nisu bavili pitanjem ustavnosti i zakonitosti predmetne Odluke, već su izričito su tvrdili da nisu ovlašteni ispitivati sukladnost osporenih odluka sa čl. 48. – čl. 50. Ustava RH i isključivo su se zadržali na zaključku da je osporena Odluka zakonita, a sve navedeno utvrđuje u svojoj presudi i ESLjP.

101. Slijedom svega iznesenog, ovaj sud ocjenjuje, a u skladu s presudom ESLjP, da je miješanje tuženika u vlasnička prava tužitelja kao dioničara Croatia banke d.d. protupravno jer nisu omogućeni mehanizmi da tužitelj uopće može efikasno osporavati ustavnost i zakonitost Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. U kontekstu izloženog, sva suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana.

102. Uzgred treba naglasiti da su neosnovane tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravo na obeštećenje jer je kao dioničar propustio koristiti određene mehanizme predviđene Zakonom o trgovačkim društvima i to konkretno: sazvati izvanrednu skupštinu (čl. 278. ZTD), na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke (čl. 275. ZTD), o prestanku banke (čl. 275. ZTD), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (čl. 378. ZTD) i sl. Također, tuženik tvrdi da su dioničari mogli imenovati posebnu reviziju banke (čl. 298. ZTD), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (čl. 301. do 354. ZTD) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (čl. 481. i 483. ZTD) kao i mogućnost podizanja tužbe s naslova naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora CROATIA BANKE d.d. zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (čl. 252. ZTD). Naime, tuženik ispušta iz vida okolnost da je Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. u točci VII. jasno navedeno da se danom objave te Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Banke te u točci VIII. da danom objave te Odluke prestaju funkcije Skupštine i Nadzornog odbora Banke te ovlaštenja Uprave Banke, kao i prava dioničara Banke, koja su im pripadala na osnovi dosadašnjih dionica. Direktor Agencije imenovat će osobu ovlaštenu za upravljanje i zastupanje Banke u razdoblju trajanja postupka sanacije Banke. U istoj točci stoji da danom imenovanja osobe iz st. 2. te točke prestat će sve ovlasti privremenog upravitelja Banke, imenovanog Odlukama Savjeta Hrvatske narodne banke broj: O.br. 474/99, od 23. veljače 1998. godine i O.br. 519/99, od 23. kolovoza 1999. godine. U pravu je tužitelj kada tvrdi (a tuženik navedeno nije ni osporio) da je 23. veljače 1999. Savjet Hrvatske narodne banke RH na temelju odredaba iz čl. 82. i 83. tadašnjeg Zakona o bankama donio Odluku o imenovanju privremenog upravitelja CROATIA BANKE d.d. pod poslovnim brojem O.br. -474/99 i da su od dana dostave navedene banci, sve ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine banke prenesene na imenovanog privremenog upravitelja banke. 103. Svojom novom odlukom od 23. kolovoza 1999. Hrvatska narodna banka je produžila mandat privremenom upravitelju za upravljanje bankom sve do 25. rujna 1999. Dakle, danom dostave banci Odluke o imenovanju privremenog upravitelja prestale su sve ovlasti uprave, nadzornog odbora i glavne skupštine banke, koje je istodobno preuzeo rečeni privremeni upravitelj. U kontekstu izloženog, tužitelj realno nije mogao konzumirati ovlasti iz Zakona o trgovačkim društvima na koje se poziva ovdje tuženik. 104. Što se pak tiče tvrdnje tuženika da je spornom Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. utvrđeno da temeljni kapital nije dovoljan za pokriće svih gubitaka te da je loše poslovanje Croatia banke odgovornost i isključiva krivnja dioničara, a ne tuženika, za navesti je da ovaj sud nije uopće utvrđivao osnovanost donošenja sporne Odluke jer to nije ovlašten ni nadležan, već odluku o nezakonitosti predmetne Odluke temelji na presudi ESLjP u kojoj je jasno utvrđena nezakonitost miješenja u vlasnička prava dioničara. Što se pak tiče tvrdnji da bi u situaciji da nije provedena sanacija bio otvoren stečajni postupak u kojem bi dioničari bili u gubitku, za naglasiti je da se radi o situaciji, koja se nije desila, pa se ne može niti razmatrati kao opreka onome što se u konačnici i dogodilo donošenjem sporne Odluke. 105. Konačno, u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja odgovoriti da je u pravu tužitelj kada tvrdi da se u konkretnoj situaciji početak tijeka zastarnog roka ima vezati za trenutak konačnosti odluke u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH. Naime, da bi se mogla potraživati naknada štete, potrebno je dokazati sljedeće pretpostavke: oštećenika i štetnika; štetnu radnju; štetu; uzročnu vezu i protupravnost, a navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

106. Tužitelj je bez sumnje dokazao da je bio dioničar Croatia banke d.d. u trenutku donošenja Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Štetna radnja je upravo donošenje i stupanje na snagu Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., kojom je, u toč. VII. propisano kako se danom objave Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Croatia banke d.d., a da će Banka izdati nove dionice koje prenosi u cijelosti u vlasništvo Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (dalje: DAB). Šteta, stoga nastaje u vidu gubitka dionica, koje je tužitelj imao kao dioničar, što znači da je ostao bez temeljnih prava koje iz dioničarstva proizlaze, a to su pravo na glasanje na glavnoj skupštini te pravo na dividendu. Konačno, dionice su bile njegova imovina, čime je tuženik izvršio izvlaštenje bez ikakve pravične naknade ili, kako je ESLjP u presudi PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH naglasio, došlo je do izravnog miješanja države u pravo vlasništva tužitelja. Na temelju gore izloženog, pretpostavka protupravnosti nastala je konačnošću presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH, posl.br. 1920/2014, a koja je postala konačna 19. travnja 2021. kada je Veliko Vijeće odlučilo ne prihvatiti zahtjev Vlade za prosljeđivanje predmeta Velikom Vijeću, a kako to jasno stoji u dopisu od 21.4.2021. (l-107 spisa). To stoga jer je tek i jedino odlukom ESLjP, kako je već gore obrazloženo, jasno utvrđeno da postupak tuženika u predmetnoj Odluci o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. nije bio zakonit.

107. Prema tome, tek je konačnošću presude ESLjP (19.4.2021.) počeo teći zastarni rok za naknadu štete tužitelju jer je tek donošenjem te odluke Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu dioničara, među kojima je i ovdje tužitelj, zbog čega, po ocjeni ovog suda, rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja sporne Odluke, tj. od 1999. godine. Naime, kao što je već ranije obrazloženo, tužitelj nije prije donošenja odluke ESLJP-a niti mogao pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske, povodom ustavne tužbe, obustavio postupak prijedloga za pokretanje ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., a redovni su sudovi u Republici Hrvatskoj odbijali tužbe i zahtjeve dioničara, kako za utvrđenje da su dioničari, tako i za prijenos u vlasništvo dionica i njihova upisa u knjigu dionica, zbog čega se tužitelju ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogao podnositi odmah nakon donošenja sporne Odluke, 1999. godine, pa se njegovo saznanje za štetu i osobu koja je počinila štetu može računati tek od konačnosti odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Project Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske, tj. 19.4.2021. Sve i da se zastara računa od donošenja odluke ESLjP, a ne njenom konačnošću, imajući u vidu da je ista donesena 19.11.2020., a tužba je u ovom predmetu podnesena sudu 4.10.2023., jasno je da nije istekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 230.st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11,78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). 108. Imajući u vidu sve izložene argumente, ocjena je ovog suda da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti države, propisane čl.14. Zakona o sustavu državne uprave te da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu, uslijed nezakonite Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Šteta, koju je tužitelj pretrpio nezakonitom Odlukom Vlade RH očituje se u gubitku dionica, koje su navedenom Odlukom povučene i poništene. Visinu štete, koju je u konkretnoj situaciji pretrpio tužitelj, sud je utvrdio čitanjem potvrde o vlasništvu dionica iz koje proizlazi da je tužitelj bio vlasnikom 630 dionica nominalne vrijednosti 200,00 kn, koji iznos, kad se pomnoži s brojem dionica, daje iznos od 126.000,00 kn (630 x 200 =126.000), a koji iznos, prema fiksnom tečaju konverzije u sada važećoj valuti iznosi 16.723,07 €. 109. Kamate su tužitelju dosuđene kako to tužitelj i potražuje od dana presuđenja do isplate.

110. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude. 111. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 16.723,07 EUR, i u trošak ulazi: zahtjev za mirno rješenje spora u iznosu od 500,00 EUR, trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 3.6.2024., 1.10.2025., 20.2.2026., 13.5.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 2.000,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 6.12.2023., 20.4.2024., 3.6.2024., 10.10.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 2.000,00 EUR, trošak sastava žalbe /Tbr. 10. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, što sveukupno iznosi 5.500,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 1.375,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 106,84 EUR, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 287,23 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 7.269,07 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 20. srpnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 287,23 EUR

2. Punomoćniku tuženika