Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-333/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog NĐ, zbog kaznenog djela iz čl. 265. st. 5. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015. i 61/2015., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja: K-124/2026-39 od 7. svibnja 2026., na sjednici održanoj 20. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog NĐ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj: K-124/2026-39 od 7. svibnja 2025. je proglasio krivim optuženog NĐ, zbog kaznenog djela protiv gospodarstva - pranjem novca, opisano u čl. 265. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, te je optuženi OĐ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom EĐ se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode i trajanja istražnog zatvora i to od 19. prosinca 2025. pa nadalje.
1.2. Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP/08 , u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne navodi puni naziv tog zakona niti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen sa svim svojim izmjenama i dopunama) i čl. 77. KZ/11 od optuženog NĐ oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom protiv gospodarstva - pranjem novca, opisano u čl. 265. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 u iznosu od 62.212,00 eura (slovima: šezdesetdvijetisućedvjestodvanaesteura).
1.3. Utvrđuje se da je novčani iznos od 62.212,00 eura, koji je optuženi OĐ ostvario kaznenim djelom protiv gospodarstva - pranjem novca, opisano u čl. 265. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, imovina Republike Hrvatske.
1.4. Optuženom EĐ naloženo je da u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske isplati novčani iznos od 24.709,79 eura, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.
1.5. Erste&Steiermerkische Bank d.d. Rijeka, Poslovnica Osijek, Ribarska 2 naloženo je da u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske isplati novčani iznos od 35.649,21 eura i 1.700,00 CHF, a koji predstavlja imovinsku korist koju je optuženi OĐ ostvario počinjenjem kaznenog djela protiv gospodarstva - pranjem novca, opisano u čl. 265. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, po računu broj IBAN [broj bankovnog računa], a koji su deponirani na poseban račun u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.
1.6. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženi OĐ oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 kao i troškova nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja te isti padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žali se optuženik OĐ po braniteljici po službenoj dužnosti Jeleni Guljaš, odvjetnici, zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i mjeri oduzimanja imovinske koristi, s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi optužbe, odnosno da u slučaju da utvrdi postojanje lakšeg stupnja krivnje (nehaja) optuženiku izrekne znatno blažu kaznenopravnu sankciju, te da ga oslobodi obveze namirenja iznosa od 24.709,79 eura u državni proračun, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-25 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-389/2026-3 od 26. lipnja 2026. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona suštinski nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju, se međutim, ne radi o povredi kaznenog zakona, budući da ta žalbena osnova postoji samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.
7. Na ovom mjestu valja navesti da je povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, pobijana presuda ispitana i po službenoj dužnosti, te nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).
8. Žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da je sud prvog stupanja pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku, pri čemu se u bitnome poziva na svoju obranu u kojoj je tvrdio da je bio doveden u zabludu od strane trećih osoba koje su mu obećale pomoć u obliku građevinskog materijala za njegovu izgorjelu kuću u [adresa], s time da su mu sklapanje ugovora, prijava boravišta i otvaranje bankovnog računa bili predstavljeni kao nužni administrativni koraci za ostvarivanje tog prava.
8.1. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud paušalno i neosnovano odbio takvu njegovu obranu, ignorirajući pritom činjenicu postojanja tzv. „financijskih mula“, mahom starijih, siromašnih i lakovjernih osoba (u kakve i on spada) koje organizirane kriminalne skupine iskorištavaju upravo na ovakav način.
8.2. Pritom optuženik upire na pojedine presude sudova u Republici Hrvatskoj u kojima je utvrđeno da su takvi optuženici postupali iz nehaja jer su olako držali da se ne radi o novcu iz kaznenog djela, iako su prema okolnostima slučaja morali i mogli biti svjesni te mogućnosti, a o kakvoj situaciji se, po mišljenju žalitelja, radi i u konkretnom slučaju, naročito kada se ima u vidu da je priprost, slabo obrazovan, te da ne razumije niti hrvatski niti engleski jezik.
8.3. Stoga smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je djelo počinio s namjerom, odnosno da je bio svjestan svih njegovih zakonskih obilježja te da je htio odnosno bio siguran u njihovo ostvarenje, a što je posljedično dovelo i do povrede kaznenog zakona, na način da je djelo pogrešno pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 265. st. 5. u svezi st. 1. KZ/11.
9. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, kritičke i sveobuhvatne analize i pravilne ocjene vjerodostojnosti dokaza izvedenih na raspravi, pravilno postupio kada obranu optuženika u kojoj je tvrdio da je bio doveden u zabludu od strane trećih osoba koje su mu obećale pomoć u obliku građevinskog materijala za njegovu izgorjelu kuću u [adresa], s time da su mu sklapanje ugovora, prijava boravišta i otvaranje bankovnog računa bili predstavljeni kao nužni administrativni koraci za ostvarivanje tog prava, nije prihvatio kao vjerodostojna i istinit dokaz.
9.1. Tako se i po stavu ovog žalbenog suda, obrana optuženika u kojoj je tvrdio kako je bio uvjeren da otvaranje inkriminiranog računa u Republici Hrvatskoj predstavlja nužan administrativni korak za dobivanje pomoći u obliku građevinskog materijala za njegovu izgorjelu kuću u [adresa] već sama po sebi ukazuje kao krajnje nelogična i neživotna, naročito kada se dodatno ima u vidu da su mu takvu pomoć ponudile treće osobe od kojih je osobu s kojom je došao u Republiku Hrvatsku po imenu CĐ samo površno poznavao, dok osobu po imenu ŽĐ, a s kojom je potpisivao različite dokumente, prije inkriminiranog zbivanja uopće nije poznavao. Pritom valja dodatno primijetiti da takvo uvjerenje optuženika nema nikakve logike niti smisla čak i kada se uzme u obzir njegov socijalni status i stupanj obrazovanja, budući da se postavlja pitanje zašto bi otvaranje računa u banci, i to u drugoj državi, bio uvjet za ostvarivanje pomoći u vidu dobivanja građevinskog materijala za izgorjelu kuću u [adresa].
9.2. Isto tako, kao krajnje neuvjerljiva, neživotna i nelogična se ukazuje i njegova obrana u kojoj je tvrdio kako je bio uvjeren da je za dobivanje pomoći u obliku građevinskog materijala za njegovu izgorjelu kuću u [adresa] nužno prijaviti boravište u [adresa] kojom prilikom je kao svrhu boravka naveo posao te priložio očito neistinit ugovor o radu sklopljen s TD Ligurar – Constuct j.d.o.o., prema kojem je trebao raditi u Osijeku, J.J. Strossmayera 333, a u slučaju potrebe i na nekim drugim mjestima na području Republike Hrvatske, iako po struci nije električar (ima završenu samo osnovanu školu), te stvarno uopće nije namjeravao raditi te poslove u Republici Hrvatskoj.
9.3. Pored toga iz dokaza i podataka u spisu proizlazi da je s najmodavcem ČĐ sklopio i ugovor o najmu stana u kojem stvarno nije boravio, u svezi čaga valja primijetiti da iz iskaza imenovanog najmodavca proizlazi da je žalitelj došao sa osobom koja se predstavila kao ŽĐ i s kojom je dogovarao detalje tog pravnog posla, s time da je posebno istaknuo da su obojica, dakle i optuženik, inzistirala da se na poštanskom sandučiću što prije stavi ime optuženika radi primanja pošte, pri čemu su mu ostavili brojeve telefona i mail adrese na koje ih je kasnije više puta bezuspješno pokušao kontaktirati, da bi nakon određenog vremena shvatio da nitko nije niti ušao u stan, pa je raskinuo ugovor.
9.4. Imajući uz sve to dodatno u vidu da iz izvedenih dokaza proizlazi da su preko inkriminiranog računa optuženika vršene uplate i isplate inkriminiranih iznosa, te da iz podataka Erste&Steiermarkische Bank d.d. i operativne analize transakcija Ureda za sprječavanje pranja novca od 28. srpnja 2023. proizlazi da je zbog sumnje na pranje novca od optuženika zatražena suglasnost za povrat uplaćenog iznosa o 1.590,00 eura, koju on, međutim, nije dao, već je taj iznos zadržao na svom računu, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da sve prethodno navedene činjenice -indicije kada se sagledaju u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti opovrgavaju njegovu obranu u kojoj je tvrdio da je bio doveden u zabludu od strane trećih osoba koje su mu obećale pomoć u obliku građevinskog materijala za njegovu izgorjelu kuću u [adresa], te upućuju na sasvim suprotan zaključak – da je svjesno i htijući sudjelovao u inkriminiranom pranju novca, znajući pritom da je riječ o novcu ostvarenim kaznenim djelom.
9.5. Slijedom svega navedenog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
10. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni, uz bitnu argumentaciju da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, dok mu je visinu pribavljene imovinske koristi dva puta vrednovao na njegovu štetu, jednom kao kvalifikatornu okolnosti, a zatim i kao otegotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne.
10.1. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti važne za izbor vrste i mjere kaznene sankcije i proces njezine individualizacije.
10.2. Prije svega, a vezano za žalbene tvrdnje da mu je ista okolnost dva puta vrednovana na njegovu štetu, valja primijetiti da prvostupanjski sud optuženiku kao olakotno ne uzima to što je ostvario kvalifikatorni element ovog kaznenog djela ( imovinska korist velike vrijednosti), već činjenicu da pribavljena imovinska korist višestruko premašuje kvalifikatorni element terećenog kaznenog djela, a što i po stavu ovog žalbenog suda upućuje na povećanu kriminalnu količinu sadržanu u predmetnom kaznenom djelu, te na jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra.
10.3. Imajući to na umu, te polazeći od stupanja krivnje s kojim je počinio kazneno djelo (izravna namjera prvog stupanja), žalitelj nije u pravu kada smatra da olakotna okolnost na njegovoj strani (dosadašnja neosuđivanost) u konkretnom slučaju opravdava izricanje blaže kaznene sankcije od one na koju je osuđen pobijanom presudom - kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, kakvu kaznu, kako u pogledu vrste tako i mjere, i ovaj žalbeni sud smatra primjernom svim relevantnim okolnostima o kojima ovisi odluka u vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, i to kako u smislu specijalne tako i generalne prevencije.
11. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, uz bitnu argumentaciju da takva odluka nije pravedna i provediva.
11.1. Vezano za takve žalbene tvrdnje, prije svega valja primijetiti da pitanje provedivosti nije relevantno za odluku o oduzimanju imovinske koristi, tako da je prvostupanjski sud imajući u vidu izričitu odredbu iz čl. 77. st. 1. KZ/11, kojom je oživotvoreno jedno od temeljni načela kaznenog prava - da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, pravilno postupio kada je od žalitelja oduzeo imovinsku korist pribavljenu počinjenjem terećenog kaznenog djela.
12. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-26 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-26 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 20. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
