Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-451/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Ines Mošmondor, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika PORSCHE LEASING društvo s ograničenom odgovornošću za leasing, OIB 90275854576, Ulica Velimira Škorpika 21, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o.,odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 8.srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20.srpnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe, Ugovora o kreditu broj 17967 sklopljenog dana 07.03.2006. godine između ŠŠ kao korisnika kredita i Porsche Leasinga d.o.o. kao kreditora , i to odredbe:

- Čl. 2 i 3. Ugovora, kojim se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz valutu švicarski franak i to putem anuitetne otplate kredita.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Općih uvjeta ugovora o kreditu i to odredbe:

- tč. 5.1 Općih uvjeta ugovora o kreditu koja glasi „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju sa plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“,

- tč. 6.2 Općih uvjeta ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelja kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora. Kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno točki 9.1 ovih ugovornih uvjeta“, odnosno visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja posredno ili neposredno imaju isti učinak.

- tč. 6.3 Općih uvjeta ugovora o kreditu koja glasi „dospijeće, kao i visina mjesečnih obroka krediti vidljivi iz otplatnog plana, kojeg Davatelj kredita dostavlja Korisniku kredita nakon isplate kredita Š. Korisnik kredita je obvezan mjesečne obroke kredita plaćati sukladno odredbama točke 6.1 ovih uvjeta, otplatnom planu koji predstavlja sastavni dio Ugovora , kao i svim ostalim odredbama Ugovora i bez posebnih pisanih obavijesti Davatelja kredita…“

- tč. 8.7 Općih uvjeta ugovora koja glasi: „ u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora Davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi Davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora…“

odnosno u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 isplatiti tužitelju iznos od 2.040,30 EUR odnosno 15.372,36 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena kako slijedi:

- Iznos 0,40 EUR / 3,00 HRK od 31.03.2006.

- Iznos 0,65 EUR / 4,86 HRK od 31.05.2006.

- Iznos 3,91 EUR / 29,48 HRK od 30.09.2006.

- Iznos 2,45 EUR / 18,49 HRK od 31.10.2006

- Iznos 0,66 EUR / 4,99 HRK od 30.11.2006.

- Iznos 0,72 EUR / 5,47 HRK od 31.12.2006.

- Iznos 2,50 EUR / 18,81 HRK od 31.01.2007.

- Iznos 1,64 EUR / 12,30 HRK od 28.02.2007.

- Iznos 3,24 EUR / 24,41 HRK od 31.03.2007.

- Iznos 1,14 EUR / 8,57 HRK od 30.04.2007.

- Iznos 3,52 EUR / 26,51 HRK od 31.08.2207.

- Iznos 1,77 EUR / 13,30 HRK od 30.09.2007.

- Iznos 2,75 EUR / 20,72 HRK od 30.11.2007.

- Iznos 5,40 EUR / 40,67 HRK od 31.01.2008.

- Iznos 3,79 EUR / 28,56 HRK od 29.02.2008.

- Iznos 9,83 EUR / 74,00 HRK od 31.03.2008.

- Iznos 5,43 EUR / 40,90 HRK od 30.04.2008.

- Iznos 1,12 EUR / 8,43 HRK od 31.05.2008.

- Iznos 3,02 EUR / 22,76 HRK od 30.06.2008.

- Iznos 3,81 EUR / 28,67 HRK od 31.07.2008.

- Iznos 1,04 EUR / 7,83 HRK od 31.08.2008.

- Iznos 4,07 EUR / 30,62 HRK od 30.09.2008.

- Iznos 10,57 EUR / 79,60 HRK od 31.10.2008.

- Iznos 13,64 EUR / 102,73 HRK od 30.11.2008.

- Iznos 6,58 EUR / 49,51 HRK od 31.12.2008.

-Iznos 24,26 EUR / 182,77 HRK od 31.01.2009.

- Iznos 25,63 EUR / 193,08 HRK od 28.02.2009.

- Iznos 18,18 EUR / 136,92 HRK od 31.03.2009.

- Iznos 20,31 EUR / 153,03 HRK od 30.04.2009.

- Iznos 21,01 EUR / 158,25 HRK od 31.05.2009.

- Iznos 17,62 EUR / 132,76 HRK od 30.06.2009.

- Iznos 16,93 EUR / 127,57 HRK od 31.07.2009.

- Iznos 18,48 EUR / 139,23 HRK od 31.08.2009.

- Iznos 17,36 EUR / 130,83 HRK od 30.09.2009.

- Iznos 15,58 EUR / 117,44 HRK od 31.10.2009.

- Iznos 19,16 EUR / 144,33 HRK od 30.11.2009.

- Iznos 10,15 EUR / 76,46 HRK od 31.12.2009.

- Iznos 17,99 EUR / 135,59 HRK od 31.01.2010.

- Iznos 19,44 EUR / 146,46 HRK od 28.02.2010.

- Iznos 20,60 EUR / 155,23 HRK od 31.03.2010.

- Iznos 22,88 EUR / 172,44 HRK od 30.04.2010.

- Iznos 27,12 EUR / 204,32 HRK od 31.05.2010.

- Iznos 29,99 EUR / 226,00 HRK od 30.06.2010.

- Iznos 1.040,95 EUR / 7.843,07 HRK od 16.07.2010.

- Iznos 416,13 EUR / 3.135,35 HRK od dana 20.03.2006. koji se odnosi na troškove zaključenja ugovora te iznos

- 126,88 EUR / 955,99 HRK od dana 16.07.2010. koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a sve u roku 15 dana.

IV. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.733,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su on kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 7.3.2006.godine sklopili ugovor o kreditu broj: 17967. Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.567,75 CHF obračunato prema prodajnom tečaju CHF za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb vrijedeće na dan plaćanja dok se tužitelj obvezao navedeni iznos kredita vratiti na način da isti otplaćuje kroz 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu. Tuženik u odredbi čl.2. Ugovora o kreditu odredio kredit u iznosu od 19.576,75 CHF uz troškove zaključenja ugovora u visini navedene u točci II. ugovora o kreditu. U odredbi čl.3. tuženik je iznose naknada odredio u valuti CHF. U odredbi čl.5.točka 1. općih uvjeta ugovora o kreditu tuženik je odredio da je korisnik kredita obvezan vraćati kredit uvećan za ugovorne kamate davatelju kredita. Kamatna stopa je promjenjiva sukladno čl.9. točka 1. ugovornih uvjeta odnosno visina mjesečnih obroka kredita podlijeće prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi kao i promjene uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji kao i u slučaju promjene propisa, u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja posredno ili neposredno imaju isti učinak. Korisnik kredita obvezan je mjesečne obroke plaćati sukladno odredbama čl.6.točka 1. općih uvjeta o kreditu prema otplatnom planu koji predstavlja sastavni dio ugovora kao i svih ostalih odredaba ugovora bez posebnih pisanih obavijesti davatelja kredita. U odredbi točke 8. točka 7, općih uvjeta Ugovora o kreditu određeno je da u slučaju prijevremenog prestanka ugovora davatelju kredita postoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti koju bi davatelj kredita stekao da nije došlo do prijevremenog prestanka ugovora u visini od 2 % u trenutku prestanka ugovora još nedospjele glavnice.

2.Tužitelj navodi kako se u navedenim ugovorima zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kredit u CHF. Tužitelj je kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Jedina valuta o kojoj su se stranke dogovarale bila je kuna. Troškovi obrade kredita kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita vršena je u kunama. Procjena kreditne sposobnosti tužitelja isto je izvršena u kunama. Tuženik je unaprijed formulirane, standardizirane ugovore sastavio na način da je u iste uglavio niz nepoštenih ugovornih odredaba i to prije svega odredbu iz čl.2. i čl.3. ugovora kojom se ugovorna obveza vezuje uz valutu CHF.

3. Tužitelj navodi da se o valutnoj klauzuli CHF nije pregovaralo već je ista ponuđena kao valuta na temelju koje se nudi najniža cijena kredita odnosno leasinga, nije upozoren da je valuta CHF valuta utočišta, valutna klauzula CHF reklamirala se kao stabilna valutna klauzula, osim rizične valute ugovorena je nepoštena , a time i ništetna kamatna stopa odnosno naknada koja je ništetna stoga jer je ugovorena na način da se mijenja bez ugovorenih određenih ili odredivih parametara za izračun promjene kamatne stope odnosno naknade čime je nastala neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je zbog svega navedenog ugovorena valutna klauzula i odredba o kamati nepoštena i ništetna. Tužitelj se poziva na odredbu čl.96. Zakona o zaštiti potrošača gdje je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U konkretnom slučaju radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, te se o pojedinim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati s obzirom da su već unaprijed bile formulirane od strane trgovca. Stoga je tražio da se utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe gore navedenog ugovora o kreditu i to odredbe čl.2. i 3. ugovora , te odredbe čl.5.1, 6.2. , 6.3., 8.7. općih uvjeta Ugovora o kreditu.

4. Dana 24.3.2023. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja , te je tražio da se utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu broj: 17967 sklopljenog 7.3.2006. između tužitelja i tuženika i to u svakom dijelu predmetnog ugovora o kreditu i općih uvjeta ugovora u kojem se spominje valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kao i u svakom dijelu ugovora o kreditu i općih uvjeta ugovora koji se odnose na troškove zaključenja ugovora i odredbe koje se odnose na naknadu za prijevremeni prestanak kredita, te je tražio da mu tuženik isplati iznos od 2.040,30 eura / 15.372,36 HRK sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do isplate, od čega se iznos od 416,13 eura / 3.135,35 HRK odnosi na troškove zaključenja ugovora i iznos od 126,88 eura / 955,99 HRK od 16.7.2010. koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ističe prigovor zastare potraživanja s obzirom da je posljednji obrok temeljem ugovora isplaćen u srpnju 2013. dok je tužba podnijeta u lipnju 2022. radi čega je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari jer tužba nije podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka, kao i prigovor aktivne legitimacije. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva , te se poziva na odredbu čl.84. (ZZP/03) , te čl. 53. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne , lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju tuženik smatra da su sve odredbe ugovora jasne , lako razumljive i uočljive. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika, te je uvijek isticao da prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja na koji tuženik ne utječe. Tužitelj je ujedno imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima što isti nije uradio. Tuženik se poziva na to da u vrijeme kad je sklopljen ugovor da je na činjenicu valutne klauzule u valuti CHF posebno upozorio tadašnji vice guverner HNB KŠ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, te navodi dijelove članaka iz dnevnih časopisa ( Večernji list od 9.3.2005., Vjesnik od 29.4.2005., Novi list od 20.7.2005., Jutarnji list od 21.7.2005.). Stoga je javno dostupna činjenica da je zadaća HNB da održi stabilnost tečaja kune prema euru ali da ne štiti tečaj kune prema CHF već da se isti podredno formira preko eura. Očito je da se godinama prije nego je tužitelj zaključio predmetni ugovor u javnom prostoru raspravljalo o stabilnosti CHF valute i njenom značaju za korisnike kredita. Tuženik je na traženje klijenata počeo nuditi ugovore u CHF valuti objašnjavajući svakom kupcu , pa tako i tužitelju kako predmetna valuta nije stabilna i ne može garantirati njenu stabilnost. Tuženik je sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapao u dobroj vjeri , te je drugu stranu informirao o svim bitnim ugovornim odredbama, pa nema nikakvih odredbi ugovora. Tuženik u bitnome ističe da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba , te navodi da je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u čl.19.st.3. izrijekom isključio već isplaćene kredite. Tuženik nadalje ističe kako nema vlastiti kapital i kako se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivao u CHF valuti. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena , te da ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika s obzirom da su u ugovoru točno definirani parametri na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Do promjena kamatne stope dolazilo je radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, te se poziva na odredbu čl.9.1.1. uvjeta ugovora o kreditu.

6. Dana 28.9.2023. ovaj sud je donio presudu poslovni broj: P-212/2022-23, a koja je po žalbi tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj: Gž-611/2023-3 od 16.prosinca 2025.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (list 6-22 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 27-53 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu (list 56-61 spisa), podnesak tuženika od 22.12.2022. sa prilozima (list 62-74 spisa), sudsku praksu (list 77-83 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mikac Matije, mag.oec. (list 92-97 spisa), podnesak tužitelja od 24.3.2023. kojim se očituje na nalaz vještaka i specificira tužbeni zahtjev ( list 104-125 spisa), podnesak tuženika od 18.4.2024. kojim se očituje na nalaz vještaka (list 128-130 spisa), podnesak tužitelja od 28.4.2023. (list 135-137 spisa), te su saslušani svjedoci GŠ i AŠ, te tužitelj u svrhu dokazivanja.

8. Svjedok GŠ je izjavio da sa tužiteljem nikad nije bio u nikakvom direktnom odnosu edukacija djelatnika tuženika odnosila se na proceduru prikupljanja dokumentacije, prezentacije ponude i predstavljanje proizvoda tuženika , te su u ponodu uvijek imali eure , dok su CHF uveli na zahtjev klijenata i to krajem 2005. ili početkom 2006. Djelatnici koji su bili educirani nisu bili upoznati sa rizicima valute CHF jer ni oni nisu bili upoznati s tim , pa im isto nisu mogli prenjeti. Tijekom otplate kredita u CHF korisnici kredita mogli su tražiti izmjenu kredita u eure. Vezano uz naknadu štete u slučaju prijevremenog prestanka ugovora, svjedok je iskazao da su stranke znale dobiti poklon u vidu police osiguranja, besplatnu registraciju i sl. U slučaju da kredit otplaćuju umjesto 7 godina ukoliko su stranke tražile da izvrše isplatu kredita za tri godine, tada kamata isplaćena kroz manje razdoblje od tri godine nije dostatna da se pokriju svi početni troškovi. Klijentima je dana ponuda da se ne treba platiti trošak npr. javnog bilježnika , registracije, ili kasko osiguranja. Javni bilježnik bi račun proslijedio tuženiku, a ako se radilo o osiguranju tada bi se iz police vidjelo koliko je iznosila cijena osiguranja. Sve što je stranka dobila gratis bilo je uračunato u kamate kredita tijekom vremena na koji je kredit uzet. Kod prijevremenog raskida ugovora nisu se točno navodile stavke već se proporcijalno izračunavalo koliki trošak treba pokriti stranka kako tuženik ne bi bio u gubitku, npr. vezano uz troškove javnog bilježnika, osiguranja ili troškova registracije. Djelatnici tuženika dobili su upute da više nude kredite u eurima , time da se za kredite u francima tuženik zaduživao u njihovoj matičnoj banci Porsche Bank Austria. Kupci su uvijek mogli kontaktirati s tuženikom vezano uz odredbe ugovora putem telefona , mail-a ili neposrednih sastanaka. Kamata se sastojala od fiksnog dijela, LIBOR-a koji je bio promjenjiv i PDV- a na kamatu. Djelatnici nisu objašnjavali klijentima pojam LIBOR-a. Marža je uvijek bila fiksna. Troškovi vezani uz zaključenje ugovora odnose se na sastav ugovora, kod tuženika se to zove trošak obrade i to su svi naplaćivali. Vezano uz besplatnu registraciju ili trošak javnog bilježnika iskazao je da su se navedene pogodnosti dobivale samo za vrijeme trajanja određenih akcija.

9. Svjedok AŠ je izjavio da on radi kao prodajni savjetnik za vozila i prvenstveno s klijentima razgovara glede vozila. Zna da postoji aplikacija gdje se može izvršiti izračun za Porsche leasing , no ne zna kako je to bilo regulirano 2006.godine. Tužitelja se ne sjeća. Trenutno postoji ponuda samo u eurima , a preko navedene aplikacije računa se koliko iznosi rata s obzirom na cijenu vozila. Strankama navode da se može raditi o promjenjivoj ili fiksnoj kamatnoj stopi , može se raditi izračun u fiksnoj , promjenjivoj kamatnoj stopi kao i oba izračuna, ali se zbog proteka vremena nije mogao izjasniti kakve su se kamate nudile 2006.godine. Vezano uz 2006.godinu izjavio je da zna da je bio aktualan švicarac, dok se nije mogao sjetiti da li su postojale ponude u drugim valutama. Na upit da li su od tuženika dobili informacije , svjedok je iskazao da se on kao prodajni savjetnik nije upuštao u financiranje , već su strankama davali izračune, kao što je naprijed naveo te su im naveli da se mogu informirati kod drugih institucija i banaka. Ne sjeća se kako su dolazili ugovori , ugovore su predavali klijentima i s istim su odlazili na solemnizaciju k javnom bilježniku . U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora povoljniji je bio švicarac, te je i on uzeo kredit u CHF, no strankama nije davao nikakve preporuke vezano uz financijsku stranu. Poslovni broj:

1 P-212/2022-23 7

10. Tužitelj ŠŠ je izjavio da su se za novi auto odlučili jer su djeca rasla , a često su putovali u Bosnu, odakle mu je supruga rodom, pa auto koji su imali više nije bio dostatan za njihove potrebe. Odgovarajuće vozilo pronašao je u Auto kući Jesenović u Domašincu , a ugovor je sklopio sa tuženikom. Sve se to dešavalo u auto kući jedino što je nakon toga bio kod javnog bilježnika. Auto kuća im je ponudila da ugovore sa tuženikom i čini mu se s jednom bankom , no zbog proteka vremena ne zna kojom, a oni su gledali najpovoljnije uvjete, s otplatom od 1.100,00 do 1.200,00 kuna mjesečno, radi čega su se odlučili na ugovor o kreditu sa tuženikom. Kredit kod banke bio je u eurima, ali je ta opcija bila skuplja. Kod dogovora o sklapanju ugovora nitko nije objašnjavao razlike uzimanja kredita u eurima i CHF , nitko nije napomenuo da bi neka valuta bila pod zaštitom HNB , niti da će valuta rasti ili padati. Ne sjeća se da li je bila ugovorena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa, no pretpostavlja da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer se rata kredita dizala. Misli da je dobio poštom jednom ili dva puta obavijest da se diže kamata. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakvu informaciju da bi euro bio sigurniji od koje druge valute. Kod javnog bilježnika ugovor je bio pročitan i bio je upozoren na plaćanje kredita, a ne sjeća se da bi bilo govora o nečem drugom. Naknada za sklapanje kredita oduzeta mu je od ukupnog iznosa kredita tako da nije plaćao javnog bilježnika ,a nitko mu nije objasnio koliko ta naknada iznosi. Glede troškova obrade kredita nitko mu nije kazao zbog čega su ti troškovi određeni u konkretnom iznosu. Dokumentaciju za ugovor o kreditu dao mu je djelatnik auto kuće koji nije bankar na način da mu je dao gotov obrazac na potpis, pa je isti kredit mogao uzeti ili ne uzeti. Pretpostavlja da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, on nije mogao sudjelovati u sastavljanju istog, niti je mogao utjecati na bilo koju odredbu ugovora. Kako im je rata kredita odgovarala odlučili su se na kredit kod tuženika. Prve rate kredita bile su 1.100,00 ili 1.200,00 kuna i to u trajanju oko 6 mjeseci nakon čega su iste počele rasti. Nakon tri i pol ili četiri godine rata je porasla na 1.900,00 kuna mjesečno. Kada je vidio da tu ratu ne može otplaćivati uzeo je kredit u Međimurskoj banci u eurima kako bi otplatio kredit kod tuženika. Preostali iznos koji je imao za otplatiti riješila je Međimurska banka sa Porsche leasingom. Međimurska banka dobila je specifikaciju što se treba platiti i koliko, a tu je bila navedena i izlazna naknada, time da se on ne sjeća koliko je ista iznosila. Ne sjeća se da li su mu objašnjavali na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita ili je on to negdje kasnije doznao, no čini mu se da se naknada plaćala jer su gubili dio zarade zbog prijevremene otplate. Trgovac mu je prilikom sklapanja ugovora objasnio da ima besplatnog bilježnika , besplatni tehnički pregled odnosno prvu registraciju ali da je to obuhvaćeno kreditom. Nije siguran čini mu se da je kredit iznosio koliko je iznosilo vozilo. Kako su troškovi ušli u iznos kredita ne zna koliko je točno iznosila cijena auta. Uz ugovor je dobio otplatni plan , a kada je došlo do porasta rate kredita dozvoljava mogućnost da je dobio nove otplatne planove uz obavijest da se diže kamata. On je pročitao ugovor o kreditu naknadno kada je isti dobio. Izjavio je da mu se čini da je nakon potpisa ugovor ostao kod javnog bilježnika. Poznato mu je da se tečajevi stranih valuta mijenjaju, te je smatrao da će rata rasti 100,00 ili 200,00 kuna, ali ne u takvom iznosu u kakvom je rasla. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imao obrt, niti udjele u trgovačkom društvu, već je kontinuirano zaposlen u Ministarstvu obrane.

11. Sud nije neposredno saslušao stalnog sudskog vještaka s obzirom da stranke nisu imale primjedbe na izračun vještačenja.

12. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je sređen podneskom od 24.3.2023., a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je zapravo riječ o sređenju tužbenog zahtjeva i usklađenju istog sa nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka provedenog u postupku, te preinaku od 4.5.2026., iz istog razloga.

13. Nedvojbeno je da je dana 7.3.2026. zaključen Ugovor o kreditu br. 17967 između ovdje tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, te ŠŠ, kao korisnika kredita. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Kvakana u [adresa] OU-248/2006-1 od 11.3.2006.

14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu za financiranje kupnje rabljenog osobnog vozila Škoda, Fabia, Fabia Combi kod trgovca Auto kuća Jesenović iz [adresa], u iznosu od 19.567,75 CHF, u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja , sa rokom otplate 84 mjeseca i to u jednakim mjesečnim obrocima od 289,03 CHF, a glede plaćanja obveza po predmetnom kreditu u čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu utvrđeno je da sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.

15. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Sud je uvidom u predmetni ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pa nadalje, bio zaposlen u Ministarstvu obrane, da nema nikakav obrt ili trgovačko društvo u svom vlasništvu, te da je sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača u smislu čl.3.st.1. ZZP, a slijedom čega predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor na koji se primjenjuju odredbe ZZP-a.

17. Shodno prednje iznesenom, nedvojbeno je da tužitelj ugovorna strana, i to potrošač iz predmetnog Ugovora o kreditu, pa stoga i aktivno legitimiran tražiti zaštitu svojih prava kao potrošača iz tog Ugovora, da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio vlasnik obrta, nije imao udjele u trgovačkom društvu, već je bio zaposlen u Ministarstvu obrane, a uslijed čega je po tuženiku istaknuti prigovor aktivne legitimacije utvrđen neosnovanim.

18. Osnovom ranije izloženog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, te naknada koja se odnosi na troškove zaključenja ugovora o kreditu i naknada za prijevremeni raskid predmetnog ugovora, u CHF.

19. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

21. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

22. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

23. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

24. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

25. Odredbom članka 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

26. Sukladno odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

27. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i pripremio za potpis upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru o kreditu, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nikad nije bio u neposrednom kontaktu s tuženikom, dakle da nije mogao niti u sudjelovanju sastavljanja ugovora, niti utjecati na bilo koju odredbu istog, već je razgovarao samo sa prodavačem u auto kući, dobio je već sastavljeni ugovor kojeg je mogao ili potpisati ili ne potpisati. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF, kao niti parametre o promjenjivoj kamatnoj stopi i Odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi.

29. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF s promjenjivom kamatnom stopom i obvezom naknade za zaključenje Ugovora i za prijevremeni raskid ugovora.

30. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

31. Naime, tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

32. Odredbom čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i člankom 87. st. 1. ZZP/03 odnosno člankom 102. st. 1. ZZP/07, koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno tijekom otplate kredita po istom. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužiteljica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Shodno svemu prednje iznesenom, nedvojbeno je da su u tužbi naznačene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, ulaznu i izlaznu naknadu nepoštene i time ništetne.

34. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih odnosno neosnovano plaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnosi na valutnu klauzulu, na promjenjivu kamatnu stopu, ulaznu i izlaznu naknadu vezanu za CHF, ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih u skladu s prednje utvrđenom ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

35. Nedvojbeno je da je kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen. No valja navesti kako odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

36. Analizom iskaza svjedoka GŠ nesporno je utvrđeno da djelatnici koji su pregovarali s klijentima nisu bili upoznati s rizicima vezanim uz CHF, da klijentima nisu objašnjavali detalje o čemu ovisi promjena kamatne stope, da se troškovi zaključenja ugovora odnose na sastav ugovora o kreditu što su po iskazu svjedoka GŠ svi naplaćivali, dakle bez pojašnjenja na što se ti troškovi odnose, time da je naveo da se mogla dobiti suglasnost da se iz ugovora brišu odredbe vezane uz prijevremenu otplatu kredita ukoliko stranka nije željela platiti te troškove, time da se to dozvoljavalo ako stranka nije platila veliko Učešće. Iz iskaza svjedoka AŠ, prodajnog savjetnika proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila aktualna ponuda kredita u CHF, te se nije mogao sjetiti da li su postojale ponude za kredite u drugim valutama i da je on sam uzeo kredit u CHF. Krediti u CHF su bili povoljniji, no on se nije upuštao u financijske aspekte, s obzirom da je bio prodajni savjetnik, već je strankama davao izračune, te je prezentirao strankama da se mogu informirati kod drugih financijskih institucija ili banaka, time da je vanjska služba tuženika bila dostupna klijentima. Navedeni svjedok je decidirano izjavio da se Ugovor o kreditu od tuženika stizali poštom, prodajni savjetnici bi te ugovarali predavali klijentima koji su s istima odlazili na solemnizaciju k javnom bilježniku. Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka, djelatnika tuženika proizlazi da klijente, pa tako i tužitelja nisu upoznali s rizicima kredita u CHF, o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope, kao niti o tome što i u kojoj visini ulazi u ulaznu i izlaznu naknadu, te da je tuženik sam sastavljao ugovore o kreditu i poštom ih dostavljao u auto kuću, te da su sa takvim ugovorima stranke odlazile k javnom bilježniku na solemnizaciju, a što sve proizlazi i iz iskaza tužitelja.

37. Odredbom čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U slučaju da trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo, dužan je i to dokazati (st. 4. istog članka istog zakona). Konačno, odredbom čl. 87. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Navedena stajališta potvrđuje i sudska praksa Europskog suda pravde - Presuda od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 u kojoj se navodi kako čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

38.Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Slijedom navedenog, obzirom da tužitelj nije mogao pregovarati o citiranoj odredbi (kao ni o bilo kojim drugim odredbama ugovora) te obzirom da nije primio razumljive, potpune obavijesti na kojima se temelji izračun izlazne naknade, citirana ugovorna odredba je ništetna, a tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti zajedno s zateznom kamatom. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

39. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je ugovorna odredba spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o naplati naknade za obradu kredita ništetna, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

40. Glede naknade koja se odnosi na troškove zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ovaj sud navodi da je sud u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena nije predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

41. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

42. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

43. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade).

44. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 1.4.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 1.9.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

45. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

46. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

47. Presudom VTSRH broj Pž-6632/1710 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje) je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018 od 3.9.2019.g.

48. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

50. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

51. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

52. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

53. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su sudovi i raspravili.

54. Iz iskaza tužitelja kao i iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da tužitelj nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

55. Da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane tužitelja kao korisnika kredita i nastale štete tuženiku kao davatelju kredita. Dakle, pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu (a u konkretnom slučaju povreda obveza iz ugovora se sastoji u prijevremenoj otplati kredita) je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga ne nastane vjerovniku nikakva šteta tada nema pravo na naknadu iste.

56. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita ( objektivno nastali troškovi) ali se ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamate, niti na troškove likvidnosti. Banka je imala pravo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik nije specificirao o kakvim se administrativnim troškovima radi niti koliko koji od tih troškova iznosi.

57. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita ( neostvarene kamate), a na koje prema odredbi čl. 1024. st.4. ZOO nema pravo. Stoga je odredba čl. 8. st. 7. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima kao i gore navedenom zakonu i odlukama radi čega sud smatra da je ista ništetna. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja koja povreda povlači ništetnost dijela predmetne ugovorne odredbe , a ugovor može opstati bez iste koja očito nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

58. Prema odredbi čl. 232.st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

59. U konkretnom slučaju treba ipak poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u čl. 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

60. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, i primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora, pri čemu je ovdje za ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

61. Iz nacionalnog prava i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), proizlazi da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

62. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor, osim ukoliko bi se tužitelj protivio plaćanju naknade za prijevremenu otplatu i pod uvjetima tuženika, a sa čime tužitelj nije bio niti upoznat niti su djelatnici tuženika izjavili da bi u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za smanjenje ili neplaćanje naknade, a u slučaju kad bi tužitelj prigovarao istoj naknadi. Ujedno nesporno je da je tužitelj uzeo kredit u drugoj banci, u Međimurskoj banci i to u EUR-ima kako bi otplatio postojeći kredit kod tuženika, te je preostali iznos kredita rješavala Međimurska banka sa tuženikom na način da je dobila specifikaciju što treba platiti i u kom iznosu gdje je bila navedena i izlazna naknada.

63. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

64.Nesporno je da je kredit po predmetnom ugovoru u cijelosti otplaćen. No valja navesti kako odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja na postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen ( izvršen) jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti ( VSRH, Revt-150/07 od 30.siječnja 2008.).

65. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

66. U presudi ŠŠR i ŠŠRS protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

67. Obzirom da je čl. 87. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedenih ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštena odredba nije nikad ni bila ugovorena). U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

68. Kako su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a koja se odnose na ugovaranje valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i izlazne naknaade ništetne, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

69. Nalazom i mišljenjem imenovanog sudskog vještaka Matije Mikaca utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita preplatio anuitete u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj u iznosu od 1.484,39 EUR. Od navedenog iznosa na ime promjena visine anuiteta uslijed promjena kamata se odnosi preplata u iznosu od 567,02 EUR, dok preplata koja proizlazi iz promjene tečaja CHF – HRK iznosi 917,37 EUR. Troškovi zaključenja ugovora na dan 20.3.2006. iznosili su 416,13 EUR po fiksnom tečaju, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita na dan 16.7.2010.godine iznosila 126,88 EUR po fiksnom tečaju.

70. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu i u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

71. Shodno iznesenom, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 2.040,30 EUR.

72. Osnovom odredbe članka 1115. ZOO-a tužitelju na navedeni glavnični iznos pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih preplaćenih odnosno neosnovano plaćenih iznosa navedenih u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice /u skladu s danim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka/do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.

73. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti prednje naznačenih spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu nije u zastari. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužitelja, budući u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti sudske presude kojom se u ovom sudskom postupku utvrđuje ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

74. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, promjenjivu kamatnu stopu, ulaznu i izlaznu naknadu, te za isplatu u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točkama I. , II. i III. izreke presude.

75. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

76. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (radi utvrđenje ništetnosti i radi isplate). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. Tarife) u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 6.12.2022., 24.3.2023., 27.4.2023. ( Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, za zastupanje dana 10.1.2023., 21.2.2023., 21.8.2023., 6.5.2026., 8.7.2026. ( Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR za svako zastupanje, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR što ukupno iznosi 1.900,00 EUR kojem iznosu treba dodati iznos PDV-a od 475,00 EUR, kao i iznos sudske pristojbe na tužbu od 26,54 EUR, sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, te trošak predujam za vještačenje u iznosu od 265,64 EUR, a slijedom čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.733,54 EUR.

Čakovec, 20.srpnja 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun. Ines Mošmondor,odvj.

2. tuženik po pun. iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o.,odvj.