REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-613/2022-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DK, [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Boži Vučkoviću, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka (filijala Zagreb, Ivana Lučića 2, Zagreb), OIB: 23057039320 zastupane po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u OD Metelko Knežević & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Božu Vučkovića, odvjetnika, dana 20. srpnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Jadranski trg 3a, Rijeka (filijala Zagreb, Ivana Lučića 2, Zagreb), OIB: 23057039320 da tužitelju DK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.417,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

Iznos od 2,32 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

Iznos od 6,81 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

Iznos od 27,67 EUR od 01.11.2008. pa do isplate,

Iznos od 5,03 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

Iznos od 31,84 EUR od 01.01.2009. pa do isplate,

Iznos od 33,54 EUR od 01.02.2009. pa do isplate,

Iznos od 35,26 EUR od 01.03.2009. pa do isplate,

Iznos od 30,14 EUR od 01.04.2009. pa do isplate,

Iznos od 29,79 EUR od 01.05.2009. pa do isplate,

Iznos od 24,19 EUR od 01.06.2009. pa do isplate,

Iznos od 17,64 EUR od 01.07.2009. pa do isplate,

Iznos od 20,34 EUR od 01.08.2009. pa do isplate,

Iznos od 25,09 EUR od 01.09.2009. pa do isplate,

Iznos od 20,46 EUR od 01.10.2009. pa do isplate,

Iznos od 20.01 EUR od 01.11.2009. pa do isplate,

Iznos od 25,51 EUR od 01.12.2009. pa do isplate,

Iznos od 29,92 EUR od 01.01.2010. pa do isplate,

Iznos od 35,68 EUR od 01.02.2010. pa do isplate,

Iznos od 34,29 EUR od 01.03.2010. pa do isplate,

Iznos od 44,20 EUR od 01.04.2010. pa do isplate,

Iznos od 42,06 EUR od 01.05.2010. pa do isplate,

Iznos od 44,41 EUR od 01.06.2010. pa do isplate,

Iznos od 70,80 EUR od 01.07.2010. pa do isplate,

Iznos od 64,96 EUR od 01.08.2010. pa do isplate,

Iznos od 86,45 EUR od 01.09.2010. pa do isplate,

Iznos od 75,79 EUR od 01.10.2010. pa do isplate,

Iznos od 66,60 EUR od 01.11.2010. pa do isplate,

Iznos od 94,06 EUR od 01.12.2010. pa do isplate,

Iznos od 108,06 EUR od 01.01.2011. pa do isplate,

Iznos od 87,58 EUR od 01.02.2011. pa do isplate,

Iznos od 100,81 EUR od 01.03.2011. pa do isplate,

Iznos od 92,04 EUR od 01.04.2011. pa do isplate,

Iznos od 93,01 EUR od 01.05.2011. pa do isplate,

Iznos od 120,84 EUR od 01.06.2011. pa do isplate,

Iznos od125,45 EUR od 01.07.2011. pa do isplate,

Iznos od 157,14 EUR od 01.08.2011. pa do isplate,

Iznos od 152,66 EUR od 01.09.2011. pa do isplate,

Iznos od 127,78 EUR od 01.10.2011. pa do isplate,

Iznos od 127,18 EUR od 01.11.2011. pa do isplate,

Iznos od 125,44 EUR od 01.12.2011. pa do isplate,

Iznos od 131,88 EUR od 01.01.2012. pa do isplate,

Iznos od 139,07 EUR od 01.02.2012. pa do isplate,

Iznos od 139,24 EUR od 01.03.2012. pa do isplate,

Iznos od 134,74 EUR od 01.04.2012. pa do isplate,

Iznos od 136,22 EUR od 01.05.2012. pa do isplate,

Iznos od 138,99 EUR od 01.06.2012. pa do isplate,

Iznos od 136,36 EUR od 01.07.2012. pa do isplate,

Iznos od 136,55 EUR od 01.08.2012. pa do isplate,

Iznos od 134,02 EUR od 01.09.2012. pa do isplate,

Iznos od 129,02 EUR od 01.10.2012. pa do isplate,

Iznos od 134,78 EUR od 01.11.2012. pa do isplate,

Iznos od 136,43 EUR od 01.12.2012. pa do isplate,

Iznos od 136,55 EUR od 01.01.2013. pa do isplate,

Iznos od 128,21 EUR od 01.02.2013. pa do isplate,

Iznos od 133,58 EUR od 01.03.2013. pa do isplate,

Iznos od 135,03 EUR od 01.04.2013. pa do isplate,

Iznos od 131,81 EUR od 01.05.2013. pa do isplate,

Iznos od 122,77 EUR od 01.06.2013. pa do isplate,

Iznos od 119,20 EUR od 01.07.2013. pa do isplate,

Iznos od 122,92 EUR od 01.08.2013. pa do isplate,

Iznos od 126,71 EUR od 01.09.2013. pa do isplate,

Iznos od 133,70 EUR od 01.10.2013. pa do isplate,

Iznos od 130,33 EUR od 01.11.2013. pa do isplate,

Iznos od 132,16 EUR od 01.12.2013. pa do isplate,

Iznos od 135,99 EUR od 07.04.2014. pa do isplate,

Iznos od 123,95 EUR od 02.05.2014. pa do isplate,

Iznos od 123,95 EUR od 02.05.2014. pa do isplate,

Iznos od 124,30 EUR od 08.07.2014. pa do isplate,

Iznos od 127,25 EUR od 05.08.2014. pa do isplate,

Iznos od 127,92 EUR od 19.08.2014. pa do isplate,

Iznos od 127,92 EUR od 19.08.2014. pa do isplate,

Iznos od 128,99 EUR od 03.09.2014. pa do isplate,

Iznos od 129,72 EUR od 23.09.2014. pa do isplate

Iznos od 129,91 EUR od 10.10.2014. pa do isplate,

Iznos od 132,60 EUR od 03.11.2014. pa do isplate,

Iznos od 134,54 EUR od 04.12.2014. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 03.02.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 05.03.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 10.03.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 07.04.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 04.05.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 03.06.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 02.07.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 04.08.2015. pa do isplate,

Iznos od 135,27 EUR od 02.09.2015. pa do isplate,

po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Jadranski trg 3a, Rijeka (filijala Zagreb, Ivana Lučića 2, Zagreb), OIB: 23057039320 da tužitelju DK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni trošak od 2.807,82 EUR sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preko dosuđenog iznosa od 8.417,59 eura do iznosa zatraženog u tužbi od 8.649,91 EUR, dakle iznosa od 232,32 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja za isplatu 12.004,28 kn zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose do isplate tekućim na iznose od:

- kn 48,20 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 60,97 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 77,82 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 77,70 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 54,62 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 88,96 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 89,81 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 65,71 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 68,34 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 17,82 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 29,83 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 53,29 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 27,66 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 78,75 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 67,27 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 16,80 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 11.080,73 od 28.12.2018. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom u Zagrebu (filijala Ivana Lučića 2) dana 03.04.2007.godine zaključio stambeni namjenski Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103494328, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od =122.587,15 CHF odnosno 556.214,68 HRK obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj koji je iznos tužitelj dužna vratiti u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 599,47 CHF svaki i uz ugovorenu valutnu klauzulu. Tužitelj je istim Ugovorom o kreditu preuzeo obvezu prema tuženiku da će anuitetnom otplatom pored iznosa kredita tuženiku platiti i kamatu, koja je kamata prema odredbama istog ugovora određena kao promjenjiva u skladu sa odlukama tuženika, a u trenutku zaključenja ugovora iznosila je 4,20%. Tužitelj ističe kako je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ), te je isti sa tuženikom u Zagrebu dana 28.12.2015. godine zaključio ANEKS BROJ 1 UGOVORA O KREDITU BROJ 5103494328. Navedenim ANEKSOM BROJ 1 UGOVORA O KREDITU BROJ 5103494328. od 28.12.2015. godine tužitelj i tuženik su kao ugovorne strane izmijenile ugovorne odredbe u pogledu broj partije kredita koji broj će biti 5114191890, valute obveze, kamatne stope, te iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i to na način da je kredit konvertiran u valutu EUR sa utvrđenom preostalom glavnicom u iznosu od 66.609,34 Eura. Tužitelj ističe kako je od dana 03.04.2007.godine kada je zaključen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103494328, kasnije ANEKSOM BROJ 1 UGOVORA O KREDITU BROJ 5103494328. od 28.12.2015. godine kojim se promijenio broj partije kredita i to u 5114191890, pa do dana 08.12. 2018. (obavijest banke) tužitelj u cijelosti podmirio sve obveze po navedenom Ugovoru o krediti. ( podmireno sa danom 21.11.2018.g). Tužitelj ističe kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne. Ovakav stav tužitelja utemeljen je na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od dana 04.07.2013. godine, kojom su u postupku povodom kolektivne tužbe utvrđene povrede interesa i prava potrošača, korisnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF i to kako za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom trajanja ugovorne obveze po kreditima u valuti CHF promjenjiva, tako i u dijelu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF ( valutna klauzula ). Navedena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi dana 13.06.2014. godine, kada je Visoki trgovački sud RH donio Presudu broj Pž- 7129/13, kojom je odbio žalbe svih tuženika u tom dijelu. U odnosu na dio povrede kolektivnih interesa potrošača vezan za valutnu klauzulu u CHF, Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna dana 14.06.2018. godine, kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio Presudu pod brojem Pž- 6632/17. Tuženik je i u navedenom postupku sudjelovao kao stranka, nominalno naveden u svim odlukama te je sukladno tomu i upoznat sa sadržajem svih navedenih odluka. Također ističu se odluke presude Suda Europske unije kojim odlukama se utvrđuje ništavost ugovornih odredbi u dijelu u ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (valutna klauzula ).Tužitelj ističe kako je odredbom čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku određeno kako se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete pozivati na pravna utvrđenja iz presuda, kojom se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe. Slijedom navedene zakonom predviđene mogućnosti, tužitelj smatra kako je ovlašten na podnošenje tužbe u ovom postupku, radi isplate preplaćenog iznosa kredita i to po osnovi ugovorene valutne klauzule u CHF. Tužitelj ističe da je za potrebe ovog postupka sačinio izračun iz kojeg je razvidno kako je na dan 30.09.2015. godine, kao referentnom datumu vezano uz konverziju kredita, uz uvažavanja svih financijskih efekata konverzije preostalo potraživanje tužitelja prema tuženiku u sveukupno iznosu od 65.172,75 kuna što predstavlja potraživanje po osnovi nezakonito ugovorene valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva s osnove navodne ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 5103494328 od 3. travnja 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 65.172,75 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane sudužnice ĆK. Dodatno tuženik ističe da je ĆK sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik 2 predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 2. veljače 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 9. veljače 2022. g. Vrhovni sud RH (dalje u tekstu: VSRH) je objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. O oglednom postupku pred Vrhovnim sudom RH, posl.br. Gos 1/2019 Prethodno rješenje VSRH je očekivano obzirom i na stavove istog suda iznijete u oglednom postupku. Naime, dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: i. ii. iii. iv. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga 6 treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu C-567/20 te odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 Početkom veljače 2022. g. objavljeno je Mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu C- 567/20 (predmet koji se po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi po pitanju konvertiranih kredita). U tom mišljenju nezavisna odvjetnica u toč. 46.-52. iznosi pravni stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, kao što to ista navodi, navedeni članak se temelji, kako to potvrđuje njezina uvodna izjava 13., na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, upravo to i jest bio cilj hrvatskog zakonodavca. U tim okolnostima treba uzeti da su odnosne odredbe „odraz” obvezujućeg zakonskog uređenja u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica. Tako je Sud EU u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je nezavisna odvjetnica zaključila u svom mišljenju, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući gore navedene stavove nezavisne odvjetnice te Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. d) Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: • u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gđe. DKE.Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. NK (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. NK svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 6.129,36. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 4. travnja 2007. godine) depozit od CHF 6.129,36 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 28.227,54 (CHF 6.129,36 x 4,6053 – srednji tečaj tuženika). Tuženik ističe kako je dana 27. prosinca 2018. godine tužitelju isplaćen cjelokupni iznos depozita koji je uz pripis pasivnih kamata iznosio CHF 6.147,76, a koji depozit je uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK u kunskoj protuvrijednosti iznosio HRK 39.393,00. Da je navedeni iznos depozita tužitelju isplaćen po tečaju koji je vrijedio na dan 4. travnja 2007. godine isti bi iznosio HRK 28.312,27 – razlika u iznosu od HRK 11.080,73, slijedom čega je tužitelj nesporno profitirao na povećanju tečaja CHF, pa se stoga i opravdano postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. O nepostojanju «ekstra profita» Banke Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: • promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a) • banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije 13 Dokaz: - dopis HNB-a - očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015. - grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika - po potrebi financijsko vještačenje Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. e) Zaključno Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da 14 kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Dokaz: - zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. - cit. Odluka Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 923,55 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), te s osnove razlike u depozitu iznos od kn 11.080,73, odnosno ukupan iznos od kn 12.004,28. Dokaz: - pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu - po potrebi financijsko vještačenje Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 12.004,28 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: - kn - kn - kn - kn - kn - kn - kn - kn - kn 48,20 od 02.05.2007. pa do isplate, 60,97 od 02.06.2007. pa do isplate, 77,82 od 02.07.2007. pa do isplate, 77,70 od 02.08.2007. pa do isplate, 54,62 od 02.09.2007. pa do isplate, 88,96 od 02.10.2007. pa do isplate, 89,81 od 02.11.2007. pa do isplate, 65,71 od 02.12.2007. pa do isplate, 68,34 od 02.01.2008. pa do isplate, 15 - kn - kn - kn - kn - kn - kn - kn 17,82 od 02.02.2008. pa do isplate, 29,83 od 02.05.2008. pa do isplate, 53,29 od 02.06.2008. pa do isplate, 27,66 od 02.07.2008. pa do isplate, 78,75 od 02.08.2008. pa do isplate, 67,27 od 02.09.2008. pa do isplate, 16,80 od 02.10.2008. pa do isplate, - kn 11.080,73 od 28.12.2018. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Dokaz: - pregledi prometa po partiji kredita koji prileže spisu - pregled računa po depozitu - po potrebi financijsko vještačenje Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. odgovora na tužbu; te - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate depozita dana 27. prosinca 2018. godine kao što je navedeno u toč. V. i toč. c) iz ovog odgovora na tužbu. VIII. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), zk izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 13-14 spisa), Ugovor o prodaji nekretnine od 30.03.2007. (list 15-19 spisa), Sporazum o uspostavi etažnog vlasništva (list 20-24 spisa), neslužbenu kopiju zk izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 25 spisa), otplatnu tablicu (list 26-33 spisa), Anex br. 1. Ugovoru o kreditu (list 34-38, 136-142 spisa); obavijest o izračunu konverzije kredita (list 41-44 spisa), Izračun konverzije kredita (list 45-52 spisa, 165-172), nacrt aneksa broj xx ugovoru o kreditu (list 52-57, 174-179 spisa), Letak sa informacijama EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a (lit 58-59 180-181spisa)., otplatni plan (list 60-80, 91-93 spisa), Pregled prometa po partiji kredita (list 81-85, 190-209 spisa), obavijest o otplaćenom kreditu (list 86-90, 161164 spisa), pregled uplata korisnika (list 94-97 spisa), izvod iz sudske prakse (list 119-127, 128-134, 143-146, 148-160, 184-189, 262-263 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom (list 172-174, 182-183 spisa), izjavu OK (list 210-211 spisa), Informacija pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama sa valutnom klauzulom (list 21-229 spisa), stambeni krediti (list 230-250 spisa), očitovanje Direkcije pravnih poslova (list 252-254 spisa)., Obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama /list 255- 258 spisa), pitanjai odgovor za stambene kredite (list 260-261 spisa), Ugovor o oročenom deviznom depozitu (list 264-265 spisa), te provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Darku Prpiću (lit 402-419 spisa), pisanom dopunom vještva (list 428-435, 499-505, 513-514 spisa), te saslušanjem tužitelja (list 402 spisa).

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

5. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede preplaćenih iznosa po osnovi - pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koje bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu i pozitivnih razlika koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjene kamatne stope, a u odnosu na onu stopu koja je početno ugovorena, te razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi ( prvi otplatni plan), kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Sporno je i pitanje aktivne legitimacije tužiteljice.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 03.04.2007. zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženiku odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.587,15 CHF prema srednjem tečaju CHF banke, na dan puštanja kredita u tečaj uz primjenu kamate od 4,20 % promjenom direktne metode, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi ugovorne kamate uz rok otplate od 360 mjesec u anuitetima od po 599,47 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Za sva dospjela a ne naplaćena potraživanja kao i na iznos kredita koji se koristi protivno ugovoru banka će korisniku kredita zaračunati kamatu u visini zakonom propisane zatezne kamate. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno prvog dana u mjesecu a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.Povrat obveza iz ugovora obračunavat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama zbog promjene tečaja, a potpisom ugovora korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

6. Uvidom u Aneks 1 Ugovoru o kreditu od 28.12.2015. utvrđeno je da je isti zaključen između istih stranaka, kojim je osnovni Ugovor konvertiran-promijenjen iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, sukladno čl. 19.a-19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

7. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede preplaćenih iznosa po osnovi - pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koje bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu i pozitivnih razlika koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjene kamatne stope, a u odnosu na onu stopu koja je početno ugovorena, te razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi ( prvi otplatni plan), kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Sporno je i pitanje aktivne legitimacije tužiteljice.

8. U odnosu na pitanje nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom na navod tuženika što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, te da bi tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio potrebno je navesti kako je ĆK sudužnik i bračni drug korisnika kredita, te je zasigurno kredit plaćan kao zajednička obveza tuženika i njegove supruge stoga su svi prigovori tuženika istaknuti u tom pravcu ocijenjeni kao neosnovani.

9. Na temelju iskaza tužitelj, saslušane osobno kao stranke koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih navoda istaknutih tijekom postupka, te je isti navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je Ja sam predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika na Jarunu u Zagrebu, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 120.000,00 CHF za kupnju stana. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U banci mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mu je rata iznosila 2.800,00 kn, a kasnije preko 5.000,00 kn. 2015. godine potpisao je konverziju kredita, te je tada prema tvrdnji banke bio dužan oko 66.000,00 EUR, a što je u cijelosti isplatio. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora pa tako niti o aneksu kojim je izvršena konverzija. Njemu je javni bilježnik pojasnio zašto se radi konverzija te mu je rekao da će to za njega biti povoljnije no druge podatke mi nije tumačio. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Ne sjeća se da li je zaprimao obavijesti o promjeni kamatne stope. Stan je koristio isključivo u privatne svrhe. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. U trenutku kada je prodao stan 2018. godine i kada je zatvarao kredit dug je iznosio negdje oko 61.000,00 EUR.

10. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao da je imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

11. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

12. Sama činjenica da je tužitelj bio potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje stana, a iz samog ugovora je razvidno da je upravo tužitelju isplaćen predmetni kredit za istu svrhu.

13. Nadalje iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo.

14. Iz vještva dipl. oec Darka Prpića proizlazi kako su Erste & Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i PK kao korisnik kredita zaključili su dana 03.04.2007. godine Ugovor o kreditu (list: 7-12) broj: 2402006 1031262160/51400607- 5103494328 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 122.587,15 CHF. Člankom 8. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,20% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Ugovoreni rok otplate iznosi 360 mjeseci. Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan plaćanja. Člankom 11. Ugovora ugovoren je depozit u visini 5,00% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 6.129,36 CHF (list 264 spisa). Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos: Ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 3.154,45 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 16.965,54 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.251,70 EUR. 2. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos: Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 63.422,30 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.417,59 EUR. 3. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Nalaza): upna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Nalaza) iznosi 80.387,84 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 10.669,29 EUR. 4. Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos: Ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi -987,05 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi -6.255,27 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 830,18 EUR. 15 5. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos: Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi -923,36 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi - 122,56 EUR. 6. Razlika u iznosu depozita primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita: Razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -12.429,72 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -1.649,71 EUR. 7. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti. očetno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Dodatkom Ugovora o kreditu, članak 5.st.1. (list spisa 137) utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 28.12.2015. iznosi 929,18 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja.

15. Na ročištu od 17.01.2023. tužitelj je predložio dopunu vještva na okolnost izračuna kamate na razliku uplaćenih iznosa do konverzije.

16. U dopuni nalaza od 16.02.2023. vještak je naveo Izračun zateznih kamata na razlike između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos: Ukupno zatezne kamate iznose 1.371,87 EUR. 4 2. Izračun zateznih kamata na razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos: Ukupno zatezne kamate iznose 2.748,52 EUR. 3. Izračun zateznih kamata na razlike između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos: Ukupno zatezne kamate iznose -72,78 EUR 4. Izračun zateznih kamata na razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos: Ukupno zatezne kamate iznose -123,27 EUR.

17. U podnesku od 21.03.2023. tuženik je naveo kako prigovara samom nalazu i mišljenju vještaka i to obzirom da se vještak nije očitovao na sve okolnosti koje su mu bile određene rješenje naslovnog suda od 12. listopada 2022. godine i to:

- je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15; - koje uplate po partiji kredita nisu vršene od strane tužitelja, sukladno istaknutom prigovoru nedostatku aktivne legitimacije iz točke I. odgovora na tužbu.

18. U dopuni nalaza od 08.05.2023. vještak je naveo Prema pregled prometa po partiji kredita na listu 66-80 spisa po partiji kredita su uplaćene slijedeće uplate na datume: Ukupno uplate po kreditu iznose 357.920,00 HRK. Za slijedeće uplate proizlazi da su uplaćene s računa [broj bankovnog računa]: Ukupno uplate za koje proizlazi da su uplaćene s računa [broj bankovnog računa] iznose 300.797,65 HRK. Za slijedeće uplate proizlazi da su uplaćene s računa [broj bankovnog računa]: Ukupno uplate za koje proizlazi da su uplaćene s računa [broj bankovnog računa] iznose 16.569,90 HRK. Za slijedeće uplate proizlazi da su uplaćene s računa 3102583103 – interni prijenos: Ukupno uplate za koje proizlazi da su uplaćene s računa 3102583103 – interni prijenos iznose 2.500,00 HRK. Ukupno uplate za koje proizlazi da je uplatitelj ĆK iznose 2.663,00 HRK. Za slijedeće uplate je proizlazi da su trošak fiksiranja tečaja CHF te nije naveden uplatitelj: Ukupno uplate za koje proizlazi da su trošak fiksiranja tečaja CHF te nije naveden uplatitelj iznose 28.238,07 HRK. Ukupno uplate za koje nije naveden uplatitelj iznose 7.151,38 HRK. Na pitanje tuženika je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 je vještak odgovorio u točki 7. zaključka nalaza od 21. studenog 2022. godine: Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Dodatkom Ugovora o kreditu, članak 5.st.1. (list spisa 137) utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 28.12.2015. iznosi 929,18 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja.

. U podnesku od 09.09.2025. tuženik je naveo kako nema prigovora na matematički izračun vještva ali da osporava pisani nalaz i mišljenje u dijelu izračuna navodne razlike u glavnici. Vještak je dodatno obračunao razliku između glavnica u konverziji uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule. Prema vještaku razlika između glavnica na dan 30.09.2015. iznosi 51.418,68 kn/ 6.824,43 kn, međutim razlika između glavnica iznosi 42.014,78 HRK s obzirom da je na datum 30.09.2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 713.665,84 HRK, a nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosila 145.851,33 CHF što množeno tečajem na datum isplate kredita daje iznos od 671.651,06 HRK (razlika = 42.014,78 HRK). U odnosu na navedeno, tuženik zahtijeva da se vještak pisanim putem očituje u odnosu na istaknuo, a podredno po potrebi da izvrši dopunu nalaza i mišljenja.

20. U pisanoj dopuni vještva 16.10.2025. vještak je naveo kako iz zadatka suda je razvidno da se ne traži razlika nastala zbog promjene kamatne stope ni u anuitetima ni u preostaloj glavnici na dan konverzije. Vještak ostaje pri svom nalazu i mišljenju koji su sastavljeni u potpunosti u skladu sa zadatkom suda.

21. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka i pisana dopuna je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

22. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

23. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

24. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

25. Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

26. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

27. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem, pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze i kamatnoj stopi te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka i promjenjivosti kamatne stope.

28. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

29. Nadalje nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. U odnosu na prigovor tuženika koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužitelj plaćao niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Dakle plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, nije niti nastala, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

30. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 05. lipnja 2023. očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom od 28.04.2025. jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

31. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

32. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF i izmijenjene kamatne stope, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

33. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužitelj ističe da unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU C-118/17.

34. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 715.533,46 kn, odnosno 66.100,23 EUR. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 63.422,30 EUR, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 2.677,93 EUR.

35. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 63.422,30 kn i preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 8.417,59 EUR . S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom od 19.11.2024. kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 30. rujna 2015. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

36. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 04.05.2022., 05.07.2023., 06.05.2024., 19.11.2024., 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 20.09.2022., 17.01.2023., 02.03.2026., 13.05.2026. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 1.800,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 450,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15)., kao i trošak sudske pristojbe za tužbu 66,48 EUR i presudu 206,50 EUR. Tužitelju je nadalje dosuđen trošak financijskog vještačenja od 200,00 EUR i 84,84 EUR.

37. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema konačnom zahtjevu iz podneska od 19.11.2024. u iznosu od 8.417,59 EUR.

38. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.807,82 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i V.

39. U odnosu na prigovor sniženju tužbenog zahtjeva koji je tužitelj izvršio u podnesku od 19.11.2024. potrebno je navesti da obzirom na zauzeti stav na sjednici VSRH od 26.04.2021. kako smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika, a u konkretnom slučaju tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe pa time do takvog povlačenja tužbe nije niti došlo, radi čega je sud i u pogledu glavne stvar donio odluku kao u izreci ove presude pod točkom III.

40. Tome se dodaje kako u pogledu parničnog troška kod oba zahtjeva (onog iz tužbe i konačne specifikacije iz podneska od 19.11.2024., osnovica za obračun troškova pripada istom bodovnom razredu prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/2022, 138/2023 dalje: Tarifa), pa iz navedenog stoga proizlazi kako tuženiku nisu nastali posebni troškovi raspravljanja zbog tužiteljevog prilagođavanja tužbe rezultatima raspravljanja, pa posljedično isti ni nema pravo na naknadu troškova za povučeni dio.

41. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 20. srpnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, 20. srpnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-206,50 EUR

2. Tuženiku po pun