REPUBLIKA HRVATSKA

P-1952/20

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U IME REPULIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po odvjetnicima OD Santica i Đapiuć iz Splita, protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave od 08. travnja 2026. zaključene u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja LC, odvjetničke vježbenice u OD Santica i Đapić iz Splita i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika AC , kod OD Metelko i Parneri iz Zagreba, te po objavi presude od 20. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102684200 od 24.10.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u tom članku ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF na način da se iznos kredita iskazuje u 63.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7. u dijelu u kojem je ugovorena otplata u anuitetima vezanim uz valutnu klauzulu CHF u iznosu od 611,19 CHF, zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da će se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke, zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalim uslijed promjene tečaja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj : 2402006-1031262160/51401652-5102684200 od 24.10.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva i kako se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i načina obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 11.585,57 EUR, sve s pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj od 27.10.2008. godine do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31. 12. 2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

22,68 EUR od 27.10.2008.

13,74 EUR od 14.01.2009.

17,39 EUR od 04.02.2009.

17,69 EUR od 24.02.2009.

20,68 EUR od 06.03.2009.

10,02 EUR od 07.04.2009.

0,17 EUR od 01.05.2009.

39,05 EUR od 06.05.2009.

34,36 EUR od 04.06.2009.

32,27 EUR od 07.07.2009.

0,48 EUR od 14.07.2009.

30,52 EUR od 01.08.2009.

35,48 EUR od 01.09.2009.

30,43 EUR od 01.10.2009.

0,76 EUR od 01.11.2009.

75,34 EUR od 28.12.2009.

39,34 EUR od 05.01.2010.

1,93 EUR od 01.02.2010.

42,42 EUR od 04.02.2010.

44,62 EUR od 01.03.2010.

55,08 EUR od 01.04.2010.

52,68 EUR od 01.05.2010.

5,21 EUR od 01.06.2010.

52,60 EUR od 04.06.2010.

77,82 EUR od 03.07.2010.

65,94 EUR od 09.08.2010.

101,69 EUR od 08.09.2010.

113,89 EUR od 09.10.2010.

116,29 EUR od 09.11.2010.

0,01 EUR od 01.12.2010.

154,43 EUR od 23.12.2010.

239,34 EUR od 24.02.2011.

119,78 EUR od 05.04.2011.

129,99 EUR od 05.05.2011.

152,93 EUR od 06.06.2011.

141,81 EUR od 05.07.2011.

347,84 EUR od 22.07.2011.

75,43 EUR od 04.08.2011.

157,42 EUR od 09.08.2011.

0,02 EUR od 01.09.2011.

174,40 EUR od 12.09.2011.

0,02 EUR od 01.10.2011.

164,14 EUR od 10.10.2011.

173,17 EUR od 05.01.2012.

185,76 EUR od 06.02.2012.

185,05 EUR od 05.03.2012.

180,80 EUR od 05.04.2012.

182,64 EUR od 04.05.2012.

185,27 EUR od 05.06.2012.

181,68 EUR od 05.07.2012.

183,36 EUR od 03.08.2012.

244,97 EUR od 10.08.2012.

0,03 EUR od 01.09.2012

165,42 EUR od 06.09.2012.

14,79 EUR od 01.10.2012.

146,82 EUR od 05.10.2012.

32,00 EUR od 01.11.2012.

135,16 EUR od 06.11.2012.

0,27 EUR od 01.12.2012.

154,23 EUR od 16.01.2013.

155,05 EUR od 31.01.2013.

164,41 EUR od 19.03.2013.

197,07 EUR od 08.05.2013.

188,04 EUR od 07.06.2013.

142,46 EUR od 26.07.2013.

150,23 EUR od 07.08.2013.

0,90 EUR od 26.08.2013.

153,47 EUR od 06.09.2013.

1,14 EUR od 26.09.2013.

158,62 EUR od 07.10.2013.

3,97 EUR od 28.10.2013.

156,57 EUR od 15.11.2013.

2,52 EUR od 25.11.2013.

160,31 EUR od 13.12.2013.

4,14 EUR od 30.12.2013.

155,84 EUR od 14.01.2014.

130,77 EUR od 24.01.2014.

301,91 EUR od 10.02.2014.

164,53 EUR od 11.03.2014.

163,16 EUR od 11.04.2014.

3,85 EUR od 28.04.2014.

161,00 EUR od 12.05.2014.

159,46 EUR od 11.06.2014.

0,36 EUR od 12.06.2014.

161,07 EUR od 07.07.2014.

0,30 EUR od 11.07.2014.

164,11 EUR od 11.08.2014.

2,27 EUR od 13.08.2014.

163,62 EUR od 09.09.2014.

169,16 EUR od 10.10.2014.

171,92 EUR od 11.11.2014.

172,90 EUR od 12.12.2014.

169,39 EUR od 30.01.2015.

170,58 EUR od 02.03.2015.

8,95 EUR od 18.03.2015.

172,03 EUR od 27.03.2015.

1,00 EUR od 23.04.2015.

171,67 EUR od 28.04.2015.

194,75 EUR od 01.06.2015.

5,27 EUR od 19.06.2015.

168,83 EUR od 10.07.2015.

157,51 EUR od 19.08.2015.

1,18 EUR od 29.08.2015.

155,87 EUR od 21.09.2015.

963,86 EUR od 30.09.2015.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose do dana konverzije isplati iznos od 3.460,37 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. do isplate, obračunatoj za razdoblje od 30.09.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.01.2023. do 31.12.2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

19,92 EUR od

30.09.2015.

11,65 EUR od

30.09.2015.

14,60 EUR od

30.09.2015.

14,72 EUR od

30.09.2015.

17,13 EUR od

30.09.2015.

8,18 EUR

od

30.09.2015.

0,14 EUR

od

30.09.2015.

31,43 EUR od

30.09.2015.

27,27 EUR od

30.09.2015.

25,21 EUR od

30.09.2015.

0,37 EUR

od

30.09.2015.

23,55 EUR od

30.09.2015.

26,95 EUR od

30.09.2015.

22,77 EUR od

30.09.2015.

0,56 EUR

od

30.09.2015.

53,82 EUR od

30.09.2015.

27,98 EUR od

30.09.2015.

1,35 EUR

od

30.09.2015.

29,69 EUR od

30.09.2015.

30,80 EUR od

30.09.2015.

37,36 EUR od

30.09.2015.

35,13 EUR od

30.09.2015.

3,41 EUR

od

30.09.2015.

34,39 EUR od

30.09.2015.

50,01 EUR od

30.09.2015.

41,44 EUR od

30.09.2015.

62,74 EUR od

30.09.2015.

68,91 EUR od

30.09.2015.

68,98 EUR od

30.09.2015.

0,01 EUR

od

30.09.2015.

89,00 EUR od

30.09.2015.

132,15 EUR od

30.09.2015.

64,30 EUR od

30.09.2015.

68,28 EUR od

30.09.2015.

78,45 EUR od

30.09.2015.

71,21 EUR od

30.09.2015.

172,72 UR od

30.09.2015.

37,13 EUR od

30.09.2015.

77,24 EUR od

30.09.2015.

0,01 EUR

od

30.09.2015.

83,62 EUR od

30.09.2015.

0,01 EUR

od

30.09.2015.

77,19 EUR od

30.09.2015.

76,48 EUR od

30.09.2015.

80,09 EUR od

30.09.2015.

78,09 EUR od

30.09.2015.

74,46 EUR od

30.09.2015.

73,48 EUR od

30.09.2015.

72,59 EUR od

30.09.2015.

69,40 EUR od

30.09.2015.

68,30 EUR od

30.09.2015.

90,68 EUR od

30.09.2015.

0,01 EUR

od

30.09.2015.

59,77 EUR od

30.09.2015.

5,22 EUR

od

30.09.2015.

51,66 EUR od

30.09.2015.

10,98 EUR od

30.09.2015.

46,13 EUR od

30.09.2015.

0,09 EUR

od

30.09.2015.

49,05 EUR od

30.09.2015.

48,55 EUR od

30.09.2015.

48,94 EUR od

30.09.2015.

55,42 EUR od

30.09.2015.

51,03 EUR od

30.09.2015.

36,36 EUR od

30.09.2015.

37,75 EUR od

30.09.2015.

0,22 EUR

od

30.09.2015.

37,05 EUR od

30.09.2015.

0,27 EUR

od

30.09.2015.

36,68 EUR od

30.09.2015.

0,89 EUR

od

30.09.2015.

34,20 EUR od

30.09.2015.

0,54 EUR

od

30.09.2015.

33,54 EUR od

30.09.2015.

0,84 EUR

od

30.09.2015.

30,97 EUR od

30.09.2015.

25,55 EUR od

30.09.2015.

57,31 EUR od

30.09.2015.

29,66 EUR od

30.09.2015.

27,75 EUR od

30.09.2015.

0,63 EUR

od

30.09.2015.

25,74 EUR od

30.09.2015.

23,93 EUR od

30.09.2015.

0,05 EUR

od

30.09.2015.

22,79 EUR od

30.09.2015.

0,04 EUR

od

30.09.2015.

21,33 EUR od

30.09.2015.

0,29 EUR

od

30.09.2015.

19,71 EUR od

30.09.2015.

18,65 EUR od

30.09.2015.

17,15 EUR od

30.09.2015.

15,48 EUR od

30.09.2015.

12,44 EUR od

30.09.2015.

10,79 EUR od

30.09.2015.

0,52 EUR

od

30.09.2015.

9,47 EUR

od

30.09.2015.

0,05 EUR

od

30.09.2015.

7,64 EUR

od

30.09.2015.

6,49 EUR

od

30.09.2015.

0,14 EUR

od

30.09.2015.

3,46 EUR

od

30.09.2015.

1,48 EUR

od

30.09.2015.

0,01 EUR

od

30.09.2015.

0,31 EUR

od

30.09.2015.

V.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 5.173,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu 10.06.2019. protiv tuženika radi isplate, navodeći u istoj u kojoj u bitnome navodi:

- da je dana 24.10.2005., zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 2402006- 1031262160/51401652-5102684200, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu 63.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika nas dan isplate,

- da je 02.05.2016. zaključen Aneks br.1. Ugovora o kreditu,

- da je tuženik je pritom gore navedeni, unaprijed formulirani standardiziran Ugovor, koji Ugovor o kreditu je upravo proizvod tuženika, sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega, kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu čl. 2. i čl. 7. Ugovora, kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak, ugovorio je tuženik da se ugovorna obveza obračunava primjenom tečaja koji on sam određuje, a sve na način da je putem anuitetne otplate kredita, čl. 8. Ugovora, ova obveza povezana sa trećom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom iz čl. 8. Ugovora, u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih, provjerljivih i egzaktnih, parametara na koji način će se ona mijenjati,

- postupajući na ovakva način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovorno odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP), Zakona o obveznim odnosima ( dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu tužitelja,

- zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je, kao trećetuženika, vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. U navedenom postupku pravomoćno je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. da je valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena i ništetna, i to na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je ugovorena glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao što je i pravomoćno, već ranijom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača( NN 96/2013) i člancima 81., 82., i 90. od 07.02.2007. do 31.12.2008., te protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

1.1. Tužitelj je u više navrate usmeno i službeno pisanim putem 31.05.2019. zatražio o d tuženika dostavu financijske dokumentacije radi utvrđivanja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivom kamatama i formiranju tužbenog zahtjeva nije udovoljio traženju radi čega tužitelj temeljem članka 186.b. ZPP-a je postavio stupnjevitu tužbu kojom se traži da se tuženika osudi na isplatu iznosa kojega že tužitelj odrediti nakon što od tuženika pribavi podatke i dokumentaciju i provede se financijsko vještačenje na naznačene okolnosti.

1.2. Radi navedenog, tužitelj je tužbom predložio sudu donošenje rješenja kojim bi se naložilo tuženiku da u roku od 15 dana u spis dostavi Ugovor o kreditu, otplatni plan kredita početni i cjeloviti, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, promet po kreditu, knjigovodstvene kartice po kreditu, izračun konverzije te sve ostale knjigovodstvene podatka vezane za navedeni ugovor o kreditu.

1.3. isto tako tužitelj je tužbom tražio utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštenih ugovornih odredbi iz članka 2. i 7. i 8. Ugovora o kreditu, kao i damu se isplate iznose koji će se utvrditi nakon što tuženik dostavi financijsku dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenja na okolnost od tuženika neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnove ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamata sve sa pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana te da mu u istome roku isplati parnični trošak.

1.4. Tužitelj je podneskom od 12.06.2019. odustao od donošenja rješenja iz točke 6 tužbe d 10.06.2019. jer je tuženik u međuvremenu dostavio traženu dokumentaciju na temelju koje tužitelj točkom 3. traži isplatu iznosa od 84.199,93 kn sa kta koje teku na pojedine točno nominalno novčane određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 06.02.2024. protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanim te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan a tužitelja osuditi na plaćanje parničnog troška, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije, da tužitelj nije potrošak u smi ZZP-a i zakona o potrošačkom kreditiranju, prigovor zastare cjelokupnog potraživanja, ističe prigovor radi prijeboja za manje plaćeni iznos s osnove tečaja i kamatne stope od 4.567,04kn/606,16 eura sa zakonskim zateznom kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, prijeboj s osnove razlike u depozitu koji je isplaćivan u iznosu od 6.432,76 kn /853,77 eura, sa zz tka od 30.04.2013., prijeboj kao pretplatu već priznatu konverzijom od 40.469,55 kn / 5.371,23 eura, kao i da mu naknadi parnični trošak.

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 02.05.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR).

2.2. Dakle, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.3. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 02.05.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. Obzirom da je od dana 02.05.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.

2.4. Sklapanjem Aneksa broj 5102684200 od 02.05.2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 5102684200 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 21.065,81 EUR-a. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5102684200 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 7.949,63 kuna, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.5. Isto tako, tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 3.150,00. Iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to dana:

- 29.04.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 6,19 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 4,79 – razlika u iznosu od kn 1,40 / EUR 0,19

- 26.07.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 626,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 3.801,57 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 2.998,54 – razlika u iznosu od kn 803,03 / EUR 106,58

- 26.08.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 5,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 30,05 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 23,95 – razlika u iznosu od kn 6,55 / EUR 0,87

- 26.09.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 6,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 37,13 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 28,74 – razlika u iznosu od kn 8,39 / EUR 1,11

- 28.10.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 21,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 129,76 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 100,59 – razlika u iznosu od kn 29,17 / EUR 3,87

- 25.11.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 13,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 80,81 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 62,27 – razlika u iznosu od kn 18,54 / EUR 2,46

- 30.12.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 21,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 130,91 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 100,59 – razlika u iznosu od kn 30,32 / EUR 4,02

- 27.04.2016. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 110,00 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 748,33 , a da je isplaćen po tečaju na dan 15.11.2005. godine vrijedio bi kn 526,90 – razlika u iznosu od kn 221,43 / EUR 29,39

- 27.08.2020. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 2.356,33 , koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 16.501,74 , a da je isplaćen po tečaju na dan DATUM godine vrijedio bi kn 11.286,82 – razlika u iznosu od kn 5.214,92 / EUR 692,14 Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 6.432,76 / EUR 853,77 pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.7. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.567,04 / EUR 606,16 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 6.432,76 / EUR 853,77 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 40.469,55 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 40.469,55 / EUR 5.371,23 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 03.05.2016. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Tijekom postupka tužitelj ustraje u navodima iz tužbe a u odnosu na sitaknute prigovore tuženika u odgovoru na tužbi ističe kako je odredba ugovora u vezi sa ugovorenom mjesnom nadležnosti suda sjedišta tuženika ništetna sukladno odredbi članka 49. ZZP-a te je protivna Direktivi 93/13 EEZ u svezi sa čime je Europski sud donio više odluka kojima je zaštitio potrošače kao što je tužitelj u konkretnom slučaju. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da neke od uplata nije izvršio on nego treća osoba, tužitelj navodi da su sve uplate izvršene u ime i za račun tužitelja. U odnosu na prigovor da tužitelj nije potrošač drži isti neosnovanim.

3.1. Tužitelj ističe kako potpisom Aneksa ugovor o kreditu sukladno Zakonu o izmjena i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju tzv. Zakon o konverziji, nije se odrekao prava na obeštećenje. Naime, konverzijom je riješeno samo pitanje nastavka otplate anuiteta uz primjenu nove glavnice i nove kamatne stope od dana konverzije te i nakon konverzije potrošač ima pravo na preplaćene anuitete, razliku konvertirane i stvarne glavnice i pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni anuitet. Osim toga Sporazum tj Aneks izradio je tuženik kao banka i ponudio ga tužitelju kao potrošaču po sistemu uzmi ili ostavi, pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ili izmjenu pojedinih odredaba tog sporazuma, nije upoznat sa svim elementima i posljedicama konverzije niti s pravima o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima a koji se tiču posljedica konverzije kao ni s odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se tada primjenjivao. Osim toga, tužiteljev kredi s valutnom klauzulom u CHF konvertiran je u eurski kredit u vrijeme prije utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Pri takvoj konverziji potrošači se isu odrekli svojih budućih prava niti ih je banka upozorila kako će pristankom na konverziju neka svoja buduća prava izgubiti. Predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bila je promejna valute CHF kao valjane, dok je ista u stvarnosti bila ništetna a ništetnost djeluje od početka. Osim toga, potrošači iz konvertiranih CHF kredita ne samo da nisu obeštećeni temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz svojih CHF kreidta već su dovedeni u gori položaj u odnosu na dotadašnje korisnike Euro kredita.

3.2. Netočan je navodi tuženika da je zahtjev tužitelja zastario jer je ista u odnosu na potraživanja preplaćenih kamata na temelju nepoštenih ugovorih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćnom presudom od 13.06.2014, a u odnosu na potraživanja zbog nepoštene i ništetne valutne klauzule počela teći od 03.09.2019. Također neosnovano je potraživanje tuženika glede negativnih razlika jer kod stjecanja bez osnove kraj činjenice da je samo tužitelj vršio isplate temeljem ništetnih odredbi time da tuženik nije vršio nikakvu isplatu, sve temeljem čl. 323. ZOO- a . Tužitelj potražuje od tuženika zakonske zatezne kamate temeljem čl. 1115 ZOO-a jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj.

3.3. Nakon izrađenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, Ana Beusa od 08.04.2025. , na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi pa je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 25.08.2025. o kojem je sud odlučio u izreci ove presude.

4. Tuženik tijekom postupka ustrajao je u svim navodima i prigovorima iz odgovor na tužbu, u odnosu na matematički izračun vještaka Ante Beusa u nalazu i mišljenju od 08.04.2025. dok prigovara netočnim navodima tužitelja u odnosu na razliku u depozitu, jer nema uplata ni isplata na depozit u CHF već samo u kunama, pa da je nedvojbeno da je tužitelj uslijed povećanja tečaja CHF-a isplatom depozita za plaćanje kredita otplatio više nego da je imao oročeni kunski depozit bez valutne klauzule u CHF. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 519,84 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine nominalno novčano izraženim iznosa od dospijeća do isplate.

5. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102684200 od 24.10.2005. ,( str 6-11) ovjera kod javnog bilježnika Mire Rubić od 09.11.2005. broj OU-548/05-1 ( str 17), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102684200 od 02.05.2016. ovjeren kod javnog bilježnika Marije Ivančić iz Solina broj ovjere:OV-10334/16 od 20.05.2016. ( str 18-25.), izvadak iz zemljišnih knjiga ( str 23)., Izračun konverzije kredita broj 5102364200 na dan 30.09.2015 ( str 26-27.), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa od 08.04.2025., saslušanjem tužitelja.

6. Parnične stranke popisale su parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

8. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer ugovorna klauzula iz Ugovora o kreditu od 24.10.2005. kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

9. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl 54. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 19/22, 59/23), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te V Editores SA protiv VCŽ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji o nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. O odredbi čl. 16. Ugovora, kao odredbe unaprijed formuliranog Ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, jer bi i ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i teškoćama. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

9.1. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Tužiteljica ima prebivalište u [adresa], odnosno na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

10. U odnosu na prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu te da nema mjesta primjeni odredbi ZPK-a jer da je tužitelj kredit koristio za zatvaranje duga društva Babaja d.o.o. dakle u svrhu poslovne djelatnosti, nije osnovan. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit podigao kako bi vratio pozajmljeni novac od svoje tvrtke od 65.000,00 eura radi koje pozajmnice se ista našla u financijski teži položaj od planiranog. Novac od tvrtke je pozajmio jer je na obiteljskoj kući u izgradnji trebalo staviti zatvore, tj vrata i prozore, što je trebalo napraviti u što kraćem roku radi zaštiet izgrađenog objekta. U trenutku zaključenja ugovora o kreditu službenica tuženika nije mu ponudila drugu vrstu kredita kunsku ili u eurima, i rekla mu je da je potrebno ovjeriti potpis kod javnog bilježnika. Aneks ugovora je također potpisao kojom prigodom mu je kazano da će mu anuitet biti manji a što da mu je bilo bitno.

11. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, sve 30. rujna 2015.

11.1. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102684200 od 24.10.2005 , kao i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102684200 od 02.05.2016. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao i pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog preplate iz konverzije i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica.

11.2.. Naime iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102684200 od 24.10.2005, solemniziran kod javne bilježnice Mire Rubić pod poslovnim brojem OU- 548/05-1 od 09.11.2005. proizlazi da je tužitelj sa tuženikom ugovori gotovinski hipotekarni kredit na temelju kojeg je odobrena isplata 65.000,00 CHF ( čl. 2.) u kunskoj protuvrijednosti u protuvrijednosti kuna na dan isplate, na rok otplate od 180 mjeseci od po 1.514,17 CHF ( čl. 7.), sa promjenjivom kamatom od 8,25% godišnje ( čl. 8.)

11.3. Iz Aneksa broj 1, Ugovora o kreditu broj 5102684200 od 02.05.2016. proizlazi da je isti sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojim je osnovni Ugovor konvertira – promijenjen iz valutne klauzule u CHF u valutu klauzulu u EUR sukladno članku 19a do 19i Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanom prihvatu izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kako to proizlazi iz uvidu u isti Aneks i izračun konverzije na dan 30.09.2015.

12. Uvidom u nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da:

- Zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 7.937,05 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. Tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

- Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita platio je tuženiku više kamata u iznosu od 2.684,66 EUR (ukupan zbroj stupca 10. Tablice 4.), bez utjecaja promjene valutne klauzule.

- Zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita zadužen je kroz konverziju za više kredita u iznosu od 963,86 EUR-a.

- Zatezne kamate, obračunate do dana konverzije, iznose ukupno 3.460,37 EUR-a.

- U promatranom razdoblju za anuitete od 2. prosinca 2005. godine do 2. prosinca 2008. godine, realizirane su tečajne razlike u CHF u iznosu od 519,84 EUR-a. (ukupan zbroj stupca 9. Tablice 6.).

12.1. Konverzija je provedena na temelju postavki simulacije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu su za otplatu korištene uplate tužitelja koje je uplaćivao za otplatu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Provedbom konverzije tužitelju nije priznat cjelokupni iznos pretplate s osnove ništetnih odredbi, jer konverzija počiva na potpuno drugačijim parametrima i neusporediva je s pretplatom temeljem ništetnih odredbi. Provedbom konverzije tužitelju nije priznat cjelokupni iznos pretplate s osnove ništetnih odredbi, jer konverzija počiva na potpuno drugačijim parametrima i neusporediva je s pretplatom temeljem ništetnih odredbi. Ukoliko se ekonomskom ravnotežom između tužitelja i tuženika smatra vraćanje na prvobitne postavke koje su vrijedile u trenutku isplate kredita, tada između tužitelja i tuženika nije uspostavljena ekonomska ravnoteža.

12.2. Tužitelj je, u promatranom razdoblju od isplate kredita do konverzije kredita,

- zbog primjene valutne klauzule u CHF, platio ukupno više kredita u iznosu od 7.937,05 EUR-a,

- zbog promjene kamatne stope platio ukupno više kamata u iznosu od 2.684,66 EUR- a.

12.3. Neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. godine prije konverzije iznosi 32.305,08 CHF, što prema početnom tečaju (1 CHF = 4,752000 HRK) iznosi 153.513,73 HRK.

- Neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. godine poslije konverzije iznosi 21.065,81 EUR-a, što prema srednjem tečaju za EUR (1 EUR = 7,632078 HRK) iznosi 160.775,91 HRK.

- Razlika glavnice u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 7.262,18 HRK, što prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 963,86 EUR-a.

- Ukupna nadoplaćena glavnica, ukoliko eliminiramo ništetne odredbe, iznosi 153.513,73 HRK, što po tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,53450) iznosi 20.374,77 EUR-a.

- Ukupna pretplata temeljem ništetnih odredbi iznosi 11.585,57 EUR-a (valuta 7.937,05 EURa + kamata 2.684,66 EUR-a + glavnica 963,86 EUR-a). Tužitelj nije mogao uplatama anuiteta u razdoblju do konverzije namiriti glavnicu obračunatu u konverziji, u tom slučaju glavnica bi iznosila 8.789,20 EUR-a (neotplaćena glavnica 20.374,77 EUR-a – pretplate 11.585,57 EUR-a). Zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose do dana konverzije iznose ukupno 3.460,37 EURa.

12.4. U Tablici 5. prikazan je izračun razlike u CHF za razdoblje od 02.12.2005. godine do 02.12.2008. godine. U promatranom razdoblju za anuitete od 2. prosinca 2005. godine do 2. prosinca 2008. godine, realizirane su tečajne razlike u CHF u iznosu od 519,84 EUR-a. Ukupne tzv. negativne razlike u istom periodu iznose 557,58 EUR-a.

12.5. Temeljem Izvoda po prometu računa 8300940544, sredstva u CHF prebacivana su na račun 2402006- 1031262160 u CHF, dakle nije došlo do promjene valute, a samim time ni do valutnih razlika. S tim u vezi, sredstva na oročenom depozitu predstavljaju imovinu tužitelja koja je služila kao sredstvo osiguranja kredita, a s kojom tužitelj nije mogao raspolagati, dok je tuženik raspolagao tim sredstvima bez ugovorene kamate.

13. Imenovani vještak se očitovao na podnesak tuženika od 18. kolovoza 2025. godine, sukladno rješenju Suda od 2. rujna 2025. godine, na način da isti navodi kako je većina navoda i prigovora iz podneska tuženika pravne su naravi, na koje se kao vještak financijske struke nije ovlašten očitovati. U odnosu na prigovore koji se odnose na isplate s depozita tužitelja, navodi kako u nalazu jasno je naznačeno postojanje prijenosa sredstava, što proizlazi i iz navoda na stranici 19. vještačenja, gdje je izričito navedeno da su „sredstva u CHF prebacivana na račun broj 2402006-1031262160“. Slijedom navedenog, tvrdnje tuženika da vještak osporava postojanje isplata nisu točne i nisu utemeljene na sadržaju nalaza i mišljenja. Nadalje, povećanje vrijednosti imovine tuženika, u konkretnom slučaju depozita, kao i eventualno povećanje vrijednosti predmetne nekretnine tijekom vremena, prema mišljenju vještaka nema utjecaja na financijski položaj tuženika u smislu predmetnog spora,.

14. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14.1. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15 . Dakle, što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće.

- Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće. Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

- O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

- Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

15.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom (oznake na dnu svake stranice) odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03), a o čemu će i u nastavku biti riječi. Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

15.2.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa . Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15.3.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

15.4.Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16.Glede pozivanja tuženika na to da je o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

16.1. Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza (koja je očito povezana sa spoznajom o učinku čl.502.c ZPP), dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Osim toga, treba reći da su pojedina pravna shvaćanja tuženika u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.

17.Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna.

18. Uostalom, odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivni interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj poziva na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a), Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

19. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 20.02.2020. jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Osim toga niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenog prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju s potonjim uskladio i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

20. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi .

20.1. S obzirom na utvrđenja da je odredba članka 2. 7. i 8. Ugovora ništetne glede valutne klauzule te promjenjive kamatne stope iz ugovora ništetnim, iznose koji je sukladno tim( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci ove odluke. Naime, obzirom da među strankama nije sporan matematički izračun koji je u postupku sačinio stalnih sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Beus, a koji je isti sačinio po pravilima struke sukladno dostavljene potrebne dokumentacije koja prileži spisu, a koji nalaz i mišljenje ovaj sud drži stručnim i vjerodostojnim to je valjalo odlučiti kao u točki III i IV izreke ove presude. Ovo stoga što je tužitelj svoj tužbeni zahtjev postavila prema izrađenom nalazu i mišljenju gore imenovanog vještaka.

20.2. Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, upravo onako kako je to tužiteljica potraživala u svom tužbenom zahtjevu a sud joj je dosudio iste i odlučio kao u točki III i IV izreke ove presude.

21. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi prebijanja, po osnovi potplaćenih anuiteta ( tzv. negativnih razlika) za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate ( plasiranja) kredita. To stoga jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog ( eventualno potplaćenih i povlaštenih anuiteta) tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što ( tužiteljica) nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje zbog čega je odlučeno kao u točki V izreke.

21.1. Naime, kako da bi prijeboj bio osnovan moraju postojati barem dva obveznopravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dvaju strana, dakle, može se u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) čl. 195. i 197. ZOO-a, uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa sa tražbinom iz drugog obveznog odnosa, a to ovdje nije slučaj pošto postoji samo jedan obveznopravni odnos, i to onaj između tužitelja i tuženika po ugovoru o kreditu po kojom se i vodi ovaj predmet. Nadalje, tuženik uopće nema nikakvo dospjelo potraživanje prema tužitelju, što je pretpostavka prebijanja u skladu s čl. 195. ZOO-a, a niti je potraživanje tuženika dospjelo, niti postoji. Tužitelj je naime tuženiku iznos koji on navodi kao svoju tražbinu i stavlja u prijeboj već odavno u cijelosti vratio. Osim toga, tuženik nema niti ikakvo potraživanje po valuti i kamati jer je jedina plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik pa tužitelj ništa nije neosnovano stekao da bi to sada imao vraćati tuženiku.

22. U ovoj pravnoj stvari kako je to ranije utvrđeno zaključen je Aneks ugovora temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, time da ovaj sud drži kako tužitelja kao potrošača pripada pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na razdoblje važenja ugovor o kreditu u CHF do dana provedbe konverzije sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu au vidu razlike pretplate koja je dobivena konverzijom i one koja bi mu pripadala temeljem posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u CHF, i to baš u dosuđenim iznosima koje je kao takve izračunao sudski vještak Ante Beus u svom vještvu a kako je to tužitelj i tražio a ovaj sud mu dosudio ovom presudom u točkama III i IV izreke ove presude uz prijašnje utvrđenje ništetnim odredbama ugovora o kreditu u točkama I i II izreke ove presude.

22.1. Naime, ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

22.2. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

22.3. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

22.4. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) 22.5.Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SC protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

22.6. Stoga, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SC protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

23. Dakle, kako je sudski vještak Ante Beus u svom nalazu i mišljenju, na koji matematički izračun tuženik nije imao primjedbi, utvrdio ukupnu pretplatu temeljem ništetnih odredbi od 11.585,57 eura što predstavlja zbor pretplate u odnosu na valutu od 7.937,05 eura, u odnosu na kamatu od 2.684,66 eura i razlike glavnice od 963,86 eura, to je taj iznos valjalo tužitelju dosuditi u točki III izreke presudu. Isto tako vještak je utvrdio iznos od 3.460,37 eura na ime zatezne kamate obračunate na preplaćen iznosa do dana konverzije, koji iznos je tužitelju valjalo dosuditi i odlučiti kao u točki IV izreke ove presude.

23.1. Naime, ovaj sud pridružuje se izdvojenim mišljenjima danim i obrazloženim uz Presudu i rješnje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-457/20205-21 od 27.05.2026.

24. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 ) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23- dalje Tarife).

24.1. Priznati parnični trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe, dva obrazložena podneska i sastav žalbe od 31.01.2020., za svaku radnju po 100 bodova, za sastav podneska od 25.08.2025. od 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 25.06.2024., 24.09.2024., od po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 02.09.2025., 03.02.2026., 08.04.2026. za svaku radnju pod 250 bodova, za pristup na ročište od 11.11.2025. od 50 bodova, te za ročište objave presude od 20.07.2026. od 50 bodova, što ukupno iznosi 1700 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi priznati parnični trošak iznosi 3.400,00 eura koji uvećan za 25% PDV-a od 850,00 eura te pristojbu tužbe po 79,63 eura i trošak vještačenja od 843,75 eura ukupno iznosi 5.173,38 eura za koji iznos valja obvezati tuženika na isplatu u roku od 15 dana.

24.2. Tužitelja na dosuđeni iznos parničnog trošak pripada pravo na zakonske zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate temeljem odredbe članka 29.st.2. ZOO-a u svezi sa člankom 151.st.3. ZPP.

24.3. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki V izreke ove presude.

U Splitu, 20. srpnja 2026.

S u t k i n j a

Snježana Cvitanović

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a) . Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP- a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

DNA:

-pun.tužitelja

-pun. tuženika

- u spis