Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-2729/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol Krneta, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja IUU, državljanina Narodne Republike Bangladeš, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB 36162371878, radi zahtjeva za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad, 20. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I -216- 03/24-06/790, URBROJ: 511-01-212-24-14 od 21. svibnja 2024.
II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.
III. Nalaže se tuženiku da isplati Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2, iznos od 625,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/24-06/790, URBROJ: 511-01-212-24-14 od 21. svibnja 2024. tužitelju je odbijen zahtjev za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad prema odredbama članka 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine 70/2015, 127/2017, 33/2023, dalje Zakon).
2. Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da je pogrešno utvrđeno da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 26. siječnja 2024., jer je tužitelj izrazio namjeru još 10. siječnja 2024. te je za početak tijeka roka relevantan dan izražavanja namjere. Nadalje, tuženik je rješenjem od 15. ožujka 2024. odbio tužiteljev zahtjev za pružanjem međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, te je tužitelj protiv tog rješenja podnio upravnu tužbu dana 2. travnja 2024. Ističe se da je tužitelj 29. travnja 2024. predao zahtjev za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad, dok je tuženik donio odbijajuće rješenje dana 21. svibnja 2024., a kada je već nastupila litispendencija u predmetu međunarodne zaštite. Tužitelj smatra da je tuženik trebao pričekati do pravomoćnosti rješenja u upravnom sporu, a kako bi imao valjano i zakonito rješenje o pravu na rad tužitelja. Tuženik to nije napravio, pa smatramo da je u tom smislu postupio protivno zakonu. Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.
4. Sud je riješio spor bez rasprave poštujući načelo ekonomičnosti, na temelju članka 98. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, 39/26, dalje ZUS), budući da tužitelj faktično osporava primjenu prava, odlučne činjenice nisu sporne te su jasno vidljive iz spisa predmeta, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito nisu zahtijevale održavanje rasprave.
5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis ovog suda poslovni broj Us I-2729/2024. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno, jer je meritornu odluku mogao donijeti na temelju provedenih dokaza te su sve odlučne činjenice jasno vidljive iz spisa predmeta.
6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
7. Odredbom članka 61. Zakona proizlazi da tražitelj stječe pravo na rad istekom roka od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva o kojem Ministarstvo nije donijelo odluku, ako tražitelj svojim postupanjem nije utjecao na razloge nedonošenja odluke (stavak 1.). Ministarstvo izdaje potvrdu na zahtjev tražitelja kojom potvrđuje da je tražitelj stekao pravo na rad sukladno stavku 1. ovoga članka (stavak 2.). Ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz stavka 1. ovoga članka, Ministarstvo donosi odluku kojom odbija izdavanje potvrde iz stavka 2. ovoga članka (stavak 3.).
8. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi:
- da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 26. siječnja 2024.
- da je tuženik odluku kojom je odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu donio 15. ožujka 2024. i uručio je tužitelju 28. ožujka 2024., dakle prije podnošenja zahtjeva tužitelja i prije i prije isteka roka od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva
- da je tužitelj zahtjev za izdavanje potvrde podnio 29. travnja 2024.
S obzirom na navedeno, utvrđeno je da podnositelj zahtjeva nije stekao pravo na rad iz članka 61. stavka 1. Zakona (jer se nije ostvario uvjet da je isteklo tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu o kojem tuženik nije odlučio) , odnosno da nije stekao pravo na izdavanje potvrde o pravu na rad stavka 2. istog članka (jer nije ostvaren navedeni uvjet iz stavka 1.), radi čega je zahtjev odbijen kao neosnovan.
9. Na temelju navedenog suda utvrđuje da je tuženik navedeno rješenje donio u skladu s odredbama članka 61. Zakona prema kojem tražitelj međunarodne zaštite stječe pravo na rad istekom roka od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva o kojem Ministarstvo nije donijelo odluku. Nadalje, isti članak propisuje da će Ministarstvo donijeti odluku kojom odbija izdavanje potvrde u slučaju neispunjavanja navedenih uvjeta. Kako tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva nije ispunjavao uvjete, isti su odbijeni pobijenim rješenjem. Tužitelj je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 26. siječnja 2024., a Ministarstvo unutarnjih poslova je odluku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu donijelo 15. ožujka 2024. te mu je ista uručena 28. ožujka 2024. godine, dakle unutar roka od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva.
U odnosu na preostale tužbene navode sud ističe da odredba članka 61. Zakona jasno propisuje da je relevantan datum podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a ne datum izražavanja namjere. Nadalje sud također ističe da tuženik nije morao „čekati“ pravomoćnost odluke suda u upravnom sporu koji se vodio o ocjeni zakonitosti rješenja kojim je tužitelju odbijena međunarodna zaštita, jer je osporeno rješenje doneseno na temelju činjenica koje su postojale u vrijeme njegova donošenja, a to je postojeće izvršno rješenje tuženika kojim je KLASA: UP/I-216-03/24-06/790, URBROJ: 511-01-212-24-8 od 15. ožujka 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je odlučeno da mora u roku od 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a. Konačno, ističe se i da je Upravni sud u Zagrebu pravomoćnom presudom poslovni broj Us I-1923/2024-9 od 11. travnja 2025. odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje tog rješenja kao neosnovan.
10. Stoga sud osporavano rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora, te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari. Radi navedenog je sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
11. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova odnosno ukupno iznos od 625,00 €.
Zagreb, 20. srpnja 2026.
Sutkinja:
Janja Topol Krneta
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Tužitelju
2. Tuženiku
3. U spis
