Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-1233/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Pik Vrbovec plus d.o.o., Zagrebačka ulica 148, Vrbovec, OIB: 41976933718, zastupanog po ZČĆ, dipl.iur. punomoćnici po zaposlenju, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. srpnja 2026., u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika, Borisa Gregovića, odvjetnika u Rijeci, tuženikove punomoćnice ZČĆ, te zamjenika punomoćnika umješača ČČ, odvjetničkog vježbenika u Rijeci, 20. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.434,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom;

- na iznos od 10.000,00 eura od 26. svibnja 2023.

- na iznos od 434,00 eura od 20. srpnja 2026.,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za iznos glavnice od 266,00 eura, te u odnosu na zatezne kamate na taj iznos za razdoblje od 26. svibnja 2023. do 19. srpnja 2026.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 3.475,00 eura, sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (20. srpnja 2026.) pa do isplate, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 3.475,00 eura, a do zatraženih 3.680,00 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

IV Zahtjevi tuženika i umješača na strani tuženika za naknadu troška postupka od tužitelja odbijaju se u cijelosti kao neosnovni.

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem tužiteljevog podneska od 2. lipnja 2026.) povećanjem tužbenog zahtjeva.

II Tužba je djelomično povučena za iznos od 1.800,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 14. prosinca 2023., u bitnom, navodi da je 20. veljače 2023. stradao kao tuženikov djelatnik na poslovima svoga radnog mjesta - djelatnika u skladištu, na adresi skladišta u Matuljima, Cesta Dalmatinskih brigada 17, da je do ozljeđivanja došlo kada je sam iznosio mesne proizvoda iz kamiona – hladnjače pomoću tzv. „glajza” do rashladne komore unutar skladišta, da je u jednom trenutku metalni dio pokretne zračne trake na kojoj su visjele dvije polovice junetine težine od ukupno 200 - 250 kg, popustio, te ga je udario u predjelu glavu, kojom prilikom da je teže ozlijeđen. Tvrdi da su uzrok njegovog ozljeđivanja nesigurni uvjeti rada i pomanjkanje mjera zaštite na radu odnosno manifestacija profesionalnog rizika, te nerazrađena radna operacija i primjena mjera zaštite na radu. Upravo zbog povećanog rizika opisa poslova koje on obavlja kao tuženika, predstavlja povećani rizik za kojeg tuženik, odgovara po principu objektivne odgovornosti za štetu. S obzirom da je došlo do ozljede na radu, za njegovo ozljeđivanje da je isključivo odgovoran tuženik koji odgovara temeljem odredbe čl. 109. Zakona o radu te čl. 15. Zakona o zaštiti na radu prema principu objektivne (kauzalne) odgovornosti, iz razloga propusta osiguranja zaštite na radu i sigurnih uvjeta rada. Nadalje, obzirom da je došlo do ozljede na radu i u svezi s radom, na prethodno opisani način poslodavac odgovara stranci za štetu budući se radi o profesionalnom riziku i ne može se raditi o eskulpacijskom razlogu iz čl. 177. ZOO. Tužitelj tvrdi da je u predmetnom štetnom događaju zadobio tešku tjelesnu ozljedu glave s trajnim posljedicama, da mu je nakon nezgode pružana medicinska pomoć na hitnom medicinskom traktu KBC-a Rijeka, da je tijekom liječenja upućen na specijalističke preglede i medicinsku rehabilitaciju radi poboljšanja zdravstvenog stanja, da mu je sukladno čl. 19. ZOO-a povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime isti ostvaruje pravo na popravljanje nastale, izvanugovorne štete regulirane čl. 1046. uz primjenu čl. 1100. ZOO-a, da je pravni temelj njegova zahtjeva povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje kao neimovinske štete (čl.19. u vezi s čl. 1046. ZOO-a.), a navedene fizičke boli, pretrpljeni strah, naruženje te duševne boli zbog smanjenje općeg životnog aktiviteta, nisu prema ZOO -u samostalni oblik povrede prava osobnosti, one su kriteriji (mjerila) ili kvalifikatorne okolnosti koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz čl. 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno i utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju. Ističe da je kroz dugi vremenski period trpio bolove, a koji bolovi i danas perzistiraju, da je neposredno nakon ozljeđivanja kao i tijekom liječenja i terapija trpio jake bolovi koji su potom bili srednjeg intenziteta i bili su prisutni tijekom dugotrajnog procesa liječenja i višetjednih rehabilitacija, da bi potom prešli u bolove lakog intenziteta, koji da se i danas javljaju, da je kao posljedica traume zaostao i strah s trajnim posljedicama, da je zbog zadobivenih ozljeda kod njega zaostalo smanjenje općeg životnog aktiviteta, pa da će imati potrebu ulaganja pojačanih napora pri obavljanju osnovnih životnih i radnih aktivnosti, da su kod njega i nakon završenog liječenja zaostale brojne tegobe koje se manifestiraju kroz smanjenje opće životne i radne aktivnosti u visini od minimalno 13%. Pored toga, da je kod njega zbog predmetne ozljede zaostalo naruženje koje se manifestira u vidu zaostalog vidljivog ožiljaka na desnoj strani čela dužine 8 cm i širine 2-3 cm, a ostali dio ožiljka dužine od 7 cm širine 4-6 cm da se nalazi u kosmatom dijelu glave, da predmetno naruženje je srednjeg stupnja vidljivo trećima, da su pretrpljene ozljede i njezine posljedice značajno utjecale na njegov život tako da se isti, u odnosu na razdoblje prije ove nezgode, značajno izmijenilo, da više nema više onu radost života i življenja kao prije. Također, da mu je zbog ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju nastala imovinska šteta pa (čl. 1095. ZOO-a) stoga od tuženika potražuje naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, troškova puta i liječenja i izgubljene zarade. Imajući u vidu vrstu i lokalitet ozljeda da mu je bila potrebita tuđa pomoć i njega u dužem razdoblju i to kao višesatna pomoć članova obitelji nakon otpuštanja iz bolnice te prilikom pratnje na specijalističke preglede i terapiju. S osnova zatražene imovinske štete tuđe pomoći i njege odnosno visine sata tuđe pomoći i njege istu potražuje sukladno sudskoj praksi u visini od 5,00 EUR za jedan sat nestručne pomoći, na ime troškova puta i liječenja tužitelj potražuje iznos u visini od 250,00 EUR, (odlasci na terapije, kontrole i preglede, troškovi lijekova i krema protiv ožiljaka), a koji troškovi da su bili neophodni budući je morao provoditi fizikalnu terapiju i druge specijalističke preglede i zbog toga bila izložena dodatnim troškovima. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata smatra da ima pravo na potraživanje zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1103. ZOO od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno prvi idući dan tj. 26. svibnja 2023. Primjenom odredbe čl. 19. ZOO-a precizira zahtjev za naknadu gore opisane neimovinske i imovinske štete, te potražuje: - radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 7.800,00 EUR/1.035,24 kn. - na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova tuđe pomoći i njege 450,00 EUR/3.390,52 kn. - na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova troškova puta i liječenja 250,00 EUR/1.883,62 kn. Ukupno: 8.500,00 EUR/64.043,25 kn. Predlaže donošenje kondemnatorne presude kojom zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 8.500,00 eura zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 22. veljače 2024. (str. 35 i dr. spisa) tuženik, u bitnom, u potpunosti osporava visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te osnov iste. Potvrđuje da je tužitelj 20. veljače 2023. stradao kao njegov djelatnik na poslovima svog radnog mjesta – radnik na komisioniranju, na adresi skladišta u Matuljima, Cesta Dalmatinskih brigada 17, da je tužitelj prilikom istovara junećih polovica iz kamiona-hladnjače pomoću tkz. glajza do rashladne komore, unutar skladišta, zadobio udarac u predjelu glave od strane metalnog dijela pokretne zračne trake, a zbog čega da je isti zatražio liječničku pomoć, da je tužiteljev punomoćnik 25. svibnja 2023. godine od njega zatražio podatak je li tužitelj prijavio ozljedu na radu koja se dogodila 20. veljače 2023., da mu je putem elektronske pošte 10. kolovoza 2023. dostavio informaciju kako tužitelj nije prijavio ozljedu na radu te da se ne vodi u evidenciji ozljeda. Nadalje, tuženik napominje kako je prijavu ozljede na radu tužitelj sam podnio 22.8.2023. bez da ga je prethodno obavijestio, a što da je vidljivo iz Obrasca Prijave ozljede na radu, a koju činjenicu potvrđuje to da Obrazac nije potpisala i stavila žig njegova ovlaštena osoba. Nadalje, tuženik u potpunosti osporava navode tužitelja u tužbi kojima tužitelj ističe kako su uzrok ozljeđivanja tužitelja nesigurni uvjeti rada i pomanjkanje mjera zaštite na radu odnosno manifestacija profesionalnog rizika, nerazrađena radna operacija i primjena mjera zaštite na radu. Tuženik ističe kako na utovarno-istovarnim rampama postoje znakovi upozorenja o obveznom nošenju kacige, a koje da se mogu prilikom utovara - istovara uzeti u prostorijama voditelja skladišta, te da je iste obavezno nositi. Činjenicu da na mjestu ozlijede postoje znakovi upozorenja nošenja kacige za vrijeme rada da je potvrdio i tužitelj u razgovoru s policijskim službenikom u Policijskoj postaji Opatija (službena zabilješka od 23.2.2023.). Uz to, tvrdi da je tužitelja, sukladno pravilima sigurnosti na radu i zaštite zdravlja koje je provela stručna služba I. tuženika - Služba sigurnosti, educirao i osposobio za rad na siguran način čime da je radnik usvojio znanja i postao svjestan svih prisutnih opasnosti i štetnosti, te daje osposobljen za izvođenje radnih operacija na siguran način. Tuženik smatra da tužitelj nije postupao sukladno čl. 68. Zakona o zaštiti na radu jer nije u obavljanju poslova i radnih zadataka postupao s dužnom pozornošću, niti je tom prilikom vodio računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu, što znači da nije poslove obavljao u skladu sa znanjima i vještinama koje da je stekao tijekom osposobljavanja za rad na siguran način, čime da je izravno doprinio nastanku ozljede na radu. Predlaže da se njegov odgovor na tužbu dostavi Croatia osiguranju d.d. s kojim trgovačkim društvom da ima ugovorene police osiguranja kojim su pokriveni rizici od ozljeđivanja radnika na radu i u vezi s radom u 2023. kao i slučajevi nezgode radnika. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. Potražuje od tužitelja parnični trošak.

3. Podneskom od 11. ožujka 2024. Croatia osiguranje d.d. ulazi u parnicu u procesnoj ulozi umješača na strani tuženika. U bitnom, umješač pridružuje navodima iz odgovora na tužbu, osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor isključive i/ili djelomične odgovornosti tužitelja obzirom da isti u trenutku štetnog događaja nije nosio zaštitnu kacigu čime je doprinio svom povređivanju, da na strani tuženika nema propusta u osiguravanju ispravnih sredstava rada. Procesnim rješenjem na ročištu 28.3.2025. (str. 296 spisa) prihvaćeno je sudjelovanje Croatia osiguranje d.d. na tuženikovoj strani kao umješača.

4. Tijekom parnice tužitelj je povisio prvotni tužbeni zahtjev (8.500,00 eura) iz tužbe. Naime, nakon provedenog medicinskog vještačenja tijekom glavne raspravi podneskom od 2. lipnja 2026. (str. 360 spisa) podnositelj tužbe je postavio tužbeni zahtjev u svoti od 12.500,00 eura.

5. Prvostupanjski sud je preinaku tužbe dopustio (donošenjem odluke sa sadržajem u točki I izreke rješenja) temeljem odredbe članka 190. stavci 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025; u nastavku teksta: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Točno je da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV - 148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, valja reći da je čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a («Narodne novine» broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba čl. 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP -a, pa je po shvaćanju ovoga suda preinaku valjalo dozvoliti, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva pa bi mu se nedopuštanjem preinake tužbe nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine Međunarodni ugovori» broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.).

6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. srpnja 2026. tužitelj je paricijalno povukao tužbu snizivši tužbeni zahtjev sa 12.500,00 eura za iznos od 1.800,00 eura, na konačnih 10.700,00 eura obzirom mu je potraživanja s osnove izgubljene zarade u tom iznosu plaćeno, a koju činjenicu je i tuženik odmah na ročištu potvrdio. Stoga je odlučeno kao u točki II. dispozitiva rješenja i to pozivom na odredbu članka 193. stavka 2. ZPP-a.

7. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju sadržanu u spisu, koje isprave su pročitane, a fotografije pregledane. Nadalje, na ročištu 28. ožujka 2025. saslušani su svjedoci GČ (stranice 297 i 298 spisa) i SČ (str. 298 - 299 spisa), zatim na ročištu 7. srpnja 2025. svjedok DČ (str. 308 - 309), na ročištu 20. studenog 2025. svjedok UČ (stranice 311 i 312 spisa), te tužitelj ZČ (str. 312 i 313). Provedeno je i medicinsko vještačenje po dr. Darku Majiću, vještaku za opću kirurgiju i traumatologiju, čiji nalaz i mišljenje od 22. ožujka 2026. prileži spisu (str. 337 - 341), kao i vještakovo očitovanje od 14. svibnja 2026. (str. 354 – 355 spisa). Obzirom je tužba povučena vezano uz izgubljenu zaradu na strani tužitelja, isprave koje se na taj dio zahtjeva (stranice od 188 do 295) nisu bile analizirane.

8. Glede meritum spora, po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog (relevantnog) dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete od tuženika (poslodavca) zbog pretrpljene ozljede na radu.

10. Nesporno je među strankama da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja radio kod tužitelja (Ugovor o radu na neodređeno vrijeme – str. 180 i 181) na poslovima radnika na komisioniranju te da se na radu 20. veljače 2023. u tuženikovom skladištu u Matuljima ozlijedio.

11. Sporno je postoji li valjani pravni osnov temeljem kojeg bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu, odnosno egzistiraju li okolnosti da se kao poslodavac oslobodi odgovornosti ili da mu se odgovornost umanji. Također, tuženik je osporavao visinu tužitelju nastale štete, odnosno iznos tužbenog zahtjeva.

12. Svjedok FČ navodi, u bitnom, da je s tužiteljem radio na radnom mjestu radnik na komisioniranju, da su sporne večeri radili isti smjenu, da je bilo negdje oko 22,20 sati. Tvrdi da nije vidio kako je točno ZČ nastradao, da se nalazio oko 30-ak metara od pozicije gdje se nalazio tužitelj, da je čuo zvuk, tupi udarac u metal i nakon toga da je vidio kako se kolega ZČ držao za glavu i kretao prema njemu, da je bio krvav po glavi, da su drugi kolega i on krenuli za njim, da su zvali Hitnu, da im je ZČ rekao da mu se prilikom obavljanja radne operacije otkačio glajz. Ističe da su tada u smjeni bila ukupno četiri radnika i to tri radnika na komisioniranju i vođa smjene (skladištar), da radnici dok su obavljali posao nisu imali kacige na glavama, da se u skladištu negdje nalazila jedna kaciga, da nisu znali koja joj je točna bila lokacija tako da su obavljali posao bez kacige, da su jedan dan nakon što je kolega ZČ nastradao radnici dobili kacige u zaduženje, a do tada ih nisu imali u zaduženju. U odnosu na glaz ovaj svjedok je opisano način rada i to tako da prvo dolazi šleper sa svježim mesom, da se veće mesne polovice (odojci i janjci) trebaju istovariti, da se zato koristi glajz koji se spoji jedan kraj cijevi na kamion, zatim da se otkači pin na vrhu šipke u kamionu, potom da se uključi mehanizam, a prije toga cijev koja je unutra da se spaja na cijev koja ide u komoru i potom se iz kamiona poguravaju mesne polovice mesa, dakle da se gurnu na glajz i one idu prema skladištu. Navodi da je vidio da je cijev od glajza bila odvojena, da je tamo na podu bio trag od krvi, da su tek kasnije stavljene oznake upozorenja o obaveznom nošenju kacige na rampi, dok nije siguran da su takve oznake postojale na drugim dijelovima skladišta.

13. U odnosu na iskaz ovog svjedoka tuženik je istaknuo primjedbu isključivo u dijelu tvrdnji da na samoj rampi nije postojao znak da je prilikom istovara i rada obavezno nošenje kacige.

14. Svjedok SČ, u bitnom, ističe da radi kod tuženika na radnom mjestu vozača, da je vidio kako je tužitelj nastradao, da je stajao pored kolege ZČ (1 do 1,5 metra) i čekao da kolega istovari robu iz kamiona hladnjače kojeg je svjedok dopeljao u skladište, da je ZČ iz kamiona vukao mesnu polovicu prema skladištu (prema rashladnoj komori), da je nastradao kada je izašao van iz hladnjače kamiona baš na mjestu gdje je bila rampa, da postoji mehanizam pod kosinom kako bi radnik mogao povući mesnu polovicu na radni dio i onda se meso opet fizički gura po tom dijelu, da se mehanizam pod kosinom može nivelirati, da mehanizam radi na struju, da se nešto dogodilo s mehanizmom, da je dio pod kosinom povukao nastavak cijevi, spone koja se spaja na kamion, da je sve palo, ali ne do poda nego do određene razine, dok je ta cijev prilikom pada tužitelja udarila po glavi. Tvrdi da se sve odigralo nenadano i iznenada, da se ZČ tada sagnuo i uhvatio za glavu, da mu je počela teći krv, da radnici nisu imali kacige prilikom obavljanja posla, da nije siguran je li vidio unutar skladišta gdje se ozlijedio kolega da bi bili kakvi natpisi o obveznom nošenju zaštitnih kaciga, da se vozači jako kratko zadržavaju u skladištu i zaokupljeni su svojim poslom.

15. Nadalje, svjedok DČ, u bitnom iskazuje, da radi kod tuženika na radnom mjestu voditelji logistike, da nije vidio što se tužitelju konkretno dogodilo jer tada nije bio na poslu, da o stradavanju da ima posredna saznanja iz onog što su mu drugi rekli, da u trenutku kada se dogodila tužitelju ozljeda nitko nije imao zadužene kacige nego da je postojala interna usmena procedura da se znalo da treba staviti kacigu kada se vrši utovar i istovar visećeg mesa, da je u prostoru gdje se tužitelj ozlijedio bila slika postavljena od strane djelatnika zaštite na radu da treba nositi kacigu odnosno šljem, da su se kacige nalazile u uredu kod glavnog skladišta, da je tamo bio RČ.

16. Svjedok UČ, u bitom, ističe da nije nikada vidio tužitelja, da mu je osoba ZČ (po imenu) poznata poslovno vezano uz obavljanje liječničkog pregleda u kontekstu nesposobnosti upravljanja viličarom. Nadalje, svjedok navodi da je 20. veljače 2023. radio na radnom mjestu menadžer sustav upravljanja, zdravljem okolišem i sigurnošću, dok mu je mjesto rada bilo u sjedištu kompanije u Vrbovcu, da su radnici na komisioniranju prilikom osposobljavanja upoznati koju zaštitnu opremu trebaju kor istiti prilikom izvođenja radnih operacija, da im je oprema dodijeljena, a neposredni ovlaštenik zaštite na radu da kontrolira da li ju radnici koriste, a u slučaju da ju ne koriste ima mogućnost tog radnika udaljiti s radnog mjesta, da su radnici u skladištu u Rijeci imali dostupne zaštitne kacige i da su ih morali koristiti prilikom pretovara viseće robe, da su nakon svake ozljede radnika poslodavac i stručnjak zaštite na radu dužni razmotriti sve aktivnosti koje bi mogle dovesti do toga da se ozljeda više ne ponovi, da je iz tog razloga nakon ozljede ZČ provedena aktivnost revizije procjene rizika na svim lokacijama u RH gdje se pretovara viseća roba, da je u (novoj) normativnoj regulaciji uvedeno osobno zaštitno sredstvo kaciga i svaki vozač teretnog vozila da je dobio takvu kacigu unutar svog vozila, ali da su kacigu zadužili i svi drugi radnici koji su radili s visećom robom.

17. Tužitelj ZČ, navodi u iskazu, u bitnom, da je kod tuženika do nesreće radio oko pet (5) godina u dva navrata s razmakom od godine do godine i pol kada nije radio, da u trenutku stradavanja nije nosio kacigu jer ju nije dobio od poslodavca, da nitko od preostalih troje kolega u smjeni nije dobio kacigu. Tvrdi da je konkretne prigode spojio glajz na kamion, da je kada je ušao u kamion maknuo sve zaštite koje služe radi sprječavanju da viseće meso na kukama „leti“ u transportu, da je izvukao na kuki iz kamiona dvije juneće polovice, svaka preko 100 kg. Tvrdi da se cijev koja spaja kamion sa skladištem (kako bi se mogla roba istovariti) odvojila od kamiona i pod teretom dvije juneće polovice da mu je pala na glavu dok su juneće polovice iskliznule na rampu, da ga je cijev pogodila iznad desnog oka sve do polovice glave, da se sve dogodilo trenutačno. Čuo se zvuk u trenutku odvajanja cijevi od kamiona, da je u tim trenucima bio ispred cijevi koja da je bila oko 20 do 30 cm iznad njegove glave. Ta cijev da ga je udarila, da je čitavo vrijeme bio pri svijesti, da u skladištu nije bio set prve pomoći već su mu krv zaustavljali papirnatim ručnicima za brisanje ruku. Nadalje, da je u bolnici proveo 4 sata, da je šivanjem rane dobio 30 punti, da su mu obavili rendgen, da je na bolovanju bio skoro godinu dana, da je vratio raditi kod tuženika, ali da sada više kod njega ne radi, da nije išao ni na kakve rehabilitacije, da je kupovao tablete protiv bolova i kreme radi ožiljka, da je kupovao lijek Kepra za glavu, da mu je cijena bila oko 20 eura po kutiji, da je lijek pio 9 do 10 mjeseci, a kutija da mu je trajala prosječno tjedan i pol. Također, da je kupovao i kremu protiv ožiljaka na glavi, da je cijena bila 15 -20 eura, da je tu kremu koristio 4 - 5 mjeseca, da mu je po kutiji trajala tjedan do tjedan i pol, da je išao na liječničke preglede u [adresa] kod dr. Z prosječno jedanput mjesečno kroz period od godinu i dva mjeseca, da su ga na početne preglede vozili članovi mamine obitelji, a nakon toga da je odlazio sam autom, da je udaljenost od [adresa] (mjesta stanovanja) do [adresa] oko 9 km u jednom smjeru, da je nakon što se vratio na posao s bolovanja kod tuženika radio sam sve druge poslove koje je obavljao i prije, osim poslova vezano uz iskrcaj mesnih polovica, da mu je g. DČ ponudio da potpišem papir da zadužujem zaštitnu kacigu za buduće radove, ali da to nije potpisao.

18. Odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o radu («Narodne novine» broj 93/14., 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, nadalje u tekstu: ZR) regulirano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. S tim u vezi na temelju utvrđenog stanja stvari u ovom predmetu slijedi da je tužitelju konkretno nastala šteta na radu (ne u vezi s radom), a ovo stoga što je istu pretrpio tijekom obavljanja radnih zadataka koji su mu u opisu poslova za vrijeme radnog vremena. Nadalje, člankom 25. stavci 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu («Narodne novine» broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18; nadalje u tekstu: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, tim odredbama materijalnog prava propisana je odgovornost poslodavca za štetu koji radnik pretrpi na radu po načelu uzročnosti, jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu (tuženiku). Ovdje je za napomenuti budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis (u odnosu na Zakon o obveznim odnosima, kao lex generali), da se pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti mora prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa.

19. Dalje, člankom 19. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; nadalje u tekstu: ZOO) određeno je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dosto janstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom članka 1100. stavci 1. i 2. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Zatim, člankom 1089. stavkom 1. ZOO-a normirano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Konačno, odredbom članka 1095. stavak 2. ZOO-a regulirana je naknada imovinske štete koja se odnosi na naknadu troškova liječenja od zadobivenih ozljeda, te drugih potrebnih troškova s tim u vezi.

20. Sud u parnici ne otkriva činjenice, nego mu ih prezentiraju stranke, dok one činjenice koje su relevantne za odluku o meritumu određenog spora sud utvrđuje istinitima, odnosno točnima primarno iz sadržaja po strankama predloženih i u postupku izvedenih dokaza. Članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

21. Tuženik je taj na čijoj je strani bio teret dokazivanja razloga ekskulpacije. Analizom cjelokupne dokazne građe zaključak je suda da tuženik to nije postigao (ostvario). Naime, tuženik je trebao iznijeti konkretne činjenične tvrdnje, a to znači sadržajem opisati koju točno radnju ili radnje, odnosno propuste je tužitelj napravio, odnosno što točno nije učinio neposredno prije nastanka štetnog događaja 20. veljače 2023. dok je obavljao tijekom procesa rada istovar mesnih polovica iz kamiona prema rashladnoj komori u skladištu korištenjem pokretnog mehanizma, a što je rezultiralo njegovim ozljeđivanjem. Tuženik se tijekom postupka (počevši već u odgovoru na tužbu) krajnje uopćeno pozvao na apstraktnu pravnu normu sadržanu u članku 68. ZZR -a u smislu tvrdnji da tužitelj nije u obavljanju poslova i radnih zadataka postupao s dužnom pozornošću, niti da je tom prilikom vodio računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu. Ovakvim generaliziranim isticanjima očito je stav tuženika da je do štetnog događaja došlo zbog krajnje nepažnje samog tužitelja. Međutim, tuženik nije konkretizirao koja je to bila isključiva radnja tužitelja, koji je to njegov neispravan postupak, odnosno što je točno tužitelj pogrešno napravio (s tim da je on prije trenutka stradavanja radio kod tuženika više od tri godine na istim poslovima, odnosno radnim operacijama). Prema tome, tuženik nije prezentirao što je tužitelj različito učinio u odnosu na ranije kontinuirane istovrsne radnje (istovar mesnih polovica iz kamiona prema rashladnoj komori u skladištu korištenjem pokretnog mehanizma) pa da bi se te (u jasnom jezično - izričajnom smislu) opisane radnje i / ili propusti pravilima logičkog zaključivanja mogli supsumirati pod pojam tužiteljeve krajnje nepažnje, a što je u konačnici rezultiralo time da mu dio pokretnog mehanizma u vidu cijevi nenadano i iznenada pao na glavu (iskaz neposrednog svjedoka SČ). Potom, da je tuženik istaknuo u tom smislu precizne tvrdnje (što je izostalo), nakon toga je u postupku te iste činjenične navode trebao i dokazati. Niti jedno od toga tuženik nije napravio, pa stoga sud smatra da ne postoje nikakvi ekskulpacijski razlozi na njegovoj strani u smislu odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a.

22. Što se tiče pitanja zaštitnih kaciga iz rezultata dokaznog postupka slijedi nedvojbeno utvrđenim da tužitelj, kao uostalom niti ostali radnici u predmetnom skladištu nisu imali kacige u zaduženju, pa tako niti spornog 20. veljače 2023. Svjedok FČ (radnik na istom radnom mjestu kao i tužitelj) je iskazao da se u skladištu negdje nalazila jedna kaciga, ali da radnici nisu znali koja joj je točna bila lokacija tako da su obavljali posao bez kacige. Tuženik nije isticao nikakve primjedbe na ovoj dio iskaza svjedoka FČ, pa je sud prihvatio istinitim te navode ovog svjedoka, dakle da se u predmetnom skladištu nalazila samo jedna zaštitnih kaciga na nekoj lokaciji kao logičan i uvjerljiv (s kojim je suglasan bio i iskaz tužitelja), za razliku od tvrdnji svjedoka DČ da su se kacige (očito više od jedne) nalazile u uredu kod glavnog skladišta, te da je postojala nekakva interna usmena procedura oko korištenja kaciga. Naime, tuženik tijekom parnice ničim nije objasnio zašto bi bilo koje pitanje zaštite zdravlja radnika kod njega bilo regulirano usmenim putem, a ne u okviru odgovarajućeg internog pisanog akta, što bi po stavu suda bilo i logično i životno i razumno.

23. U odnosu na od strane tuženika dostavljenu Procjenu rizika (str. od 78 do 172 spisa), a vezano uz koju dokumentaciju je tuženik u podnesku od 26.7.2024. (str. 77 spisa) isticao da je iz iste vidljiva obveza nošenja kacige prilikom obavljanja radne operacije tijekom koje je tužitelj zadobio ozljedu glave, prvostupanjski sud primjećuje da se radi o tuženikovom internom aktu kojeg je donio, kako on sam navodi - 2. lipnja 2023., dakle više od tri mjeseca od dana tužiteljevog predmetnog stradavanja.

24. Kao što je već ranijem dijelu obrazloženja izneseno u kontekstu odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a, teret dokazivanja svih pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti snosi isključivo poslodavac. To znači da nije dovoljno dokazati postojanje određene okolnosti na strani radnika, već poslodavac mora dokazati da je upravo namjera ili krajnja nepažnja radnika bila uzrok nastanka mu štete, te da je poslodavac prethodno proveo sve mjere zaštite na radu koje su prema pravilima struke i pozitivnim propisima bile potrebne za sprječavanje nastanka takvog štetnog događaja. U odnosu na tuženikovo isticanje kako su se zaštitne kacige nalazile u uredu u sklopu skladišta, te da su u prostoru skladišta bile postavljene oznake za obavezno nošenje zaštitne kacige, prvostupanjski sud smatra da niti jedna od navedenih okolnosti, sama za sebe niti zajedno, ne znače da je šteta tužitelju nastala zbog njegove krajnje nepažnje. Pravni institut krajnje nepažnje podrazumijeva takvo postupanje kojim osoba zanemaruje elementarne mjere opreza koje bi u istoj situaciji poštovala svaka prosječno pažljiva osoba. Riječ je o kvalificiranom obliku nepažnje koji se ne može izjednačiti s običnim propustom ili previdom, a njegovo postojanje mora biti nedvojbeno dokazano. Sud ocjenjuje da iz provedenih dokaza ne slijedi da je tužitelj postupao na takav način.

25. Prije svega, tuženik nije dokazao da je u vrijeme nastanaka štetnog događaja imao uspostavljen i dosljedno provođen sustav zaštite na radu prema kojem radnik nije smio započeti poslove iskrcaja mesa bez prethodnog stavljena zaštitne kacige. Sama tuženikova tvrdnja da su kacige bile smještene u uredu ne predstavlja dokaz da je njihova upotreba bila stvarno organizirana kao obvezni dio radnog procesa niti da je tuženik nadzirao izvršenje takve obveze. Jednako tako, postojanje sigurnosnih oznaka u prostoru skladišta nije dostatan dokaz da je tuženik proveo zaštitu na radu u smislu čl. 25. st. 2. ZZR- a. Sigurnosna oznaka predstavlja samo jedno od sredstava obavještavanja radnika o mogućoj opasnosti, ali ne zamjenjuje obvezu poslodavca da organizira radni proces na način kojim će spriječiti izloženost radnika predvidivim rizicima, osigurati učinkovitu primjenu osobnih zaštitnih sredstava, te nadzirati njihovu uporabu. U protivnom bi se odgovornost za procjenu opasnosti i odabir trenutka kada zaštitnu kacigu treba koristiti, neopravdano prenijela na same radnike premda je upravo poslodavac, sukladno ZZR-u, nositelj obveze organiziranja sigurnog rada.

26. Posebno je značajna okolnost što je sam tuženik nakon predmetnog štetnog događaja donio 2. lipnja 2023. Procjenu rizika kojom je propisao obvezno nošenje zaštitne kacige svim radnicima koji obavljaju poslove iskrcaja mesa, pa čak i vozačima koji kamionima ulaze u skladište (iskaz svjedoka UČ). Prvostupanjskom sudu je jasno da naknadno poduzimanje zaštitnih mjera samo po sebi ne predstavlja priznanje odgovornosti za ranije nastalu štetu, niti može biti jedini temelj za zaključak o protupravnosti ranijeg postupanja (propuštanja) poslodavca. Međutim, ta okolnost dovodi do nedvojbenog zaključka da je i sam tuženik naknadno prepoznao kako predmetni radni proces nosi rizik ozljeđivanja glave koji zahtjeva izričito propisanu i obveznu uporabu zaštitne kacige, a ne prepuštanje na volju ili procjenu pojedinom radniku. Takvo naknadno normiranje konkretne obveze u okviru zaštite zdravlja radnika potvrđuje da je upravo poslodavac bio dužan unaprijed jasno urediti način provedbe zaštite na radu, a ne očekivati da radnici samostalno procjenjuju, odnosno odlučuju u kojim će radnim operacijama po potrebi koristiti zaštitna sredstva kojima pojedinačno nisu niti bili osobno zaduženi. Povrh svega, kako je sustav zaštite radnika na radu kod tuženika bio zapravo neprimjereno organiziran jasno slijedi i iz iskaza tužitelja (na njegov sadržaj tuženik nije imao primjedbi) kada je rekao kako u skladištu nije bilo niti seta prve pomoći, već da su mu krv prisutni kolege zaustavljali papirnatim ručnicima za brisanje ruku.

27. Sud stoga ne nalazi da bi tužiteljevo postupanje, čak i što nije koristio zaštitnu kacigu, predstavljalo njegovu krajnju nepažnju kako to regulira čl. 25. st.2. ZZR-a. Tužitelj je obavljao poslove koje mu je organizirao poslodavac, na način na koji se ti poslovi uobičajeno obavljaju u radnom procesu kod tuženika. Tuženik nije dokazao da je tužitelj postupao protivno izričitoj zabrani neposredno prije nastanka štetnog događaja, da je odbio nalog nadređenih, samovoljno uklonio zaštitno sredstvo ili na drugi način svjesno ignorirao neposrednu i očitu opasnost. Uz to, tuženik nije dokazao niti da je imao učinkovito organizirani sustav nadzora rada radnika na komisioniranju od strane nadređenog im neposredno pristupnog djelatnika koji bi uključivao isključenje iz procesa rada svakog onog radnika koji ne nosi zaštitnu kacigu.

28. Prema tome, tuženik nije dokazao nijednu od pretpostavki propisanih u čl. 25. st. 2. ZZR-a koje bi opravdavale njegovo oslobođenje od odgovornosti ili umanjenje iste. Također, nije dokazao da je tužitelj svojim postupanjem ostvario kvalificirani stupanj krivnje koji bi predstavljao krajnju nepažnju niti da postoji ikakav tužiteljev doprinos nastanku vlastite štete.

29. Po osnovi prethodno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi tuženikova odgovornost za nastalu štetu tužitelju, a koja odgovornost se temelji na odredbama čl. 111. st. 1. ZR-a, čl. 25. ZZR-a, zatim čl. 19., čl. 1100., čl. 1046. i čl. 1095. stavak 2. ZOO-a, s tim da konkretno, kao što je već argumentirano, nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a, budući tuženik presumpciju svoje odgovornosti nije oborio.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: «Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni ZOO-a/05 kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.» 31. Međutim, moraju se imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

32. Pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete uzeti su u obzir Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., te njegove izmjene od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., ali i stopa inflacije prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, koja je od srpnja 2020. do svibnja 2025., iznosila 37,3 % (https://web.dzs.hr/calcinfl.htm). Stoga je sud prilikom odmjeravanja visine štete nastale na strani tužitelja vodio računa o inflaciji posljednjih pet godina, kao i povećanju potrošačkih cijena, te je sve uzeo u obzir prilikom procjene visine štete. Slično pravno shvaćanje je već zauzeo Županijski sud u Zagrebu, u odluci Gž-3137/2024-2 od 25. srpnja 2024. i u odluci Gž-2045/2024-2 od 24. rujna 2024.

33. Glede visine tužitelju nastale štete proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. med. Darku Majiću, vještaku za opću kirurgiju i traumatologiju koji je izradio nalaz i mišljenje dana 22. ožujka 2026. (str. 337 – 341 spisa).

34. U odnosu na po tužitelju iznesene prigovore u podnesku od 13. travnja 2026. (str. 350 spisa), vještak je odgovorio podneskom od 14. svibnja 2026. (str. 354 i 355 spisa), u bitnom u cijelosti ustajući kod sadržaja osnovnog nalaza i mišljenja. Eventualne daljnje dokazne prijedloge (novo vještačenje, nadvještačenje) tužitelj nije isticao.

35. Nalaz i mišljenje vještaka dr. Majića sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan, izrađen u skladu s postavljenim mu zadatkom, pravilima vještakove struke, te medicinskom dokumentacijom sadržanom u spisu (str. 20 – 28 i 321 – 331) i nakon obavljenog pregleda tužitelja.

36. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg dva dana, a slabog intenziteta još trideset dana (tijekom zarastanja rane na glavi te glavobolja zbog kojih se kontrolira kod neurologa). Nadalje, trpio je primarni jaki strah približno 15 minuta, potom sekundarni strah jakog intenziteta četiri sata, srednjeg intenziteta sedam dana (do saznanja da rana uredno zarasta bez komplikacija, te da nema komplikacija vezanih uz ozljedu glave) te slabog intenziteta tijekom jednog mjeseca (zbog glavobolja i obrade od strane neurologa te straha od komplikacija s primarnom kroničnom bolesti - epilepsijom). Vještak je utvrdio da trajni strah ne postoji, te da kod tužitelja nema smanjenja životne aktivnosti. Međutim, vještak je istodobno utvrdio postojanje naruženja srednjeg do teškog stupnja, trajnog karaktera, uzrokovanog ožiljkom duljine oko 19 cm, koji se jednim dijelom proteže kroz vlasište, a drugim dijelom preko tužiteljevog čela iznad desnog oka, da se kod nabiranja čela kod gestikulacija jasno vidi prekid Langerovih linija na čelu, pri čemu je posebno naveo da će ožiljak sa starenjem i prorjeđivanjem kose postati još vidljiviji.

37. Sud smatra da upravo okolnosti tužiteljevog trajnog naruženja u ovom predmetu predstavljaju dominantan i odlučujući element za odmjeravanje konkretne pravične novčane naknade. Naime, ne radi se o manjem ili prikrivenom ožiljku na dijelu tijela koji je u pravili pokriven odjećom, već o vrlo velikom i trajnom ožiljku na glavi i licu, dakle na dijelu dijela koji je najizloženiji pogledima drugih osoba i koji u najvećoj mjeri određuje vanjski identitet čovjeka. Ožiljak je smješten na čelu iznad desnog oka, zbog čega je jasno vidljiv u svakodnevnoj komunikaciji s drugim osobama, na radnom mjestu, u društvenim kontaktima i svim drugim životnim situacijama u kojima je lice izloženo pogledu okoline. Posljedice naruženja se ne iscrpljuju samo u objektivnoj izmjeni tužiteljeve vanjštine. Bitan faktor ove kvalifikatorne okolnosti (kriterija / mjerila) je i subjektivni doživljaj vlastitog izgleda i utjecaj takve promjene ne psihičku ravnotežu oštećenika. U konkretnom slučaju ožiljak nije posljedica planiranog medicinskog zahvata ili druge dobrovoljno prihvaćene aktivnosti kod koje osoba unaprijed računa s mogućnošću nastanka ožiljka kao nužne posljedice radi postizanja određenog zdravstvenog ili drugog cilja. Naprotiv, ovdje je riječ o posljedici iznenadnog i traumatskog događaja na radu, koji je tužitelja zatekao u obavljanju redovitih poslova i nakon kojeg je trajno ostala vidljiva promjena njegova izgleda. Sud uzima u obzir činjenicu da je tužitelj u trenutku ozljeđivanja imao 26 i pol godina, dakle nalazio se u životnoj dobi u kojoj je tjelesni izgled, osobni identitet i socijalna percepcija vlastite osobe osobito izražena, a sada ima 30 godina, što znači da će s posljedicama trajnog naruženja živjeti praktično čitav preostali životni vijek. Upravo dugotrajnost izloženosti takvoj promjeni izgleda predstavlja važnu okolnost pri odmjeravanju pravične naknade. Dalje, osim vidljivosti drugim osobama, sud osobito ocjenjuje i okolnost da je ožiljak svakodnevno neposredno vidljiv i samom tužitelju pri obavljanju osnovnih životnih i higijenskih radnji – pri umivanju, pranju zubi, brijanju, češljanju, općenito svakom pogledu u ogledalo. Time je tužitelj trajno suočen s podsjetnikom na štetni događaj i njegove posljedice, što pojačava psihološki učinak naruženja i razlikuje ga, s općenite razine, od ožiljaka koji se nalaze na dijelovima tijela koje osoba rijetko vidi ili ih može lako prekriti. Uz to, iako se ožiljak nalazi i u području vlasišta, relevantno je što je vještak izričito naveo da će zbog prirodnog procesa starenja i prorjeđivanja kose njegova vidljivost biti sve izraženija. Dakle, ne radi se o posljedicama koje će s vremenom slabjeti, već o posljedici koja će objektivno postajati uočljivija, što dodatno povećava njezinu težinu i trajni karakter.

38. U korelaciji s prezentiranim činjenicama sud ocjenjuje i ostale kvalifikatorne okolnosti. Fizički bolovi iako vremenski ograničeni, uključivali su i bolove jakog intenziteta neposredno nakon ozljeđivanja, dok je strah obuhvaćao ne samo kratkotrajni primarni jaki strah zbog neposredne opasnosti po život i tijelo, već i sekundarni strah jakog intenziteta tijekom više sati, te srednjeg i slabog intenziteta kroz dulje razdoblje oporavka. Takav intenzitet straha logična je posljedica činjenice da je tužitelj zadobio iznenadnu ozljedu glave prilikom pada cijevi kao dijela pokretnog mehanizma tijekom procesa rada, pri čemu je objektivno mogao biti izložen i znatno težim posljedicama.

39. Iako kod tužitelja nije utvrđeno smanjenje životne aktivnosti, sud smatra da ta okolnost sama po sebi nije mogla dovesti do zaključka da se radi tek o lakšoj povredi prava osobnosti. Ovo stoga što trajno i izraženo naruženje glave i lica može predstavljati samostalnu i vrlo tešku povredu psihičkog integriteta osobe, neovisno što su njezine funkcionalne sposobnosti ostale očuvane. Pravična novčana naknada ne služi samo kompenzaciji pretrpljenih fizičkih bolova i straha, nego i uspostavljanju narušene psihičke ravnoteže tužitelja, te ublažavanju trajnih duševnih patnji koje proizlaze iz svakodnevnog suočavanja s trajnom izmjenom izgleda.

40. Polazeći od svih prezentiranim okolnosti – osobito veličine (oko 19 cm) i smještaja ožiljka, njegove trajnosti, činjenice da će s vremenom postajati vidljiviji, životne dobi tužitelja, svakodnevne izloženosti vlastitom ožiljku, psihološkog učinka iznenadnog traumatskog događaja, ukupnog intenziteta pretrpljenih bolova i straha, te uvida u fotografije ozljeda (str. od 29 do 31 spisa)

– za zaključiti je da opseg svih opisanih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje mu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti (neimovinske štete) u iznosu od 10.000,00 eura, uključujući u tu svotu i element / faktor inflacije (točka 32. obrazloženja).

41. Nadalje, prihvaćanjem mišljenja vještaka o potrebi tuđe pomoći i pojačane prehrane (vještak dr. Majić navodi da je tužitelju bila potrebna tuđa nestručna pomoć dva tjedna tijekom preporuke poštede od jačih naprezanja i potrebe poštede zbog velike rane na glavi), te cijeneći sukladno odredbi čl. 223. ZPP-a da tužitelju za jedan sat nestručne pomoći pripada pravo na naknadu u iznosu od 6,00 eura. S tim u vezi uzeta je u obzir i općepoznata činjenica trajanja inflacije tijekom ove i prethodnih godina, pa po ocjeni ovog suda u današnje vrijeme ta svota od 6,00 eura po satu predstavlja realan trošak tuđe pomoći, stoga je tužitelju odmjeren iznos od 84,00 eura, kao i 100,00 eura za pojačanu prehranu za koju je vještak naveo da se preporuča kao modificirana proteinska kroz mjesec dana po ozljedi sa velikim ranama za brže zarastanje rana. Dakle za pretrpljenu imovinsku štetu po ovoj osnovi odmjeren je iznos od 184,00 eura. Tužitelju pripada i svota od 250,00 eura (koliko je i zatražio) po osnovi troška puta i liječenja. S tim u vezi, tužitelj je iskazao (na sadržaj njegova iskaza tuženik nije imao primjedbi) da je kupovao tablete protiv bolova i kreme radi ožiljka, da je kupovao lijek Kepra za glavu, da mu je cijena bila oko 20 eura po kutiji, da je lijek pio 9 do 10 mjeseci, a kutija da mu je trajala prosječno tjedan i pol. Također, da je kupovao i kremu protiv oži ljaka na glavi, da je cijena bila 15-20 eura, da je tu kremu koristio 4 - 5 mjeseca, da mu je po kutiji trajala tjedan do tjedan i pol, te da je išao na liječničke preglede u [adresa] kod dr. Z prosječno jedanput mjesečno kroz period od godinu i dva mjeseca, da su ga na početne preglede vozili članovi mamine obitelji, a nakon toga da je odlazio sam autom, da je udaljenost od [adresa] (mjesta stanovanja) do [adresa] oko 9 km u jednom smjeru pa je troška svakog puta (14 odlazaka u bolnicu), po ocjeni suda realno iznosio 4,00 eura. Sveukupno po osnovi troška puta i liječenja te tuđe pomoći i njege, sud temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 223. ZPP-a ocijenio da tužitelju pripada naknada štete u iznosu od 434,00 eura, dok u preostalom dijelu do zatraženih 700,00 eura tužbeni zahtjev nije osnovan.

42. Odluka o zateznim kamatama na dosuđenu neimovinsku štetu donesena je primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a kojim je normirano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužitelj je pisani zahtjev podnio tuženiku 25. ožujka 2023. (str. 14 spisa). U odnosu na imovinsku štetu tužitelju zakonska kamata pripada od dana presuđenja, a ne od 26. ožujka 2023. kako je zatražio, jer se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena tek provedenim medicinskim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja, tako da tužitelju za ovaj vid štete pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 20. lipnja 2026., pa do isplate u smislu odredbe članka 1089. stavka 2. ZOO-a (tako VSRH u Rev- 3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev- 638/2020 od 12. siječnja 2021.).

43. Članak 29. stavak 1. ZOO-a propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (2Narodne Novine» 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a, a od 30. prosinca 2023. sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I i II dispozitiva presude.

45. Vezano uz odluku o trošku (točka III izreke presude) tužitelj je zahtijevao ukupan iznos od 10.700,00 eura, dok je uspio s iznosom od 10.434,00 eura (97,51 % zahtijevane svote), te 100,00 % u odnosu na osnovu potraživanja, stoga sud zaključuje, u smislu odredbi članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP - a, kako u ovoj parnici tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

46. Tužitelju je priznat trošak (troškovnik na stranici 364 spisa), prema vrijednosti predmeta spora (100 boda po radnji). Prilikom odmjeravanja troškova u obzir su uzete i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, nadalje u tekstu: Tarifa). Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva od 25.5.2023. - 200,00 eura obzirom je taj trošak bio potreban za vođenje parnice i utvrđenje početka roka zateznih kamata za neimovinsku štetu), tužbe od 14.12.2023. – 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženih podneska od 15.3.2024., 3.5.2024., 13.4.2026. i 2.6.2026., svaki po 200,00 eura, ukupno 800,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), pristupa na ročišta 11.7.2024., 29.11.2024., 28.3.2025., 7.7.2025., 20.11.2025. i 13.7.2026., svaka radnja po 200,00 eura, ukupno (6 x 200) 1.200,00 eura, (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastav podneska od 21.10.2024. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), te pripadajući PDV od 25 % na sve prethodne stavke (612,50 eura - Tbr. 46. Tarife), ukupno 3.062,50 eura. Tužitelju je uz to priznat u cijelosti trošak medicinskog vještačenja i pribave medicinskog kartona u iznosu od 412,50 eura (taj trošak bio je potreban za vođenje parnice obzirom je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva – čl. 155. st. 1. ZPP-a), dakle sveukupno je tužitelju odmjerena na ime parničnog troška suma od 3.475,00 eura. Iznos neiskorištenog predujma od 17,50 eura (koji ne ulazi u trošak) biti će posebnim rješenjem vraćen tužitelju na broj računa kojeg će on dostaviti Sudu obzirom je predujam uplatio općom uplatnicom (str. 318 spisa). U preostalom dijelu do zatraženih 3.680,00 eura zahtjev za naknadu troška nije osnovan.

47. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» broj 155/23).

48. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

49. Budući su tuženik i umješač u postupku uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu (točka II izreke) glede njihovog zahtjeva za naknadu troška postupka od tužitelja nema osnove za primjenu odredaba članaka 154. i 155. ZPP-a jer se odluka o pripadajućem trošku tužitelju temelji i na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV dispozitiva presude.

U Rijeci 20. srpnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju, po pun. - e.komunikacijom

- tuženiku – e.komunikacijom

- umješaču, po pun. - e.komunikacijom