Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1245/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužitelja VČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženog Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kao pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ČČ, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 20. srpnja 2026.

presudio je

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 715858 sklopljenog 31. kolovoza 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku tužitelju isplatiti 611,19 eura (šesto jedanaest eura devetnaest euro centi) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 14% za razdoblje od 21. veljače 2009. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., te po stopi od 5,40% godišnje od 1. srpnja 2026. isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,53 eura od 21. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 1,63 eura od 23. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 1,32 eura od 15. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 0,87 eura od 17. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 5,38 eura od 17. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,00 eura od 18. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 6,36 eura od 19. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,65 eura od 17. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 14,90 eura od 17. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 24,54 eura od 22. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 19,64 eura od 19. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 15,26 eura od 23. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 27,85 eura od 28. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 34,65 eura od 1. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 28,43 eura od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 29,19 eura od 31. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 26,45 eura od 1. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 29,59 eura od 14. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 39,50 eura od 27. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 42,14 eura od 12. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 58,51 eura od 13. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 53,34 eura od 13. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 43,14 eura od 11. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 43,36 eura od 14. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 42,96 eura od 6. prosinca 2011. do isplate

sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 715858 sklopljenog 24. studenoga 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku tužitelju isplatiti 149,16 eura (sto četrdeset devet eura šesnaest euro centi) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 14% za razdoblje od 1. travnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., te po stopi od 5,40% godišnje od 1. srpnja 2026. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na način kako slijedi:

- na iznos od 3,45 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,50 eura od 2. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,32 eura od 2. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,16 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,20 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 3,14 eura od 1. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 3,07 eura od 7. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 3,20 eura od 10. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 2,74 eura od 15. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 4,43 eura od 14. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,18 eura od 21. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 4,08 eura od 23. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 3,84 eura od 17. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,00 eura od 19. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,64 eura od 12. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,66 eura od 17. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,56 eura od 20. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 3,45 eura od 22. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 5,87 eura od 19. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 5,87 eura od 16. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 5,31 eura od 16. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 5,47 eura od 19. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,93 eura od 15. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 4,90 eura od 17. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 4,70 eura od 17. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,80 eura od 18. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,01 eura od 19. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,08 eura od 17. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,00 eura od 17. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 3,54 eura od 22. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 3,45 eura od 19. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 3,34 eura od 23. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 2,91 eura od 28. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 2,98 eura od 1. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 2,39 eura od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 2,34 eura od 31. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 2,11 eura od 1. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 1,94 eura od 14. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 1,59 eura od 27. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 1,41 eura od 12. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 1,17 eura od 13. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 0,93 eura od 13. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 0,68 eura od 11. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 0,45 eura od 14. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 0,37 eura od 6. prosinca 2011. do isplate

sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka od 1.525,00 eura (tisuću petsto dvadeset pet eura) s pripadajućom zateznom kamatom od 20. srpnja 2026. do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broja 715858 na iznos od 17.631,00 švicarski franak sa svrhom kupnje vozila uz rok otplate 84 mjeseca (dalje – Ugovor).

1.1. Ukazuje kako je Ugovor sklopljen kao tipski te se o njegovim odredbama niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Ugovorom je tuženik ugovorio odredbu u kojoj se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak koja je ništetna. Banke da su, prije zaključenja ugovora, propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako ga štiti prema euru, kao i o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno neizvjestan.

1.2. Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene i samim time ništetnima. Ugovor da sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a iz takve odredbe prosječnom potrošaču kao što je tužitelj, niti objašnjeni, a niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takve klauzule. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed, poput ovog između tužitelja i tuženika, moraju udovoljavati zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenoga teksta ugovornih odredbi što znači da potrošač, ovdje tužitelj, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa sa dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor između tužitelja i tuženika nikako nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenoga teksta. Tužitelj u vrijeme kada je sklapao ugovor nije bio upoznat niti je išta znao o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu švicarski franak. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o rizicima i karakteristikama konkretne valute švicarski franak te svim rizicima koji vezano za tu valutu mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom ugovora na štetu tužitelja, a što je sve tuženiku bilo poznato u vrijeme sklapanja kredita jer je isto utvrdio Međunarodni monetarni fond još 1997. Tuženik da je pogotovo trebao informirati tužitelja kako valutna klauzula u švicarskim francima nije isto što i valutna klauzula u eurima budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj franka kao što štiti tečaj eura.

1.3. Ugovor o kreditu da sklopljen kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Ugovorom je tuženik ugovorio s tužiteljem odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Takvu je odredbu tuženik unio na potpuno nerazumljiv način. Naime, brojni i nepovezani kriteriji općih uvjeta banke ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva tužitelju ili prosječnom potrošaču već nije razumljiva nikome čemu u prilog ide i činjenica da jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope jest odluka banke za koju nitko pa ni tužitelj nije siguran na temelju čega se donosi. Osim što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna s aspekta zaštite potrošača, ista je je neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala.

1.4. Tužitelj stoga traži donošenje presude sadržaja kao u izreci, s tim da je podneskom od 13. listopada 2025. konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno rezultatima provedenog vještačenja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu.

2.1. Tuženik ukazuje da je potraživanje tužitelja u zastari. Ugovor da je sklopljen 2004. pa je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Kako se radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti sukladno članku 226. ZOO-a tražbine povremenih davanja (a u što izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla pa bi određeni dio potraživanja tužitelja bio bi u zastari. Zaključuje da, o kojoj god se pravnoj kvalifikaciji se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

2.2. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se treba dokazati jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom da se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.3. Nadalje tuženik navodi da sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena pa osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

2.4. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu (list 10- 15 spisa), otplatne tablice po kreditu (list 16-18 spisa), plana otplate (list 20-21 spisa), prometne kartice po kreditu (list 22-30 spisa), saslušanjem tužitelja (list 77-78 spisa) te financijskim vještačenjem (list 83-96 spisa).

4. Cijeneći sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP) sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Nije sporno među strankama da je tužitelj 24. studenog 2004., u svojstvu korisnika kredita, zaključio s Volksbank d.d., čiji je tuženik pravni slijednik, Ugovor i to s namjenom kupnje vozila u ukupnom iznosu kredita od 17.631,00 švicarskih franaka. Ugovorena je bila redovna kamatna stopa od 5,80% promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama banke. Kredit je ugovoren u valuti švicarski franak s isplatom u kunskoj protuvrijednosti, a otplata u jednakim mjesečnim anuitetima od 255,86 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke za devize važećem na dan dospijeća. Nije sporan niti status tužitelja kao potrošača.

6. Potrebno je navesti da je slijednik banke s kojom je tužitelj zaključio Ugovor bila Sberbank d.d., koja je i bila označena kao prvotni tuženik u ovom postupku. Tijekom trajanja ovog postupka ta je banka prvo promijenila naziv tvrtke u Nova hrvatska banka d.d. da bi ta banka potom bila pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. koja je zato i označena kao tuženik u ovom postupku.

7. Sporno je među strankama, međutim, jesu li odredbe Ugovora, kojima su ugovoreni promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, nepoštene i stoga ništetne. Sporan je i zahtjev za isplatu s osnove nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora, kao i zastara utužene novčane tražbine.

8. Ugovor sadrži slijedeće odredbe, relevantne za sporna pitanja ovog postupka:

- u članku 1. iznos kredita u dijelu kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.631,00 švicarskih franaka po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan isplate

- u članku 2.1. redovna kamatna stopa 5,80% godišnje promjenjiva, u skladu s

Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora

- u članku 2.4. redovna kamatna stopa po dospijeću da je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

- u članku 4. kojim se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

- u članku 8. kojim je ugovoren mjesečni anuitet od 255,86 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize banke važećem na dan dospijeća.

9. Zaključuje se da su jedini poznati parametri početnih uvjeta kredita iznos kredita od 17.631,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, početna kamatna stopa od 5,80%, te početni tečaj na dan isplate kredita 1 CHF= 5,027733 kuna.

10. Na sporne okolnosti ugovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je sklopio Ugovor budući da mu je trebao novac za kupnju automobila za osobne potrebe. U banci da su mu ponudili kredit vezan uz valutu švicarski franak kao najpovoljniji ne spominjući mu bio kakve rizike vezane uz tu valutu. Ne sjeća se što mu je rečeno vezano uz kamatnu stopu. Prilikom potpisivanja Ugovora sam tekst je već unaprijed bio spreman, a pripremila ga je banka te nije mogao utjecati na odredbe Ugovora već samo prihvatiti ponuđeno.

11. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik nametnuo ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a ugovorena odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa, postala rizična.

12. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 85. ZZP iz 2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

13. S obzirom da se tužitelj u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/2014. od 9. travnja 2015., i presudu Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev - 2221/2018. od 3. rujna 2019., po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora, valjalo je odlučiti kao o prethodnom pitanju temeljem tih pravomoćnih presuda donesenih u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženik kao banka, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a.

13.1. Člankom 502.c ZPP-a određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe i temeljem te odredbe, osim stranaka koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna tužba djeluje prema drugim fizičkim i pravnim osobama pripadnicima kolektiviteta, s tim da utvrđujući dijelovi presude imaju prejudicijalni značaj u individualnim parnicama.

13.2. Dakle, sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj se utvrđuje da je došlo do povreda propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktan učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna od samog početka.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna od samog početka te da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, š to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno odredbama važećih ZZP-a u datom razdoblju i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO).

16. Stav je ovog suda da u konkretnom slučaju ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, tužitelju kao prosječnom potrošaču, nije mogla biti razumljiva i kao takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača, te je posljedično ta ugovorna odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP iz 2003.

17. Sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim, iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredaba, nisu razvidni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja takve odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga su takve odredbe ništetne sukladno odredbi članka 87. ZZP iz 2003. Valja istaknuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila nedopuštena, već zato što se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

18. Sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru koji je zaključen između tužitelja i prednika tuženika, identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P - 1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Revt-249/2019. i Rev- 2221/2018., kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača.

19. Tuženik je u mogućnosti dokazivati da se primjena utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu ne bi mogla primijeniti i na konkretan pravni odnos stranaka. Stoga bi tuženik trebao dokazati činjenice koje bi otklanjale podvođenje predmetnog Ugovora pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, i to dokazujući ili da su odredbe Ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača, ili da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo. Ukoliko bi tuženik dokazao da se prilikom sklapanja Ugovora pregovarao o spornim odredbama moglo bi se izvesti zaključak da iste ne moraju nužno biti nepoštene.

19.1. U pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti tuženik nije predlagao provođenje bilo kakvih dokaza.

19.2. Stoga se utvrđenje relevantnih činjenica uz samo pregovaranje temelji na iskazu tužitelja iz kojeg je i više nego razvidan zaključak kako nije bilo nikakvog pregovaranja o odredbama Ugovora pa tako niti o spornim odredbama. Štoviše, uvjeti Ugovora su tužitelju predstavljeni kao najpovoljniji što je bio razlog odabira upravo predmetnog Ugovora od strane tužitelja. Pritom tužitelju nije pruženo dovoljno elemenata da bi uopće mogao pretpostavljati da će anuitet rasti u mjeri u kojoj je rastao.

20. Kako tuženik nije dokazao da utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj, to je odluku u ovom postupku valjalo temeljiti na utvrđenju iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužiteljice kao potrošača te da su odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne. Imajući u vidu prethodno izneseno sud je utvrdio ništetnim sporne odredbe Ugovora u točkama I. i III. izreke presude.

21. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2245/2017. Također je potrebno ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (poslovni broj Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a koja je u odnosu na prednika tuženika nastupila 14. lipnja 2018. i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu.

21.1. Budući da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina sukladno članka 225. ZOO-a, zastarni je rok istekao 14. lipnja 2023.

21.2. Uvažavajući činjenicu da je tužba podnesena 9. lipnja 2023., čime je došlo do prekida zastare, to je razvidno kako potraživanje tužitelja nije u zastari.

22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja, uzimajući u obzir da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-1172/2018-2 od 1. ožujka 2019. izraženo stajalište o tome da se primjenjuje kamatna stopa u numerički određenoj visini u vrijeme ugovaranja, koje stajalište je obvezujuće za sve sudove radi jedinstvene primjene materijalnog prava i usuglašavanja sudske prakse.

23. Vještak Tomislav Prpić je u nalazu i mišljenju od 23. lipnja 2025. dao slijedeći izračun:

- pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata više uplatio 149,16 eura

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 611,19 eura.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocijenivši ga stručnim, iscrpnim i argumentiranim, a niti stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje.

25. Dakle, osnovan je restitucijski zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu s osnove preplaćenih iznosa u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u smislu odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO -a, te je tuženik dužan tužitelju isplatiti 262,42 eura i 1.575,02 eura, na koji iznos konačno i glasi zahtjev tužitelja, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjesni stjecatelj te je u obvezi podmiriti kamatu za iznos koji je primio bez pravne osnove. Zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

26. Iako je tuženik ukazivao da bi prilikom ocjenjivanja visine tužbenog zahtjeva trebalo uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio u razdobljima kada je kamatna stopa bila niža od početne i tečaj švicarskog franka niži od onog na dan isplate kredita, u tom pravcu nije postavio bilo kakav zahtjev pa sud njegov zahtjev nije uzeo u obzir prilikom ocjene visine tužbenog zahtjeva.

27. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega mu tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP -a.

27.1. Tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa) koja je na snazi od 25. studenog 2023. Naime, sukladno Tarifnom broju 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da sud odluku o trošku donosi nakon stupanja na snagu Tarife tada je i trošak obračunao sukladno odredbama iste Tarife neovisno kada je radnja za koju se trošak traži poduzeta.

27.2. Troškovi priznati tužitelju za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 1.125,00 eura, a sastoje se od troška: sastava tužbe 150,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastava podnesaka od 2. siječnja 2024. i 13. listopada 2025. 150,00 eura po podnesku (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), pristupa na ročišta 19. veljače 2025., 8. rujna 2025. i 18. ožujka 2026. 150,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife) te PDV-a na navedene radnje (225,00 eura).

27.3. Tužitelju je također priznat trošak vještačenja od 400,00 eura. Dakle, tužitelju je ukupno priznat trošak od 1.525,00 eura koji mu tuženik treba isplatiti u roku od 15 dana. Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

Rijeka, 20. srpnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci

- tuženom Hrvatskoj poštanskoj banci d.d.