REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
10010 Zagreb, Turinina 3
Poslovni broj: P-1156/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Filip Gereci, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 17. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 148-50-3764910 sklopljenog dana 09.11.2006. godine između tužiteljice CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, solemniziranog dana 13.11.2006. godine pod posl. br. Ou-1214/06 od strane javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz Karlovca, i to dio koji glasi:
„u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana namiri tražbinu u iznosu od 3.177,40 EUR (slovima: tritisućestosedamdesetsedameuraičetrdesetcenti) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine obračunava u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima na:
- iznos od 1,05 EUR (slovima: jedaneuroipetcenti) od dana 02.04.2008. godine do isplate;
- iznos od 11,87 EUR (slovima: jedanaesteuraiosamdesetsedamcenti) od dana 22.11.2008. godine do isplate;
- iznos od 0,51 EUR (slovima: pedesetjedancent) od dana 05.12.2008. godine do isplate;
- iznos od 14,95 EUR (slovima: četrnaesteuraidevedesetpetcenti) od dana 19.12.2008. godine do isplate
- iznos od 17,16 EUR (slovima: sedamnaesteuraišesnaestcenti) od dana 03.02.2009. godine do isplate;
- iznos od 18,17 EUR (slovima: osamnaesteuraisedamnaestcenti) od dana 05.03.2009. godine do isplate;
- iznos od 15,76 EUR (slovima: petnaesteuraisedamdesetšestcenti) od dana 07.04.2009. godine do isplate;
- iznos od 16,30 EUR (slovima: šesnaesteuraitridesetcenti) od dana 08.05.2009. godine do isplate;
- iznos od 11,97 EUR (slovima: jedanaesteuraidevedesetsedamcenti) od dana 20.06.2009. godine do isplate;
- iznos od 8,79 EUR (slovima: osameuraisedamdesetdevetcenti) od dana 03.07.2009. godine do isplate;
- iznos od 9,64 EUR (slovima: deveteuraišezdesetčetricenta) od dana 31.07.2009. godine do isplate;
- iznos od 11,32 EUR (slovima: jedanaesteuraitridesetdvacenta) od dana 02.09.2009. godine do isplate;
- iznos od 11,17 EUR (slovima: jedanaesteuraisedamnaestcenti) od dana 02.10.2009. godine do isplate;
- iznos od 9,47 EUR (slovima: deveteuraičetrdesetsedamcenti) od dana 08.11.2009. godine do isplate;
- iznos od 12,66 EUR (slovima: dvanaesteuraišezdesetšestcenti) od dana 02.12.2009. godine do isplate;
- iznos od 15,21 EUR (slovima: petnaesteuraidvadesetjedancent) od dana 05.01.2010. godine do isplate;
- iznos od 18,84 EUR (slovima: osamnaesteuraiosamdesetčetricenta) od dana 05.02.2010. godine do isplate;
- iznos od 18,00 EUR (slovima: osamnaesteura) od dana 04.03.2010. godine do isplate;
- iznos od 22,93 EUR (slovima: dvadesetdvaeuraidevedesettricenta) od dana 03.04.2010. godine do isplate;
- iznos od 22,00 EUR (slovima: dvadesetdvaeura) od dana 06.05.2010. godine do isplate;
- iznos od 23,82 EUR (slovima: dvadesettrieuraiosamdesetdvacenta) od dana 02.06.2010. godine do isplate;
- iznos od 39,58 EUR (slovima: tridesetdeveteuraipedesetosamcenti) od dana 03.07.2010. godine do isplate;
- iznos od 36,33 EUR (slovima: tridesetšesteuraitridesettricenta) od dana 30.07.2010. godine do isplate;
- iznos od 46,25 EUR (slovima: četrdesetšesteuraidvadesetpetcenti) od dana 01.09.2010. godine do isplate;
- iznos od 42,82 EUR (slovima: četrdesetdvaeuraiosamdesetdvacenta) od dana 22.09.2010. godine do isplate;
- iznos od 37,31 EUR (slovima: tridesetsedameuraitridesetjedancent) od dana 30.10.2010. godine do isplate;
- iznos od 48,94 EUR (slovima: četrdesetosameuraidevedesetčetricenta) od dana 03.11.2010. godine do isplate;
- iznos od 63,73 EUR (slovima: šezdesettrieuraisedamdesettricenta) od dana 03.12.2010. godine do isplate
- iznos od 53,26 EUR (slovima: pedesettrieuraidvadesetšestcenti) od dana 04.01.2011. godine do isplate;
- iznos od 56,93 EUR (slovima: pedesetšesteuraidevedesettricenta) od dana 03.02.2011. godine do isplate;
- iznos od 52,26 EUR (slovima: pedesetdvaeuraidvadesetšestcenti) od dana 08.03.2011. godine do isplate;
- iznos od 53,10 EUR (slovima: pedesettrieuraidesetcenti) od dana 03.04.2011. godine do isplate;
- iznos od 72,92 EUR (slovima: sedamdesetdvaeuraidevedesetdvacenta) od dana 07.05.2011. godine do isplate;
- iznos od 74,85 EUR (slovima: sedamdesetčetrieuraiosamdesetpetcenti) od dana 05.06.2011. godine do isplate;
- iznos od 91,14 EUR (slovima: devedesetjedaneuroičetrnaestcenti) od dana 05.07.2011. godine do isplate;
- iznos od 82,66 EUR (slovima: osamdesetdvaeuraišezdesetšestcenti) od dana 03.08.2011. godine do isplate;
- iznos od 73,37 EUR (slovima: sedamdesettrieuraitridesetsedamcenti) od dana 14.09.2011. godine do isplate;
- iznos od 71,79 EUR (slovima: sedamdesetjedaneuroisedamdesetdevetcenti) od dana 04.10.2011. godine do isplate;
- iznos od 71,08 EUR (slovima: sedamdesetjedaneuroiosamcenti) od dana 04.11.2011. godine do isplate;
- iznos od 75,47 EUR (slovima: sedamdesetpeteuraičetrdesetsedamcenti) od dana 04.12.2011. godine do isplate;
- iznos od 79,30 EUR (slovima: sedamdesetdeveteuraitridesetcenti) od dana 04.01.2012. godine do isplate;
- iznos od 79,81 EUR (slovima: sedamdesetdeveteuraiosamdesetjedancent) od dana 02.02.2012. godine do isplate;
- iznos od 77,16 EUR (slovima: sedamdesetsedameuraišesnaestcenti) od dana 03.03.2012. godine do isplate;
- iznos od 78,95 EUR (slovima: sedamdesetosameuraidevedesetpetcenti) od dana 03.04.2012. godine do isplate;
- iznos od 80,18 EUR (slovima: osamdeseteuraiosamnaestcenti) od dana 09.05.2012. godine do isplate;
- iznos od 78,12 EUR (slovima: sedamdesetosameuraidvanaestcenti) od dana 02.06.2012. godine do isplate;
- iznos od 78,66 EUR (slovima: sedamdesetosameuraišezdesetšestcenti) od dana 04.07.2012. godine do isplate;
- iznos od 77,12 EUR (slovima: sedamdesetsedameuraidvanaestcenti) od dana 04.08.2012. godine do isplate;
- iznos od 73,78 EUR (slovima: sedamdesettrieuraisedamdesetosamcenti) od dana 02.09.2012. godine do isplate;
- iznos od 77,34 EUR (slovima: sedamdesetsedameuraitridesetčetricenta) od dana 03.10.2012. godine do isplate;
- iznos od 79,04 EUR (slovima: sedamdesetdeveteuraičetricenta) od dana 04.11.2012. godine do isplate;
- iznos od 77,85 EUR (slovima: sedamdesetsedameuraiosamdesetpetcenti) od dana 05.12.2012. godine do isplate;
- iznos od 71,14 EUR (slovima: sedamdesetjedaneuroičetrnaestcenti) od dana 04.01.2013. godine do isplate;
- iznos od 76,84 EUR (slovima: sedamdesetšesteuraiosamdesetčetricenta) od dana 03.02.2013. godine do isplate;
- iznos od 77,34 EUR (slovima: sedamdesetsedameuraitridesetčetricenta) od dana 05.03.2013. godine do isplate;
- iznos od 75,10 EUR (slovima: sedamdesetpeteuraidesetcenti) od dana 05.04.2013. godine do isplate;
- iznos od 68,15 EUR (slovima: šezdesetosameuraipetnaestcenti) od dana 03.05.2013. godine do isplate;
- iznos od 67,98 EUR (slovima: šezdesetsedameuraidevedesetosamcenti) od dana 14.06.2013. godine do isplate;
- iznos od 69,68 EUR (slovima: šezdesetdeveteuraišezdesetosamcenti) od dana 11.07.2013. godine do isplate;
- iznos od 72,42 EUR (slovima: sedamdesetdvaeuraičetrdesetdvacenta) od dana 08.08.2013. godine do isplate;
- iznos od 76,21 EUR (slovima: sedamdesetšesteuraidvadesetjedancent) od dana 04.09.2013. godine do isplate;
- iznos od 74,25 EUR (slovima: sedamdesetčetrieuraidvadesetpetcenti) od dana 02.10.2013. godine do isplate;
- iznos od 75,64 EUR (slovima: sedamdesetpeteuraišezdesetčetricenta) od dana 05.11.2013. godine do isplate.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana namiri parnični trošak u iznosu od 1.315,00 EUR (slovima: tisućutristopetnaesteura) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 356,46 EUR (slovima:
.
tristopedesetšesteuraičetrdesetšestcenti)
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik su dana 09.11.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 148-50-3764910 (nastavno: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 23.563,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, odnosno tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno člancima 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, tj. tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, tj. tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20% godišnje. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamatna stopa je jednostranom odlukom tuženika s početnih 5,20% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužitelja, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, u odnosu na one sadržane u inicijalnom otplatnom planu kredita. Slijedom navedenog, ništetan je dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope. Ta ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja u odnosu na tuženika i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, dok je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Nadalje, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem Ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke, tj. tuženika. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa - valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj ni u trenutku sklapanja Ugovora, niti tijekom otplate predmetnog kredita, nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, tužitelj nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017, od 14.06.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12, od 04.07.2013. godine, u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017, od 14.06.2018. godine, potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2221/2018-11, od 03.09.2019. godine. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13), naprijed navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obvezujuće su za Naslovni sud u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, tj. povrede prava i interesa tužitelja kao korisnika potrošačkog kredita od strane ovdje tuženika u svezi korištenja nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe konkretnog Ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio, jer u samom Ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima ovisi kamata, dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. Zakona o obveznim odnosima) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je naprijed navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu, to je tuženik sukladno odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju te ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. tog članka određeno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Podneskom od 28. srpnja 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva jer stupnjevita tužba nije bila dopuštena, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodi da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Ukazuje da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Ističe prigovor zastare kao i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.
3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-13 spisa), zahtjev za dostavom dokumentacije s potvrdom o primitku (list 14-15 spisa), otplatni plan (list 22-34 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 35-40 spisa), zahtjev za kredi (list 81-82 spisa), promotivne uvjete (list 83-85 spisa), povratnicu (list 92 spisa), dopis Javnog bilježnika (list 102 spisa), račun (list 120 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (list 122 spisa), Ugovor o kreditu (list 127-134 spisa).
4. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik su dana 09. studenog 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 148-50-3764910 temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 23.563,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, odnosno tuženika na dan korištenja kredita.
5. Sporno jesu li ništetne odredbe dijela čl. čl. 7. Ugovora o kreditu odnosno valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju, doseg kolektivne zaštite nastupala zastara tražbine za postavljeni tužbeni zahtjev, može li tužitelj preinačiti tužbeni zahtjev, je li takav nastupila zastara za takav tužbeni zahtjev, ima li tužitelj status potrošača je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tuženik valjano obavijestio tužitelja o sadržaju ugovora i je li tuženik pošteni stjecatelj.
6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 28. srpnja 2023.
7. Ukazuje se da je tuženik na ročištu dana 21. siječnja 2025. povukao prigovor visine utužene tražbine i učinio nespornim visinu utužene tražbine.
8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.
9. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da dana 09. studenog 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 148-50-3764910 stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.
10. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/2005,– dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti dijela čl. 7. Ugovor o kreditu broj 148-50-3764910 od dana 09. studenog 2006. raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 328. ZOO.
11. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
12. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača je je tuženik u odgovoru na tužbu sadržajno osporio tužitelju status potrošača.
13. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:
''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?
U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''
14. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 6. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila OPEL.
15. Nadalje, u čl. 8. ugovora detaljno je opisano predmetno vozilo.
16. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja.
17. Nadalje, u čl. 10. st. 1. ugovora proizlazi da kreditor ima pravo otkazati ugovor ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog ugovora ili ako je dao netočne podatke.
18. S obzirom da tuženik niti ne tvrdi da je otkazao ugovor o kreditu to ovaj sud zaključuje da se osobni automobil koji je kupljen kreditom koristio za osobne svrhe te da tužitelj ima status potrošača. Naime, tužitelj je ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Sve i da nije tako a jest, sud je saslušao tužitelja .
19. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 14. travnja 2025. proizlazi da potvrđuje da je potpisala ugovor na listovima 7-13 spisa. Može reći da je taj ugovor bio za kupnju automobila. Može reći da je kupila novi automobil. Željela je kupiti novi automobil i onda je prvo bila u jednoj autokući u Karlovcu, a onda je bila u autokući Kozina u Zaprešiću, odbrala je automobil Opel Corsa. To je bilo 2006. godine. Oni su joj preporučili RBA, pretpostavlja zato što su radili s njima. Ona je po uputi iz autokuće otišla kod tuženika. Osobni bankar joj je preporučio kredit u CHF. Pitala je i za druge kredite, ali joj je osobni bankar rekao da je CHF bolji i da svi to sad uzimaju. Nije ni sa kim pregovarala o uvjetima kredita. Rekli su joj da postoji valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa i da postoji mogućnost promjene rate, ali joj nisu detaljno ništa objašnjavali. Ne može se sjetiti da bi joj bilo tko dao kakve letke ili brošure ili da je bilo kakvih plakata na kojima bi bilo detaljno objašnjeno o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Kredit je otplatila. Može reći da je rata tijekom otplate kredita rasla i to je krenula od cca 1.000,00 kn da bi došlo do cca 2.000,00 kn. Njoj je javna bilježnica samo pročitala ugovor, nije joj ništa tumačila. Taj automobil je prodala prije 9 godina. Nije ga koristila u gospodarske svrhe, nije taksirala s automobilom. Nije prevozila bilo kakvu robu niti ga je davala u zakup ili najam. Također, može potvrditi da nitko od njezine obitelji nije na bilo koji način gospodarski koristio taj automobil. Taj automobil koristila je isključivo za osobne svrhe.
20. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je automobil kupio za svoje potrebe, da s istim nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.
21. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.
22. Činjenicu da je mu je pročitan ugovor o kreditu, kao i da mu je rečeno da postoji valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa i da postoji mogućnost promjene rate sud smatra neodlučnim jer mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je osobni bankar rekao da je CHF bolji i da svi to sad uzimaju, dakle iskazom tužitelja je opovrgnut navod tuženika da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.
23. Naime, općepoznata je činjenica da je tužitelj društvo koje se lukrativno i trajno bavi bankarskim poslovima (uz ostalo i davanjem kredita). Također nije sporno da tužitelj u svom poslu mora postupati u skladu s odredbom čl. 10. st. 2. ZOO (s pažnjom dobrog stručnjaka).
24. Odredbom članka 10. st. 2. ZOO propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
25. Ponašanje u skladu s naprijed navedenom pažnjom, prema mišljenju ovog suda, podrazumijeva da je obveza tuženik, između ostalog, kontaktirati drugu ugovornu stranu prije zaključenja ugovora, valjano upoznati drugu stranu sa sadržajem ugovora, procijeniti kreditni rizik primatelja kredita, detaljno upoznati primatelja kredita sva svim vrstama kredita koje se trenutno nalaze u ponudu banke te sve druge radnje koje se smatraju uobičajenima u bankarskom poslovanju.
26. Propust tužitelja da tako postupi, prema mišljenju ovog suda, ne smije ići na štetu tuženika. Naime, kako je naprijed izneseno tuženik nije pregovarao s tužiteljem oko odredbi ugovora niti mi je valjano rastumačio sadržaj odredbi ugovora, sve rizike i posljedice, stoga postupanje tuženika sud cijeni nepoštenim. Zbog svega iznesenog neodlučno je za rješavanje ove pravne stvari je li tužitelj bio savjestan.
27. Nadalje, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima, niti je na bilo koji način doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza tužitelja. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.
28. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.
29. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
30. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 09. studenog 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
31. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu).
32. Navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
33. Slijedom navedenog je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen od strane tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.
34. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit. Naime, tuženik je ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP, te ZOO zbog čega u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
35. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
36. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
37. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.
38. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.
39. Ukazuje se da visina tražbine nije bila sporna, kako je to naprijed izneseno.
40. U odnosu na navod tužitelja da se protivi preinaci tužbe valja reći da je isti navod neosnovan. Naime na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nije osnova navod tuženika da stupnjevita tužba nije bila dopuštena. Naime, valja reći da je tužitelj pravovremeno uputio tuženiku zahtjev za dostavu isprava, te je tuženik sukladno čl. 10. st. 2. ZOO mogao i morao organizirati rad na način da se tužitelju pravovremeno dostavi tražene isprave.
41. U odnosu na navod tuženika da je zastario preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja reći da VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, GRAĐANSKI ODJEL, sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24), Zagreb, 27. svibnja 2024.. Broj: Su-IV-123/2024-5, zauzeo Pravna shvaćanja na sjednici:
42. U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
43. Temeljem, iznesenog, utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.177,40 EUR.
44. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. III. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO), imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.
45. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
46. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.
47. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.
48. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare (prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva) također nije osnovan.
49. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.
50. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.
51. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
52. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:
„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“
53. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:
1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.
2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“
Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„
54. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).
55. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
56. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
57. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
58. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.
59. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu elektronskim putem 13. lipnja 2023. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.
60. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.
61. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 14. veljače 2007. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.
62. U odnosu na prigovor tuženika da U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja valja reći da je navedeni prigovor već naprijed otklonjen, a ukazuje se i da je ovom presudom naloženo tuženiku, a radi ugovaranja ništetnih odredbi platiti tužitelju iznos od 3.177,40 EUR, dakle iznos od 13,48% ukupno isplaćenog iznosa na ime kredita, dakle radi se o iznosu koji premašuje iznos od 10% ukupno isplaćenog iznosa. Zbog svega naprijed iznesenog razvidno je da postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja koja se osobito ogleda u ugovaranju ništetnih odredbi koje imaju za posljedicu znatno financijsko oštećenje tužitelja kako je to naprijed navedeno. Slijedom navedenog povrede nisu manjeg značaja jer se radi o ugovornim odredbama koje bitno utječu na visinu obveze tužitelja kao dužnika po predmetnom kreditu pa je neodlučno što je kredit otplaćen u cijelosti. Slijedom navedenog ne može se prihvatiti navod da predmetne povrede predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. U odnosu na prigovor sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO valja reći da isti nije osnovan jer je naprijed detaljno izneseno zbog čega ovaj sud smatra ponašanje tuženika nepoštenim. U odnosu na prigovor tužitelja da nije bilo osnove za podnošenje stupnjevite tužbe valja reći da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj poslao zahtjev za dostavu dokumentacije 29. svibnja 2023. a da je tužitelj podnio tužbu 13. lipnja 2023. IZ povratnice (list 92 spisa) proizlazi da je tuženik predmetni zahtjev zaprimio 1. lipnja 2023, a po ocjeni ovog suda rok od 8 dana je u cijelosti primjeren za dostavu dokumentacije. Ukazuje se da je notorno da tuženik ima digitalizirano i informatizirano poslovanje pa je u tom smislu 8 dana u kojem bi se mogla dostaviti dokumentacije odnosno isprave primjeren rok.
63. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. – III.
64. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.
65. Ukazuje se da je tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.
66. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 25. kolovoza 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 21. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 14. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 8. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 1.000,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (250,00 EUR) i plaćeni trošak za financijsko vještačenje izvan ovog parničnog postupka u iznosu od 65,00 EUR ukupno iznosi 1.315,00 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki IV. izreke. Osobito se ukazuje da je plaćeni trošak za financijsko vještačenje izvan ovog parničnog postupka u iznosu od 65,00 EUR bio potreban za vođenje ove parnice. Naime, tuženik je na ročištu dana 21. siječnja 2025. povukao prigovor visine utužene tražbine i učinio nespornim visinu tražbine, slijedom čega ovaj sud zaključuje da se isti suglasio s izračunom tražbine koju je tužitelj pribavio izvan ovog parničnog postupka i prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev.
67. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. izreke.
68. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 12. travnja 2025. budući da istim tužitelj dostavlja zamjeničku punomoć i troškovnik, a koje je mogao dostaviti i na ročištu 14. travnja 2025. (za koje ročište mu je priznat trošak). Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 12. svibnja 2025. budući da istim dopunjuje tužbu, po pozivu suda od 29. travnja 2025., na način da dostavlja čitku presliku Ugovora o kreditu, a što je trebalo dostaviti uz samu tužbu pa taj trošak ne može ići na teret tuženika. Također, tužitelju nije priznat trošak pristojbe na tužbu i presudu budući da tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) stoga takav trošak tužitelju nije niti neće nastati pa isti ne može ići na teret tuženika. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 356,46 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. VI. izreke presude.
69. Budući da tuženik nije uspio u parnici to mu ne pripada zatraženi parnični trošak a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki V. izreke.
U Zagrebu 17. srpnja 2026.
Sudac:
Berislav Zaninović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
