Poslovni broj: P-682/2024-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Matić Majkovica, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Podravska banka d.d. Koprivnica, Opatička ulica 3, OIB: 97326283154, kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 14.07.2026., dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 524014 sklopljenog 13.12.2006. između tužiteljice VŠ i tuženika Podravska banka d.d., u dijelu koji glasi:

„NAKNADA: 0,75 % prema Odluci o tarifi naknada Banke“.

II. Nalaže se tuženiku Podravska banka d.d. da tužiteljici VŠ isplati iznos 900,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13.12.2006. do isplate, i to po stopi koja se do 31.12.2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Podravska banka d.d. da tužiteljici VŠ naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 737,41 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17.07.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 23.07.2024. tužiteljica VŠ zatražila je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu od 13.12.2006. ništetna i kojom bi se tuženiku Podravska banka d.d. naložilo da joj isplati iznos 900,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime povrata onog što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Podravska banka d.d. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna te ističući prigovor zastare.

3. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 13.12.2006. (str. 5-12 spisa), Isplata kredita (str. 13 spisa), Otplatni plan (str. 14-18 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 133-134 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet parnice je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, uz daljnji zahtjev za isplatu 900,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime povrata primljenog po osnovi te ništetne ugovorne odredbe.

6. U postupku nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu od 13.12.2006.

7. Sporno je da li je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva.

8. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 13.12.2006. (str. 5-12 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 120.000,00 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan isplate, uz rok otplate 20 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, s time da se radilo o stambenom kreditu.

9. Ujedno je u čl. 1. tog Ugovora o kreditu bilo predviđeno plaćanje naknade za obradu kredita, i to u visini 0,75% iznosa kredita, prema Odluci o tarifi naknada Banke.

10. Iz Isplate kredita (st. 13 spisa) i Otplatnog plana (str. 14-18 spisa) proizlazi da je tužiteljica dana 13.12.2006. izvršila plaćanje navedene naknade za obradu kredita, i to u iznosu 900,00 EUR.

11. Iz iskaza tužiteljice (str. 133-134 spisa), kojem sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla za osobne potrebe radi izgradnje kuće, u koju se uselila odmah nakon izgradnje. Nadalje, da je banka pripremila tekst ugovora o kreditu te nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim ugovornim odredbama, ugovor je samo dobila na potpis kod javnog bilježnika, a nije joj ništa objašnjavano o naknadi za obradu kredita, niti je bila upoznata sa Odlukom o tarifi naknada banke.

12. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u prosincu 2006. sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu, s time da je taj ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika kao banke te tužitelj ica nije imala mogućnost utjecati na konkretnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, niti je tužiteljici bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada odnosno u čemu se sastoje troškovi koje podmiruje plaćanjem te naknade.

13. Po čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

14. Nema nikakve dvojbe da konkretni Ugovor o kreditu 13.12.2006. predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor banke, pa se stoga sukladno čl. 81. st. 2. ZZP/03 presumira da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i na temelju tužiteljičinog iskaza, pri čemu tuženik u tijeku postupka niti jednim dokazom nije oborio tu presumpciju u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03.

15. Nadalje, navedena ugovorna odredba predstavlja ugovornu odredbu koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ta ugovorna odredba nije jasna ni razumljiva budući da potrošač ne može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Naime, potrošač se njome na općeniti način obvezuje platiti naknadu koja se sastoji od „0,75% prema Odluci o tarifi naknada Banke“, a na temelju prihvaćenog iskaza tužiteljice utvrđeno je da ju tuženik prilikom sklapanja ugovora nije upoznao sa sadržajem navedene Odluke o tarifi naknada banke. Na taj način tužiteljica kao potrošač nije imala realnu mogućnost upoznati se niti razumjeti stvarno značenje i ekonomske posljedice predmetne ugovorne odredbe, niti je mogla utvrditi postoji li preklapanje različitih troškova po ugovoru. Ne može se razumno pretpostaviti da bi prosječni potrošač u pojedinačnim pregovorima pristao na ovakvu netransparentnu ugovornu odredbu, jer bi time na sebe preuzeo obvezu plaćanja naknade u određenom postotku od nepoznatog iznosa, prema jednostranoj Odluci banke sa čijim sadržajem nije upoznat. Stoga sud zaključuje da je tuženik zlorabio okolnost sklapanja formularnog ugovora kod kojeg nema pojedinačnih pregovora te da nije postupao pošteno ni pravedno sa tužiteljicom kao potrošačem niti je uzeo u obzir njene zakonite interese, i to na način da je tužiteljici kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu koju ona u pojedinačnim pregovorima inače ne bi prihvatila, čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nametanjem takve ugovorne odredbe došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, naime opće pravilo obveznog prava je da svaka ugovorna obveza mora biti određena ili makar odrediva. Stoga bi učinak sporne ugovorne odredbe bio takav da tužiteljicu kao potrošača u bitnoj mjeri dovodi u nepovoljniji pravni položaj od onog u kojem bi se nalazila po općim pravilima ZOO, jer bez sporne ugovorne odredbe ne bi postojala tužiteljičina obveza plaćanja naknade u određenom postotku od nepoznatog iznosa prema jednostranoj Odluci banke sa čijim sadržajem nije upoznata. Time je ozbiljno oštećen tužiteljičin položaj u koji je stavljena na temelju mjerodavnih odredbi ZOO (o tome da svaka obveza mora biti određena ili odrediva), zbog čega sporna ugovorna odredba izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

15.1. Neosnovano se tuženik poziva na to da je predmetna ugovorna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime po čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, međutim polazeći od definicije ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO naknada za obradu kredita se ne može smatrati ni predmetom ugovora o kreditu ni njegovom cijenom, pa stoga navedena ugovorna odredba nije isključena iz testa poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.

16. Iz prethodno izloženih razloga konkretna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, pa je ništetna kako to propisuje čl. 87. ZZP/03.

17. Na temelju čl. 323. st. 1. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je od nje stekao temeljem te ništetne ugovorne odredbe, a na temelju isprava koje je izdao sam tuženik, i to Isplate kredita (str. 13 spisa) i Otplatnog plana (str. 14 -18 spisa) sud utvrđuje da je tuženik temeljem te ništetne ugovorne odredbe od tužiteljice stekao iznos 900,00 EUR, i to dana 13.12.2006.

18. U okolnostima konkretnog slučaja – jer je upravo on tužiteljici kao potrošaču nametnuo nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu – tuženik kao banka se smatra nesavjesnim stjecateljem pa je stoga u skladu sa čl. 1115. ZOO tužitelj ici dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, što znači od 13.12.2006.

19. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost konkretne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita po prvi puta ustanovljena i utvrđena tek ovom presudom, to znači da zastara restitucijskog zahtjeva nije mogla nastupiti.

20. Iz prethodno izloženih razloga osnovan je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa daljnjim restitucijskim zahtjevom za povrat iznosa 900,00 EUR sa zateznim kamatama od 13.12.2006., pa je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.

21. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO pri čemu je do 31.07.2015. referentna stopa bila eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prethodnog polugodišta; od 31.07.2015. do 31.12.2022. referentna stopa je bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

22. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici, pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Tužiteljica u tužbi nije naznačila vrijednost predmeta spora, a s obzirom da je predmet parnice novčani zahtjev za isplatu onda vrijednost predmeta spora u skladu sa čl. 40. st. 1. ZPP iznosi 900,00 EUR (pri čemu zahtjev za utvrđenje ništetnost ima značaj samo deklaratornog preambula u smislu čl. 187. st. 3. ZPP za novčani zahtjev za isplatu, pa se stoga zahtjev za utvrđenje ništetnosti posebno ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora) . Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 150,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 03.10.2024. – 150,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podneska od 03.02.2025. – 37,50 EUR (Tbr. 8/4);

- zastupanje na ročištima od 12.02.2025. i 14.07.2026. – po 150,00 EUR (Tbr. 9/1);

- plaćena sudska pristojba na tužbu 19,91 EUR i presudu 80,00 EUR, što sveukupno iznosi 737,41 EUR (sa uračunatim PDV-om), dok tužiteljici u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podnesaka od 26.05.2025., 23.06.2025., 29.07.2025., 22.10.2025. i 12.06.2026. (požurnice). Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Sanja Matić Majkovica;

2. odvjetnik Aleksandar Aleksovski.