REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-1091/2025-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužiteljice KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Josip Janković, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austia d.d. (OIB: 53056966535) Magazinska cesta 69, Zagreb, koje zastupa punomoćnik Marko Kallay odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay &partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 7.244,21 EUR, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog u točki I. izreke do zatraženog podneskom od 26. ožujka 2026. (za iznos 20.589,31 EUR s dijelom kamata koji nije obuhvaćen točkom I. izreke).

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prijeboja u iznosu 2,17 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koje teku na iznos od:

- 0,33 EUR od dana 01.10.2007. godine pa do isplate,

- 1,84 EUR od dana 01.11.2007. godine pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.10.2007. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici materijalni trošak ovog postupka u iznosu 740,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u povodu povučenog dijela tužbe za iznos 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 16.07.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, pod brojem 815-50-4261053 kojim ugovorom je tužiteljica "podigala" kredit u iznosu od 229.988,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene, te je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje, a koji kredit je vratila u veljači 2016. Navodi da je tim ugovorom tuženik ugradio odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Poziva se na odluku VTS RH kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženika i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika, na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, te tvrdi da je pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezujuća za prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa tako i naslovljeni sud u ovome konkretnom slučaju, i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj 815-50-4261053od 16.07.2007.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, ništetne. Smatra da je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF preplatila svoju obvezu te joj je banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi, po pravilima o stjecanju bez osnove. Prema izračunu tužiteljice tuženik se neosnovano obogatio za ukupan iznos od 176.391,07 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 23.411,12 EUR), kojeg tužbenim zahtjevom potražuje sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dospijeća svake rate do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, smatra da je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište kao i da su stranke sukladno članku 70 Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. , 114/22., 155/23., dalje: ZPP) ugovorile sporazumom člankom 13. Ugovora o kreditu broj 818-50- 4261053, mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu dalje navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući i njegovu osnovanost i visinu, kao i sve navode na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev. Ističe da su stranke 1. veljače 2016. godine sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Smatra da su tim dodatkom međusobni odnosi stranaka konačno uređeni te da je utvrđena visina obveza i način njihova podmirenja, zbog čega drži da je tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na presude donesene u kolektivnim sporovima za zaštitu potrošača, ističući da se tim presudama nisu ocjenjivali pojedinačni ugovori o kreditu niti je utvrđivana ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, već su samo postavljena opća pravna mjerila. Prema stajalištu tuženika, tužiteljica je u ovom postupku bila dužna dokazati da je upravo njoj bilo uskraćeno pravo na potpune informacije prilikom sklapanja ugovora te da su pojedine ugovorne odredbe u njegovom slučaju ništetne, što smatra da nije učinjeno. Tuženik također tvrdi da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima bile jasne, razumljive i lako uočljive, da su bile predmet pojedinačnih pregovora te da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako je tužiteljica potpisom ugovora potvrdio da je upoznata sa svim uvjetima kredita, uključujući valutnu klauzulu, a dodatno ističe da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika koji je strankama objasnio njegov sadržaj i pravne posljedice. Dalje navodi da je tuženik tužiteljici prije sklapanja ugovora pružio sve informacije kojima je u tom trenutku raspolagao, uključujući i informacije o rizicima povezanim s valutnom klauzulom u CHF, te predlaže izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika banke, javnog bilježnika i tužitelja. Tuženik smatra da je tužiteljica slobodno i informirano odlučila sklopiti predmetni ugovor, da je imala mogućnost pregovarati o njegovim odredbama te da je bila svjesna rizika promjene tečaja i kamatne stope, osobito imajući u vidu dugotrajnost otplate kredita. Nadalje, ističe da tužba ima materijalnopravni nedostatak jer njome nisu obuhvaćeni svi sudionici ugovora o kreditu, odnosno sudužnik i založni dužnik, zbog čega smatra da se zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne može prihvatiti. Podredno, za slučaj da sud utvrdi postojanje tražbine tužitelj ice, tuženik ističe prigovor zastare te osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Rješenjem ovog suda posl.br P-395/2020 od 19. siječnja 2021. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-846/2025 od 20. lipnja 2025.

4. Prije svega, u odnosu na žalbeni prigovor o neurednosti tužbe u vezi zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, u smislu da tužbom nisu obuhvaćene sve ugovorne strane, konkretno jamac i sudužnik, treba odgovoriti da, suprotno shvaćanju tuženika, nije bilo osnova primjeni čl. 109. u vezi s čl. 201. Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) Naime, jamac i sudužnik nije stranka ugovora o kreditu budući da sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi stranke predmetnog ugovora o kreditu su samo tužitelj ica, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, pa sudužnik ne mora biti obuhvaćen tužbom u smislu čl. 201. ZPP-a.

5. U postupku su pregledani knjigovodstvena kartica po kreditu (list 7-13 spisa), Ugovor o kreditu broj 818-50-4261053 od 26. rujna 2006. (list 14-23 spisa), otplatni plan (list 24-37 spisa), zahtjev za kredit (list 48 spisa), suglasnost o zapljeni (list 4952 spisa), zadužnica (list 53-56 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu broj 818-50-4261053 od 9. veljače 2016. (list 57-61 spisa), dopis Porezne uprave od 17. travnja 2025. (list 175 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić (list 118-139 spisa), saslušana je tužiteljica.

5.1. Tuženik je na ročištu 11. studenog 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka zaposlenika Banke Roberta Svilovića i javnog bilježnika Anđelka Stanića.

6. Tuženik je na pripremnom ročištu istakao prigovor radi prijeboja u visini eventualno utvrđenih negativnih razlika odnosno za vrijeme kada su kamatna stopa ili tečaj CHF bili niži od početno ugovorenog.

7. Ocjenom provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 26. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 9. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute.

8.1. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužiteljice iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužiteljice,

- status potrošača

- zastara potraživanja

- tražbina tuženika izjavljena radi prijeboja.

9. Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu koji su stranke sklopile 26. rujna 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 229.988,00 uz redovnu kamatnu stopu 4,95%, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 307 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan korištenja kredita (članak 1., 2., 4.). Tužiteljica je u ugovoru navedena kao korisnik kredita, uz sudužnika LČ i založnog dužnika UČ.

10. Iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je namjeravala podići kredit u iznosu od 110.000,00 eura radi kupnje stana za svoju kćer i unuka. Prilikom prvog obraćanja banci rečeno kako, s obzirom na visinu svojih primanja, može ostvariti kredit u eurima u traženom iznosu, zbog čega je uplatila kaparu za stan. Međutim, nakon toga ju je banka obavijestila da ipak ne može ostvariti kredit u eurima u traženom iznosu, već da joj može odobriti kredit vezan uz švicarski franak (CHF), koji joj je predstavljen kao povoljniji i primjeren njezinim primanjima. Nadalje je navela da je kredit ugovorila upravo s tuženom bankom jer je kod nje imala otvoren tekući račun na koji je primala plaću, pri čemu je istaknula da je poslodavac zaposlenike obvezao da imaju račun upravo u toj banci. Prema njezinom iskazu, nakon određenog vremena mjesečne rate kredita znatno su porasle, do te mjere da ih više nije mogla podmirivati isključivo svojom plaćom, zbog čega je bila prisiljena raditi i prekovremeno. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji iskazala je da ga je sklopila kako bi kredit pretvorila u euro i nakon prodaje predmetnog stana podmirila cjelokupnu preostalu obvezu po kreditu. Također je navela da joj u banci nisu bila pružena posebna objašnjenja o razlozima zbog kojih bi moglo doći do porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, niti je razumjela moguće posljedice takvih promjena. Stan kupila 2007. te da je nakon kupnje u njemu živjela njezina kći, samohrana majka. Ne sjeća se je predmetni stan ikada iznajmljivala. Istaknula je da je stan prodala 2015. godine te da je, s obzirom na to da je prodaja trajala dulje vrijeme, budući kupac jedno razdoblje prije sklapanja kupoprodajnog ugovora boravio u stanu, zbog čega pretpostavlja da se na tu okolnost odnosi dopis Porezne uprave. Iskazala je da se nije raspitivala o mogućnostima kreditiranja kod drugih banaka jer je bila vezana uz tuženu banku, u kojoj je prema svojim primanjima mogla ostvariti kredit. Nadalje je navela da joj je kredit u CHF predstavljen kao stabilan i povoljan proizvod, dok joj je najvažnije bilo da uz svoju plaću može redovito otplaćivati kredit te istodobno uzdržavati sebe, svoju kćer i unuka. Također je iskazala da nije bila svjesna da će se visina mjesečne rate mijenjati ovisno o promjeni tečaja švicarskog franka, već joj je bilo objašnjeno jedino da može doći do manjih promjena rate zbog promjene kamatne stope. Ugovor pročitala i potpisala, iako je bio otisnut sitnim slovima, jer nije imala drugu mogućnost. Dodala je da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o njegovim odredbama s bankom. Imala osnovano trgovačko društvo u obliku društva s ograničenom odgovornošću, koje je osnovala isključivo radi obavljanja financijskih usluga izvan redovnog radnog vremena kako bi ostvarila dodatne prihode, pri čemu predmetni stan nije bio unesen u imovinu tog društva.

11. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

12. Slijedom navedenoga, tužiteljica je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), ovlaštena pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

13. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, jasno je da je tužiteljica otplaćivala znatno uvećane anuitete, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kune, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelj ici nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužiteljica dovedena u bitno nepovoljniji položaj.

14. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj ica, kao prosječni potrošač bez stručnog znanja iz područja financija, nije bi la svjesna rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužiteljica nije mogla predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

14.1. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo, te da nije bila informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelj ici nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan kao vezan uz stabilnu valutu, bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, koju je doživljavao kao pouzdanog partnera pri sklapanju stambenog kredita, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužiteljica nije bio valjano i potpuno informirana o bitnim parametrima otplate kredita.

14.2. Ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, tužiteljica je iskazala da je novcem od kredita kupila stan za svoju samohranu kćer i unuka u kojem su oni i živjeli do prodaje stana, utvrđeno je da tužiteljica nije unijela predmetni stan u neki obrt ili trgovačko društvo te da je isti bio iznajmljen u kraćim razdobljima kroz 2011., 2013 i 2014. godinu (dopis Porezne uprave Dubrovnik). U odnosu na navode tuženika kojom osporava da ima status potrošača jer je stan iznajmljivala u turističke svrhe valja ukazati na pravni stav izražen u presudi Suda EU od 24. listopada 2024. u predmetu pod poslovnim brojem C-347/23, prema kojem i iznajmljivanje nekretnine nakon kupovine hipotekarnim kreditom ne znači da se u konkretnom slučaju nije radilo o potrošačkom kreditu, pod uvjetom da odnosni kupac kao kreditni korisnik nije pritom obavljao gospodarsku djelatnost. Naime, u obrazloženju citirane presude Sud Eu - u odnosu na postavljeno prethodno pitanje iznos pravni stav kako Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da je fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezinog iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe, ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Sama pak činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja iste osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedenih odredaba. U kontekstu konkretnog slučaja, polazeći od sadržaja odredbe članka 3. ZZP/03, kojom je regulirano svojstvo potrošača kao fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, za odgovoriti je kako, sukladno izraženom pravnom stavu Suda EU-a, bilo koja fizička osoba koja je ugovorila i stambeni ili hipotekarni kredit radi kupnje nekretnine koju je kasnije i iznajmljivala, ali je iznajmljivanje bilo izvan njezine profesionalne djelatnosti, onda se ta fizička osoba kao korisnik kredita ima pravo pozivati na potrošačka prava odnosno smatra se potrošačem u takvom ugovornom odnosu. Slijedom svega navedenog utvrđeno je da tužiteljica u ovom postupku ima pravni status potrošača.

15. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

15.1. Tužiteljica je, kao potrošač, bila svjesna osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivala mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice kojom tužiteljicu, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te joj nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ica nije bila ničim zaštićena od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

16. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetne.

17. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 9. veljače 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

19. Čitanjem Dodatka broj KON-01/2016 Ugovora o kreditu br. 818-50-4261053 utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., iznosi 183.953,54 CHF EUR, dospjelo dugovanje 6.903,28 kn od toga glavnica 4.185,96 kuna i redovna kamata 2- 717,32 kuna, da je početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita 138.680,66 EUR, a preostala neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije 168.255,32 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da tražbina korisnika kredita temelje konverzije iznosi 7.058,84 EUT u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.rujna 2015. - 53.873,58 kuna, da je preostala neotplaćena glavnica nakon provedbe konverzije 115.67,84 EUR. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR -a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita.

20. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem testu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj ica pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristao tzv. konverzijom.

22. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

22.1. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

22.2. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive

23. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

23.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

24. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelj ice pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

25. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

25.1. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

25.2. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužiteljica kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj ica kao potrošač ostvarila zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

25.3. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

26. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužiteljice kao potrošača budući da je tužiteljice kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bila u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

26.1. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

27. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužiteljica potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF na temelju jednostrane odluke tuženice.

28. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužiteljice na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

29. Tužiteljici pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužiteljica plaćala više od početnog tečaja. Tužiteljici pripadaju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

30. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužiteljici, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

31. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je, između ostalog, naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, po tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka. Te da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu broj: 818-50-4261053 i iznosa kakav je trebao biti naplaćen po tečaju važećem u vrijeme realizacije kredita, kao da izračuna zatezne kamate koje su tekle na navedene iznose pretplate od dana provedene konverzije pojedinačno po mjesecima i ukupno. Ujedno da se izjasni je li Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu broj 818-50-4261053. izrađen sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju pa i koliki je iznos pretplate priznat tužitelju prilikom konverzije.

32. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije Stefani Gardašanić u nalazu i mišljenju, nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna, mišljenja je (sve samo uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike):

- da je konverzija provedena u skladu sa zakonom

- da je tuženica priznala u konverziji ( s fiksnim tečajem konverzije) 7.150,25 EUR

- da je tužiteljica više platila zbog rasta tečaja 20.589,31 EUR

- da zatezna kamata na pretplatu tečaja i kamata iznose 7.244,21 EUR.

33. Po provedenom vještačenju tuženik je izrazio svoju nesuglasnost sa provedenim vještačenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike plaćenih temeljem ugovora kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao, ali u smislu da je bilo razumno očekivati kretanje tečaja, pa smatra da je vještačenje bespredmetno. Uredio je istaknuti prigovor radi prijeboja u visini 2,17 EUR, sa zateznim kamatama na iznos 0,33 EUR od 1. listopada 2007., na iznos 1,84 EUR od 1. studenog 2007. do isplate.

34. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje sudske vještakinje već je podneskom od 26. ožujka 2026. uredila tužbu na način da potražuje iznos 20.589,31 EUR (koji iznos predstavlja iznos neto pretplate tečaja) sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate.

35. Tuženik u podnesku od 14. travnja 2024. u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva potraživao trošak postupka u visini od 1.000,00 EUR s PDV -om i to za odgovor na tužbu, pristup na ročište 6.5.2025., 11.11.2025., podnesak od 16.3.2026.

36. Sud je ročište odgodio radi saslušanja sudske vještakinje, međutim tuženik je u naknadnom podnesku od 29. travnja 2026. izričito naveo da su njegovi prigovori pravne prirode i da se ne odnose na matematički izračun kojeg je dala sudska vještakinja pa da nema dodatnih pitanja za istu, zbog čega je sud odlučio, a sve zbog ekonomičnosti postupka obzirom na opterećenost sudskih vještaka nalozima za vještačenja u predmetima CHF te dolascima na ročište na kojima bi izjavili: "izlažem kao u pisano danom nalazu i mišljenju," bespotrebno oduzima vrijeme i vještaku i sudu, a sve imajući na umu da nema pitanja za sudsku vještakinju te je njen pisani nalaz i mišljenje u cijelosti jasan, razumljiv i izrađen sukladno pravilima struke, istu ne saslušati usmeno na ročištu za glavnu raspravu

37. S obzirom da na zadatak suda kojeg je zadao vještakinji imajući na umu jasne parametre za ono što je sud smatrao da predstavlja stjecanje bez osnove po utvrđenju ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, između ostalog dao i zadatak da izračuna zatezne kamate na pretplatu tečaja od dana plaćanja do dana provedene konverzije. Vještakinja je drugom dopunom, jasno i pregledno, utemeljeno na podacima o stvarnim uplatama dala izračun navedenih zateznih kamata, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, pa je isti u cijelosti prihvaćen.

38. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezna kamata na više plaćeno po osnovi rasta tečaja (20.589,31 EUR) koja je tekla od uplate do dana provedene konverzije iznosi u apsolutnom iznosu 7.244,21 EUR (pravno miljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

39. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Kako u ovom postupku takav zahtjev nije podnesen do zaključena glavne rasprave, to tužiteljici na dosuđeni iznos kamata u apsolutnom iznosu ne pripada pravo na zatezne kamate.

40. Slijedom svega navedenog valjalo je tužiteljici priznati iznos od 7.244,21 EUR sa zateznim kamatama od 27. svibnja 2020. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a (točka I. izreke presude), dok je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznos 20.589,31 EUR, sa zateznim kamatama koje nisu dosuđene točkom I. (točka II. izreke).

41. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

41.1. Tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 27. svibnja 2020., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

42. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja (koji se odnosi na negativne tečajne razlike valja reći da ovaj zahtjev nije osnovan iz razloga zbog kojih nije osnovan ni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike po osnovi promjene tečaja, vidi točke 19.-26. obrazloženja, pa ga je valjalo odbiti kao neosnovanog (točka III. izreke).

43. U odnosu na troškove postupka valja imati na umu da je tužiteljica potraživala iznos 20.589,31 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, da zatezne kamate od dospijeća pa do konverzije iznose u apsolutnom iznosu 7.244,21 EUR pa je iznos na koje se odnosi potraživanje tužitelj ice 27.833,52 EUR, te kad se taj iznos stavi u omjer sa dosuđenim iznosom 7.244,21 EUR, proizlazi da je tužiteljica s visinom uspjela za 26,02%. Imajući na umu da je s osnovnom uspjela 100%, podijeljeno s 2 iznosi 63,01%, a nakon oduzimanja uspjeha tuženika u ovom postupku konačni uspjeh tužiteljice je 26,02%.

43.1. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljice bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelj ici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku. Slijedom navedenoga, sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju odstupanje od strogo matematičkog obračuna uspjeha u postupku. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 600,00 EUR valjalo je priznati tužitelj ici u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Tome valja dodati plaćenu sudsku pristojbu za tužbu 140,29 EUR (1.057,00 kn) pa kao ukupni trošak (materijalni) koji je nastao tužiteljici u ovom postupku valjalo je priznati iznos 740,29 EUR. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. st.3. ZPP -a pa je odlučeno kao u točki IV. izreke.

44. Slijedom iznesenog u točkama 43. i njenim podtočkama, a i jer u odnosu na povučen dio tužbenog zahtjeva (razlike iznosa 23.411,12 EUR i 20.589,31 EUR) nisu nastali posebni troškovi s obzirom da se oba iznosa odnose na isti platni razred Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadnom posebnih troškova u visini

1.250,00 EUR (točka V. izreke)

U Dubrovniku 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika