REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-561/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja NAPREDAK PZ, Županja, Matije Gupca 38/a, OIB 08175094361, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tuženika KentBank d.d., Zagreb, Gundulićeva ulica 1, OIB 73656725926, kojeg zastupaju odvjetnici u odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka 30. lipnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I) Utvrđuje se da je ništetna odredba u Ugovoru o kreditu, broj 5027011353 od 17.02.2020., ovjeren od javnoga bilježnika Kate Marošević pod brojem OV -739/2020 dana 19. veljače 2020. u članku 2. koja glasi:

Klijent može izvršiti prijevremenu (konačnu ili djelomičnu) otplatu kredita temeljem suglasnosti Banke i uz naplatu naknade prema Odluci i naknadama za usluge koje obavlja Banka.

II) Nalaže se tuženiku KentBank d.d., Zagreb, Gundulićeva ulica 1,OIB: 73656725926 da isplati tužitelju NAPREDAK PZ, Županja, Matije Gupca 38/a, OIB: 08175094361 iznos od 25.694,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. siječnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III) Nalaže se tuženiku KentBank d.d., Zagreb, Gundulićeva ulica 1, OIB: 73656725926 da tužitelju NAPREDAK PZ, Županja, Matije Gupca 38/a, OIB: 08175094361 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.028,65 eur sa zateznom kamatom koja teče od 17. srpnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 20. ožujka 2024. podnio tužbu naslovnom sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti. U historijatu tužbe navodi da je tužitelj bio korisnik kredita tuženika i to po Ugovoru o kreditu, broj 5027011353 od 17. veljače.2020. (dalje u tekstu: Ugovor) u kojem je u članku 2. navedeno:

Klijent može izvršiti prijevremenu (konačnu ili djelomičnu) otplatu kredita temeljem suglasnosti Banke i uz naplatu naknade prema Odluci i naknadama za usluge koje obavlja Banka .

1.2. Tužitelj je uz suglasnost tuženika kredit prijevremeno vratio, a na temelju navedene odredbe Ugovora tuženik je obračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 25.694,54 eur, koja je plaćena 24. siječnja 2024.

1.3. Tužitelj prigovara da su odredbe ugovora kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne, a identično potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 112/2024-2 od 1. veljače 2024., u kojoj je dao odgovor na pravno pitanje dopušteno odlukom broj Revd 4961/2022-2 od 4. srpnja 2022. kojom je dopustio tužitelju izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:

Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada ili taksa (pristojba) od preostalog ili uplaćenog iznosa, koju korisnik kredita plaća banci sukladno odlukama banke o visini naknade, odnosno njezinoj poslovnoj politici, u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), tj. čl. 1068. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" bro 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005) i je li dopušteno ugovarati takovu naknadu tj .pristojbu?.

1.4. Dodatno ističe da je jednaki stav zauzeo i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-1122/2023-2 od 13. prosinca 2023. pa stoga proizlazi da prema odredbi članka 1024. ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

1.5. Također ističe da osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz odredbe članka 1024. stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO predviđaju, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrp jela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik ne može tvrditi da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge.

1.6. Osim navedenoga tužitelj smatra da sporna odredba Ugovora prema svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovornu kaznu, odnosno unaprijed određenu visinu štete, međutim u novčanim obvezama ugovorna odšteta nije dopuštena jer je tako propisano odredbom čl. 350. st. 3. ZOO. Dodaje kako se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti ugovor sadržava jasne informacije o načinu određivanja sporne naknade, te naplaćena visina naknade nije pravedna niti objektivna, niti je jasno koji su to troškovi nastali za tuženika, a koji bi bili izravno povezani sa prijevremenom otplatom, a osim toga obračun naknade mora biti transparentan i razumljiv kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja ugovora, ali i prilikom same prijevremene otplate je to moralo biti jasno.

1.7. Uz tužbu privija slijedeće pisane isprave: Ugovor o kreditu, račun tuženika broj 4182/90980/128, potvrdu o otplati kredita, potvrdu o isplati iznosa od 2.322.312,56 eur, potvrdu o isplati 319.179,45 eur, E-mail tuženika od 18. 03. 2024. sa specifikacijom uplaćenog, Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 112/2024-2 od 1. veljače 2024, Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-1122/2023-2 od 13. prosinca 2023.te dokaz o plaćanju pristojbe na tužbu (list 9-40 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 8. svibnja 2024. osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da je sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu i odredba članka 7. u kojoj stoji:

„Na ovaj Ugovor primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja KentBank d.d. u kreditnom i depozitnom poslovanju s poslovnim subjektima te Odluka o kamatnim stopama KentBank d.d. i Odluka o naknadama za usluge KentBank d.d., sa svim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.Opći uvjeti i ostali akti poslovanja dostupni su Klijentu na internetskim stranicama Banke.“

2.2. U skladu s navedenim, tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, samim tekstom Ugovora o kreditu, nedvojbeno upoznat s Odlukom o naknadama za usluge Kent Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Odluka), uvjetima pod kojima je moguće izvršiti prijevremenu otplatu dugovanog iznosa te činjenicom da se navedena Odluka izravno primjenjuje na sklopljeni Ugovor. Napominje da se u konkretnom slučaju radi o trgovačkom ugovoru te da se prilikom sklapanja trgovačkih ugovora zahtjeva primjena povećane pažnje. Stranke trgovačkih ugovora ne mogu se ekskulpirati ugovorenih obveza zbog propusta u dužnoj pažnji, što bi se eventualno moglo prihvatiti kao argument ako bi se radilo o potrošačkom ugovoru. Ovdje to nije slučaj, već se radi o čistom trgovačkom ugovoru.

2.3. Uzimajući u obzir to da ne postoji niti jedna odredba važećeg domaćeg zakonodavstva, a niti propis ili praksa tijela Europske unije koji bi upućivao na ništetnost ovakvih odredba u ugovorima koji nisu potrošačkog karaktera, pravno je besmisleno da stranka trgovačkog ugovora zahtjeva od suda da navedenu odredbu utvrdi prima facie ništetnom. Također, zakonitost ugovaranja sporne odredbe potvrđena je i činjenicom da Hrvatska narodna banka kao središnja banka, samostalan i neovisan regulator kreditnog poslovanja u Republike Hrvatske, na službenoj stranici ima objavljene uvjete pod kojima banke imaju pravo ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu potrošačkih ugovora o kreditu. Uz navedeno objavljena je i posebna brošura kojom HNB izričito upućuje potrošače na slijedeće:

Kredit ima pravo u svakom trenutku djelomično ili u potpunosti prijevremeno otplatiti. Kod postupka prijevremene otplate potreban nam je obračun sveukupnog dugovanja na određeni dan i informacija o postojanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

2.4. Sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu i Ugovora o kreditu nije ugovorena kao ugovorna kazna s obzirom na to da je ugovorena za slučaj ispunjenja ugovora prije roka na koji je kredit odobren. Također, neutemeljeno tužitelj tumači da sporna odredba nije odrediva, pa tako ni činidba, odnosno da naknada za prijevremenu otplatu nije odrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci. Pojašnjava da uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi predvidive troškove i time mu nastaje materijalna šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu odredbu o visini naknade štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

2.5. Tuženik ističe da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta, jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu).

2.6. Uz odgovor na tužbu spisu privija: brošuru HNB-a, Odluku o naknadama u poslovanju s poslovnim subjektima (list 53-67 spisa)

3. Dokazni postupak

3.1. Tužitelj je na pripremnom ročištu 7. veljače 2025. ustrajao u svim iznesenim navodima i spisu predmeta je privio pisani iskaz zastupnika po zakonu tužitelja CČ te je predložio sudu provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem svjedoka JČ na okolnost kamatnog rizika koji nastaje banci u slučaju prijevremene otplate kredita te PČ na okolnost pregovaranja s poslovnim korisnicima prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

3.2. Na pripremnom ročištu od 31. ožujka 2026. tuženik je izjavio da ne osporava pisani iskaz CČ te je predao sudu pisane iskaze svjedoka BČ i MČ, koje tužitelj nije osporio. Sud je izradio plan upravljanja postupkom (čl. 292.a st. 3. ZPP-a), odredio je provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te je zaključio prethodni postupak.

3.3. Nakon što je tuženik u podnesku od 30. travnja 2026. izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od provođenja financijsko - knjigovodstvenog vještačenja. Sud je zaključio glavnu raspravu 30. lipnja 2026.

3.4. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprava koje su priložene u sudski spis te neosporene pisane iskaze (čl. 492.c.ZPP-a).

3.5. Nakon tako provedenog dokaznog postupka cijeneći dokaze pojedinačno te u njihovoj ukupnosti, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u potpunosti osnovan (čl. 8. ZPP-a).

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. Ugovoru o kreditu, broj 5027011353 od 17.02.2020., ovjeren od javnoga bilježnika Kate Marošević pod brojem OV-739/2020 dana 19. veljače 2020. koja glasi:

Klijent može izvršiti prijevremenu (konačnu ili djelomičnu) otplatu kredita temeljem suglasnosti Banke i uz naplatu naknade prema Odluci i naknadama za usluge koje obavlja Banka.

4.2. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 25.694,54 eur sa zateznim kamatama koje teku od 24. siječnja 2024. pa do isplate. Nesporno je među strankama da je tužitelj, uz suglasnost tuženika kredit prijevremeno vratio, te da je na temelju navedene odredbe članka 2. Ugovora, tuženik obračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 25.694,54 eur, koja je plaćena 24. siječnja 2024.

4.3. Među strankama je sporno je li predmetna odredba ništetna budući da tužitelj tvrdi da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da ugovor ne sadržava jasne informacije o načinu određivanja sporne naknade, te da je sporno koji su troškovi nastali za tuženika, a koji bi bili izravno povezani sa prijevremenom otplatom kredita.

5. Razmatranja suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva

5.1. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, sud najprije ističe da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

5.2. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

5.3. Primjenom pravila o teretu dokazivanja, tuženik je u ovom predmetu morao dokazati koja mu je šteta nastala prijevremenom otplatom kredita, a što nije učinio, već je namjesto toga ponudio sudu načelne formulacije navodeći da šteta ima podlogu u ekonomskim, pa čak i makroekonomskim čimbenicima te da se takvom odredbom osigurava od likvidnosnog i kamatnog rizika koji može naštetiti tuženikovom poslovanju. Pisani iskaz svjedoka MČ također je načelnog karaktera, dok iz iskaza svjedoka HČ sud ne može utvrditi je li se o spornoj odredbi pregovaralo, budući da se svjedok referira na odredbu članka 3. Ugovora. Iz navedenog razloga, sud ne cijeni da su navedeni iskazi odlučni za razrješenje predmetnog prijepora pa ih stoga ne prihvaća.

5.4. U ovom postupku u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorene i posljedično ništetne ugovorne odredbe, sud je bio dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti. S tim u vezi, ovaj sud ističe da tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao u svezi razjašnjenja svih okolnosti sporne odredbe, a iz same odredbe proizlazi da nije jasna i lako razumljiva. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze. Iz pisanog iskaza (neosporenog) CČ koji sud prihvaća u cijelosti proizlazi da je prigovorio navedenoj odredbi, ali mu je zaposlenik tuženika tom prigodom rekao da dobivaju gotove ugovore iz Zagreba i da oni u poslovnici ne mogu mijenjati pojedine odredbe ugovora te da se radi o uobičajenom obrascu po sistemu „uzmi ili ostavi“. Nadalje, iz navedenog pisanog iskaza sud utvrđuje da banka nikada nije tužitelju dostavila jasan obračun te naknade.

5.5. Pri tome sud cijeni da puko pozivanje na Odluku o naknadama za usluge koje obavlja Banka ne zadovoljava načelo transparentnosti i poštenosti, budući da je klijentu moralo biti pojašnjeno o čemu se radi te mu je morala biti predočena navedena Odluka. Stoga ovaj sud cijeni da je navedeno postupanje tuženika, protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a). Osim toga, općenita formulacija sporne odredbe, govori u prilog tome da njome nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

5.6. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 2. Ugovora. posljedično ništetna.

5.7. Tužitelj osnovano smatra da je sporna odredba suprotna obveznopravnim načelima propisanim u odredbi članka 3. ZOO (načelo ravnopravnosti), i odredbe članka 7. ZOO-a (načelo jednake vrijednosti činidaba) budući da je ugovorena odredba unaprijed sastavljena isključivo u korist tuženika, te ugovor ne sadržava niti jednu odredbu kojom bi ovakva obveza bila podijeljena ravnopravno među strankama.

5.8. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva niti tijek zatezne kamate koja se prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.

5.9. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu , o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to sud utvrđuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

6. Troškovi postupka

6.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. u svezi s člankom 155. te člankom 164. st. 2. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, valjalo mu je dosuditi parnični trošak. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 138/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23; dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23., dalje: Uredba o tarifi). Vrijednost boda iznosi 2 eur, a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora ima pravo na 250 bodova.

6.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 500,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), zastupanja na ročištu od 7.2.2025., 31.3.2026. te 30.6.2026, svaka radnja u iznosu od 500,00 eur (Tbr.9.1. Tarife) uvećano za PDV 25 %, što zajedno iznosi 2.500,00 eur. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 151,70 eur, i pristojbe na presudu u iznosu od 376,95 eur, što uz naprijed dosuđeni trošak, iznosi dosuđenih 3.028,65 eur.

6.3. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 17. srpnja 2026. kao dana donošenja presude, pa do isplate

(čl. 151. st. 3. ZPP-a)

7. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 17. srpnja 2026.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.