Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Povrv-17/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Nezavisni sindikat djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 58499309528, Avenija Gojka Šuška 1, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Sinovčiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 18. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jelene Valdec Plantak iz Novog Marofa broj Ovrv-10608/2024, UPP/OS-Ovrv-883/2024 od 26. studenoga 2024. kojim je naloženo tuženiku ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , da isplati tužitelju Nezavisnom sindikatu djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 58499309528, Avenija Gojka Šuška 1, Zagreb, iznos od 2.309,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2019. do isplate te kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 275,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate te se tužbeni zahtjev kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti odbija.

II. Nalaže se tužitelju Nezavisnom sindikatu djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova da tuženiku ŽP da u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 1.034,78 EUR (tisuću trideset četiri eura i sedamdeset osam centi).

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika kao ovršenika radi isplate iznosa od 2.309,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2019. do isplate, temeljem kojeg je javni bilježnik Jelena Valdec Plantak iz Novog Marofa donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv 10608/2024, UPP/OS-Ovrv- 883/2024 od 26. studenoga 2024., a koje je rješenje povodom izjavljenog prigovora ovršenika stavljeno izvan snage rješenjem ovog suda broj Povrv-17/2025-2 od 27. listopada 2025. u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak se u dijelu u kojem je naloženo plaćanje nastavlja kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle kao parnični postupak.

2.1. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, koji se u nastavku postupka smatra odgovorom na tužbu, tuženik ističe da se iz vjerodostojne isprave ne vidi pravni osnov temeljem kojeg tužitelj potražuje navodno dugovanje tuženika. Doduše, u vjerodostojnoj ispravi navodi se da se radi o pozajmici broj 07514655176, što se dokazuje karticom člana odnosno tuženika, s datumom isprave 4. rujna 2024. Tuženik navodi da se već dugi niz godina nalazi u invalidskoj mirovini pa s obzirom na to nije jasno o kojem se pravnom osnovu radi. Stoga predlaže ukinuti rješenje o ovrsi i pozvati tužitelja da obrazloži svoj zahtjev. Uz to tuženik ističe da vjerodostojna isprava ne sadrži sve elemente koji bi ukazivali na pravni osnov navodnog dugovanja tuženika pa predlaže da troškovi prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi padnu na teret tužitelja.

2.2. U podnesku od 6. studenoga 2025. tuženik dopunjuje navode prigovora ističući da "kartica člana – pozajmice" nikako nije vjerodostojna isprava te iz iste nije vidljivo kada je eventualna tražbina tužitelja nastala. Vidljivo je da je 20. srpnja 2016. izvršena isplata pozajmice u iznosu od 3.981,68 EUR s dospijećem 20. rujna 2019. te da je posljednja uplata izvršena 8. siječnja 2018. Stoga smatra da je tužiteljeva tražbina u zastari budući da je prekidana eventualnim pojedinačnim uplatama, a kako je posljednja izvršena uplata 8. siječnja 2018., tuženik smatra da je zastara nastupila protekom roka od 3 godine od dana posljednje uplate, dakle 9. siječnja 2021., s obzirom na to da se radi o potraživanju pravne osobe prema fizičkoj osobi.

3. Na pripremnom ročištu 13. ožujka 2026. tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, predlaže održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika. Navodi da se predmetno potraživanje odnosi na pozajmicu učinjenu tuženiku s osnova kase uzajamne pomoći, i to pozajmicu koja je isplaćena 20. srpnja 2016., a dospijeće iste je 20. rujna 2019., time da se rok dospijeća odnosno povrata pozajmice određuje odredbama Pravilnika o poslovanju fonda kase uzajamne pomoći i kriterijima za dodjelu povratnih i bespovratnih potpora. Smatra neosnovanim tuženikov prigovor zastare upravo iz razloga što je rok dospijeća 20. rujna 2019., te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina zbog čega za predmetno potraživanje nije nastupila zastara. Navodi i da se razlika između odobrenog i isplaćenog iznosa pozajmice temelji na odredbama Pravilnika o režijskim doprinosima fonda kase uzajamne pomoći. Kartica člana jest vjerodostojna isprava s obzirom na to da udovoljava svim uvjetima koju za istu propisuje čl. 31. Ovršnog zakona.

4. U podnesku od 13. travnja 2026. tužitelj navodi da se u odredbama Pravilnika o poslovanju Fonda kase uzajamne pomoći i kriterijima za dodjelu povratnih i bespovratnih potpora (dalje: Pravilnik) izrijekom ne navodi datum dospjelosti pojedine tražbine odnosno potpore, već to proizlazi prvenstveno iz članka 13. Pravilnika koji propisuje obračun iznosa režijskih troškova ovisno o rokovima povratka isplaćenih sredstava kao i članka 10. koji određuje minimalne i maksimalne rokove otplate povratne potpore. Kako se povratna potpora isplaćuje prema odobrenim rokovima, sukladno odredbama Pravilnika, a prema zahtjevu za pozajmicu iz Fonda kase uzajamne pomoći, dospjelost nužno nastupa protekom takvog roka za povrat sredstava.

5. U podnesku od 13. svibnja 2026. tuženik navodi da odredbe čl. 10. i čl. 13. Pravilnika ni na koji način ne reguliraju pitanje dospjelosti tražbine tužitelja te iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo pod kojim je uvjetima tuženiku plasirana pozajmica od strane tužitelja tj. nije vidljiva dospjelost tražbine kao osnovno pitanje obvezno-pravnog odnosa. Stoga je potrebno da se u takvim slučajevima, kada iz pravnog akta koji služi kao temelj reguliranja određenog odnosa stranaka (Pravilnika) nisu vidljivi uvjeti tog odnosa, svaki pojedinačni obvezno-pravni odnos regulira dodatnom odlukom kakve u konkretnom slučaju nije bilo pa tako nije razjašnjeno temeljem čega je utvrđeno dospijeće tražbine. Stoga tuženik i dalje ostaje kod svih istaknutih prigovora, kako prigovora zastare u smislu čl. 228. Zakona o obveznim odnosima, tako i prigovora da kartica člana – pozajmice nije vjerodostojna isprava temeljem koje sukladno Ovršnom zakonu vjerovnik može pokrenuti ovršni postupak radi naplate novčane tražbine, a koje su vjerodostojne isprave u Ovršnom zakonu taksativno navedene, poput računa, mjenica, čekova s protestom, izvadaka iz poslovnih knjiga ili obračuna kamata, a "kartica člana – pozajmice" ne može se svrstati niti u jednu od tih kategorija. Isto mora sadržavati točne podatke o dužniku, vjerovniku, iznosu i dospijeću tražbine.

6. U podnesku od 10. lipnja 2026. tužitelj navodi da tuženik ne obrazlaže zašto bi se u konkretnom slučaju radilo o trgovačkom ugovoru s obzirom na to da ukazuje na zastarni rok za ugovore o prometu, roba i usluga iz čl. 228. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da kartica člana tužitelja jasno predstavlja izvod iz poslovnih knjiga zajedno sa svim elementima koje tuženik navodi u postupku i to podatke za identifikaciju dužnika, vjerovnika, visinu i vrstu, novčani iznos te datum dospijeća duga. Navodi i da je u čl. 10. Pravilnika jasno navedeno kako se pozajmica odobrava na određeni rok, s čime je, kao i s ostalim odredbama Pravilnika, tuženik bio upoznat, a što je potvrdio potpisom zahtjeva za pozajmicu kako je to u njemu izričito navedeno. Suprotno navodima tuženika, ako neki dio obvezno-pravnog odnosa nije reguliran među strankama, primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, u ovom slučaju istekom roka za povrat pozajmice. Ukoliko tuženik osporava vjerodostojnu ispravu vezano uz visinu dugovanja, u mogućnosti je vezano za plaćanja izvršena sa svoje strane, a koja nisu ili su netočno evidentirana na kartici člana, dostaviti dokaz, a što tuženik nije učinio.

7. Na pripremnom ročištu 18. lipnja 2026. tuženik dodatno ističe da je iz kartice člana – pozajmice vidljivo da je posljednja uplata izvršena 4. rujna 2024., kao "otplata pozajmice ulogom" u iznosu od 1.406,92 EUR. Tu je uplatu, dakle, izvršio sam tužitelj. Iz iste kartice vidljivo je i da je tuženik posljednju uplatu izvršio 8. siječnja 2018. Po mišljenju tuženika tužitelj je sukladno odredbama ZOO trebao, kada je uočio izostanak uplate od strane tuženika, istog pozvati odmah na daljnje uplate ili pak postupiti sukladno Pravilniku od 19. veljače 2016. te preostalo dugovanje odmah naplatiti iz uloga, a ne čekati da za to prođe više od 4 i pol godine od posljednje uplate izvršene osobno po tuženiku. Naime, tuženik smatra da se u određenom poslovnom odnosu svaka strana treba ponašati tako da određenom radnjom kako toj strani, tako i drugom sudioniku pravnog posla eventualne štetne posljedice budu što manje, a što je i načelo postupanja prema ZOO. Očito je da se tužitelj tako nije ponašao, to tim više što je zakašnjelom transakcijom, na koju je bio ovlašten odredbama Pravilnika, samom tuženiku prouzročio štetu barem s osnova nastale zakonske zatezne kamate.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, dok je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za njegovim saslušanjem smatrajući da nije potrebno jer je predloženo radi utvrđenja nesporne okolnosti uplate od 4. rujna 2024., za koju i sam tužitelj navodi da se radi o uplati iz uloga koji je tuženik imao ušteđen u fondu, a ne o uplati od samog tuženika.

9. Temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Predmet spora je tužiteljeva tražbina s osnova pozajmice učinjene tuženiku s osnova kase uzajamne pomoći u iznosu od 2.309,34 EUR, koju tužitelj temelji na Pravilniku o poslovanju Fonda kase uzajamne pomoći i kriterijima za dodjelu povratnih i bespovratnih potpora od 19. veljače 2016. (dalje: Pravilnik).

11. Sporno je da li je ovaj postupak (inicijalno kao ovršni postupak) pokrenut temeljem vjerodostojne isprave odnosno je li "kartica člana – pozajmice" od 4. rujna 2024. (dalje: kartica člana) vjerodostojna isprava sukladno odredbama Ovršnog zakona te sadrži li sve elemente koje kao takva isprava mora sadržavati te je sporno je li nastupila zastara predmetne tražbine tužitelja.

12. Vezano uz tuženikove prigovore koji se tiču isprave temeljem koje je pokrenut ovaj postupak kao vjerodostojne isprave, napominje se da je odredbom čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ) propisano da je vjerodostojna isprava, prema ovom zakonu, račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Sukladno daljnjoj odredbi čl. 31. st. 2. OZ vjerodostojna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. Uvidom u ispravu naziva "kartica člana – pozajmice" od 4. rujna 2024. utvrđeno je da su u istoj naznačeni tužitelj i tuženik sa svojim podacima koji omogućavaju njihovu točnu identifikaciju (za tuženika je naznačen OIB i naznaka "PU Varaždinska"), nadalje naznačeno je da je izvršena isplata pozajmice na točno određeni račun dana 20. srpnja 2016. te je naznačen iznos pozajmice kao i naznaka njezinog dospijeća s danom 20. rujna 2019. Također su navedene pojedinačne uplate, njihovi datumi i mjeseci na koje se uplate odnose kao i otplata pozajmice ulogom s danom 4. rujna 2024. te u konačnici ukupan preostali iznos duga (2.309,34 EUR) te je isprava ovjerena pečatom i potpisom. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako se ova isprava, kako to navodi tužitelj, može smatrati izvatkom iz poslovnih knjiga kao vjerodostojnom ispravom iz čl. 31. st. 1. OZ te da je podobna za ovrhu budući da su u njoj naznačeni svi elementi navedeni u odredbi čl. 31. st. 2. OZ. Drugo je pitanje jesu li podaci o visini tražbine i njezinom dospijeću u istoj točno naznačeni, a što suprotna stranka može osporavati, pa kako se ne radi o javnoj ispravi u smislu čl. 230. st. 1. ZPP za koju vrijedi presumpcija istinitosti sadržaja odnosno onoga što se njoj potvrđuje i određuje, teret dokaza o osporenom sadržaju vjerodostojne isprave je na tužitelju.

13. Iako je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik navodio kako nije jasan pravni osnov za tužiteljevu tražbinu, nakon što se tužitelj o navedenom očitovao u svojim podnescima i na pripremnom ročištu te dostavio daljnju dokumentaciju, tuženik ne osporava da mu je od strane tužitelja iz Fonda kase uzajamne pomoći odobrena i isplaćena pozajmica, a što je utvrđeno i uvidom u Zahtjev za pozajmicu od 4. srpnja 2016. iz kojeg je vidljivo da je tužitelj zatražio pozajmicu u iznosu od 30.000,00 kn koja mu je 20. srpnja 2016. i odobrena u tom iznosu i to u 38 rata s datumom isplate pozajmice 20. srpnja 2016. Također je uvidom u potvrdu o izvršenom nalogu vidljivo da je 20. srpnja 2016. tužitelju na račun isplaćen iznos od 28.500,00 kn, pri čemu, kako je rečeno, tužitelj navodi da se razlika između odobrenog i isplaćenog iznosa pozajmice temelji na odredbama Pravilnika o režijskim doprinosima Fonda kase uzajamne pomoći, što tuženik tijekom postupka ne osporava, a isto proizlazi i iz odredbe čl. 13. st. 3. Pravilnika kojom je propisano obračunavanje režijskog doprinosa od 5% iznosa potpore neovisno o roku povratka.

14.1. Slijedom navedenog, u ovom je postupku relevantna odredba čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca.

14.2. Nadalje, s obzirom na prvenstveno istaknuti prigovor zastare te sporno pitanje primjene čl. 228. ZOO na koji se poziva tuženik, valja reći da je tom odredbom propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za 3 god ine. Prema tome, navedena odredba se, kako to jasno proizlazi iz njezine formulacije, primjenjuje kada su u pitanju trgovački ugovori o prometu robe i usluga odnosno takvi ugovori koje sklopi trgovac i osoba javnog prava. Stoga valja istaknuti da su sukladno čl. 14. st. 2. ZOO trgovački ugovori, prema ZOO, ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. U konkretnom se slučaju, međutim, ne radi o trgovačkom ugovoru, a ni o ugovoru sklopljenom između trgovca i osobe javnog prava, zbog čega po stavu ovoga suda, nema mjesta primjeni odredbe čl. 228. st. 1. ZOO i u njoj propisanog roka zastare od 3 godine. Nasuprot tome sud smatra kako u konkretnom slučaju, budući da se radi o ugovoru o zajmu za koji nije propisan poseban zastarni rok, valja primijeniti opći rok zastare od 5 godina u smislu čl. 225. ZOO . Također valja reći da se u konkretnom slučaju, po stavu ovoga suda, ne može primijeniti ni odredba čl. 226. st. 1. i st. 2. ZOO o zastarnom roku od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja za tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, a koji rok vrijedi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate što ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja, a to upravo iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o otplati anuiteta (kojima se otplaćuju glavnica i kamate), već se samo radi o obročnoj otplati glavnice bez kamata budući da iste nisu ugovorene.

14.3. Odredbom čl. 215. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze te je odredbom čl. 216. ZOO propisano da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. U čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine .

15. Između stranaka sporan je rok dospijeća tražbine od kojeg trenutka valja računati početak tijeka zastarnog roka. Odredbom čl. 10. st. 1. Pravilnika propisano je da se povratna potpora odobrava u pravilu na rok otplate od jednog do maksimalno pedeset mjeseci uz uvjet da iznos mjesečne rate u pravilu ne može biti ispod 500,00 kn, iz čega proizlazi kako se povratne potpore u smislu ovoga Pravilnika odobravaju uz mjesečnu otplatu rata. Nadalje, prema čl. 6. st. 2. Pravilnika tražitelji povratnih potpora podnose zahtjev za potporu na odgovarajućem obrascu potpisanom od strane tražitelja, pa je tako i tužitelj predmetnu pozajmicu ostvario temeljem zahtjeva za pozajmicu od 4. srpnja 2016., što isti nakon što je taj zahtjev dostavljen u spis niti ne osporava. U navedenom zahtjevu tražen je iznos pozajmice od 30.000,00 kn pri čemu je istaknut i "donos" u iznosu od 8.000,00 kn odnosno ukupni dug od 38.000,00 kn s naznakom od 38 rata te je upravo taj broj rata tužitelju i odobren. Slijedom navedenog, kako iz teksta čl. 10. st. 1. Pravilnika kao i samog zahtjeva proizlazi da se radi o mjesečnim ratama, sud utvrđuje da je time definiran i rok dospijeća predmetne pozajmice te uzevši u obzir da je ista tužitelju nedvojbeno isplaćena 20. srpnja 2016., utvrđuje da je u skladu s ugovorenim brojem mjesečnih rata rok dospijeća posljednjeg obroka tražbine tužitelja upravo onaj rok koji je naznačen na kartici člana odnosno 20. rujna 2019. Međutim, kod toga valja istaknuti da petogodišnji zastarni rok teče prvog sljedećeg dana od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka u smislu čl. 215. ZOO, a ne počinje teći za cjelokupnu nepodmirenu tražbinu s osnova svih neisplaćenih obroka tek od dospijeća posljednjeg obroka (takvo stajalište izraženo je i u sudskoj praksi npr. u odluci Županijskog suda u zagrebu broj Gž -3369/2018 od 15. prosinca 2020.). Slijedom navedenog, a kako je iz kartice člana vidljivo da je posljednja otplata pozajmice izvršena za mjesec prosinac 2017. odnosno da nije bilo uplata za obroke dospjele u periodu od siječnja 2018. do rujna 2019., uzevši u obzir petogodišnji zastarni rok za svaki od tih mjesečnih obroka, proizlazi da je do trenutka pokretanja ovog postupka (5. rujna 2024.) nastupila zastara za sve neisplaćene dospjele obroke osim eventualno za posljednji obrok za koji je navedeno dospijeće 20. rujna 2019. Međutim, valja reći da niti u tom dijelu posljednjeg dospjelog obroka sud nije mogao ocijeniti tužbeni zahtjev osnovanim iz razloga što tužitelj nije naveo koliki je iznos posljednjeg obroka dospjelog u rujnu 2019. Naime, u zahtjevu za pozajmicu navodi se samo da se dug otplaćuje u 38 rata, pri čemu se u tekstu odobrenja pozajmice navodi da se odobrava pozajmica u iznosu od 30.000,00 kn na 38 rata (bez definiranja pojedinog iznosa rate), a iznad tog teksta ručno je dopisan tekst u kojem se navodi "donos" u iznosu od 8.000,00 kn (pri čemu se u tom zahtjevu ne navodi o kakvom se iznosu radi, predstavlja li isto kakav raniji dug niti to tužitelj obrazlaže tijekom postupka) te se navodi "ukupni dug" od 38.000,00 kn i uz to "38 rata". Kad se navedeni podaci usporede s karticom člana vidljivo je da su prve dvije otplate pozajmice u kolovozu i rujnu 2016. izvršene u iznosu od 132,72 EUR (1.000,00 kn), a ostale mjesečne uplate vršene su u iznosima od po 66,36 EUR (500,00 kn), pa iz ovdje navedene dokumentacije nije bilo moguće točno utvrditi koji je iznos posljednjeg dospjelog obroka u rujnu 2019. Također, niti odredbama Pravilnika, a ni samim zahtjevom za pozajmicu nije definiran točan datum dospijeća obroka za pojedini mjesec, zbog čega nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi niti točan datum dospijeća posljednjeg obroka dospjelog u rujnu 2019. Stoga je primjenom pravila o teretu dokaza iz čl. 221.a u svezi s čl. 219. st. 1. ZPP sud utvrdio da tužitelj nije dokazao visinu i dospijeće navedenog posljednjeg obroka tražbine.

16. Slijedom navedenog, sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim zbog čega je na temelju čl. 451. st. 3. ZPP odlučio kao u točki I. izreke presude.

17.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, pa je tako tužitelj, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tuženiku naknaditi prouzročene parnične troškove.

17.2. Tuženiku su priznati troškovi sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi s PDV sukladno VPS i tbr. 11. toč. 1. te tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištima 13. ožujka 2026. i 18. lipnja 2026. s PDV, svakoga u iznosu od po 250,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife te sastava obrazloženog podneska od 13. svibnja 2026. s PDV u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat je i zatraženi trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u plaćenom iznosu od 34,78 EUR sukladno Tarifi sudskih pristojbi. Nije priznat trošak sastava podneska od 6. studenoga 2025. kojim tuženik dopunjuje navode prigovora protiv rješenja o ovrsi jer se radi o nepotrebnom trošku budući da je tuženik mogao sve relevantne navode iznijeti već u samom prigovoru.

17.3. Na taj način tuženiku su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 1.034,78 EUR, zbog čega je i odlučeno kao u točki II. izreke.

U Varaždinu 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza (čl. 348. st. 5. ZPP).

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćniku Marku Sinovčiću, odvjetniku iz Zagreba

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda TP i

ŽPŽ iz [adresa]