REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-6795/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica CHN, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, z.punomoćnika tužitelja Vinka Pivca, odvjetnika u Zagrebu te z. punomoćnice tuženice Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice u Zagrebu, 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206514511/06 sklopljenog 2. svibnja 2006. između tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje:

- u čl.2. glase: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 115.000,00 CHF (slovima: stopetnaest tisuća CHF) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., ..., interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.'',

-u čl.7. glase: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 874,45 CHF (slovima: osamstosedamdesetčetiri i 45/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.''

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.484,28 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 5.324,94 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se predlaže utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe čl.2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206514511/06 sklopljenog 2. svibnja 2006. između tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi: "..koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50 % godišnje (slovima: četiri cijela i 50/100 posto)..",

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 18.422,44 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, kao i dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 5.484,28 EUR za razdoblje od 30. prosinca 2015. do 13. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je s tuženicom, kao kreditorom, zaključio 2. svibnja 2006. ugovor kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je u čl.2. i čl.7. tog ugovora određena njegova obveza platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženice, time da je početna kamatna stopa iznosila 4,50%, dok je u čl.1. i čl.7. ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, da su odredbe tog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom kreditora o kojoj se nije pregovaralo i valutnoj klauzuli u CHF ništetne s obzirom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P- 1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj:Pž- 7129/2013 te 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017 u vezi s čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje:ZZP/03), čl.96-97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13), slijedom čega on ima pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na iznose koje bi tuženici bio dužan platiti do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita, da se provedbom konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru od 28. prosinca 2015. (dalje: Dodatak) prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje: ZIDZPK/15), s učinkom d 30. prosinca 2015., on ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredaba ugovora, niti sklapanje istog predstavlja kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, da je tuženica tijekom otplate kredita primjenom valutne klauzule CHF i povećavanjem kamatne stope njemu nezakonito obračunavala kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka te da je na taj način svaki mjesec do konverzije preplatio 116.930,62 kn s naslova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a isto mu je tako nezakonito više obračunata glavnica u iznosu 128.964,37 kn, pa kako mu je na dan konverzije izvršen otpis preostale glavnice u iznosu 101.954,39 kn, to tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tuženici nalaže da mu isplati iznos od 143.940,60 kn (19.104,20 EUR) na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i povećanja kamatne stope te razlike u glavnici, sve sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate, pobliže opisano u tužbi.

1.1. U podnesku od 14. prosinca 2024. tužitelj preinačuje tužbu isticanjem dodatnog zahtjeva pobliže opisanog u stavku I. i III. izreke presude, a isto tako djelomično mijenja istovjetnost sporednog zahtjeva – zateznih kamata na način da na iznos od 19.104,20 EUR sada traži zateznu kamatu od 30. prosinca 2015. do isplate i uglavničuje kamatu za razdoblje od plaćanja svakog preplaćenog iznosa s naslova valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope do konverzije te po toj osnovi traži 5.731,26 EUR sa kamatama od konverzije 30. prosinca 2015. do isplate.

1.2. U podnesku od 27. listopada 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tuženici nalaže da mu s osnova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uslijed otplate kredita do konverzije (15.289,16 EUR) i više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije (3.133,28 EUR) isplati ukupan iznos od 18.422,44 EUR sa kamatama od 30. prosinca 2015. do isplate, a s naslova zateznih kamata na preplaćene iznose do konverzije iznos od 5.484,28 EUR s pripadajućom kamatom od 30. prosinca 2015. do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da je predmetni kredit konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15, da su sve tužiteljeve uplate tom prilikom uzete u obzir i iskorištene te da je tužitelj konverzijom izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor s valutom EUR.

2.1. U tijeku prethodnog postupka tuženica ističe protivljenje preinaci tužbe iz podneska od 14. prosinca 2024. i prigovor zastare. Također navodi da je zahtjev za isplatu uglavničenih kamata protivan načelu zabrane anatocizma, da potrošač koji je prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenog po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, smatra da tužitelj nije dokazao svoj pravni položaj potrošača i predlaže da se u svakom slučaju uzme u obzir preplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije, kao i tzv. negativne razlike.

2.2. U konačnici tuženica ističe protivljenje preinaci tužbe prema podnesku od 27. listopada 2025., kao i prigovor zastare na sve iznose koji bi proizašli iz zatraženog.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 2. svibnja 2006., Dodatak i financijsku dokumentaciju, proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. O protivljenju tuženice preinaci tužbe prema sadržaju podneska od 14. prosinca 2024. odlučeno je rješenjem od 12. lipnja 2025. na način da je ista dopuštena, temeljem čl.190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), dok je djelomična preinaka tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva glede kamata na pojedine iznose prema podnesku od 27. listopada 2025. dopuštena rješenjem od 3. lipnja 2026. jer je takav zahtjev postavljen nakon nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega se radi o situaciji iz čl.190.st.2. ZPP-a.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 2. svibnja 2006. ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti od 115.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz obavezu vraćanja uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama (čl.1)., time da je tužitelj dužan tuženici platiti kredit "u anuitetima iznos od 115.000,00 (slovima: stopetnaest tisuća CHF) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50 % godišnje (slovima: četiri cijela i 50/100 posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.'' (čl.2.), u roku 15 godina (čl.3.) te "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 874,45 CHF (slovima: osamstosedamdesetčetiri i 45/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.'' (čl.7.),

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 28. prosinca 2015. Dodatak prema odredbama ZIDZPK/15 te je istim na dan 30. rujan 2015. utvrđena neotplaćena glavnica kredita u iznosu 51.896,29 CHF (čl.4.) odnosno nedospjela glavnica kredita u EUR je utvrđena u iznosu 33.847,84 EUR (čl.8.),

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti i datum dospijeća/plaćanja istih.

6. U odnosu na prigovore tuženice prvenstveno valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženici omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženica na odlučne okolnosti nije predlagala personalne dokaze.

6.4. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je ugovor sastavila banka, nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje odredbe istog, nije se mogao "cjenkati", nije mu dana nikakva projekcija kretanja tečaja CHF, niti objašnjeni kakvi rizici i o čemu ovisi promjena kamatne stope, da se za CHF odlučio s obzirom na savjet djelatnice u banci, kao najpovoljnijem proizvodu na tržištu, da je sta stvar bila i s konverzijom, da je kredit iskoristio za kupnju stana u kojem čitavo vrijeme živi, da mu je to bio prvi kredit i nije imao iskustva u bankarskom sektoru, da mu je rata narasla sa 4.000,00 kn na oko 6.300,00 kn i da je znao da se to može desiti kredit ne bi uzimao, da mu kod javnog bilježnika nije nešto posebno objašnjeno, on je znao da ima valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali je mislio da su promjene moguće u skladu sa zakonom odnosno nije mu rečeno da može nastati veća razlika, već da se CHF stabilna valuta i da nema razloga za brigu, da promjenjiva kamatna stopa, po njegovom mišljenju, znači da se ne može mijenjati fiksni dio, već samo onaj promjenjivi, ali bankara nije pitao kako se to može mijenjati jer tada to nije niti znao, a ista je stvar bila i s valutnom klauzulom, da se ne sjeća da li je bilo moguće u ono vrijeme uzeti kredit s fiksnom kamatnom stopom i čini mu se da nije bilo kredita u kn, već samo valutna klauzula u EUR i CHF te da izračunu konverzije u matematičkom smislu nije prigovarao.

6.5. S obzirom na prihvaćeni iskaz tužitelja i dokumentaciju u koju je izvršen uvid sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupila drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestila o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Isto tako nalazi da tužitelj ima status potrošača odnosno da tuženica, na kojoj je teret dokaza u tom smislu, nije uspjela dokazati da eventualno ne bi bio potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

6.5.1. Tuženica, kao trgovac koji je unaprijed pripremio ugovor o kreditu od 2. svibnja 2006., očito kao tipski ugovor, bila je dužna maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njezinim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženice je bilo superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je bila dužna tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju svih odredaba ugovora, pa tako i onih koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina njegove buduće mjesečne obveze. Ističe se i to da nije dovoljno da je određena odredba potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mogućeg načina promjene visine njegove mjesečne obveze tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

6.6. Slijedom navedenog za zaključiti je da u konkretnom slučaju valja primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 2. svibnja n2006. u dijelu na koji tužitelj upire – odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, sve temeljem čl. 81., čl.82. i čl.90. ZZP/03, čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29;), čl. 3-4., čl. 269. i čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, 146/25; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

6.7. Dio tužbenog zahtjeva sadržaja pobliže opisanog u stavku III. izreke presude valjalo je, s druge strane, odbiti kao neosnovan jer nema mjesta zaključku da bi bila neodređena, nepoštena odnosno ništetna odredba ugovora kojom je jasno određena visina redovne kamatne stope, u odnosu na koju i sam tužitelj veže svoj zahtjev navodeći da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na one koje bi bio dužan platiti da se od početka primjenjivala upravo ta, početno ugovorena kamatna stopa.

7. U odnosu na pitanje pravnog interesa tužitelja za predmetni zahtjev valja uputiti na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu potrošač ima pravni interes i ovlašten je tvrditi da su ništetne pojedine odrede ugovora o kreditu koji je kasnije konvertiran kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualno pravo koja mu pripada u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva. Stoga bi tužitelju, u skladu s čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO-a pripadalo pravo potraživati potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njegovu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećen u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka s pisanim očitovanjem, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi slijedeće:

-razlika s osnove promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu iznosi 3.643,13 EUR, dok razlika s osnove valutne klauzule u odnosu na početni tečaj iznosi 11.646,03 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika vidljivi u tablicama na l.155. do 157. spisa,

-zatezne kamate na više plaćene razlike anuitetima s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do 30. prosinca 2015. iznose 5.484,28 EUR, pobliže navedeno u tablici na l.160. do161. spisa,

-preostala glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 32.546,91 EUR (248.457,68 kn), dok preostala glavnica prema početnom otplatnom planu iznosi 48.200,34 CF (224.849,96 kn), slijedom čega 248.457,68 kn umanjeno za 224.849,96 kn daje rezultat od 23.607,72 kn (3.133,28 EUR),

-preplata iznosi 4.163,34 EUR (tablica na l.159. spisa),

-tzv. negativna razlika s osnove promjene tečaja iznosi 442,56 EUR (tablica na l.158. spisa).

8.1 Dakle, konverzijom kredita u EUR je utvrđena preostala glavnica u iznosu 32.546,91 EUR (248.457,68 kn), međutim preostala neotplaćena glavnica u kn, po početno ugovorenim uvjetima, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iznosila je 224.849,96 kn, dakle, bila je manja od one kako ju je utvrdila tuženica izračunom konverzije, i to za 23.607,72 kn (3.133,28 EUR).

9. Međutim, iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2026. broj:Rev-457/2025-21 proizlazi da potrošač - korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja osnovnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita 30. rujna 2015. i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

10. S obzirom na gore navedeno valja dodati da vjerovnik i dužnik, prema čl. 19.b i čl. 19.c ZID ZPK/15, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR, s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

10.1. Stranke su 28. prosinca 2015. zaključile Dodatak prema odredbama ZIDZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, pa je cjelokupan iznos koji je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u EUR. S obzirom da je cjelokupni iznos svih uplata koje je tužitelj izvršio do datuma konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po EUR kreditu, to nije preostao nikakav iznos preplate koji bi se u ovome postupku tužitelju mogao vratiti. Naime, tuženica je na temelju čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, a to uključuje i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka, nije sada u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

10.2. Također valja istaći da nije moguće da je kredit u EUR trebalo zatvoriti i u većem dijelu od onoga kako je obračunato, jer je obračun proveden u skladu s metodologijom i postupkom propisanim odredbama ZID ZPK/15, koji je propis prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, u tom je postupku ZID ZPK/15 odlukom od 4. travnja 2017. ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvaćen prijedlog većeg broja predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske jer da u opisanim okolnostima ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Kako su stranke Dodatak sklopile na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, to valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

10.3. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZID ZPK/15 i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

10.4. Sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK/15, tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom u odnosu na glavnicu.

10.5. Sklapanjem Dodatka na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora putem korištenja uplata potrošača (tužitelja) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u, koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj, kao korisnik kredita, slobodno pristao.

10.6. Kako je tražbina tužitelja za povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu podmirena, kako je to pobliže prethodno navedeno, to je tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu glavnice po osnovi preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF odnosno razlike u glavnici iz osnovnog ugovora, s pripadajućom kamatom, valjalo odbiti i odlučiti kao u stavku IV. izreke presude

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. S tim u svezi napominje se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći 13. lipnja 2014. po pitanju promjenjive kamatne stope odnosno 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, pa kako je tužitelj tužbu podnio 11. lipnja 2019. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

11.2. Tuženica je prigovor zastare istaknula i u odnosu na zahtjeve tužitelja iz podnesaka od 14. prosinca 2024. i 27. listopada 2025. pa u tom pravcu valja napomenuti da se iznos stečen bez osnove ima promatrati u svojoj ukupnosti, a ne pojedinim iznosima od kojih se glavnica sastoji i stoga nema mjesta isticanju niti računanju zastare po tim dijelovima. Osim toga, u konkretnom je predmetu odlučan datum podnošenja tužbe jer je za nastup zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je određen činjeničnom osnovom. Kako je tužitelj u navedenim podnescima temeljem iste činjenične osnove zahtijevao isplatu točno određenog iznosa, a zatezne su kamate tražene od samog početka postupka i to od njihova dospijeća do isplate, to nema mjesta zaključku da bi se promijenila istovjetnost zahtjeva (tako i Županijski sud u Zagrebu, Gž-1971/22 od 3. siječnja 2022.), slijedom čega je neosnovan i taj prigovor zastare.

12. U odnosu na preostali dio zahtjeva i to zatezne kamate koje tužitelj potražuje po osnovi čl.1111. ZOO-a, i to za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog obroka kredita do konverzije, upućuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2026. broj:Rev-457/2025-21.

12.1. S obzirom da zatezne kamate nisu bile obuhvaćene obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nisu uključene niti u iznose koje snose potrošači, to je opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općih odredaba ZOO-a.

12.2. Dakle, tuženica je u obvezi isplatiti nepodmirene zatezne kamata na pojedinačne iznose obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO-a i to u iznosu 5.484,28 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u stavku II. izreke presude. Na taj iznos tužitelju pripada i zatezna kamata od dana kada je zahtjev istaknut (uglavničena kamata), tj. od 14. prosinca 2024., u skladu s čl.31.st.2. ZOO., dok je preostali dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2015. do 13. prosinca 2024. valjalo odbiti kao neosnovan (stavak. IV. izreke presude).

13. Po pitanju tzv. negativne razlike napominje se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženica niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka u tom smislu i tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primio / stekao, to nema niti obveze vraćanja odnosno uračunavanja te razlike u konačan iznos.

13.1. Ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023. broj:Rev-549/2023.

14. U odnosu na troškove postupka ističe se da bi odmjeravanje istih prema uspjehu u parnici, s obzirom da se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi takva odluka o trošku bila bi prekomjeran teret za tužitelja, kao potrošača, koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva bi odluka dovela do ograničenja koje umanjuje bit prava potrošača na pristup sudu i mogla bi ga odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C- 224/19 i C-259/19).

14.1. Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužitelj sa zahtjevom za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Međutim u situaciji kada tužitelj postavlja kondikcijski zahtjev jer je tuženik u sporni ugovor o kreditu, bez pregovaranja, unio nepoštene ugovorne odredbe, a s obzirom na vrijednost predmeta spora, to bi troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i oni koje bi morao platiti tuženiku bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom ugovoru. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl.1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne Novine" 18/97, 6/99,14/02,13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, kao rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. prosinca 2013. i Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz odluke Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o sporovima kakav je predmetni - osnovanost kondicijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 - postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

14.2. Stoga se odluka o troškovima postupka temelji na čl. 154.st.5. ZPP-a, a isti je odmjeren u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 24. rujna 2019., 14. prosinca 2024., 10. siječnja 2025. i 27. listopada 2025. te pristup na ročišta 12. lipnja 2025. i 3. lipnja 2025. po 500,00 EUR, za sastav podneska od 25. svibnja 2026. iznos od 250,00 EUR (Tbr.8/3), uz pdv u iznosu 937,50 EUR, trošak vještačenja u iznosu 400,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 237,44 EUR – sveukupno 5.324,94 EUR, uz pripadajuću kamatu temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. srpnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka