Poslovni broj: P-791/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, protiv tuženice ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Andrijani Kalić Boroje, odvjetnici u Zagrebu, radi predaje u posjed, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tuženice, 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženici ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], predati tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u posjed nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], površine 1198 m², [adresa], stambena zgrada, [adresa], 4, 6, 8 i 10, suvlasnički dio s neodređenim omjerom, etažno vlasništvo E-1, stan u visokom prizemlju površine 25,43 m², na adresi [adresa], koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka, uz zateznu kamatu koja teče od donošenja presude, pa do isplate po stopi određenoj u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u roku 15 dana."

II) Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.031,25 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. I. tužiteljica navodi da je vlasnica stana u visokom prizemlju površine 25,43 m² na adresi [adresa] u [adresa], upisanog kao etažno vlasništvo E -1 u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tvrdi da tuženica stan koristi bez pravne osnove te da su ispunjene pretpostavke iz članaka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za predaju stana vlasniku. Ističe da je tuženica sudjelovala u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora Z-3663/2018, u kojem nije dokazala osnovu za upis svojega vlasništva, nakon čega je kao vlasnica upisana Republika Hrvatska. Tužba je prvotno podnesena i radi isplate naknade za korištenje predmetnog stana u iznosu od 3.063,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. II. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. tijekom postupka povukao je tužbu u odnosu na novčani zahtjev jer je tuženica u prosincu 2024. podmirila utuženo potraživanje u cijelosti. U tom je dijelu utvrđeno povlačenje tužbe, dok je I. tužiteljica ostala kod zahtjeva za predaju stana u posjed.

2. Tuženica se protivila zahtjevu. U odgovoru na tužbu najprije je tvrdila da je vlasništvo stekla dosjelošću, navodeći da stan samostalno, mirno i pošteno posjeduje od 1991. godine. Tvrdila je da joj je ranija korisnica stana FA, odnosno CA, predala stan i obećala da će joj pripasti nakon njezine smrti. Podredno je istaknula da stan predstavlja njezin jedini dom, da u njemu živi više od trideset godina, da nema druge nekretnine ni imovine, da živi od niske mirovine i da bi iseljenjem ostala bez mogućnosti stanovanja. Tuženica je tijekom postupka u cijelosti podmirila obračunatu naknadu za korištenje stana te nastavila podmirivati naknadu i troškove njegova korištenja. Smatra da u okolnostima konkretnog slučaja zahtjev za iseljenje predstavlja nerazmjerno miješanje u njezino pravo na poštovanje doma iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na ročištu 20. veljače 2026. je izjavila da povlači prigovor vlasništva i da tuženica nije stekla vlasništvo dosjelošću jer nisu ispunjene pretpostavke kvalificiranog posjeda.

3. Sud je pročitao zemljišnoknjižni izvadak (list 5-16), zapisnik Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda od 16. ožujka 2018. (list 17-23), Zapisnik o izvršenom očevidu nekretnine od 1. veljače 2022. (list 24), dopisi tuženice (list 25-27), dopisi Državnih nekretnina d.o.o. (list 28-35,38), izvod otvorenih stavaka (list 36-37,42-43), karticu partnera (list 39-41), Odluku od 20. siječnja 2021. (list 44-46), zapisnik od 4. siječnja 2021. (list 47), dopis upućen u mirnom postupku (list 48-57), uvjerenje o prebivalištu (list 65), rješenje Hrvatskih voda (list 66-68), dopis HEP-a (list 73), e-mail Vodoopskrbe i odvodnje (list 74-77), račune (list 79-81), promet po računu za tuženicu (list 187) te je izveo dokaze saslušanjem HA, MA, SA i BA i tuženice. Izvršena je i provjera imovine tuženice u raspoloživim službenim evidencijama. Pretragom zemljišnih knjiga i katastra nisu pronađene nekretnine upisane na ime tuženice, pretragom evidencije Središnjeg klirinškog depozitarnog društva nisu pronađeni vrijednosni papiri, dok provjerom evidencije Ministarstva unutarnjih poslova nisu pronađena vozila u njezinu vlasništvu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske, kao vlasnice predmetnog stana, da joj tuženica preda stan u posjed slobodan od osoba i stvari.

6. Među strankama nije sporno da je Republika Hrvatska upisana kao vlasnica predmetnog stana površine 25,43 m² na adresi [adresa], da se tuženica nalazi u neposrednom posjedu stana, da tuženica u stanu neprekidno živi najmanje od 1991., odnosno da od 17. veljače 1993. na toj adresi ima prijavljeno prebivalište, da tuženica nema ugovor o najmu, ugovor o korištenju, odluku o dodjeli stana ni drugu ispravu iz koje bi proizlazilo njezino pravo na posjed prema vlasniku, da je ranija korisnica stana CA, odnosno FA, na stanu imala stanarsko pravo, ali nije bila njegova vlasnica, da tuženica nema druge nekretnine, vozila ni vrijednosne papire, da živi od mirovine od približno 400,00 EUR i koristi pravo iz sustava socijalne skrbi, da je u cijelosti podmirila ranije dugovanje na ime naknade za korištenje stana, da redovito podmiruje troškove električne energije, vode, grijanja, pričuve, komunalne naknade i druge režijske troškove povezane sa stanom.

7. Između stranaka je sporno ima li tuženica pravni temelj koji bi je prema pravilima stvarnog prava ovlašćivao odbiti predaju stana vlasniku.

8. Sud prihvaća iskaz tuženice u dijelu u kojem je navela da se u predmetni stan uselila početkom devedesetih godina, da je u njemu najprije živjela s kćeri, a potom sama, da redovito plaća režijske troškove, da nema drugu imovinu te da od svoje mirovine nije u mogućnosti kupiti ili unajmiti drugi odgovarajući stan. Taj dio njezina iskaza potvrđen je uvjerenjem o prebivalištu, službenim provjerama imovine te iskazima svjedokinja MA, SA i BA. Tuženica je uvjerljivo i životno obrazložila da je predmetni stan jedino mjesto u kojem je tijekom više od tri desetljeća organizirala svoj osobni i obiteljski život. Sud, međutim, ne prihvaća kao dokazanu tvrdnju tuženice da joj je FA darovala stan ili s njom sklopila ugovor prema kojem bi tuženica nakon njezine smrti stekla stan. Tuženica nije predočila ugovor, izjavu, oporuku ni drugu ispravu kojom bi se potvrdio takav pravni posao. Sama je iskazala da navodnu izjavu više nema, da se ne sjeća njezina sadržaja niti načina na koji je režijske troškove prenijela na svoje ime. Njezini navodi o uzdržavanju FA nisu potvrđeni drugim neposrednim dokazima.

9. Iskaze svjedoka JA i HA sud prihvaća kao vjerodostojne u dijelu koji se odnosi na pravni i obiteljski položaj FA. Oboje su bili blisko povezani s njom, redovito su je posjećivali te su suglasno iskazali da je FA imala stanarsko pravo, da se o njoj brinula obitelj te da im tuženica nije bila poznata. Njihovi su iskazi jasni, međusobno podudarni i zasnovani na neposrednom iskustvu. Isti ne dovode u pitanje činjenicu da se tuženica nakon Ilonkine smrti uselila u stan i nastavila ga koristiti, ali dovode u pitanje tvrdnju da je između FA i tuženice postojao ugovor o uzdržavanju ili darovanju koji bi tuženici dao pravo na stjecanje vlasništva. Iskaz svjedokinje SA sud prihvaća u dijelu u kojem je potvrdila da je 1991. godine pomagala tuženici pri useljenju, da je tuženica tada imala ključeve stana i da stan prilikom useljenja nije bio zapečaćen. Svjedokinja nije imala neposrednih saznanja o pravnoj osnovi korištenja stana, pa njezin iskaz ne dokazuje darovanje ni drugi pravni posao.

10. Iskaz svjedokinje MA potvrđuje da su tuženica i njezina kći već početkom devedesetih godina živjele u predmetnom stanu te da tijekom dugog razdoblja nitko od njih nije tražio njegovo napuštanje. Ni ta svjedokinja nije imala saznanja o pravnoj osnovi posjeda.

11. Iskaz BA, kćeri tuženice, sud prihvaća u dijelu u kojem potvrđuje dugotrajno stanovanje u predmetnom stanu, obiteljske okolnosti koje su prethodile useljenju te sadašnje imovinske prilike tuženice. Svjedokinja je otvoreno navela da ne poznaje FA i da joj nisu poznate okolnosti pod kojima je njezina majka dobila ključeve i ušla u stan, zbog čega njezin iskaz ne može biti dokaz postojanja valjanog pravnog posla.

12. Prema članku 161. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17- dalje: ZVDSP) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda posjed te stvari. Prema članku 162. stavku 1. istog Zakona vlasnik mora dokazati svoje vlasništvo i činjenicu da se stvar nalazi u posjedu tuženika. I. tužiteljica dokazala je da je vlasnica predmetnog stana i da se stan nalazi u posjedu tuženice. Tuženica nije dokazala pravo na posjed u smislu članka 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

13. Promatra li se spor isključivo prema pravilima stvarnog prava, bile bi ostvarene pretpostavke za predaju stana vlasniku.

14. Međutim, u slučaju kada vlasnički zahtjev osobe javnog prava dovodi do iseljenja fizičke osobe iz prostora koji predstavlja njezin dom, sud nije ovlašten svoju ocjenu ograničiti samo na postojanje prava vlasništva i nepostojanje formalnog prava tuženice na posjed. Sud je dužan ispitati i razmjernost miješanja u pravo na dom zajamčeno člankom 8. Konvencije. Pritom se test razmjernosti provodi pomoću 3 eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano.

Ta pitanja su: 1. je li miješanje utemeljeno na zakonu?

2. Je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja?

3. Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?

15. Prethodno je trebalo ocijeniti da li predmetna nekretnina predstavlja dom tuženice jer postoji bliska i trajna veza s tim prostorom. Pritom, za ocjenu je li taj prostor njen dom nije odlučno da li se isti s njime koristi zakonito ili ne, a što proizlazi iz dosadašnje prakse Europskog suda za ljudska prava.

16. Tuženica u predmetnom stanu živi od početka devedesetih godina. U njemu je odgajala kćer, u njemu ima prijavljeno prebivalište od 1993., redovito podmiruje troškove i ondje se nalazi cjelokupno središte njezina privatnog i osobnog života. Takva veza, koja traje više od tri desetljeća, nedvojbeno je dovoljna i trajna da se predmetni stan smatra domom tuženice u smislu članka 8. Konvencije. Nalog kojim bi tuženici bilo određeno iseljenje i predaja stana slobodnog od osoba i stvari predstavljao bi miješanje u njezino pravo na poštovanje doma, neovisno o tome što tuženica nema valjanu pravnu osnovu za posjed

17. Što se tiče pitanja je li miješanje utemeljeno na zakonu odgovor je potvrdan jer proizlazi iz prava vlasnika na povrat stvari iz članka 161. ZVDSP-a.

18. Zaštita prava vlasništva, zakonito upravljanje državnom imovinom i omogućavanje državi da svojim stanovima raspolaže u skladu s njihovom namjenom načelno predstavljaju legitiman cilj, koji se može podvesti pod zaštitu prava drugih i gospodarsku dobrobit zemlje iz članka 8. stavka 2. Konvencije. Stoga se i na drugo pitanje testa razmjernosti načelno odgovara potvrdno.

19. Na treće i odlučno pitanje je li iseljenje nužno u demokratskom društvu i razmjerno legitimnom cilju sud odgovara negativno.

20. Miješanje u pravo na dom može se smatrati nužnim samo ako odgovara neodgodivoj društvenoj potrebi i ako je uspostavljena pravična ravnoteža između cilja kojem se teži i posljedica koje mjera proizvodi za osobu koja se iseljava. I. tužiteljica tijekom postupka nije iznijela konkretne činjenice zbog kojih joj je predmetni stan potreban upravo sada, niti je navela u koju ga svrhu nakon iseljenja tuženice namjerava koristiti. Nije navedeno da je stan potreban za smještaj određene osobe, za provedbu posebnog programa stambenog zbrinjavanja, za službene potrebe, prodaju, obnovu ili drugi konkretni javni interes. Nije dokazano ni postojanje hitne ili neodgodive društvene potrebe da se upravo tuženicu iseli iz stana u kojem živi više od trideset godina. Sama činjenica vlasništva i opći interes urednog upravljanja državnom imovinom nisu bez značenja, ali u okolnostima konkretnog slučaja nisu dovoljni da bi opravdali najtežu moguću posljedicu za tuženicu – gubitak njezina jedinog doma. Nasuprot općenito postavljenom interesu I. tužiteljice stoje konkretne i teške osobne okolnosti tuženice. Tuženica je osoba starije životne dobi, nema nikakvu nekretninu, vozilo, vrijednosne papire ni drugu značajniju imovinu. Živi od mirovine u iznosu od približno 400,00 EUR te koristi pravo iz sustava socijalne skrbi. S obzirom na visinu njezinih primanja i uobičajene troškove života, razumno je zaključiti da tuženica objektivno nije sposobna kupiti drugi stan, niti na tržištu dugotrajno financirati najam odgovarajućeg stambenog prostora. Njezina kći živi u [adresa] u podstanarskom stanu. Premda suprug kćeri ima stan, u njemu živi njegov brat, a tuženica nema nikakvo pravo raspolaganja tom nekretninom. Nije dokazano da joj kći ili druge osobe mogu osigurati trajan alternativni smještaj. Iseljenjem bi tuženica bila izložena stvarnom i neposrednom riziku beskućništva pa bi posljedice iseljenja za tuženicu bile iznimno teške i teško popravljive, dok tužiteljica nije dokazala konkretnu štetu koja joj nastaje zbog toga što tuženica nastavlja stanovati u stanu uz podmirivanje naknade i svih režijskih troškova. Sud je uzeo u obzir da je tuženica u cijelosti podmirila ranije dugovanje za korištenje stana, da nastavlja podmirivati naknadu i da uredno snosi troškove električne energije, vode, grijanja, pričuve i ostalih režija. Stan se koristi za stanovanje, dakle u skladu s njegovom osnovnom namjenom, a nije utvrđeno da ga tuženica oštećuje, daje trećima u korištenje ili koristi radi ostvarivanja zarade. Legitiman interes I. tužiteljice u okolnostima konkretnog slučaja može se, barem u postojećem trenutku, ostvarivati blažim mjerama od prisilnog iseljenja, osobito nastavkom naplate odgovarajuće naknade za korištenje i uređenjem statusa tuženice u postupku pred tijelima nadležnim za upravljanje državnom imovinom ili stambeno zbrinjavanje.

21. U takvim okolnostima pravo tuženice na poštovanje doma preteže nad konkretnim interesom tužiteljice da joj se stan odmah preda u posjed.

22. Sud zaključuje da je zahtjev tužiteljice za predaju stana utemeljen na pravu vlasništva i odredbi članka 161. ZVDSP-a usmjeren načelno legitimnom cilju zaštite vlasništva i upravljanja državnom imovinom, ali da u konkretnim okolnostima nije nužan u demokratskom društvu niti je razmjeran cilju koji se želi postići.

23. Stoga je, primjenom članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju stana odbijen kao u točki I. izreke.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i 155. ZPP. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora (1.327,00 EUR) i troškovniku tuženice, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

25. Tuženici je dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.031,25 EUR, a isti se sastoji od sastava odgovora na tužbu u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7/1), zastupanja na ročištu 9. siječnja 2025. u iznosu od 37,5 bodova (Tbr. 9/2), ročišta 13. siječnja 2025., 13. veljače 2026. i 2. srpnja 2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9/1) i sastava podneska od 27. kolovoza 2025. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8/1), uvećano za PDV.

25.1. Tuženici nije priznat trošak sastava podneska od 29. veljače 2024. budući je svu dokumentaciju trebala dostaviti uz tužbu i 3. siječnja 2025. budući je zamjeničku punomoć mogla dostaviti na ročištu.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. srpnja 2026.

Sudac:

Nives Grubišić Đogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi županijskom sudu putem ovoga suda.

DNA:

- ODO Novi Zagreb na broj P-DO-50/2023

- pun. tuženice