Poslovni broj: Pr-7/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji toga suda Zorani Matešić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republika Hrvatska-Ministarstvo obrane, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko- upravnom odjelu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 12. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženice, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. ZPP-a, 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj-Ministarstvu obrane, OIB:52634238587 da tužitelju NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da na ime neiskorištene dnevne stanke u utuženom razdoblju od 25. rujna 2013. do 25. rujna 2018. isplati iznos od 2.367,42 eura bruto uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana i to na:

• na ime potraživanja s osnova neiskorištene dnevne stanke kod rada duljeg od 8 sati dnevno

- na iznos od 84,60 eura od 16. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,62 eura od 16. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 5,79 eura od 16. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 22,81 eura od 16. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 100,83 eura od 16. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 103,11 eura od 16. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 91,65 eura od 16. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 96,03 eura od 16. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 22,91 eura od 16. srpnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 60,28 eura od 16. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 66,02 eura od 16. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 45,83 eura od 16. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 28,64 eura od 16. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 18,01 eura od 16. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 43,84 eura od 16. siječnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 48,01 eura od 16. veljače 2016. pa do isplate,

- na iznos od 96,47 eura od 16. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 44,04 eura od 16. travnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 48,24 eura od 16. svibnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 92,08 eura od 16. lipnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 48,24 eura od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 88,07 eura od 16. rujna 2016. pa do isplate,

- na iznos od 28,77 eura od 16. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 67,39 eura od 16. studenog 2016. pa do isplate,

- na iznos od 46,78 eura od 16. siječnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 47,73 eura od 16. veljače 2017. pa do isplate,

- na iznos od 52,73 eura od 16. ožujka 2017. pa do isplate,

- na iznos od 52,73 eura od 16. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 5,73 eura od 16. lipnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 47,94 eura od 16. srpnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 12,57 eura od 16. kolovoza 2017. pa do isplate,

- na iznos od 105,24 eura od 16. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 83,25 eura od 16. listopada 2017. pa do isplate,

- na iznos od 55,01 eura od 16. studenog 2017. pa do isplate,

- na iznos od 43,64 eura od 16. prosinca 2017. pa do isplate,

- na iznos od 52,25 eura od 16. siječnja 2018. pa do isplate

- na iznos od 89,45 eura od 16. veljače 2018. pa do isplate,

- na iznos od 61,99 eura od 16. ožujka 2018. pa do isplate,

- na iznos od 50,11 eura od 16. travnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 6,56 eura od 16. svibnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 23,96 eura od 16. lipnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 85,29 eura od 16. srpnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 6,26 eura od 16. kolovoza 2018. pa do isplate,

- na iznos od 47,92 eura od 16. rujna 2018. pa do isplate,

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime razlike naknade za dežurstvo unutarnje službe isplati ukupan iznos od 442,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim : na iznos od 226,86 eura od 16. veljače 2015. pa do isplate, na iznos od 144,04 eura od 16. svibnja 2015. pa do isplate, na iznos od 71,88 eura od 16. kolovoza 2018. pa do isplate osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći.

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj-Ministarstvu obrane, da tužitelju NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.320,71 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 17. srpnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je djelatna vojna osoba, zaposlena kod tuženice, a sjedište zapovjedništva njegove ustrojstvene jedinice je u Velikoj Buni. Redovno radno vrijeme zaposlenicima tuženice u pravilu traje od 8-16 sati, a odvija se kroz 5 radnih dana. Pored redovnog rada od 40 sati tjedno, tužitelj do dva puta mjesečno po 7 dana 24 sata obavlja službu na izdvojenom i izoliranom objektu prema zapovjedi tuženice.

1.1. Tužitelj je u obavljanju svojih radnih zadataka na osnovu zapovjedi dnevno radio dulje od 8 sati tako da sukladno čl. III Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 118/09 i 118/12) ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12 - satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minu ta. Budući da tuženik nije tužitelju omogućio korištenje dnevnog odmora od 60 minuta tijekom rada, tužitelj traži po osnovu naknade štete plaćanje neiskorištenih sati dnevnog odmora u vrijeme kada je njegov rad trajao dulje od 8 sati dnevno, odnosno kada je dnevni rad tužitelja trajao 12 sati-i dulje.

1.2. Nadalje navodi da prilikom dolaska na posao-dužnost i odlaska s posla-dužnosti po pola sata dnevno utroši na presvlačenje civilne odjeće i obuće u službenu odoru i obuću, a tuženica mu utrošeno vrijeme od 1 sat dnevno ne uračunava u radno vrijeme, tako da tužitelj ovim zahtjevom potražuje plaćanje jedan sat rada koji utroši na presvlačenju odjeće i obuće prilikom svakodnevnog dolaska i odlaska s rada.

1.3. Rad tužitelja počevši od 25. rujna 2013. - 25.rujna 2018. odvijao na često na terenu. Tuženica nije tužitelju redovno obračunavala rad na terenu sukladno činu, tako da tužitelj ovim zahtjevom potražuje isplatu dnevnice i terenski dodatak sukladno činu. Prema presudi Europskog suda Pravde od 2015. vrijeme koje je zaposleniku-djelatnoj vojnoj osobi potrebno za dolazak i odlazak s posla na početku i kraju svakog radnog dana treba se uračunavati u radne sate. Tužitelj ima prebivalište u [adresa] i na putu u dolasku i odlasku s dužnosti - rada provodi 1 sat koji sat mu tuženica ne uračunava u radne sate, tako da ovim zahtjevom tužitelj potražuje i naknadu za 2 sata i to za 1 sat radi dolaska na posao-dužnost i 1 sat u odlasku s posla-dužnosti.

1.4. Tužitelj do dva puta mjesečno po sedam dana na osnovu Zapovjedi obavlja poslove aktivnog dežurstva na izdvojenom objektu. Za vrijeme 7x24 -satnog aktivnog dežurstva tužitelj ne smije napuštati mjesto rada. Rad tužitelja traje sedam dana po 24 sata, a tužitelj nakon sedmodnevnog aktivnog dežurstva ostvaruje pravo na sedam slobodnih dana sukladno ČI. XI st. 2. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog, radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika. Tuženica u razdoblju 25. rujna 2013.-25. rujna 2018. nije tužitelju za 7-dnevni rad na izdvojenom objektu odobravala korištenje 7 slobodnih dana već 5 dana, računajući kao slobodan dan neradnu subotu i nedjelju tako da tužitelj potražuje naknadu za dva slobodna dana po dežurstvu te naknadu za subotu i nedjelju.

1.5. U utuženom razdoblju tužitelj je radio na izdvojenom objektu i u turnusu, a tuženica tužitelju nije plaćala, rad u turnusu, noćni rad, rad subotom i nedjeljom, na blagdane i neradne dane, te mu nije sukladno čl. X Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika nakon 12 sati rada odobravala 24 sata odmora, odnosno nakon 12 sati rada 24 sata odmora tako da tužitelj ovim zahtjevom potražuje plaćanje za rad u turnusu sukladno članku IX Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika. Čl. XVIII st. l. Odluke o rasporedu radnog vremena Klasa:023-03714- 03/l, Urbr:512-01-14-382, koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. u čl. XVIII uređeno je da se dežurstvo djelatnih vojnih osoba odvija neprekidno u trajanju od 24 sata , a da se djelatna vojna osoba koja je obnašala službu dežurstva oslobađa svih obveza prvi sljedeći radni dan. Čl. XII st. 2. predmetne Odluke uređeno je da djelatnoj vojnoj osobi za sedam dana rada pripada sedam dana odmora. Tužitelj obnaša službu na izdvojenom objektu do dva puta mjesečno (7x24 sata). Tužitelju pripada nakon svakih 7 dana rada 7 slobodnih dana, a tuženica mu odobrava 5 slobodnih dana, te subotu i nedjelju koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga neradni dani. Sukladno navedenom, tužitelj potražuje naknadu za 2 slobodna dana nakon svakog 7 -dnevnog rada na izdvojenom objektu) te plaćanje neradne subote i nedjelje.

1.6. Budući da je tužitelj obavljao poslove unutarnjeg dežurstva 1x24 sata, a tuženica mu nije plaćala naknadu za kompletno 24-satno unutarnje dežurstvo, tužitelj traži da mu se unutarnje dežurstvo plati u punoj satnici od 24 sata. Utuženo razdoblje je od 25. rujna 2013.-25. rujna 2018.

1.7. Tužitelj se prije podnošenja ove tužbe obratio državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, sukladno članku 186a ZPP-a ali do podnošenja ove tužbe nije primio očitovanje Općinskog državnog odvjetništva. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica je osporila osnovu i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodeći da je tužitelju u utuženom vremenskom razdoblju u skladu s ostvarenim satima rada i mjesečnim evidencijama, izvršena isplata svih dodataka sukladno Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine", broj: 118/09) kao i Pravilniku o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba „(Narodne novine ", broj: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15). Naime, na tužitelja, kao djelatnu vojnu osobu, glede radnog vremena, isplate plaće i dodataka na plaću u utuženom razdoblju primjenjivali podzakonski akti koji su doneseni temeljem odredbi Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, a koji je lex specialis za djelatne vojne osobe.

2.1. U prilog navedenom tuženica ističe i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesene u predmetima iste činjenične i pravne osnove, brojevi: Revr- 1845/12, Revr- 1902/12 i Revr-1795/12, u kojima je izneseno stajalište da, glede pitanja koja uređuju, propisi doneseni temeljeni Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima.

2.2. Od 1. listopada 2009. do 1. lipnja 2014. primjenjivala se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika ("Narodne novine" broj: 118/09 i 118/12), (u daljnjem tekstu Odluka), i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj: 118/09), (u daljnjem tekstu Pravilnik) koji su stupili na snagu 1. listopada 2009. Navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstvo, i stražarska služba.

2.3. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj: 118/09) bilo je regulirano pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koje je tužitelj ostvario i koja su isplaćena u navedenom razdoblju. Dana 26. lipnja 2013. stupio je na snagu novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine", broj: 73/13 i 75/15), kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću (članak 136.). Člankom 139. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6. istog članka propisano je da ministar obrane pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka, kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak.

2.4. Glede radnog vremena, ističe da je člankom 153. Zakona propisano da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan, dok raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane. Nadalje navodi da je člankom 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine", brojevi: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15). Upravo su temeljem citiranih odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske doneseni podzakonski propisi kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada te prava na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine obl ike rada, i to: Odluka o rasporedu radnog vremena („Narodne novine", broj: 66/14, 23/15 i 84/15) i gore navedeni Pravilnik, a koji su stupili na snagu 1. lipnja 2014. (u daljnjem tekstu: Odluka i Pravilnik iz 2014.).

2.5. Točkom IV. Odluke iz 2014. je također propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba, odnosno dodatke propisane spomenutim Pravilnikom iz 2014. Kako su navedeni Odluka i Pravilnik iz 2014. doneseni na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, (koji Zakon je lex specialis za djelatne vojne osobe) to glede pitanja koja uređuju, taj Zakon i propisi imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu, odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima, (isto sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u već spomenutim revizijskim odlukama), a koje se ne primjenjuju na djelatne vojne osobe kao posebnu kategoriju osoba.

2.6. Predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U ovoj pravnoj stvari ovaj sud je 20. travnja 2021. donio presudu pod poslovnim brojem Pr-6/2019-23 kojom je u točki I. izreke prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženici da isplati tužitelju s osnova naknade za dežurstvo unutarnje službe iznos od 3.336,19 kuna. Nadalje u točki II. izreke prihvatio je tužbeni zahtjev s osnova neiskorištenih slobodnih dana uključujući i subote i nedjelje iznos od 1.450,57 kuna i u točki III. izreke s osnova razlike neiskorištene dnevne stanke od 60 minuta za vrijeme rada duljeg od 8 sati dnevno iznos od 17.837,30 kuna bruto sve s pripadajućom zateznom kamatom osim na zatezne kamate koja teče na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je iznos sadržan u dosuđenom bruto iznosu, dok je u točki IV odlučeno o trošku parničnog postupka.

4. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni br. Gž R-416/2021-3 od 17. prosinca 2025. pod točkom I. izreke ukinuta je presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-6/2019-23 od 20. travnja 2021. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok je pod točkom II. izreke odlučeno da će se o troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud odlučiti u konačnoj odluci.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u Zahtjev za mirno rješenje spora (list 5-8 spisa), Odluku o rasporedu za tužitelja (list 9 spisa), dokumentaciju o radnom angažmanu tužitelja u utuženom razdoblju (list 22-216 spisa), obračunske liste za isplatu plaće i knjigovodstvenu karticu naknade za rad na terenu (list 224 -290 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku dr. sc. Vatroslavu Zovko (list 293 -305 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 315-316 spisa).

6. U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istim i uvidom u priložene isprave, te je dopunski saslušan tužitelj kao stranka u postupku (list 358-360 spisa).

7. Na ročištu održanom 30. ožujka 2026. (list 346 spisa) tužitelj je povukao tužbu od 22. siječnja 2019. s osnove naknade neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote i nedjelje, a tuženica se nije protivila povlačenju tužbe u potonje navedenom smislu i nije tražila trošak za povučeni dio te se stranke odrekle prava na žalbu na navedeno rješenje i isto je postalo pravomoćno 30.ožujka 2026. Međutim tužitelj je i nadalje ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva s osnove naknade za dežurstvo unutarnje službe i s osnove naknade za neiskorištene dnevne stanke.

8. Dana 9. travnja 2026. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev utvrđen financijskim vještačenjem u kunama u važeću valutu u Republici Hrvatskoj, tj. u eurima po fiksnom tečaju 1,00 euro=7,53450 kn (list 356-357 spisa) navodeći da traži ukupan iznos od 2.810,20 eura tj. naveo je da od toga iznosa na ime naknade za dežurstvo unutarnje službe potražuje iznos od 442,78 eura, a s osnova neiskorištene dnevne stanke kod rada duljeg od 8 sati dnevno iznos od 2.367,42 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a čemu tuženica nije prigovorila.

9. Ocjenom izvedenih dokaza u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP) ovaj je sud utvrdio da je konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 9. travnja 2026. (list 356-357 spisa) djelomično osnovan.

10. Nesporno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, sukladno čl. 186a ZPP-a, na koji do podnošenja tužbe nije odgovoreno. Nesporno je i to da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženice te da je sjedište zapovjedništva njegove ustrojstvene jedinice u Velikoj Buni.

10.1. Isto tako između stranaka nije sporno da rad na objektima za elektroničko izviđanje predstavlja rad na izdvojenom objektu, kao i to da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove na izdvojenom objektu tj. isti je obavljao rad po 7 dana uzastopno nakon čega je dobio i koristio narednih 7 dana slobodno od službe. Nadalje, između stranaka nije sporno da je tužitelj radio dulje od 12 sati.

11. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva s osnove naknade za dežurstvo unutarnje službe i naknada s osnove korištenja dnevne stanke od 60 minuta za utuženo razdoblje.

12. Tužitelj u konkretnom slučaju u ponovljenom postupku, potražuje ukupan iznos od 2.810,20 eura a koji se odnosi na:

• naknadu za dežurstvo unutarnje službe za razdoblje od 2015. do 2018. u iznosu od 442,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate

• naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku od 60 minuta za razdoblje od rujna 2013. do rujna 2018. u iznosu od 2.367,42 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate

13. Na pravni odnos stranaka za utuženo razdoblje primjenjivao se od 26. lipnja 2013. Zakon o službi u oružanim snagama iz 2013. („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 – dalje ZSOS/13). Člankom 155. ZSOS/13 propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. istog zakona. Dodaci na plaću su dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke (st.1.). Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada (st.2.), pri čemu dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe (st.3.), a dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada (st.4.).

14. U istom razdoblju su bili u primjeni i provedbeni propisi, između ostalih , Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 33/14 dalje: Pravilnik /14), koji je stupio na snagu 1. lipnja 2014., a kojim je propisano da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnosti djelatne vojne osobe u postocima koji su propisani s obzirom na čin vojne osobe, te njihov raspored u ustrojbene jedinice (čl. 6.). Glede prava na odmor, na snazi su bile Odluka o rasporedu /09 i Odluka o rasporedu radnog vremena od 28. svibnja 2014. („Narodne novine“ broj 66/14-dalje Odluka/14), pri čemu je člankom III st. 6. Odluke/09 propisano pravo djelatnih osoba na dnevni odmor od 60 minuta kod 12-satnog dnevnog radnog vremena, dok je Odlukom/14 u članku XI propisano pravo djelatne vojne osobe koja radi u turnusu na odmor u trajanju od 60 minuta, ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla. Treba navesti i to da je člankom XII iste Odluke propisano da je kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima poseban oblik rada u turnusu.

15. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu naknada koje su dospjele za vrijeme važenja ZSOS/13, međutim glede naknade na ime neiskorištene dnevne stanke, za prva dva utužena mjeseca su na snazi bili provedbeni propisi koji su doneseni u primjeni ZSOS/02, u skladu s člankom 218. ZSOS/13.

16. Stoga se na pravni odnos stranaka (osim narečenog izuzetka) primjenjuju odredbe ZSOS/13 te odredbe Odluke o rasporedu /14 i Pravilnika /14, a koji na drugačiji način propisuju prava djelatnih vojnih osoba na isplatu naknada koje su predmetom ovog postupka, u odnosu na ranije propise.

17. Tužitelj saslušan kao stranka u bitnom je iskazao da je u utuženom razdoblju bio upućivan na izdvojene objekte u trajanju od 7 dana x 24 sata i to na temelju izdane zapovijedi iz koje je proizlazila i zabrana napuštanja izdvojenog objekta. Na izdvojenom objektu rad mu je formalno bio organiziran u smjenama, no u stvarnosti se radilo sve dok se operativni posao nije završio, a posebice kad je na izdvojeni objekt bio raspoređen manji broj ljudi, što je bilo najčešće. Nakon operativnog dijela na izdvojenom objektu obavljali su poslove koji su se odnosili na održavanje kruga ,što uključuje i čišćenje i održavanje objekta, a provodile su se i aktivnosti koje su zapravo vojničke dužnosti, kao što su čišćenje oružja i sl. Zbog obavljanja operativnog posla nije mogao kontinuirano odspavati 6-8 sati. Na izdvojenom objektu osiguravao im se obrok i to tri puta dnevno, a za konzumaciju hrane bilo mu je potrebno negdje oko pola sata. Nije bilo propisano vrijeme u kojem može koristiti dnevnu stanku kad im je rad bio organiziran više od 8 sati dnevno. Nakon rada na izdvojenom objektu ostvarivao je pravo na slobodne dane pri čemu su u te slobodne dane bile uključene i subote i nedjelje, iako su iste bile neradni dani, pa je tako umjesto 7 slobodnih dana faktički imao 5 slobodnih dana. Nakon slobodnih dana javljao se u bazu gdje je radio 4-5 dana i to 8 sati dnevno. U okviru tog rada u bazi znalo se dogoditi da je bio upućen na pojedinačno 24-satno dežurstvo. Za to dežurstvo dobili su slobodan dan. Više-manje je iskoristio sve slobodne dane za to pojedinačno 24-satno dežurstvo. Na izdvojenom objektu evidenciju o radu vodio je zapovjednik no nije siguran da li je zapovjednik u evidenciji o radu upisivao sve sate koje su odrađivali na izdvojenom objektu. Na kraju mjeseca dobili su obračunski list iz kojeg je proizlazio manji broj sati od stvarno odrađenih sati na izdvojenom objektu. Isplata je bila samo za redovno radno vrijeme, a ne i za stvarno odrađene sate.

18. Dopunski saslušan tužitelj kao stranka na ročištu održanom 12. lipnja 2026 (poleđina lista 358 spisa) iskazao je da je djelatna vojna osoba, te da je u utuženom razdoblju bio raspoređen na izdvojenom objektu na poslovima elektronskih izviđanja. S obzirom da imaju veliki nedostatak kadra njih je na radnom mjestu premalo, te tijekom rada od 12 sati nisu u mogućnosti koristiti dnevnu stanku, a kamoli bilo kakav dnevni odmor. Navodi da svi oni međusobno na radnom mjestu "kljucaju" od umora i da jednostavno imaju toliko puno posla da se jednostavno ne mogu niti odmoriti, niti naspavati normalno. Imaju kratku pauzu za pojesti kada dođe ručak, ali tu pauzu uzimaju onda tek kada procjene da mogu kratko pojesti jer i kad naprave malu pauzu njih nema tko zamijeniti i da netko "uđe" predstavlja veliku ugrozu za nacionalnu sigurnost, a oni odgovaraju za to ukoliko bi se nešto dogodilo. Njihov posao je takav da oni nisu na granici, nisu carina, ne postoji fizička barijera koja može nešto zaustaviti i zbog toga njihov posao je takav da o njima ovisi sigurnost cijele države. Uvijek moraju biti "budni". On ne može otići spavati normalno jer i kada ode njegovo mjesto ostaje prazno i u tom trenutku postoji mogućnost da netko neovlašteno "uđe" u RH. Navodi da je njegov posao takav da pokrivaju kopno, zrak, vodu i elektronske "upade". Ističe da on nije dobio naknadu za dežurstvo unutarnje službe u utuženom razdoblju. Navodi da se to kasnije plaćalo ali u tom utuženom razdoblju nije. Navodi da kada se vrate s terena njima treba tri-4 dana da dođu k sebi, da se povrati normalni bioritam, a već ponovno dođe da mora ići na teren 7 dana. Smatra da se njihov posao mora shvatiti vrlo ozbiljno jer oni nisu obični vojnici, o njima ovisi nacionalna sigurnost RH. Na poseban upit punomoćnice tužitelja može li odgovoriti je li mu negdje propisano kada može koristiti stanku i je li mu itko usmeno rekao kada može koristiti stanku tužitelj odgovara da mu nitko nikad nije rekao za stanku, niti imaju igdje vidljivo na papiru od kada se koristi stanka, s time da navodi da je njihov posao takav da se stanka ne može koristiti, s obzirom na narav i vrstu posla, te uzimaju samo desetak minuta da bi nešto pojeli tijekom radnog vremena na izdvojenom objektu.

19. Ovaj sud je poklonio u cijelosti vjeru iskazu tužitelja kao logičnom i neposredno uvjerljivom te je našao utvrđeni da je tužitelj u utuženom razdoblju na temelju izdane zapovijedi pretpostavljene osobe bio upućivan na izdvojene objekte i to tako da je radio 7 dana po 24 sata, potom je koristio 7 slobodnih dana, nakon čega su bili pozivani 4 dana na obuku u s organiziranim 8-satnim radnim vremenom, a potom su opetovano bili upućivani na teren. Ujedno je utvrdio da u 24 sata na terenu nije smio napuštati svoje radno mjesto, da evidencija o radu nije odgovarala stvarnom stanju i da mu nije sve isplaćeno, kao i da nakon što je evidencija otišla u zapovjedništvo ista se korigirala na osmosatno radno vrijeme i nije pokazivala posao koji su oni realno obavili i koliko su radili. Stoga ovaj sud nalazi utvrđenim da je tužitelj u utuženom razdoblju osim redovnog rada u bazi na temelju zapovjedi bio upućivan i na izdvojeni objekt 7 dana, da je tužitelj morao biti fizički prisutan na mjestu koje mu je odredio poslodavac i biti na raspolaganju tom poslodavcu 7 dana po 24 sata neprekidno sve kako bi odmah mogao obavljati traženi posao, nije mogao napustiti izdvojeni objekt, da tuženica tužitelju nije sve isplatila. Utvrđeno je da dok je tužitelj radio 12-sati i više da nije koristio dnevni odmor od 60 minuta odnosno dva puta po 30 minuta. Naime, tužitelj je bio dežuran i u vrijeme ručka i u ostalim periodima koje su koristili za vlastite potrebe tj. isti je bio dužan prekinuti sve svoje aktivnosti istog trena i odazvati se pozivu tuženice odnosno za njega nije postojalo razdoblje u kojem se nije bio dužan odazvati pozivu tuženice tj. nije mogao koristiti razdoblje dnevno stanke prema vlastitom nahođenju odnosno napustiti prostor na izdvojenom objektu. Razdoblje dnevne stanke radnici koriste po vlastitom nahođenju i uobičajeno je da u tom periodu smiju napustiti poslovne prostorije poslodavca, što tužitelju u ovom slučaju nije bilo omogućeno. Isto tako ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije običan vojnik, i o njemu između ostalog ovisi nacionalna sigurnost RH. Stoga je sud utvrdio da tužitelj ima pravo na potraživan je s naslova neiskorištenog dnevne stanke.

20. Uvidom u zbirnu mjesečnu evidenciju tuženice o prisutnosti tužitelja na radu u utuženom razdoblju ( list 88-126 spisa) utvrđeno je da je tužitelj radio duže od mjesečnog fonda sati, kao i da mu je nadređeni taj njegov rad evidentirao i potvrdio svojim potpisom na navedenoj evidenciji.

21. Nadalje, uvidom u mjesečne evidencije radnog vremena u kojima je evidentiran rad tužitelja, a koje je tuženica priložila u spis utvrđeno je da je tužitelj radio sedam dana u kontinuitetu u obliku PORT kao i stvarnu prisutnost na radu od 12 odnosno 24 sata, a što ukazuje da je tužitelj radio u obliku rada propisan člankom XII Odluke o rasporedu/14 a koja je u primjeni u ovom postupku.

22. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja kao i vremensko razdoblje na koje se odnosi konačni tužbeni zahtjev i predmet spora potrebno je utvrditi prije svega kojim propisima je regulirana plaća i radno vrijeme odnosno služba djelatnih vojnih osoba.

23. Temeljni pravni akt u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje je Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018, 125/2019 – dalje Zakon) koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013. i koji regulira radno vrijeme djelatnih vojnih osoba regulira.

23.1. Tako članak 153. Zakona definira radno vrijeme kao razdoblje u kojem je djelatna vojna osoba dužna obavljati poslove dužnosti koju obnaša prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i prema nalozima nadležne osobe, time da raspored radnog vremena također određuje svojom odlukom ministar obrane. Služba u Oružanim snagama organizirana je na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan.

23.2. Odredbama članka 154. Zakona puno radno vrijeme utvrđeno je u pravilu u trajanju od 40 sati tjedno, raspoređeno u pet dana. Zbog specifičnosti vojne službe radno vrijeme može biti preraspodijeljeno na način da nije raspoređeno ravnomjerno po tjednima, ali unutar razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca i ne smije biti dulje od 48 sati tjedno.

23.3. Ovi propisi o punom radnom vremenu i preraspodjeli radnog vremena ne primjenjuju se u (među ostalim) slučaju obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potreba službe, u kojem slučaju rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću i u smjenama i turnusima.

23.4. Dakle ako djelatna vojna osoba zbog potreba službe radi u režimu obveznog smještaja u vojnoj lokaciji i vojnoj građevini, u tom slučaju rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću u smjenama i u turnusima.

23.5. Dakle, vojnim osobama prema odredbama članka 155. Zakona ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, za rad noću, rad u smjenama, u turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću. Dakako, ove odredbe primjenjuju se od 26. lipnja 2013.

24. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja proizlazi da je rad tužitelja u utuženom razdoblju bio organiziran kao obvezni smještaj u vojnoj lokaciji odnosno građevini zbog potreba službe kako je propisano u članku 154. stavak 4. Zakona. U tom slučaju rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću u smjenama i turnusima prema odredbi članka 154. stavak 4. Zakona, te se primjenjuju odredbe o punom radnom vremenu i preraspodjeli radnog vremena iz stavka 1. stavka 2. i stavka 3. istog zakonskog članka.

25. Međutim članak 155. Zakona izričito propisuje da tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi i bez obzira na njegov rad uz obvezni smještaj u vojnoj lokaciji odnosno građevini ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, turnusima, u dežurstvu, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično nego ostvaruje posebne dodatke na plaću u skladu s odredbom članka 139. Zakona. Ovom pak zakonskom odredbom je ministar obrane ovlašten pravilnikom utvrditi dužnosti s otežanim uvjetima rada kao osnove za pojedine vrste ovih dodataka na plaću, na način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka, kao i deficitarna zvanja i struke koja imaju pravo na dodatak.

26. Dakle, u pitanju radnog vremena, plaća tužitelja odnosno dodataka na plaću kao i razrješenje ovog spora mjerodavni su isključivo podzakonski akti ministra obrane, kao lex specialis u konkretnom slučaju.

27. Koristeći ovlaštenja iz prethodno spomenutog Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ministar obrane donio je Odluku o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 66/14 , 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18, dalje Odluka/14), koja (iako regulira radno vrijeme) koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. i primjenjuje se za utuženo razdoblje sadrži i neke odredbe koje se odnose na plaće djelatnih vojnih osoba. Naime odredbom članka IV. ova Odluka/14 propisuje da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, u turnusima, po osnovi dežurstava, stražarske službe, po osnovi stanja pripravnosti ili slično, već ostvaruju pravo na dodatke na plaću u skladu s propisima koji uređuju dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

28. Odredbom članka XI. stavak 2. Odluka/14 koja se primjenjuje od 1. lipnja 2014. pa nadalje propisano je da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta, ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla.

29. Sporno je među strankama je li tužitelj mogao koristiti dnevnu stanku tijekom radnog vremena kada je nesporno radio 12 sati.

30. Na spornu okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Vatroslavu Zovko , pa je tako u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza te priležeće dokumentacije vještak slijedećeg mišljenja: Iznos potraživanja tužitelja s naslova neisplaćene razlike za dežurstvo unutarnje službe 1 x 24 sata za razdoblje od 25. rujna 2013.-25. rujna 2018. sveukupno iznosi 3.336,19 kn/442,78 eura bruto, a pojedinačni mjesečni iznosi navedeni su u tablici 3. nalaza s dospijećem svakog 15. u mjesecu za prethodni obračunski mjesec. Potraživanja tužitelja na ime neiskorištene dnevne stanke od 60 minuta za cijelo utuženo-razdoblje sveukupno iznosi 17.837,30 kn/ 2.367,42 eura bruto, a pojedinačni mjesečni iznosi navedeni su u tablici 5. Nalaza s dospijećem svakog 15. u mjesecu za prethodni obračunski mjesec.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 19. lipnja 2020. (list 293- 305 spisa) jer je izrađen stručno i objektivno, na temelju dokumentacije koju je tuženik dostavio u spis (knjigovodstvene kartice, dnevne evidencije radnog vremena, i mjesečne evidencije radnog vremena, mjesečno izvješće o ostvarenim satima posebnih dodataka), od strane osobe s dugogodišnjim iskustvom koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem za njegovu izradu i u skladu sa zadatkom vještačenja i propisima koji su u utuženom razdoblju bili na snazi i primjenjuju se u konkretnom slučaju.

32. Nadalje, slijedom navedenog, u okolnostima konkretnog slučaja ovaj sud je utvrdio da tužitelj tijekom pojedinih radnih dana nije koristio dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta odnosno dvije stanke u trajanju od po 30 minuta. Razlog tome nije bila njegova slobodna odluka, već specifičnost poslova koje je tužitelj obavljao, organizacija procesa rada i priroda radnih zadataka, koji nisu omogućavali neprekidno korištenje stanke u propisanom trajanju. Obavljanje radnih zadataka zahtijevalo je stalnu prisutnost i kontinuitet rada, zbog čega tužitelju nije bilo objektivno omogućeno korištenje dnevne stanke na način propisan zakonom.

33. Sud ocjenjuje da okolnost što zbog specifičnosti organizacije rada i prirode poslova nije bilo moguće koristiti dnevnu stanku ne oslobađa poslodavca obveze da organizira rad na način koji radnicima omogućuje ostvarivanje prava na odmor i stanku sukladno zakonskim propisima.

34. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da tužitelj tijekom rada na izdvojenom objektu, u turnusu od sedam uzastopnih dana, zbog nedostatka dovoljnog broja radnika nije bio u mogućnosti koristiti dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta odnosno dvije stanke od po 30 minuta. Stoga ovaj sud utvrđuje da tužitelju zbog manjka izvršitelja i specifične organizacije rada na izdvojenom objektu tijekom sedmodnevnog turnusa tužitelju nije bilo objektivno omogućeno korištenje dnevne stanke u skladu sa zakonom.

35. Ovaj sud nije prihvatio tvrdnju tuženice da je tužitelj imao mogućnost koristiti dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta odnosno dvije stanke od po 30 minuta. Naime, tužitelj je u svom iskazu uvjerljivo, životno i logično opisao da zbog manjka radnika i organizacije rada na izdvojenom objektu tijekom sedmodnevnog turnusa nije mogao napustiti radno mjesto niti neprekidno koristiti propisanu dnevnu stanku. Naveo je da je tijekom rada mogao koristiti tek kratku pauzu za jelo, i to samo u onoj mjeri kojoj su to dopuštale potrebe službe, a što po ocjeni suda ne predstavlja korištenje dnevne stanke u zakonom propisanom trajanju. Također, sud ocjenjuje kako je na poslodavcu obveza da organizira radni proces na način da radniku osigura korištenje propisanog prava na dnevnu stanku, pa u okolnostima konkretnog slučaja kada je tužitelj iskazivao kako mu zbog manjka izvršitelja i specifične organizacije rada na izdvojenom objektu tijekom sedmodnevnog turnusa nije bilo omogućeno korištenje dnevne stanke, dok tuženica nije dokazala da je organizirala radni proces na način da tužitelj može koristiti dnevnu stanku, opravdano je zaključiti kako tužitelj nije imao mogućnost koristiti dnevnu stanku.

36. Stoga tužitelj po ocjeni ovog suda sukladno čl. XI. st. 2. Odluke/14 ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12 -satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta odnosno dva puta po 30 minuta.

37. Slijedom svega navedenog valjalo je stoga prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja po zatraženoj pravnoj osnovi na ime naknade zbog nekorištenje dnevne stanke od 60 minuta u iznosu od 2.367,42 eura bruto sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, izuzev poreza na dohodak i prirezu porezu na dohodak sadržan u bruto dosuđenom iznosu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

38. Prema odredbi članka VII Odluke/09 dežurstvo u funkciji unutarnje službe traje 24 sata te pripadnik koji je dežuran u unutarnjoj službi ostvaruje pravo na jedan slobodan radni dan za koji ostvaruje pravo na naknadu plaće. Dežurstvo u funkciji uredit će se posebnim propisom. Nadalje, prema odredbi članka VIII iste Odluke/09 stražarska služba je poseban oblik rada koji se ne smatra prekovremenim radom, u kojem djelatna vojna osoba provodi u službi 24 sata dnevno, od kojih može raditi najviše 12 sati. U slučaju višednevnog obavljanja stražarske službe djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 3:1, a za vrijeme obavljanja stražarske službe djelatnoj vojnoj osobi ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII Odluke/09 (između ostalog uvećanje za prekovremeni rad).

39. Tuženik se tijekom postupka poziva na odredbu članka 155. Zakona o službi u oružanim snagama RH (Narodne novine broj 73/13, 75/15, dalje u tekstu: Zakon) prema kojoj je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, nego ostvaruje posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću.

40 . Iz sadržaja konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi da tužitelj u ovom predmetu ne potražuje razliku plaće s naslova prekovremenog rada, tako da za rješenje ovog spora nije relevantna odredba članka 155. Zakona, kao niti odredba članka XIII Odluke/09 koja propisuje dodatke na plaću.

40.1. Naime, tužitelj u postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje dodatak za dežurstvo unutarnje službe za razdoblje od 16. veljače 2015. do 16. kolovoza 2018.

40.2. Temeljem Pravilnika /14, koji je stupio na snagu 1. lipnja 2014., propisano je da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnosti djelatne vojne osobe u postocima koji su propisani s obzirom na čin vojne osobe, te njihov raspored u ustrojbene jedinice (čl. 6.), te stoga kako tužitelj ostvaruje dodatak za vojnu službu za utuženo razdoblje i više nema pravo nakon 1. lipnja 2014. na dodatke za dežurstvo unutarnje službe, valjalo je zahtjev tužitelja u tom dijelu za iznos od 442,78 eura bruto odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

41. Kako u smislu odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate to je u konkretnom slučaju, obzirom da tuženik kasni s ispunjenjem novčane obveze, valjalo tužitelju priznati i zakonsku zateznu kamatu. No sud nije dosudio zatezne kamate na cjelokupni iznos bruto plaće.

42. Naime, u skladu s odredbama članka 45. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br.:177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15-dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

43. Nadalje, odredbama članka 45. stavak 4. i 5. ZPD i članka 61. stavak 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 - dalje: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavak 9. i članka 16. stavak 2. toga Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavak 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

44. Imajući u vidu gore navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, kako je to i presuđeno u točki I. izreke ove presude. Zatezna kamata dosuđena je od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže navedenog u točki I. izreke ove presude, tj. od 16. u mjesecu za protekli mjesec, sukladno odredbi članka 84. stavak 3. Zakona o radu ( Narodne novine broj 149/09, 61/2011, 82/2012, 73/2013 dalje ZR/09) odnosno sukladno članku 92. stavak 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14,127/17, 98/19 dalje- ZR/14), pa sve do isplate, i to po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a. 45. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i stavak 5. ZPP te članka 155. ZPP, stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi te je tužitelju priznat trošak prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu prema Tbr. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023, 107/2025 - dalje Tarifa) i priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora prema Tbr. 32 Tarife od 100 bodova, sastav tužbe od 22. siječnja 2019. prema Tbr. 7/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 6. ožujka 2019. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 8. svibnja 2019. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 19. kolovoza 2019. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 4. prosinca 2019. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 1. srpnja 2020. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 18. siječnja 2021. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 15. ožujka 2021. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 30. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 12. lipnja 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, odnosno ukupno 1100 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 eura tužitelju je priznat trošak od 2.200,00 eura, a koji uvećan za trošak PDV-a od 25 % u iznosu od 550,00 eura i trošak financijskog vještačenja, koje je bilo potrebno provesti radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, u iznosu od 570,71 eura, sveukupno iznosi 3.320,71 eura, te je odlučeno kao pod točkom II I. izreke presude.

46. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP koji se sukladno odredbi članku 107. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22) primjenjuje i na postupke pokrenute i prije stupanja na snagu istog, a u visini određenoj člankom 29. ZOO.

47. Tuženici nisu priznati zatraženi troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 eura sukladno članku 154. stavak 1. ZPP, budući je ista izgubila parnicu, te je odlučno kao pod točkom IV. izreke.

Velika Gorica, 17. srpnja 2026.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.