REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] G 5

Poslovni broj: Us I-1172/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj GS, državljanin [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4142, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 19. lipnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju GS u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da opunomoćenici tužitelja Jeleni Cekić, odvjetnici u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.645,07 € (tisuću šesto četrdeset pet eura i sedam centi), u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika (u tč. 1. izreke) tužitelju je, kao strancu tražitelju međunarodne zaštite, izrečena mjeru ograničenja slobode kretanja na način na boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (Dalje: Prihvatilište). Tč. 2. i 3. izreke navodi se da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite (tč. 2.), te da se ograničenje slobode kretanja određuje za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja.

2. Razloge za donošenje predmetne odluke tuženik obrazlaže kako slijedi. Tužitelj je 17. lipnja 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Tijekom dubinske provjere utvrđeno je da je tražitelj međunarodne zaštite državljanima Narodne Republike Bangladeš, odnosno države za koju je, prema podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite 20% ili manja, te da je stoga, sukladno čl. 45. u vezi čl. 42. st. 1. tč. (j) Uredbe 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba), njegov zahtjev treba razmatrati u graničnom postupku. Stoga je potrebno osigurati dostupnost tužitelja nadležnim tijelima tijekom provedbe svih postupovnih radnji, uključujući registraciju zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke o zahtjevu. Također je potrebno osigurati prisutnost tužitelja na mjestu na kojem se provodi granični postupak tijekom trajanja postupka. Prilikom procjene osobnih okolnosti tužitelja utvrđeno je da tražitelj nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj, niti su utvrđene druge okolnosti koje bi samostalno osigurale dostupnost tužitelja nadležnim tijelima tijekom provedbe graničnog postupka. Utvrđeno je i da tužitelj nema utvrđene posebne prihvatne niti postupovne potrebe, te su tužitelju pružene informacije o pravima i obvezama u postupku međunarodne zaštite. Tuženik je razmotrio mogućnost primjene drugih mjera propisanih čl.54. st. 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26; dalje: ZMPZ), uključujući obvezu osobnog javljanja nadležnim tijelima i polaganje financijskog ili drugog jamstva. Ocijenjeno je da se navedenim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha osiguranja stalne dostupnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka, jer se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji te zahtijevaju neposrednu dostupnost tražitelja nadležnim službama tijekom trajanja postupka. Uz to, radnje u graničnom postupku mogu se poduzimati u kratkim rokovima, zbog čega je nužno osigurati stalnu prisutnost tužitelja na lokaciji određenoj za provedbu postupka. U skladu s načelom razmjernosti utvrđeno je da je mjera ograničenja slobode kretanja prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja, te da se svrha osiguranja prisutnosti tužitelja u konkretnom slučaju ne može učinkovito postići blažim mjerama. Istodobno je ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale određivanje mjere zadržavanja. Mjera je određena za razdoblje od 12 tjedana, uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim europskim i nacionalnim zakonodavstvom. Navedeno razdoblje odgovara najduljem predviđenom trajanju graničnog postupka u konkretnoj fazi postupka, te je određeno radi osiguravanja učinkovite provedbe svih postupovnih radnji. Tuženik će tijekom trajanja mjere kontinuirano pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu.

3. Tužitelj osporava zakonitost gore spomenutog akta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda pravila postupka te u tužbi, i tijekom spora (održana rasprava), u bitnom, izlaže kako slijedi. Smatra da je odluka o ograničenju kretanja utemeljena na pogrešnom tumačenju odredbi ZMPZ-a te da nije provedena stvarna individualna procjena njegovih osobnih okolnosti. Nastavno na prethodno, navodi da se tuženik u obrazloženju poziva isključivo na opće okolnosti poput njegova državljanstva, činjenice da se zahtjev razmatra u graničnom postupku, nepostojanja prijavljenog boravišta te nedostatka financijskih sredstava, što samo po sebi ne dokazuje potrebu za ograničenjem slobode. Iz navedenog slijedi da tuženik nije utvrdio nijednu konkretnu okolnost iz koje bi proizlazila stvarna opasnost od bijega ili ugroza javnog poretka, niti je obrazložio zašto blaže mjere ne bi bile dostatne za postizanje svrhe postupka. Da se radi o arbitrarnom postupanju vidljivo je i iz činjenice da s njime nije proveden intervju prije donošenja odluke, čime mu je onemogućeno očitovanje o odlučnim činjenicama i povrijeđeno pravo na saslušanje. U prilog nezakonitosti govore i podaci o trajanju mjere od 12 tjedana, za koje nije navedeno zašto je upravo to razdoblje nužno niti koji se postupovni koraci očekuju, čime je povrijeđeno načelo razmjernosti zajamčeno Ustavom RH i Poveljom EU o temeljnim pravima. Osim toga, tužitelj ukazuje da se odluka u bitnome temelji na općim statističkim podacima Eurostata o stopi odobravanja međunarodne zaštite manjoj od 20% za državljane [adresa], što prema pravu Europske unije i sudskoj praksi (predmeti C-277/11, C-357/09, C-528/15 i drugi) ne predstavlja samostalan niti dovoljan razlog za ograničenje slobode kretanja.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće.

Prije svega, ističe da se u tužbi pogrešno poistovjećuje provođenje graničnog postupka s određivanjem mjere ograničenja slobode kretanja te ukazuje da se radi o dvjema zasebnim pravnim ocjenama koje imaju različitu pravnu osnovu, različite pretpostavke i različitu svrhu. Nastavno na prethodno, pojašnjava da je u konkretnom slučaju bilo je potrebno najprije utvrditi jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za provođenje graničnog postupka, a tek potom ispitati postoje li pretpostavke za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja sukladno čl. 54. ZMPZ-a. Obzirom da je tijekom dubinske provjere utvrđeno da tužitelj dolazi iz države (Bangladeš) za koju, prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite na razini Europske unije iznosi 20 % ili manje to su ispunjeni uvjeti iz čl. 45. u vezi čl. 42. st. 1. tč. (j) Uredbe za razmatranje tužiteljeva zahtjeva u graničnom postupku.

Glede navoda iz tužbe da u pobijanom rješenju nije navedena niti jedna činjenica iz koje bi proizlazila opasnost od bijega tuženik ističe da takva opasnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj nezakonito ušao u RH, da je zatečen u vlaku koji je prometovao prema Republici Sloveniji te da je tijekom dubinske provjere izjavio da je namjeravao otići u Italiju. Navedene okolnosti ocijenjene su u njihovoj međusobnoj povezanosti, a ne izolirano te su upravo kao cjelina predstavljale osnovu za zaključak da je potrebno osigurati prisutnost tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka. Neosnovanim smatra i navod iz tužbe da nije razmotrena mogućnost primjene blažih mjera. Pojašnjava kako prilikom procjene mogućnosti primjene blažih mjera nisu odlučne samo njihove zakonske pretpostavke, već i okolnosti konkretnog slučaja te njihova stvarna sposobnost da osiguraju dostupnost tražitelja tijekom provedbe graničnog postupka. Obzirom na činjenicu da je tužitelj nezakonito ušao u RH, da je zatečen tijekom nastavka putovanja prema drugoj državi članici Europske unije, da je izjavio kako mu je krajnja destinacija Republika Italija te da nema prijavljeno mjesto boravka niti druge osobne ili obiteljske veze u RH, to je pravilno ocijenjeno da se blažim mjerama, u konkretnom slučaju, ne bi mogla osigurati stalna dostupnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka. Takva ocjena proizlazi iz prirode graničnog postupka, budući da se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji, u kratkim rokovima i zahtijevaju neposrednu i stalnu dostupnost stranca nadležnim službenicima tijekom cijelog trajanja postupka.

Vezano za navode iz tužbe da odluka o trajanju mjere nije obrazložena tuženik ističe da je u rješenje navedeno da je mjera određena u trajanju od 12 tjedana uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim pravom Europske unije i nacionalnim zakonodavstvom, a kako bi se provele sve faze postupka. Određivanje najduljeg zakonom dopuštenog trajanja ne znači da će mjera trajati cijelo to razdoblje, već predstavlja zakonski okvir unutar kojeg se mjera može provoditi isključivo dok postoje razlozi zbog kojih je određena.

Smatra neosnovanim navod tužitelja da je prije donošenja pobijanog rješenja bilo nužno provesti njegovo saslušanje te ističe da su u konkretnom slučaju odlučne činjenice za donošenje pobijanog rješenja utvrđene već prije donošenja rješenja iz službene dokumentacije, potvrde o registraciji, dubinske provjere te izjava samog tužitelja. Na temelju tako utvrđenih činjenica provedena je individualna procjena okolnosti relevantnih za primjenu čl. 54. ZMPZ-a.

Zaključno, vezano za navode iz tužbe o povredi prava na slobodu zajamčenog čl. 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i člankom 6. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, tuženik naglašava da pobijano rješenje ispunjava zahtjeve zakonitosti, nužnosti te razmjernosti. Mjera ograničenja slobode kretanja određena je na temelju izričite zakonske ovlasti radi ostvarivanja legitimnog cilja propisanog zakonom, odnosno osiguranja prisutnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka. Prije izricanja iste provedena je individualna procjena svih okolnosti konkretnog slučaja te je razmotrena mogućnost primjene blažíh mjera. U skladu s načelom razmjernosti utvrđeno je da je mjera ograničenja slobode kretanja prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja te da se svrha osiguravanja prisutnosti tužitelja u konkretnom slušaju ne može jednako učinkovito postići blažim mjerama.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24, 39/26; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

7. Sud je odbio prijedlog tužitelja da se u ovom sporu provede dokaz njegovim saslušanjem ocijenivši navedeni dokazni prijedlog suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredba čl. 54. Uredbe glasi:

„Lokacije za provedbu postupka azila na granici

1. Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice.

2. Ne dovodeći u pitanje članak 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346.

3. Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

4. Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu.

5. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice.“

10. Odredbom čl. 42. ZMPZ-a, kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz čl. 43., 44. i 45. Uredbe (st. 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu čl. 43. st. 2. Uredbe (st. 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz čl. 59. st. 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (st. 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz st. 3. može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (st. 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno čl. 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (st. 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (st. 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (st. 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s čl. 51. st. 2. Uredbe, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (st. 8.).

11. U čl. 54. st. 1. i 2. ZMPZ-a, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku. Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

12. Iz posebnih odredaba čl. 54. Uredbe i čl. 42. Zakona proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

13. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz stanja spisa Sud zaključuje da prigovorima iz tužbe nije dovedena u sumnju zakonitost akta koji se pobija u ovome sporu.

Sud u cijelosti prihvaća argumentaciju tuženika, izloženu u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, budući da istu nalazi činjenično i pravno utemeljenom.

14. Provođenje graničnog postupka i određivanje mjere ograničenja slobode kretanja predstavljaju dva različita pravna instituta.

Pretpostavke za provođenje postupka međunarodne zaštite u graničnom postupku uređene su odredbama Uredbe i čl. 42. ZMPZ-a, dok se mjera ograničenja slobode kretanja uređuje člankom 54. ZMPZ-a. Međutim, okolnost da se postupak međunarodne zaštite provodi na granici ima za posljedicu posebni režim boravka tražitelja budući da su tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu tog postupka.

Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za vođenje graničnog postupka te jesu li razlozi zbog kojih je tuženik odredio mjeru ograničenja slobode kretanja opravdani s obzirom na svrhu osiguranja provedbe tog postupka.

15. Nastavno na prethodno, Sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za vođenje postupka međunarodne zaštite u graničnom postupku budući da je tužitelj državljanin države za koju, prema posljednjim dostupnim podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20 % ili manje (konkretnije, za Narodnu Republiku Bangladeš stopa iznosi 3,1%), zbog čega se primjenjuje čl.45. u vezi s čl. 42. st. 1. tč (j) Uredbe.

16. Sud je dalje ispitao zakonitost određene mjere ograničenja slobode kretanja u odnosu na razloge navedene u osporenom rješenju, osobito imajući u vidu svrhu provođenja graničnog postupka i obvezu prisutnosti tužitelja na lokaciji određenoj za njegovo provođenje.

U konkretnom slučaju razlog mjere ograničenja slobode kretanja je određen u kontekstu postupka međunarodne zaštite koji se provodi u graničnom postupku. Kod toga je potrebno razlikovati opće razloge ograničenja slobode kretanja iz čl. 54. st. 1. ZMPZ-a od posebnog režima boravka tražitelja tijekom postupka na granici, koji proizlazi iz članka 42. ZMPZ-a i članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348. Obveza boravka na određenoj lokaciji tijekom postupka na granici predstavlja pretpostavku učinkovite provedbe tog postupka, a određena mjera ograničenja slobode kretanja predstavlja sredstvo kojim se osigurava provedba navedene obveze.

17. Slijedom prethodno navedenog, polazeći prvenstvo od prirode graničnog postupka u kojem se radnje poduzimaju i kratkim rokovima i zahtijevaju stalnu prisutnost tražitelja te zakonom propisnu obvezu boravka na lokaciji predviđenoj za provedbu postupka na granici (čl. 42. st. 2. ZMPZ-a), s jedne strane, te činjenicu da je tužitelj nezakonito ušao u RH, da nema osobne dokumente, da je zatečen u vlaku na granici s Republikom Slovenijom te da mu je, prama vlastitoj izjavi, krajnja destinacija Republika Italija, s druge strane, Sud nalazi da tužitelj neosnovano prigovara da u postupku nije utvrđeno postojanje okolnosti koje opravdavaju izricanje mjere.

18. Suprotno navodima iz tužbe, državljanstvo tužitelja i podaci o stopi odobravanja međunarodne zaštite nisu predstavljali samostalan razlog za određivanje mjere. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik utvrdio kako se zahtjev tužitelja razmatra u graničnom postupku, da je za provedbu tog postupka nužna njegova dostupnost nadležnim tijelima, da tužitelj nema prijavljeno boravište u [adresa] te da nisu utvrđene okolnosti koje bi omogućile učinkovitu provedbu postupka primjenom blažih mjera. Takva ocjena tuženika pravilna je i po ocjeni ovoga suda. Naime, blaže mjere mogu predstavljati odgovarajuću alternativu samo ako u konkretnim okolnostima mogu osigurati dostupnost tražitelja nadležnim tijelima. U ovom slučaju, imajući u vidu da se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji i zahtijevaju neposrednu prisutnost tražitelja, pravilno je ocijenjeno da obveza osobnog javljanja ili polaganje jamstva ne bi u dovoljnoj mjeri osigurali učinkovitu provedbu postupka jer je ocijenjeno da se navedenim mjerama u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha osiguravanja stalne dostupnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka, a takva ocjena proizlazi iz prirode graničnog postupka.

19. Vezano uz navode iz tužbe da je pobijano rješenje doneseno bez njegovog prethodnog saslušanja, zbog čega nisu utvrđene njegove individualne okolnosti, ukazuje se tužitelju da se saslušanje tražitelja međunarodne zaštite provodi radi utvrđivanja činjenice i okolnosti odlučnih za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno razloga zbog kojih osoba traži međunarodnu zaštitu, a ne radi utvrđivanja pretpostavki za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja. Odlučne činjenice za primjenu čl.54. ZMPZ-a nisu razlozi zbog kojih tražitelj traži međunarodnu zaštitu, nego okolnosti relevantne za osiguravanje njegove prisutnosti tijekom provedbe graničnog postupka koje su u postupku utvrđene iz službene dokumentacije, potvrde o registraciji i dubinske provjere.

20. Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće. Naime, trajanje mjere ne znači da će ona trajati svih 12 tjedana, već predstavlja najduže razdoblje tijekom kojeg se može provoditi granični postupak te će se ista ukinuti čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu daljnju primjenu.

21. Zaključno, Sud nije utvrdio niti povredu čl. 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda niti članaka Povelje Europske unije o temeljnim pravima na koje se tužitelj poziva. Sud također smatra da se sudska praksa Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj ne može primijeniti na način kako to tužitelj tumači, budući da je u konkretnom slučaju ograničenje slobode kretanja određeno na temelju izričite zakonske osnove, radi provođenja graničnog postupka međunarodne zaštite te je ista nužna i razmjerna bez mogućnosti primjene blažih mjera.

22. Slijedom navedenog, na temelju cjelokupno provedenog postupka u sporu je utvrđeno da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga, na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke.

23. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe čl. 60. ZMPZ-a te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN br. 140/15,155/22; dalje: Pravilnik).

24. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane čl. 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu čl. 8. st. 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

25. Odluke u tč. III. izreke temelji se na odredbi čl. 9. Pravilnika te Tbr. 27 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 38/23, 107/25; dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 13. srpnja 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 € svaka, ukupno 1.000,00 €, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 €. Također, priznat je i trošak prijevoza opunomoćenice tužitelja na relaciji Zagreb – Rijeka (Tbr. 50. tč. 3. Tarife) u iznosu 145,07 €, te trošak izbivanja iz pisarnice u trajanju 5 sati sukladno Tbr. 39. Tarife u iznosu 250,00 €. Sveukupno, 1.645,07 €.

U preostalom zatraženom dijelu je zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan. Naime, Tarifom nije propisano pravo na posebnu nagradu za sastav prijedloga za određivanje odgodnog učinka (Tbr.27.), slijedom čega trošak poduzimanja navedene radnje ne može biti stavljen na teret protivne strane.

26. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, Sud ocjenjuje da isti nije osnovan.

27. Odredbom čl.42. st. 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Prema citiranoj odredbi odgodni učinak tužbe može se odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

28. Prvenstveno, valja istaknuti da je tužitelj predložio određivanje odgodnog učinka tužbe do okončanja ovog upravnog spora. Budući da je ovaj upravni spor okončan donošenjem ove presude, prestala je svrha radi koje je određivanje odgodnog učinka zatraženo, odnosno više ne postoje pretpostavke za odgodu izvršenja osporenog akta do okončanja postupka.

29. Nadalje, odredbom čl. 51. st. 1. tč. 6. ZMPZ-a propisano je da tužba podnesena upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja, osim u slučaju odlučivanja o ograničenju slobode kretanja tražitelja sukladno čl. 54. st. 4. toga Zakona. Imajući u vidu navedeno zakonsko uređenje, Sud ocjenjuje da u ovoj vrsti upravne stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe.

30. Osim toga, Sud je stava kako u predmetima koji se odnose na ograničenje slobode kretanja tražitelja međunarodne zaštite postoji osobito izražen javni interes za osiguranje učinkovite provedbe graničnog postupka međunarodne zaštite te za osiguranje stalne dostupnosti tražitelja nadležnim tijelima tijekom trajanja postupka. Posljedično tome, određivanje odgodnog učinka u konkretnom slučaju bilo bi i protivno javnom interesu.

31. Ujedno, određivanjem odgodnog učinka bila bi dovedena u pitanje sama svrha mjere graničenja slobode kretanja propisane člankom 54. ZMPZ-a.

32. Slijedom svega navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz čl. 42. st. 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe, Sud je prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan te je na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a odlučio kao u izreci rješenja.

U Rijeci 17. srpnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Jeleni Cekić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23A

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33 i putem e-maila