Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1147/2025-13

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, protiv tuženika Eos Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ZK, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi presude od 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, EOS MATRIX d.o.o., OIB: 76674680107, Horvatova 82, 10000 Zagreb, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, HOXHA IBUSH, [adresa], 51221 Kostrena, OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja ovrha se vodi pri Financijskoj agenciji Republike Hrvatske, na temelju Zadužnice od dana 9. lipnja 2006. godine, potvrđene od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod brojem OV-12657/06, a radi naplate novčanog potraživanja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 1.019,05 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelj za naknadom parničnog troška odbija, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao tužbom radi proglašenja nedopuštenom ovrhe (pljenidbe i prijenosa) po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, EOS MATRIX d.o.o., OIB: 76674680107, Horvatova 82, 10000 Zagreb, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, CK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja ovrha se vodi pri Financijskoj agenciji Republike Hrvatske, na temelju Zadužnice od dana 9. lipnja 2006. godine, potvrđene od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod brojem OV-12657/06. U bitnom ističe da je tuženikovo potraživanje zastarjelo te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da tuženik nije izvorni vjerovnik iz zadužnice, niti je dostavio dokaz da je valjano stekao predmetnu tražbinu, a niti je tužitelj obaviješten o ustupu. Stoga predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik ističe kako postavljeni tužbeni zahtjev nije podoban za donošenje meritorne odluke i to obzirom da nije u dovoljnoj mjeri jasno određen. Naime, tužbenim zahtjevom se paušalno proglašava nedopuštenim bilo koja pljenidba i prijenos koji se vodi ispred Financijske agencije temeljem Zadužnice (pod poslovnim brojem OV-12657/06 od dana 09.06.2006. godine). Čime se u bitnom svaki zahtjev za izravnu naplatu po navedenoj Zadužnici proglašava nedopuštenom. Time Tužitelj u bitnom traži amortizaciju predmetne zadužnice, što može ostvariti u posebnom postupku. Kako Tužitelj ne specificira koja se točno ovrha ili pljenidba i prijenos temeljem predmetnih ovršnih isprava trebaju proglasiti nedopuštenim, odnosno koji zahtjev za izravnu naplatu, tužba je nepodobna za daljnje postupanje. Stoga se prvenstveno predlaže naslovnom sudu da odbaci Tužbu u cijelosti, uz naknadu Tuženiku troška sudske pristojbe. Nadalje, predmetni postupak vodi nastavno na zahtjev za izravnu naplatu podnesen dana 08.05.2025. godine od strane tuženika temeljem zadužnice izdane od strane tužitelja dana 09.06.2006. godine i ovjerene dana 12.06.2006. godine od strane javnog bilježnika Vesna Ćuzela pod brojem ovjere: OV-12657/06 (u daljnjem tekstu: Zadužnica), koja je izdana u svrhu osigurana naplate potraživanja iz Ugovora o operativnom leasingu od 09.06.2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o leasingu), gdje se tužitelj nalazi u svojstvu jamca platca te je kao sredstvo osiguranja uz Zadužnicu predao VB Leasing d.o.o. (u daljnjem tekstu: Prethodni vjerovnik) potpisao trasiranu mjenicu „bez protesta“ koje je izdalo trgovačko društvo Tomori d.o.o. u svojstvu mjeničnog jamca (u daljnjem tekstu: Mjenica), koja mjenica je predana na naplatu 23.08.2012. godine. Ističe kako Zadužnica u cijelosti naplaćena po predmetnom zahtjevu za izravnu naplatu te se ne nalazi na Očevidniku neizvršenih osnova za plaćanje kod Financijske agencije (u daljnjem tekstu: FINA). Radi čega su tužba i tužbeni zahtjev bespredmetni. Stoga se podredno predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu kao neosnovanu u cijelosti, uz naknadu tuženiku troška sudske pristojbe. U odnosu na navode tužitelja kako je Zadužnica i tuženikova tražbina zastarjela, ističe se sljedeće. Zbog nepodmirenih obveza iz Ugovora o leasingu Prethodni vjerovnik ishodio je temeljem Mjenice Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vladimira Šarčevića broj Ovrv-501/12 na pokretninama Tužitelja, koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 23.10.2012. godine. Radi čega se na predmetno potraživanje ima primijeniti desetogodišnji zastarni rok, sukladno članku 233. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene ovršne isprave Prethodni vjerovnik je ispred Općinskog suda u Rijeci pokrenuo postupak ovrhe na pokretninama Tužitelja u predmetu Ovr- 1380/13. Koji postupak je obustavljen zbog objektivnih razloga, odnosno nemogućnosti prodaje pokretnine, rješenjem naslovljenog suda od 31.05.2016. godine. Kako od potonje obustave do danas nije protekao primjenjivi rok zastare, dugovanje nije u zastari. Slijedom navedenog, budući da su stranke Ugovorom o leasingu obvezale dostaviti navedena sredstva osiguranja, jasno je kako je tražbina iz Zadužnice i Mjenice istovjetna tražbini iz Ugovora o leasingu te se iste mogu podnijeti isključivo na naplatu tražbine iz predmetnog ugovora. Tuženik nadalje ističe kako se institut zastare odnosi na tražbinu, a ne na ovršnu ispravu. Također, tuženik ističe kako za pojedinu tražbinu može teći isključivo jedan zastarni rok. Slijedom navedenog, budući da je tražbina koja je predmet ovog postupka utvrđena ovršnim ispravama, jasno je kako se na istu ima primijeniti jedan desetogodišnji zastarni rok, neovisno o sredstvima osiguranja i na koji način je Tuženik kao ovrhovoditelj odlučio iste koristiti za ostvarenje svojih prava. Činjenica da je Tuženik tražbinu odlučio ostvariti prisilnim putem aktiviranjem Zadužnice ispred FINA-e, nije od utjecaja na trajanje zastarnog roka, jer se institut zastare ne odnosi na ovršnu ispravu već isključivo na tražbinu, odnosno konkretnu obvezu! Dakle, neovisno o ovršnim ispravama i drugim eventualnim sredstvima osiguranja kojima je ista osigurana. Radi čega su neosnovani navodi tužitelja da bi zastarni rok Zadužnice poče teći odmah nakon njezinog izdavanja. Nastavno na navode tužitelja kako tuženik prema istome nema nikakva tražbinu niti je ovlašten podnijeti zahtjev za izravnu naplatu, skreće se pozornost kako su tuženik i prethodni vjerovnik sklopili su Ugovor o cesiji, dana 22. srpanj 2016. godine te ovjeren od strane javnog bilježnika. U prilogu ovog odgovora dostavljaju se podaci koji se odnose na tužitelja, s obzirom da preostale osnove i dužnici nisu na nikakav način povezani sa potraživanjem koje je predmet ovog postupka i tužiteljem, a sukladno priloženom rješenju Agencije za zaštitu osobnih podataka, sve obzirom da je tuženik obveznik zaštite osobnih podataka. Primjerak predmetnog Ugovora o prijenosu prava i tražbina iz ovršnih isprava nalazi se pri Financijskog agenciji (u daljnjem tekstu: FINA) te se tuženik prilikom pokretanja naplata poziva na navedeni Ugovor. Dakle, potraživanje Prethodnog vjerovnika prema tužitelju, preneseno je na tuženika temeljem Ugovora o cesiji, kao valjanog pravnog posla i u skladu sa odredbama članka 80. – 89. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZOO) i to temeljem Ugovora o kreditu. Dakle: predmetno potraživanje osigurano je desetogodišnjim zastarnim rokom, zastara je prekidana radnjama Prethodnog vjerovnika, predmetno potraživanje nije zastarjelo, potraživanje je preneseno na Tuženika Ugovorom o cesiji, tužbeni zahtjev je nepodoban za postupanje niti tužitelj ima pravni interes. Stoga se predlaže naslovnom sudu da odbaci Tužitelja s Tužbom, podredno odbije Tužbu kao neosnovanu u cijelosti, uz naknadu Tuženiku troška sudske pristojbe.

3. Najprije treba reći da se spor radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim može voditi samo ako je ovršenik rješenjem suda pred kojim se vodi ovršni postupak upućen na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i samo radi razloga iz kojih je izjavio pravno sredstvo u postupku izravne naplate i to onih radi kojih je upućen na pokretanje parnice (članak 52. stavak 1., 2. i 3. u svezi članka 210. stavak 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 06/24., dalje: OZ-a), a takvo je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 610/2023 i Rev- 1901/2017 u kojima je istaknuto da ovršenik tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi povodom koje je upućen u parnicu.

4. Uvidom u zaključak poslovnog broja Ovr-768/2025-3 od 25. lipnja 2025. (list 1113 spisa) utvrđeno je da je ovršenik (ovdje tužitelj) upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. (da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika na temelju ovršne isprave) te razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ-a, odnosno zbog žalbenog razloga da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom te je sud raspravio navedene žalbene razloge.

5. U svezi navedenih žalbenih razloga proveden je dokaz uvidom u Zadužnicu od dana 9. lipnja 2006. godine, ovjerenu od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod brojem OV-12657/06 (list 5-6 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu od 8. svibnja 2025. (list 7-8 spisa), Specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (list 9 spisa), prijedlog za ovrhu od 27. rujna 2012. i rješenje o ovrsi poslovnog broja Ovrv- 501/12 (list 26-30 spisa), dopis radi podnošenja mjenice na naplatu (list 32-37 spisa), prijedlog za provođenje ovrhe (list 39 spisa), rješenje o obustavi ovrhe od 31. svibnja 2016. i u Ugovor o cesiji (list 43-46 spisa) te u spis poslovnog broja Ovr-768/2025. Druge dokaze sud nije provodio jer je na temelju ovako provedenog dokaza utvrđene sve odlučne činjenice.

6. Na temelju navedenih isprava utvrđeno je:

– da je Zadužnicom od dana 9. lipnja 2006. godine tužitelj dao suglasnost da se radi naplate tražbine društva VB Leasing d.o.o. Zagreb, prema dužniku Tomori d.o.o. Rijeka u iznosu od 21.247,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti, danom kad vjerovnik dostavi zadužnicu zaplijene svi tužiteljevi računi te da se novac s tih računa u skladu s izjavom u zadužnici isplati vjerovniku VB Leasing d.o.o. Zagreb,

– da je na Zadužnici je potpis tužitelja ovjeren od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela pod brojem OV-12657/06 12. lipnja 2006.,

– da je Ugovorom o cesiji od 22. srpnja 2016. društvo VB Leasing d.o.o. Zagreb tuženiku ustupilo potraživanja specificirana u Prilogu 1b tog Ugovora, zajedno sa sredstvima osiguranja, pri čemu je u spis dostavljen i dio Ugovora iz kojeg je razvidno da je tuženiku ustupljena predmetno potraživanje spram ovdje tuženika,

– da je tuženik predmetnu Zadužnicu 8. svibnja 2025. podnio Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu,

– da je tuženikovo potraživanje u tom postupku naplaćeno u cijelosti 9. srpnja 2025.,

– da je prednik tuženika VB Leasing na temelju mjenice izdane 20. lipnja 2006., koju je tužitelj potpisao u svojstvu avaliste, protiv tužitelja podnio prijedlog za ovrhu na pokretninama ovršenika radi naplate tražbine iz osnovnog posla - Ugovora o operativnom leasingu od 09. lipnja 2006, kojem prijedlogu je udovoljeno donošenjem rješenja o ovrsi poslovnog broja Ovrv-501/12 od 28. rujna 2012., temelje koje je ovrhovoditelj podnio zahtjev za provođenjem sudske ovrhe i koji postupak je obustavljen rješenjem poslovnog broja Ovr-1380/13 od 31. svibnja 2016. jer se pokretnine nisu prodale na javnoj dražbi,

– istu mjenicu je prednik tuženika VB Leasing podnio na naplatu Erste i Steiermarkiscke banci 14. kolovoza 2012.

7. Prije svega treba reći da su neosnovane tvrdnje tuženika o nepodobnosti tužbenog zahtjeva, jer je isti u dovoljnoj mjeri konkretiziran navođenjem ovrhovoditelja, ovršenika i isprave na temelju koje se vodi postupak izravne naplate te je kao takav razumljiv i po njemu se može postupati.

8. Isto tako, navodi da bi tužba bila bespredmetna jer je tuženikovo potraživanje u cijelosti naplaćeno, nisu osnovani. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj prije navedenim zaključkom ovršnog suda upućen na pokretanje ove i to na temelju odredbe članka 52. stavak 3. OZ, to je tužitelj u konkretnom slučaju oslobođen obveze dokazivanja konkretnog pravnog interesa na pokretanje ove parnice. Nijednom odredbom OZ-a nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenja nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da je tužba postala nedopuštena. Dapače, iz odredbe članka 62. stavak 1. točka 4. OZ-a, prema kojoj nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostalog ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrha proglašena nedopuštenom, jasno proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe. Odredba članka 56. stavak 1. OZ-a razrada je navedene odredbe o protuovrsi koja tek omogućuje tužitelju da u postojećem parničnom postupku (radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) zahtjeva vraćanje onog što je ovrhovoditelj provedbom ovrhe dobio (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1012/2020).

9. U odnosu na prigovor tužitelja da s tuženikom nije u pravnom odnosu, ističe se kako prema članku 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) vjerovnik može ugovorom s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, s time da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka. Ako ovo potonje nije ugovoreno, za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika (članak 82. stavak 1. ZOO). Dakle, tužitelj, koji ima položaj dužnika u odnosu s društvom VB Leasing d.o.o. Zagreb i koji nije dokazao da je s tim društvom ugovorio da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, sklapanjem Ugovora o cesiji isti je stupio u pravni odnos s tuženikom kao novim vjerovnikom, za što nije bio potreban njegov pristanak. Ovdje se napominje da tuženik iz opravdanih razloga (zaštite osobnih podataka trećih osoba) nije dostavio cjeloviti Ugovor o cesiji odnosno cjeloviti Prilog u kojem su popisane sve tražbine koje su mu ustupljene, pri čemu je iz dijela Priloga koji je dostavljen bilo moguće utvrditi da mu je, između ostalog, ustupljena tražbina spram ovdje tužitelja.

10. U odnosu na prigovor zastare treba najprije reći da je prema članku 183. stavak 1. Ovršnog zakona (1996) ("Narodne novine" br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., dalje OZ/96, važećeg u vrijeme izdavanja predmetne zadužnice) zadužnica isprava na kojoj je javno ovjerovljen dužnikov potpis i kojom dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

11. Stoga konkretna zadužnica, koja je izdana 12. lipnja 2006. predstavlja privatnu ispravu na kojoj je javno ovjerovljen potpis izdavatelja zadužnice radi čega nije izjednačena s javnobilježničkim aktom pozivom na odredbu članka 59. stavak 1. Zakona o javnom bilježništvu pa se na takovu zadužnicu ne može primijeniti zastarni rok iz članak 233. st. 1. ZOO-a, već opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

12. Budući da je zadužnica vrijednosni papir koji sadrži apstraktnu obvezu, koja je neovisna o osnovnom pravnom poslu (ovdje Ugovoru o operativnom leasingu), tražbina iz zadužnice dospijeva odmah poslije njezinog izdavanja (tome u prilog govori i pravo imatelja zadužnica da je odmah podnese na naplatu).

13. Prema odredbi čl. 215. st. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, osim ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

14. Dakle, zastarijevanje obveze iz predmetne zadužnice počelo je teći 13. lipnja 2006., a isteklo je 13. lipnja 2011., pa s obzirom na to da je na temelju zadužnice izravna naplata zatražena 8. svibnja 2025. to je učinjeno po proteku zastarnog roka.

15. Pritom nije od važnosti što je prednik tuženika na temelju druge isprave – mjenice poduzimao pred sudom i nadležnim tijelima radnje radi ostvarenja svoje tražbine jer upravo s obzirom na asptraktnost obveze iz zadužnice te radnje nisu imale učinka na tijek zastarnih rokova za obvezu iz zadužnice. No, kada bi se i uzelo da je podnošenjem mjenice na naplatu prekinuto zastarijevanje obveze iz zadužnice, odlučno je to što je ovršni postupak koji se vodio na temelju mjenice obustavljen rješenjem poslovnog broja Ovr-1380/13 od 31. svibnja 2016., pravomoćno 13. lipnja 2016., pa sve da je zastara počela ponovo teći i tada bi zahtjev za izravnu naplatu od 8. svibnja 2025. bio podnesen po isteku petogodišnjeg zastarnog roka.

16. Kako je, slijedom navedenog, utvrđeno da je osnovan žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ-a jer je nastupila zastara tražbine iz zadužnice ovjerene dana 12. lipnja 2006., tužbeni zahtjev valjalo je prihvatiti i odlučiti kao u izreci.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a te je tuženik, koji je spor izgubio, tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora 1.244,81 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim 150,00 eura Tbr. 11

– sastav tužbe 150,00 eura Tbr. 7.1.

– sastav obrazloženog podneska od 30.1.2026. 150,00 eura Tbr 8.1.

– zastupanje na ročištu 23.4.2026. 150,00 eura Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 21.5.2026. 150,00 eura Tbr. 9.1.

sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 750,00 eura što uvećano za PDV iznosi 937,50 eura. Uz navedeno tužitelju pripada naknada troška za pristojbu na tužbu 26,55 eura i presudu 55,00 eura, sveukupno 1.019,05 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadom troška odbije je kao previsoko postavljen.

18. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Opatiji 17. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ovog rješenja. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a za županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku