REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2297/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja FINDOM CONSTRUCTION d.o.o., Sveti Ivan Zelina, Toplička ulica 10, OIB: 59919303970, kojeg zastupa Bojan Bacinger, odvjetnik u Čakovcu, Kalmana Mesarića 1, protiv tuženika SUPREME WINE d.o.o., Zagreb, Čazmanska ulica 2, OIB: 17538912051, kojeg zastupa Josipa Mikecin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, nakon javne glavne rasprave zaključene 6. srpnja 2026. u prisutnosti odvjetnika Bojana Jovanovića, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih sredstava tužitelja, temeljem tuženikovog zahtjeva za izravnu naplatu od 5. svibnja 2025., na temelju bjanko zadužnice, izdane 27. prosinca 2024. i solemnizirane od strane Javnog bilježnika Jasne Galešić istog dana pod brojem OV-8899/2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 EUR, s zateznim kamatama od 17. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR s zateznim kamatama od 17. srpnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tuženik podnio na naplatu bjanko zadužnicu, OV- 8899/2024 koju mu je izdao tužitelj 27. prosinca 2024. te koja je istog dana ovjerena od strane Javnog bilježnika Jasne Galešić, slijedom čega da je tužitelj Općinskom sudu u Čakovcu podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava temeljem te zadužnice nedopuštenim, slijeodm čega da je zaključkom tog suda, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, Ovr-572/2025-6 d 23. lipnja 2025. upućen na pokretanje predmetne parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa sredstava zaplijenjenih temelje predmetne zadužnice nedopuštenim, zbog razloga određenih odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona /Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024., dalje u tekstu: OZ/).

2. Tužitelj navodi da tuženik nema nikakvu tražbinu prema tužitelju koju bi mogao naplaćivati podnošenjem na naplatu predmetne bjanko zadužnice.

3. Pojašnjava da je tuženik pokazao interes da mu tužitelj izgradi dvije montažne kuće. Stoga da mu je tužitelj 20. prosinca 2024. izdao ponudu 727 na iznos od 20.000,00 EUR za rezervaciju cijene izgradnje tih objekata te mu je u popratnom e- mailu jasno naveo da će se taj iznos umanjiti od ukupne ponude prilikom potpisivanja ugovora, a vratiti će se u slučaju ne dobivanja građevinske dozvole. S obzirom da mu je tuženik uplatio taj avans, tužitelj smatra da je time prihvatio uvjete koje su navedeni kao razlog povrata tih sredstava, dakle, tužitelj smatra da je postignut usmeni dogovor da će se uplaćeni avans vratiti isključivo u slučaju da građevinska dozvola za izgradnju montažnih kuća ne bi bila izdana, što znači zbog objektivnih, a ne zbog subjektivnih okolnosti. Unatoč tomu, da ga je tuženik 22. travnja 2025. obavijestio da raskida poslovnu suradnju, zbog poteškoća nastalih unutar samog društva tuženika. Konkretno, da je jedan od članova društva tuženika odlučio istupiti iz društva pa da tuženiku trebaju onih 20.000,00 EUR, koji su tužitelju uplaćeni kao rezervacija cijene iz ponude, da može isplatiti tog člana. S obzirom da do raskida poslovne suradnje nije došlo zbog objektivnih okolnosti, već zbog subjektivnih poteškoća kod samog tuženika, to tužitelj smatra da nije bio dužan vratiti tuženiku uplaćenih mu 20.000,00 EUR. Unatoč tomu, tužitelj da je, u svrhu mirnog rješenja spora, ponudio vratiti tuženiku 8.000,00 EUR, pod uvjetom da mu tuženik vratiti predmetnu bjanko zadužnicu, na što tuženik nije pristao te je zadužnicu podnio na naplatu pred FINA-om te po računima tužitelja zaplijenio iznos od 20.265,45 EUR.

4. Tužitelj navodi da je bjanko zadužnicu izdao kao jamstvo ozbiljnosti ponude i namjere realizacije ugovora o gradnji, a ne kao sredstvo osiguranja povrata predujma u slučaju dobrovoljnog odustanka tuženika.

5. Osim toga, da je tužitelj, prije nego li je tuženik raskinuo poslovnu suradnju, već naručio drvnu građu i istu obradio sukladno specifikacijama i projektu izrađenom za montažne kuće namijenjene tuženiku, a koja drvna građa da se više ne može koristiti za druge projekte, tako da je tužitelj jednostranim raskidom poslovne suradnje pretrpio štetu.

6. Stoga tužbenim zahtjevom traži proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih sredstava tužitelja, temeljem tuženikovog zahtjeva za izravnu naplatu od 5. svibnja 2025., na temelju bjanko zadužnice, izdane 27. prosinca 2024. i ovjerene od strane Javnog bilježnika Jasne Galešić istog dana pod brojem OV-8899/2024.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je bjanko zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja povrata iznosa od 20.000,00 EUR koje je tuženik uplatio tužitelju za rezervaciju povoljnije cijene montažnih kuća, za slučaj da dođe do sklapanja ugovora o kupoprodaji montažnih kuća, s time da je bilo dogovoreno da će se taj iznos vratiti ako ne dođe do poslovne suradnje, a kako nikakav ugovor nije sklopljen, to da su se ispunile pretpostavke za povrat tog iznosa, a budući da mu tužitelj isti nije htio dobrovoljno vratiti, to da je tuženik s pravom podnio na naplatu predmetnu bjanko zadužnicu.

8. Tuženik naglašava da nije nikada potpisao ugovor o kupoprodaji montažne kuće kojeg mu je poslao tužitelj, a sve i da jest, ukazuje da je u odredbi čl. 4.1. tog ugovora navedeno da se kupac obvezuje platiti prodavatelju 50% preostale kupoprodajne cijene u iznosu od 146.134,51 EUR u roku od 30 dana od dana njegova sklapanja, što da je uvjet valjanosti tog ugovora, u protivnom da isti ne proizvodi nikakve pravne učinke. Nesporno je da tuženik nije tužitelju uplatio taj iznos, slijedom čega se ni u kojem slučaju ne može govoriti da je među strankama postojao ugovorni odnos.

9. S obzirom da ugovor nije bio potpisan, niti je za izgradnju kuće izdana građevinska dozvola, a niti su dogovorene bilo kakve mjere ili izgled montažnih kuća, tuženik smatra da tužitelj nije imao osnove za naručivanje i obradu drvne građe prema navodnim potrebama tuženika, s obzirom da u tom pogledu nije postojao nikakav nalog tuženika.

10. Stoga tuženik smatra da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je tužitelj upućen na pokretanje predmetne parnice za utvrđenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava temeljem predmetne bjanko zadužnice.

11. Tijekom dokaznog postupka pročitani su izvadak iz očevidnika FINA-e neizvršenih osnova za plaćanje (list 8. spisa), bjanko zadužnica izdana od strane tužitelja u korist tuženika do iznosa od 20.000,00 EUR, dana 27. prosinca 2024., solemnizirana od strane Javnog bilježnika Jasne Galešić, Vrbovec, Ulica bubanj 33, pod brojem OV-8899/2024 (list 10. – 12. spisa, dalje u tekstu: Bjanko zadužnica), tužiteljeva ponuda 727 od 20. prosinca 2024. (list 14. spisa), ponuda tužitelja za izgradnju montažnih kuća (list 15. – 26. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 27. i 34. spisa), dopis tužitelja od 2. svibnja 2025. (list 29. spisa), pisana korespondencija odvjetnika stranaka vođena prije pokretanja predmetne parnice (list 30. – 33. spisa), podnesci stranaka te sudske odluke iz ovršnog postupka Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Sv. Ivanu Zelini, Ovr-572/2025 (list 52. – 62. i 95. – 99. I 114. – 121. spisa), bankovna potvrda o izvršenoj novčanoj transakciji (list 63. spisa), ispis e-mail korespondencije i nepotpisani ugovor o kupoprodaji montažne kuće 3/25 (list 64. – 67. spisa), ispis WhatsApp korespondencije (list 68. spisa), računi ispostavljeni tužitelju (list 81. – 83. spisa) i specifikacija izvršenja osnove za plaćanje

– bjanko zadužnice OV-8899/2024 (list 135. spisa) te su saslušani svjedoci ČI (list 100. – 103. spisa), KI (list 104. – 106. spisa), SI (list 123. – 124. spisa) i ŽI (list 136. – 139. spisa).

12. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Predmet spora jest proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava temeljem ovršne isprave, Bjanko zadužnice, radi čije je naplate tuženik protiv tužitelja pokrenuo pred Financijskom agencijom postupak izravne naplate.

14. Postupak izravne naplate jest izvansudski postupak ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika po računima otvorenim kod banaka, dakle, na novčanim tražbinama koje taj ovršenik ima prema bankama u pogledu novčanih sredstava na njegovim računima (arg. iz čl. 209. OZ-a).

15. U konkretnom slučaju postupak izvansudske ovrhe je najprije odgođen (naloženo je FINA-i da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika, ovdje tužitelja, u korist ovrhovoditelja, ovdje tuženika, na račun naveden u zahtjevu za izravnu naplatu), zato što je tužitelj (ovršenik) predložio da se pljenidba i prijenos novčanih sredstava proglase nedopuštenim iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. OZ-a te je predložio, za vrijeme dok se isto ne utvrdi, odgoditi postupak izvansudske ovrhe, a tužitelj je upućen na pokretanje predmetne parnice, zaključkom Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Sv. Ivanu Zelini, poslovni broj Ovr-572/2025-6 od 23. lipnja 2025.

16. Za navedeno postupanje tužitelj je imao rok od 15 dana od dana primitka navedenog zaključka, a kako je tužitelju navedeno rješenje dostavljeno 24. lipnja 2025., a tužbu u ovom predmetu je podnio 9. srpnja 2025., to je predmetni postupak pravovremeno pokrenut.

17. Odredbom čl. 50. st. 1. OZ-a propisani su razlozi za podnošenje žalbe protiv rješenja o ovrsi među kojima i razlog da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (točka 7.) i razlog da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja i li ovjeravanja javnobilježničke isprave (točka 9.).

18. Razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a se odnosi, prije svega, na situaciju kada ne postoji identitet između osobe vjerovnika i/ili dužnika kako su isti navedeni u ovršnoj ispravi temeljem koje je ovrha određena i osobe ovrhovoditelja i/ili ovršenika, a odgovarajućim ispravama nije dokazan prijenos tražbine/duga s vjerovnika/dužnika iz ovršne isprave na ovrhovoditelja/ovršenika, ali na situaciju kada ovrhovoditelj traži ovrhu temeljem solemnizirane bjanko zadužnice (ovršne isprave), iako ne postoji tražbina čijem je osiguranju ta zadužnica služila.

19. Razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a se odnosi na različite situacije prestanka tražbine nakon okončanja postupka iz kojeg ovršna isprava, u vidu potvrđene javnobilježničke isprave, kao što je predmetna Bjanko zadužnica, potječe.

20. S obzirom da je tužitelj upućen na pokretanje predmetne parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa vlastitih novčanih sredstava nedopuštenim isključivo iz razloga navedenih u odredbama čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. OZ-a, to sud u ovom postupku može isključivo iz tih razloga ispitivati dopuštenost predmetne izvansudske ovrhe.

21. Među strankama je nesporno da je upravo tužitelj izdao predmetnu Bjanko zadužnicu u korist tuženika.

22. Sporno je da li je tuženik podnio na naplatu predmetnu Bjanko zadužnicu radi ostvarenja tražbine čijem je osiguranju ista služila, jer ako nije, tada je izvansudska ovrha, koja je nesporno sada već provedena, bila nedopuštena.

23. Nije sporno da su stranke pregovarale oko sklapanja ugovora temeljem kojeg bi tužitelj na nekretnini tuženika izgradio montažne kuće prema projektnoj dokumentaciji koju je tuženik trebao pribaviti te po ishođenoj građevinskoj dozvoli.

24. S obzirom na takav sadržaj pregovora proizlazi da su stranke trebale sklopiti ugovor o građenju, u smislu odredbe čl. 620. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) , kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu.

25. Ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku (čl. 620. st. 2. ZOO-a).

26. Nesporno je da stranke nisu sklopile ugovor o građenju.

27. Tužitelj je dostavio u ovom postupku nepotpisani ugovor o kupoprodaji montažne kuće 3/25 (dalje u tekstu: Nacrt ugovora o kupoprodaji).

28. Naglašava se da montažne kuće nisu pokretnine, već da jednom kad se izgrade predstavljaju sastavni dio nekretnine na kojoj su izgrađene, tako da sve i da je tužitelj prodavao tužitelju zemljište s već izgrađenim montažnim kućama (a nije), radilo bi se o kupoprodaji nekretnine, koji ugovori, također, moraju biti sklopljeni u pisanom obliku (čl. 377. ZOO-a).

29. To sve se ističe zato što je pisana forma u konkretnom slučaju propisana kao pretpostavka valjanosti tih ugovora, slijedom čega eventualni usmeni ugovori s tim sadržajem ne proizvode pravne učinke (čl. 290. ZOO-a), mada je u konkretnom slučaju utvrđeno da među strankama nije postojao niti (nevaljani) usmeni ugovor o građenju ili kupoprodaji, kao što će biti pojašnjeno u nastavku.

30. Tužitelj je u spis dostavio ponudu za izgradnju dvije montažne kuće za cijenu od 312.269,01 EUR na kojoj je na kraju naveo da vrijedi 14 dana od dana slanja (poslana je putem e-maila od 20. prosinca 2024.) te da potpisom postaje obvezujuća.

31. Nesporno je da niti jedna od stranaka nije potpisala tu ponudu.

32. Ta ponuda za izgradnju je poslana tuženiku putem e-maila od 20. prosinca 2024., zajedno s ''ponudom za rezervaciju''.

33. U tom e-mailu ČI govori tadašnjim članovima društva tuženika, od kojih je dvoje saslušano u ovom postupku, da im dostavlja ponudu za rezervaciju za dvije montažne kuće te ponudu za izgradnju istih te da se ''navedeni iznos'' oduzima od ukupne ponude prilikom potpisivanja ugovora, a vraća u slučaju ne dobivanja građevinske dozvole. Također im govori da ako se slažu s ''ukupnom ponudom'' i njihovim prijedlogom, da mogu izvršiti ''uplatu ponude za rezervaciju''.

34. Ponuda ''za rezervaciju'' jest ponuda tužitelja 727 od 20. prosinca 2024. koja glasi na iznos od 20.000,00 EUR (16.000,00 EUR uvećano za PDV) te se u njoj navodi da uključuje rezervaciju izrade i cijene kuće prema poslanoj ponudi od 20. prosinca 2024. i projektu tuženika kao kupca.

35. Tuženik je uplatio tužitelju 20.000,00 EUR po ponudi 727 dana 30. prosinca 2024.

36. Prethodno, u WhatsApp korespondenciji od 27. prosinca 2024. (petak), ČI govori KI da je ''zadužnica napravljena na 20.000 e'' te da ju može preuzeti kod njih u ponedjeljak, na što mu je KI rekao da će ''ići uplata u ponedjeljak'' pa da će onda doći po zadužnicu.

37. Dakle, očito je da je KI izdavanje Bjanko zadužnice na 20.000,00 EUR povezivao s uplatom od 20.000,00 EUR koju se je tuženik obvezao izvršiti u korist tužitelja po ponudi 727, a predstavnik tužitelja ga u tome nije razuvjeravao.

38. Nesporno je da je tuženik odustao od tog poslovnog projekta za koji ugovor nije nikada potpisan te je tražio od tužitelja da mu vrati plaćenih 20.000,00 EUR, što je tužitelj odbio učiniti, jer je smatrao da mu je te novce dužan vratiti samo u slučaju da je na zahtjev tuženika nadležno upravno tijelo odbilo izdati građevinsku dozvolu za izgradnju predmetnih montažnih kuća, kao što je to navedeno u popratnom e -mailu u okviru kojeg je poslana ponuda 727, a kako tuženik nije nikada niti podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, već je bez objektivnih razloga odustao od projekta, to je tužitelj smatrao da mu nije dužan vratiti navedenih 20.000,00 EUR, zbog čega je tuženik podnio na naplatu predmetnu Bjanko zadužnicu.

39. S obzirom da su pisani dokazi u spisu bili nedostatni, sud je radi utvrđenja tražbine tuženika čijem je osiguranju služila Bjanko zadužnica te radi utvrđenja je li ta osigurana tražbina postojala u trenutku njenog podnošenja na naplatu, saslušao svjedoke ĆI, KI, SI i ŽI.

40. Svjedok ČI u svom iskazu, u bitnom, navodi da je on pregovarao s KI vezano za sklapanje ''ugovora o kupoprodaji'' dvije montažne kuće koje su trebale biti montirane u [adresa]. S obzirom da je tužitelj prethodno trebao nabaviti drvni materijal za izgradnju tih kuća, a da od trenutka nabavke materijala pa do trenutka kada se dobije građevinska dozvola za izgradnju tih kuća na lokaciji može proteći i do godine dana, u kojem razdoblju da se mogu povećati nabavne cijene materijala, tužitelj da je tražio od tuženika da mu uplati 20.000,00 EUR za nabavku drvnog materijala, a čime da se je ujedno i "rezervirala" cijena koja je dogovorena na početku, dakle, sve i da dođe do promjene cijena u tom razdoblju do izgradnje kuća, da bi cijena za tuženika ostala ista. Na zahtjev tuženika, tužitelj da je izdao tuženiku bjanko zadužnicu upravo do iznosa od 20.000,00 EUR kao sredstvo osiguranja za slučaj da tužitelj ne ispuni svoje obveze izrade dvije montažne kuće u [adresa] prema dostavljenoj ponudi. Naveo je da je sam posao bio dogovoren te je tužitelj za tih 20.000,00 EUR nabavio drvni materijal za izradu tih montažnih kuća, ali da ''ugovor o kupoprodaji'' još nije bio sklopljen, već je bilo dogovoreno da tužitelj izradi nacrt tog ugovora i isti pošalje tuženiku, što da je on i učinio, a da će se određeni detalji, poput načina plaćanja ukupne cijene, s obzirom da je tuženik htio ostatak cijene platiti iz kredita, naknadno dogovoriti. Do toga u konačnici da nije došlo, dakle, ugovor da nije sklopljen, zato što tuženik nije dostavio svoje uvjete plaćanja i nije potpisao konačno dogovoreni tekst ugovora o kupoprodaji. Naveo je da tijekom razgovora i pregovora s tuženikom riječ "kapara" nije nikada spomenuta, ali da je on izričito pisano u mailu naveo da se primljenih 20.000,00 EUR može vratiti tuženiku jedino u slučaju ako nadležno upravno tijelo u [adresa] ne izda građevinsku dozvolu, dakle , ako do realizacije ne bi došlo zbog radnje neke treće strane, a u svim ostalim situacijama da je tužitelj imao pravo zadržati taj novac, jer je za isti nabavio drvni materijal za izradu montažnih kuća.

41. Odgovarajući na pitanja suda i stranaka svjedok ČI je naveo da iako ga nitko od strane tuženika nije pitao što znači pojam ''rezervacija cijene'', da je bilo dogovoreno da se iznos od 20.000,00 EUR uplati radi nabavke drvnog materijala po tadašnjim cijenama na tržištu, tako da je po njemu svima trebalo biti jasno u koju svrhu se plaća taj novac. Gotovo cijeli iznos od 20.000,00 EUR da je utrošen na nabavku drvnog materijala, a da je ostalo nepotrošeno nekih par stotina eura. Taj drvni materijal da je trebao služiti za izradu nosivih unutarnjih i vanjskih zidova montažnih kuća, dok se je materijal za oblogu tih zidova trebao definirati kasnije, prilikom same izgradnje, prema potrebama kupca. Drvni materijal da je naručio prema nacrtima koje mu je dostavio tuženik, a koje je za tuženika izrađivala arhitektica ŽI te koji su bili uključeni u ponudu za izgradnju montažnih kuća. Dakle, da je naručeni drvni materijal naručen prema mjerama iz nacrta koje mu je dostavio tuženik i stoga je bio personaliziran za potrebe tuženika.

42. Svjedok KI u svom iskazu, u bitnom, navodi da je on u ime tuženika dogovarao posao kupnje i izgradnje montažnih kuća u [adresa] i to najprije s zaposlenikom tužitelja imena Č, a nakon toga s ZI. Naveo je da stranke nisu nikada dogovorile parametre konačnog posla, da se je na početku razgovaralo o 6 montažnih kuća, da njihov konačni broj nije nikada definiran, kao što nisu konačno definirane niti količine materijala po pitanju izolacije i unutarnjih obloga. On da je tražio da mu se izda informativna ponuda prema modelu kuće Beta koji je bio objavljen na internetskoj stranici tužitelja, kako bi dobio podatak o okvirnoj cijeni m2 takve kuće. Napomenuo je da je tuženik, posredovanjem tužitelja, angažirao ŽI za izradu idejnog projekta, ali da taj projekt nije nikada izrađen pa ga tuženik nije niti predao tužitelju. Tužitelj da je tražio nekakve nacrte za izradu informativne ponude na bazi dvije kuće te se je u tu svrhu obratio ŽI koja mu je dostavila nekakve nacrte koji su rađeni prema tužiteljevom modelu kuće Beta, ali da se radi o nacrtima koje tuženik nije nikada konačno odobrio. Dakle, parametri tih montažnih kuća u toj fazi da nisu bili dogovoreni, on nije potpisao tu informativnu ponudu i smatrao je da nije bilo osnove da tužitelj u toj fazi naručuje bilo kakav materijal za izradu tih kuća. S obzirom da se radilo o kraju poslovne godine, tužitelj da ih je zamolio da mu pomognu da premosti financijski završetak te godine na način da mu uplatimo barem 20.000,00 EUR kao rezervaciju niže cijene izgradnje po m2 prema onome što je navedeno u informativnoj ponudi, a što bi se uzelo u obzir kada bi jednog dana imali gotov projekt i potpisani ugovor. Međutim, do poslovne suradnje između stranaka da nije nikada došlo, projekt nije nikada izrađen i ugovor nije nikada potpisan. On da je pristao dati tužitelju tih 20.000,00 EUR samo pod uvjetom da tužitelj izda tuženiku zadužnicu do tog iznosa. Dakle, ta zadužnica da je trebala osiguravati upravo taj iznos kojeg je tuženik uplatio tužitelju za rezervaciju te niže cijene za slučaj da dođe do poslovne suradnje, a koji iznos je on smatrao svojevrsnom pozajmicom tužitelju, s obzirom da je tužitelj taj iznos mogao koristiti za realizaciju svojih drugih, tekućih projekata, ali da nikako nije bio dogovor da se s tim iznosom nabavlja bilo kakav konkretni materijal za tuženika. Napomenuo je da je u vrijeme izrade ponude za izgradnju montažnih kuća bilo jasno da se radi tek o informativnoj ponudi koja je izrađena na bazi informativnih nacrta, s obzirom da konačne mjere, nacrti niti idejni projekt nisu bili usuglašeni, slijedom čega nikakav materijal koji bi bio specijaliziran za potrebe tuženika u toj fazi nije mogao biti nabavljen. Nakon što mu je predočen e-mail od 20. prosinca 2024., potvrdio je da ga je primio, ali je naveo da se je radilo o razdoblju prije Božića u kojem je imao dosta poslovnih obveza pa nije obraćao pažnju na dio e- maila u kojem se navodi da će se uplaćeni iznos za rezervaciju vratiti u slučaju nedobivanja građevinske dozvole. Naveo je da je iz usmene komunikacije koja je vođena između njega i ĆI bilo jasno da tuženik može i odustati od te poslovne suradnje te da u tom slučaju ima pravo na povrat novaca koje je uplatio kao rezervaciju cijene za slučaj da dođe do buduće poslovne suradnje. U protivnom, da tuženik ne bi tražio od tužitelja izdavanje bjanko zadužnice upravo na iznos kojeg mu je tuženik prethodno uplatio. Naveo je da je direktor tuženika SI zajedno s njime bio prisutan u prostorijama tužitelja kada su preuzeli predmetnu bjanko zadužnicu, a kada im je ČI potvrdio da će tuženiku uplaćenih 20.000,00 EUR biti vraćeni u slučaju bilo kakvog ne nastavljanja poslovne suradnje između stranaka. Tužitelj da je po prvi puta izjavio da bjanko zadužnica nije predana radi osiguranja povrata primljenih 20.000,00 EUR, već za neke druge svrhe, u e -mailu kojim je odgovorio na njegov e-mail kojim je tražio povrat tih 20.000,00 EUR.

43. Odgovarajući na pitanja stranaka svjedok KI je odgovorio da za izgradnju predmetnih kuća nije bio izrađen niti idejni niti glavni projekt, da je moguće da je arhitektica ŽI dostavila tužitelju određene provizorne nacrte, ali da oni nisu nikada potvrđeni kao konačni od strane tuženika. Također, da za izgradnju predmetnih kuća nije nikada ishođena niti građevinska dozvola. Naveo je da nije potpisao ugovor o kupoprodaji montažnih kuća, jer isti po svom sadržaju nije dogovarao poslu koji je trebao biti dogovoren, s obzirom da se je radilo o izgradnji kuća, a ne o kupoprodaji te je smatrao da je najbolje da odvjetnik sastavi ugovor u kojem će biti zaštićeni interesi i jedne i druge strane. Napomenuo ej da nije bilo nikakvih razgovora o tome da će se tuženiku plaćenih 20.000,00 EUR vratiti ako ne bude izdana građevinska dozvola, već da je rečeno da će se taj iznos vratiti ako iz bilo kojeg razloga ne dođe do poslovne suradnje, jer da je bilo drugačije, da on u tom slučaju ne bi tražio do tužitelja da mu izda bjanko zadužnicu upravo na taj iznos.

44. Svjedok SI u svom iskazu, u bitnom, navodi da je on bio prisutan kada je ČI predao KI bjanko zadužnicu tužitelja na iznos od 20.000,00 EUR. S obzirom da je tuženik uplatio tužitelju 20.000,00 EUR u svrhu rezervacije cijene po m2, u više navrata da je ČI izjavio kako će ti novci tuženiku biti vraćeni u slučaju da ne dođe do poslovne suradnje. Što se tiče odnosa tuženika i ŽI naveo je da tuženik nikada nije finalizirao s njome idejno rješenje niti usuglasio konačne nacrte tako da je ona, kada je davala podatke tužitelju za izradu informativne ponude, uzimala u obzir mjere tužiteljevih tipskih kuća.

45. Odgovarajući na pitanja stranaka svjedok SI je odgovorio da nikada nije rečeno da predanih 20.000,00 EUR predstavlja kaparu, štoviše, da riječ kapara nije nikada spomenuta. ŽI da je za tuženika izradila nekoliko idejnih projekata, s obzirom da se niti članovi društva tuženika međusobno nisu mogli dogovoriti kako bi to trebalo izgledati, da li će biti 3 kućice, 5 kućica, da li će postojati zajednički objekt i sl., a neki puta da niti arhitektica nije nešto izvela prema idejama tuženika kao investitora, tako da niti jedan od tih idejnih projekata nije u konačnici odobren kao konačni. Napomenuo je da nikada ne bi pristao na to da tuženik dade tužitelju 20.000,00 EUR, bez prethodnog sklapanja ugovora i dogovorenog glavnog projekta, da tužitelj nije pristao kao osiguranje za povrat tog novca izdati tuženiku bjanko zadužnicu. Nije imao nikakvih saznanja da je tužitelj prije prekida poslovne suradnje već naručio materijal za izradu montažnih kućica.

46. Svjedokinja ŽI u svom iskazu, u bitnom, navodi da je ona poslovno surađivala s tuženikom, a sa njime da ju je spojio tužitelj. Dogovor da je bio da će ona izraditi projektnu dokumentaciju potrebnu za izgradnju montažnih kuća u [adresa], s time da je tuženik bio dosta neodlučan pa da joj je najprije rekao da napravim idejno rješenje za 4 kuće i 1 hotel, a kasnije se je taj broj kuća smanjivao tako da su konačnici došli do 2 kuće. Dakle, ona da je izradila nekoliko idejnih rješenja te je temeljem ovog zadnjeg započela s izradom glavnog projekta, međutim , u toj fazi da ju je KI obavijestio da prekidaju suradnju, s obzirom da je i tuženik odustao od izgradnje tih montažnih kuća, spominjući da je jedan od članova društva tuženika, imena SI, odlučio povući se iz toga. Sva idejna rješenja da su bila detaljno razrađena te da je postojao interni dogovor da se svi ti projekti rade kao da će se stvarno ići u izgradnju montažnih kuća, s time da je moglo doći do promjene nosive konstrukcije, ali se nije mogla promijeniti vrsta građe od koje se grade te montažne kuće, budući da je tužitelj imao određenu tipičnu građu koju koristi za izgradnju tih kuća. Izjavila je da joj se čini da je tužitelju predala zadnje idejno rješenje za ove montažne kuće koje je izradila po narudžbi tuženika. Tek nakon što je proteklo neko vrijeme od prekida njene suradnje s tuženikom, ČI da ju je obavijestio da je on nabavio određenu drvnu građu za izgradnju tih kuća za tuženika temeljem tog njenog idejnog rješenja. S obzirom na detaljnu razradu posljednjeg idejnog rješenja tužitelj da je bio u mogućnosti naručiti drvnu građu koja je personalizirana upravo za konkretne montažne kuće na koje se idejno rješenje odnosi. Navela je da je njoj tuženik potvrdio svako od tih idejnih rješenja koje je za njega izrađivala, ali bi se nakon nekog vremena predomislio i zahtijevao određene preinake koje su se ticale smještaja objekata na parceli, broja kuća na toj parceli te vrste pomoćnih objekata na parceli poput bazena i ostalih, međutim, da je izgled same montažne kuće bio definiran već u prvim idejnim rješenjima. Osim toga, njoj da je tuženik potvrdio i izrađeni glavni projekt, ali ju je vrlo brzo nakon toga KI obavijestio da prekida suradnju. Navela je da joj je tuženik platio sve projektantske usluge koje je za njega obavila.

47. Odgovarajući na pitanja suda i stranaka svjedokinja ŽI je odgovorila da tuženik (po KI) nije potvrdio cijeli glavni projekt, budući da isti nije bio niti izrađen, već je potvrdio nacrte koji su činili sastavni dio tog projekta, dok tekstualni dio glavnog projekta još nije bio izrađen (tekstualni dio sadrži fiziku zgrade za svaki od objekata, tehničke opise i sve ostalo što je propisano za sadržaj glavnog projekta). Navela je da ona i inače surađuje s tužiteljem, da ne zna kakva je inače praksa tužitelja po pitanju nabavke drvne građe, ali da je postojao interni dogovor da ona svaki potvrđeni nacrt pošalje tužitelju, bez obzira u kojoj je fazi projekt pa da tužitelj može vidjeti i odlučiti da li u tom slučaju treba i može naručiti drvnu građu. U slučaju kada nadležno upravno tijelo odbije izdati građevinsku dozvolu temeljem određenog glavnog projekta, tada da je uglavnom potrebno izmijeniti taj glavni projekt te je ona upozoravala tužitelja da bi upravo zbog takvih situacija bilo bolje pričekat i s nabavkom drvnog materijala za izgradnju montažnih kuća sve dok se ne ishodi građevinska dozvola. Mada je napomenula da je sva idejna rješenja u konkretnom slučaju izrađivala tako da budu usklađena s postojećim urbanističkim planom te su prema dotadašnjem iskustvu građevinske dozvole za izgradnju montažnih kuća od strane tužitelja relativno jednostavno izdane, a tamo gdje je moralo doći do izmjene glavnog projekta, te izmjene da se nisu ticale samih kuća, već više ostatka građevinske parcele. Nacrti montažnih kuća koje je izradila u idejnim rješenjima za tuženika da nisu bili tipizirani, već personalizirani potrebama tuženika, ali je vrsta građe bila standardizirana. Prema njezinom saznanju tužitelj obično naručuje određenu drvnu građu koju potom u svojoj tvornici reže prema mjerama iz glavnog projekta i stvara panele koje slaže u kuću na terenu. Iako u konkretnom slučaju glavni projekt nije u cijelosti izrađen niti potvrđen od strane tuženika, navela je da je ona napravila nacrte za glavni projekt te da su ti nacrti bili potvrđeni od strane tuženika te da je ona vjerojatno te nacrte dostavila tužitelju, iako je i sama svjesna, a to je i napomenula tužitelju, da ti nacrti mogu biti podložni promjenama te da je bolje pričekati izdavanje građevinske dozvole. Nekoliko dana nakon što je predala tuženiku nacrte za glavni projekt, KI joj je rekao da tuženik prekida predmetnu suradnju, jer do investicije neće doći.

48. Iz ukupnosti iskaza saslušanih svjedoka proizlazi sljedeće.

49. Svjedok ČI je izjavio da je drvni materijal za izradu montažnih kuća za tuženika naručio prema nacrtima koje je arhitektica ŽI napravila po narudžbi tuženika, a koji su bili uključeni u tužiteljevu ponudu za izgradnju montažnih kuća.

50. S obzirom da je ponuda za izgradnju montažnih kuća izrađena 20. prosinca 2024., u tom trenutku još nisu mogli biti napravljeni nikakvi nacrti za glavni projekt, budući da arhitektica ŽI tvrdi da je u razmaku od nekoliko dana nakon što je predala tuženiku nacrte za glavni projekt, KI raskinuo njihovu suradnju budući da je tuženik odustao od cijelog projekta, a iz dostavljene e -mail korespondencije između parničnih stranaka proizlazi da je tuženik odustao od predmetnog projekta tek u svibnju 2025.

51. Stoga je očito da je tužitelj, ako i jest naručio drvnu građu za montažne kuće za tuženika, istu naručio u fazi dok su postojala samo idejna rješenja koja su bila podložna kontinuiranim promjenama, jer su se preferencije tuženika stalno mijenjale.

52. Nadalje, kao što to proizlazi iz iskaza ŽI, a što je i životno, tužitelj ne naručuje drvnu građu na način da je ista već obrađena prema mjerama iz nacrta naručitelja, već naručuje standardnu građu koju potom u svojoj tvornici reže u panele prema mjerama iz glavnog projekta. Tako da nije uvjerljivo da bi naručena drvna građa odgovarala isključivo personaliziranim potrebama tuženika te da se za druge potrebe ne može koristiti, a s obzirom da potvrđeni glavni projekt nije postojao, to tužitelj nije imao prema kojim mjerama izraditi panele personalizirane prema potrebama tuženika.

53. Osim toga, tužitelj tvrdi da je svih 20.000,00 EUR utrošio na nabavku materijala upravo za potrebe tuženika, iako u spis dostavlja račune za nabavku nekog materijala (nejasno je radi li se o materijalu za tuženika), koji ukupno iznose svega 11.676,22 EUR.

54. Međutim, ono što je važnije od svega navedenog jest da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj uopće imao nalog ili suglasnost tuženika da naručuje bilo kakav materijal za tuženikove potrebe, budući da se očito niti sam tuženik nije mogao odlučiti hoće li ići u izgradnju tih montažnih kuća ili neće.

55. Stoga proizlazi da spornih 20.000,00 EUR nije bilo uplaćeno za nabavku drvnog materijala.

56. Nadalje, činjenica da je tužitelj u e-mailu od 20. prosinca 2024. naveo da će se taj iznos vratiti ako ne bude izdana građevinska dozvola, ne znači da su time isključeni i drugi razlozi za povrat tog iznosa.

57. Uostalom, tuženik nije nikada odgovorio pisano na taj e-mail, a pogotovo ne na način da je suglasan da se taj iznos vraća tuženiku samo ako ne bude izdana građevinska dozvola, stoga se ne može smatrati da je između stranaka postignut usmeni sporazum sadržaja kako to tvrdi tužitelj.

58. Očito je da je tuženik prije i nakon tog e-maila razgovarao s tuženikom te sud vjeruje iskazima SI i KI da je usmeni sporazum bio da se tih 20.000,00 EUR plati u svrhu ''rezervacije'' tadašnjih cijena izgradnje montažnih kuća, koji iznos je tužitelj mogao koristiti za ostale projekte, ali da će taj iznos tužitelj biti dužan vratiti ako u konačnici ne dođe do poslovne suradnje iz bilo kojeg razloga.

59. Sud je ispitao mogućnost je li možda iznos od 20.000,00 EUR tužitelju predan kao kapara, dakle, kao znak da je već sklopljen neki ugovor, u smislu odredbe čl. 303. ZOO-a, međutim, svi svjedoci su to negirali pa tako i zaposlenik tužitelja ČI.

60. Stoga nije logično da bi tuženik, čiji su članovi bili svjesni njihove neodlučnosti po pitanju vrste i količine montažnih objekata koje bi eventualno htjeli izgraditi na tuženikovoj nekretnini, prije sklapanja ugovora o građenju te prije potvrde glavnog projekta i ishođenja građevinske dozvole, dao tužitelju 20.000,00 EUR da nabavi personalizirani građevinski materijal za izgradnju tih objekata.

61. Ono što je uvjerljivije jest da je tuženik taj iznos platio u svrhu ''rezervacije'' tadašnjih cijena izgradnje montažnih kuća, uz pridržaj prava da isti potražuje natrag, ako ne bude sklopljen konkretni ugovor.

62. S obzirom da je tuženik dao tužitelju 20.000,00 EUR, logično je da je od njega tražio izdavanje bjanko zadužnice upravo do tog iznosa, kako bi se osigurao da će mu taj iznos biti vraćen, ako se za to ispune uvjeti.

63. Nije uvjerljivo da je tužitelj dao tuženiku K zadužnicu baš u vrijeme i baš na iznos kojeg je tuženik uplatio tužitelju za rezervaciju cijene, a da to nije bilo u svrhu osiguranja povrata tog iznosa, već kao jamstvo za ozbiljnost ponude i namjere realizacije budućeg ugovora, osobito kada se uzme u obzir da bi vrijednost budućih ugovornih obveza tužitelja kao izvođača radova značajno premašivala iznos te zadužnice (tužitelj je nudio tuženiku izgradnju dvije montažne kuće za iznos od 312.269,01 EUR, a predmetna Bjanko zadužnica je izdana na iznos od 20.000,00 EUR).

64. Stoga je zaključeno da je tuženik imao prema tužitelju novčanu tražbinu na povrat iznosa od 20.000,00 EUR, koja je i bila osigurana predmetnom Bjanko zadužnicom pa kako mu je tužitelj odbio dobrovoljno isplatiti taj iznos, to je osnovano tuženik podnio predmetnu Bjanko zadužnicu na naplatu i naplatio se za taj iznos.

65. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

66. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio predmetnu parnicu, nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a dužan je iste naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. ZPP -a).

67. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.000,00 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troška za odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za ročište od 2. veljače 2026. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 23. veljače 2026. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT -a), za ročište od 3. ožujka 2026. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 9. travnja 2026. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 21. svibnja 2026. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a) i za ročište od 6. srpnja 2026. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 1.625,00 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl . 151. st. 3. ZPP-a) po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a za potraživanja iz izvanugovornih odnosa.

68. Tuženiku ne pripada naknada za podnesak od 11. svibnja 2026., predan u stadiju glavne rasprave, u kojem tuženik daje svoj osvrt na iskaze do tada saslušanih svjedoka, budući da isti nije bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

69. Ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te koju sud dostavlja strankama zajedno s presudom putem e-Komunikacije.

70. Stoga je preko dosuđenog iznosa od 1.625,00 EUR do zahtijevanog iznosa od 2.125,00 EUR, za iznos od 500,00 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

71. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici