REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2303/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, zaključio je glavnu raspravu 6. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Domagoja Tomića, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te donio i objavio rješenje i presudu 17. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 30,08 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005. do isplate.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj:

016-1486/2005 od 21. srpnja 2005. sklopljenog između CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora, i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 467,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 9. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 713,18 EUR sa zateznim kamatama od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 320,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. srpnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe sadržane u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1486/2005 od 21. srpnja 2005. sklopljenog između Zoran Vrbanc, Kašina, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora, i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“ te isplate iznosa od 497,71 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U tužbi u bitnome navodi kako su PG kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 016- 1486/2005 od 21. srpnja 2005. te da su tužitelj kao primatelj i korisnik kredita kao ustupitelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kredita sklopljenog s tuženikom, o čemu je tužitelj pisanim putem obavijestio tuženika. Zbog navedenog je tužitelj aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak. Citira odredbu članka Ugovora o kreditu koja je predmet ovog postupka te navodi kako je predmetna naknada u iznosu do 497,71 EUR (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450) naplaćena od korisnika kredita 31. kolovoza 2005. Korisnik kredita je potrošač, radi se o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu, na čiji sadržaj korisnik kredita nije mogao utjecati pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano, je netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na njihov sadržaj pa smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita: koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; eventualnoj svrsi naknade; relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa korisnik kredita nije mogao na temelju točn ih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tuženik je proizvoljno odredio naknadu za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa je predmetna odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ona imala odnositi, neodredivi sukladno članku 272. Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora u bitnome navodeći kako je ona očito suviše visoko naznačena te je predložio da se ona odredi u iznosu od 497,71 EUR. Istaknuo je prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naveo je da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Smatra da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava korisnika kredita kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji citira, te je korisniku kredita kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o njegovom sadržaju, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Prigovara da bi korisnik kredita imao status potrošača. Osporio je zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva jer tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata.

3. U nastavku postupka tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 21. travnja 2026., nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornim da je naknada plaćena u iznosu od 3.523,35 kn / 467,63 EUR 8. kolovoza 2005., ostao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti citirane odredbe članka 5. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 467,63 EUR te je zatražio isplatu zakonskih zateznih kamata od 9. kolovoza 2005. do isplate. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 30,08 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005. do isplate te da je objektivno preinačio tužbu u dijelu zateznih kamata na glavnicu u iznosu od 467,63 EUR na način da zahtijeva kamate od ranijeg datuma (9. kolovoza 2005.) umjesto od 31. kolovoza 2005. čemu se tuženik nije protivio. Budući da se tuženik nije protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbu, sud je, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), odlučio kao u izreci rješenja.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: specifikacija uplata (str. 7. – 9. spisa), obavijesti o preuzimanju tražbine od 8. lipnja 2023. (str. 10. – 11. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 8. lipnja 2023. (str. 12. – 16. spisa), otplatnog plana (str. 18. – 21. i 380. -382. spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. 22. – 198. i 203. – 379. spisa), popisa uplata (str. 199. – 201. spisa), Ugovora o kreditu broj: 016-1486/2005 od 21. srpnja 2005. (str. 383. – 395. i 396. – 407. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka CG.

Nije izveden dokaz provođenjem financijskog vještačenja jer je na ročištu održanom 21. travnja 2026. tužitelj odustao od tog dokaza.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1486/2005 od 21. srpnja 2005. sklopljenog između CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora, i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“ te isplatu iznosa od 467,63 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Nije sporna činjenica da je tuženik pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.

Nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor i PG kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 016- 1486/2005 od 21. srpnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu.

Nije sporna činjenica da su korisnik kredita PG kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 8. lipnja 2023. (dalje: Ugovor o u stupu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu.

Nije sporna činjenica da je 8. kolovoza 2005. naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 3.523,35 kn / 467,63 EUR.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit.

Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi predmetna nekretnina bila korištena u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz iskaza svjedoka CG proizlazi da je podigao kredit kao fizička osoba radi adaptacije obiteljske kuće koja je u njegovom vlasništvu i u kojoj je živio u vrijeme sklapanja ugovora, a živi i danas.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka CG jer je logičan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je PG kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

Stoga je sud utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.

9. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

10. Ugovorom o ustupu korisnik kredita je prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima , što nije niti sporno. Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik PG.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

15. Na temelju iskaza svjedoka CG, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da s bankom nije pregovarao ništa o sadržaju predmetnog ugovora nego je dobio gotov ugovor na potpis. Nadalje je utvrđeno kako mu u banci nisu ništa rekli na što se odnosi naknada za troškove obrade kredita odnosno što ona obuhvaća. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe.

Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 5. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita. Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi „1,25% jednokratno.“ Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik odnosno njegov pravni prednik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

17. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

18. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženikov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknad i za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik. Tuženikov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

20. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

21. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 467,63 EUR koji je, 8. kolovoza 2005., nesporno plaćen po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.

22. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

23. Na iznos od 467,63 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga je tuženik nepošten stjecatelj pa, suprotno tuženikovoj tvrdnji, zatezne kamate teku od prvog dana nakon obavljenog plaćanja, koji dan (datum) plaćanja nije sporan, do isplate.

24. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio kako ostale tuženikove tvrdnje ne utječu na odluku suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva zbog čega je odlučeno kao u točkama I. – II. izreke presude.

25. Tužitelj je u ovoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 467,63 EUR, dok je tužba djelomično povučena za iznos od 30,08 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005. do isplate zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi te se radi o neznatnom dijelu zahtjeva. Zbog toga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u cijelosti u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP-a.

26. Odredbom članka 40. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (članak 40. stavak 2. ZPP). Ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP).

27. U skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, nakon što su se stranke o tome izjasnile, sud je provjerio točnost označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,22 EUR naznačene u tužbi i utvrdio da je ona očito suviše visoko naznačena. Zbog toga je rješenjem suda od 21. travnja 2026. određena vrijednost predmeta spora u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva u iznosu od 467,63 EUR.

28. Naime, u konkretnom slučaju su predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe i isplatu iznosa od 467,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 2. tužbenog zahtjeva) čiju isplatu, kao što to proizlazi iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP) i kao što je prethodno obrazloženo, tužitelj zahtijeva kao posljedicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

29. Odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema odredbi članka 35. stavka 1. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (članak 35. stavak 2. ZPP).

30. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (točka 1. tužbenog zahtjeva) i isplatu točno određenog novčanog iznosa (točka 2. tužbenog zahtjeva), sud je utvrdio da, u skladu s citiranim odredbama članka 35. i članka 37. stavka 1. ZPP-a, svaki od navedena dva tužbena zahtjeva ima svoju zasebnu vrijednost predmeta spora jer se radi o dva samostalna glavna tužbena zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi: 1) glavnom deklaratornom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe i 2) glavnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu točno određenog novčanog iznosa (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd 1966/2023 od 7. lipnja 2023. i Revd 3314/2024 od 3. rujna 2024.). Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe je samostalni tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj objektivno kumulirao uz kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu zbog čega je sud izrekom presude odlučivao o oba navedena zahtjeva koja izreka stječe svojstvo pravomoćnosti. Drugim riječima, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe kao o prethodnom pitanju sud nije odlučivao samo u okviru obrazloženja presude kao o deklaratornom preambulu jer je utvrđenje ništetnosti postavljeno kao samostalan deklaratorni tužbeni zahtjev koji je tužitelj mogao istaknuti i u posebnoj parnici, a ne (samo) kao objektivno kumulirani tužbeni zahtjev u ovoj parnici. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva ne znači i ne oduzima svakom pojedinom tužbenom zahtjevu njegovu samostalnost, već znači da se u tom slučaju, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih (objektivno kumuliranih) tužbenih zahtjeva.

31. Budući da se točka 2. tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, konkretno iznosa od 467,63 EUR, to u skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, sud nije ovlašten određivati vrijednost predmeta spora tog dijela tužbenog zahtjeva, već u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora predstavlja upravo novčani iznos čiju isplatu tužitelj zahtijeva, dakle, iznos od 467,63 EUR-a.

32. Međutim, upravo iz razloga što u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, a ne cijelog Ugovora o kreditu i što tužitelj zahtijeva isplatu točno određenog novčanog iznosa kao posljedicu ništetnosti te ugovorne odredbe, sud je utvrdio da u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva, upravo iznos od 467,63 EUR čiju isplatu tužitelj konkretno zahtijeva kao posljedicu utvrđenja ništetnosti točno određene ugovorene odredbe, predstavlja vrijednost predmeta u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva. Zbog toga je u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva sud, rješenjem od 21. travnja 2026., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 467,63 EUR.

33. S obzirom na to da je u odnosu na točku 1. tužbenog zahtjeva sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 467,63 EUR, dok u odnosu na točku 2. tužbenog zahtjeva ta vrijednost iznosi 467,63 EUR, sud je, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, odredio troškove postupka prema zbroju tih vrijednosti, dakle, prema iznosu od 935,26 EUR (467,63 EUR + 467,63 EUR).

Stoga su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP -a, tužitelju kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 17. studenoga 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 21. travnja 2026. i 6. srpnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 600,00 EUR.

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR i za presudu u iznosu od 80,00 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 713,18 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka.

34. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudske pristojbe za presudu u preostalom iznosu jer visina sudske pristojbe za presudu, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 935,26 EUR, iznosi 80,00 EUR. Budući da su troškovi za sve parnične radnje u ovom postupku određeni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 935,26 EUR, dok je tužitelj obračunao troškove prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.824,93 EUR, tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova koja odgovara razlici zatraženih troškova obračunatih prema većoj vrijednosti predmeta spora i troškova određenih ovom presudom prema navedenoj manjoj vrijednosti. Tužitelj nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude jer nije pristupio na to ročište pa se ne radi o stvarnom izdatku koji je za tužitelja nastao u povodu ili tijeku ovoga postupka (članak 151. stavak 1. ZPP). Stoga je sud utvrdio kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 320,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

35. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

Zagreb, 17. srpnja 2026.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv rješenja i presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku , a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.