Poslovni broj P-1723/2019-39

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CL, čiji OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Diani Milin, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv ADDIKO BANK d.d., čiji OIB glasi 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate , nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 28. travnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 17. srpnja 2025., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su nepoštene, ništave i bez pravnog učinka odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, koji je 09. prosinca 2004., pod brojem 306-1082/2004, sklopljen između tužitelja CL, kao korisnika kredita, te tuženice Addiko Bank d.d., kao kreditora, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji su 11. prosinca 2004. solemnizirani po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić Deklevi, pod brojem OU-2673/2004, koje glase:

“Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan I da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.”

II. Utvrđuje se da su nepoštene, ništave i bez pravnog učinka odredbe čl. 8. st. 3. i 4. Ugovora o kreditu, koji je 09. prosinca 2004., pod brojem 306-1082/2004, sklopljen između tužitelja CL, kao korisnika kredita, te tuženice Addiko Bank d.d., kao kreditora, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji su 11. prosinca 2004. solemnizirani po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić Deklevi, pod brojem OU- 2673/2004, koje glase:

“U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe -Adria- Bank d.d.

Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.”

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank. d.d. da tužitelju CL isplati iznos od 2.183,17 eura (slovima: dvije tisuće sto osamdeset tri eura i sedamnaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje 02. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do 30. lipnja 2026. po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose kako slijedi:

- na iznos od 24,83 eura od 02. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 23,52 eura od 03. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 23,47 eura od 04. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 22,67 eura od 03. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 22,35 eura od 02. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 23,55 eura od 01.ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 23,27 eura od 01. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 24,11 eura od 01. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 22,99 eura od 03. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 21,84 eura od 01. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 18,32 eura od 01. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 17,88 eura od 02. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 17,75 eura od 02. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 17,57 eura od 01. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 17,19 eura od 03. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 16,61 euro od 29. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 16,29 eura od 03. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 15,93 eura od 03. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 15,39 eura od 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 14,99 eura od 01. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 14,47 eura od 02. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 13,87 eura od 01. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 13,60 eura od 01. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 13,23 eura od 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 12,27 eura od 01. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 11,99 eura od 03. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 11,76 eura od 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 11,32 eura od 01. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 10,76 eura od 02. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 10,06 eura od 02. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 9,58 eura od 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 9,17 eura od 01. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 8,79 eura od 01. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 8,41 euro od 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 7,87 eura od 03. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 7,41 eura od 01. rujna 2010. do isplate te

- na iznos od 6,94 eura od 01. listopada 2010. do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. da tužitelju CL isplati iznos od 735,05 eura (slovima: sedamsto trideset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje 17. srpnja 2026. do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice Addiko Bank d.d. prema tužitelju CL, u iznosu od 200,00 eura.

VI. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. da tužitelju CL naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.975,78 eura (slovima: dvije tisuće devetsto sedamdeset pet eura i sedamdeset osam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 17. srpnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,40% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. VI., a do zatraženog iznosa od 3.100,78 eura, s kamatama koje su zahtijevane od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, zahtjev tužitelja CL za naknadu troškova postupka odbija se.

VIII. Odbija se zahtjev tuženice Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.000,00 eura.

r i j e š i o  j e

Smatra se da je, u dijelu isplate po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužba djelomično povučena, i to za iznos od 8,33 eura, s pripadajućim kamatama, kao razliku između iznosa potraživanog u tužbi, u visini od 2.191,50 eura (16.511,87 HRK), te iznosa od 2.183,17 eura, zahtijevanog u podnesku koji je tužitelj CL dostavio sudu 23. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 10. lipnja 2019., navodi se da je 09. prosinca 2004. tužitelj CL (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom Addiko Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 130.000,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Ističe se da je 22. rujna 2009. tužitelj djelomično prijevremeno otplatio kredit te da mu je tom prigodom tuženica naplatila naknadu, u iznosu od 5.538,46 HRK (735,08 eura). Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništave („ništetne“) te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati one iznose koje je od njega primila na temelju ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelovima tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 2.191,50 eura (16.511,87 HRK) po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplata iznosa od 735,08 eura (5.538,46 HRK) po osnovi ništave odredbe o naknadi za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je tužitelj sudu dostavio 23. prosinca 2025., tužbeni zahtjev je smanjen u dijelu isplate po osnovi ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, s iznosa od 2.191,50 eura na iznos od 2.183,17 eura, s pripadajućim kamatama.

3. Smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

4. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 16. prosinca 2021. upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a).

5. Podnesak tužitelja od 23. prosinca 2025. uredno je dostavljen tuženici 12. siječnja 2026. (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 411. sudskog spisa).

6. Iako je za tuženicu bilo pridržano pravo izjasniti se o pristanku na (djelomično) povlačenje tužbe, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tuženica se nije izjasnila o povlačenju tužbe pa je trebalo smatrati da je na takvu procesnu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu (presumirano) pristala.

7. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja. Takva odluka počiva na primjeni pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

8.1. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su jasne, lako uočljive i razumljive, kao i zato jer su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dok je prema odredbama pozitivnog prava bilo dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu.

8.2. Tijekom postupka, u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 08. svibnja 2024., tuženica je istaknula procesno-pravni prigovor radi prebijanja, smatrajući da joj, za period u kojemu je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, pripada pravo na isplatu na teret tužitelja. Ovaj je prigovor postavila u visini od 200,00 eura (bez zakonskih zateznih kamata; list 320. sudskog spisa).

9. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

10. Također, provedeni su dokazi saslušanjem u svojstvu svjedokinje supruge tužitelja TL te dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

11.1. Unatoč tome što su obje stranke predlagale i dodatne dokaze personalne naravi; tužitelj dokaz vlastitim saslušanjem u svojstvu stranke, a tuženica saslušanjem svjedoka NL, ĐL i ŠL, od ovih su dokaznih prijedloga izrijekom odustale, i to tužitelj na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 21. listopada 2024. (list 328. sudskog spisa), a tuženica na pripremnom ročištu od 27. lipnja 2024. (list 327. sudskog spisa).

11.2. Tuženica je predlagala i izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedokinje javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleve, koja je solemnizirala konkretan Ugovor o kreditu, međutim sud je provođenje tog dokaza odbio, nalazeći ga suvišnim za odlučivanje o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva. O tome je donio i odgovarajuću odluku, sadržanu u raspravnom zapisniku od 21. listopada 2024. (list 329. /4. sudskog spisa).

12. Uz izvedene dokaze, one od čijeg su provođenja stranke odustale i onaj u odnosu na koji je sud donio procesnu odluku, spomenutu u t. 11.2. , niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu, koje je održano 27. lipnja 2024., o čemu je sud prvog stupnja donio odgovarajuće procesno rješenje (list 327. sudskog spisa).

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 23. prosinca 2025., osnovanim.

14. Među strankama nije sporno da su 09. prosinca 2004. sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 130.000,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti do 31. prosinca 2014. Također, nije sporno da su u Ugovoru o kreditu od 09. prosinca 2004. ugovorene promjenjiva kamatna stopa i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene kamatne stope te da je tuženica tužitelju naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništave („ništetne“) odredbe Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene kamatne stope i ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

16. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (svjedočenje TL te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

17. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz svjedokinje TL dosljedan je, životan i logičan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Tomislava Prpića izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

18. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da on ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita smatra ništavima te da traži isplatu po osnovi ništavosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita.

19. Prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

20. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

21. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

22. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, prije no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

23. Kako je, pak, i odredbama ZZP-a i odredbama ZOO predviđen pojam “ništavost” (a ne “ništetnost”, koji rabi ZOO/05) te kako je, po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24), u odlukama i ostalim pismenima obavezna uporaba zakonskih izraza, tako sud prvog stupnja koristi pojam “ništavost” (a ne „ništetnost“, kako to, pravno i jezično neispravno, pišu tužitelj u tužbi i tuženica u odgovoru na tužbu).

24. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

25. Tužitelj je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao.

26.1. Iz sadržaja odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. (s lista 16. sudskog spisa) uočljivo je da je tužitelju kredit odobren kao stambeni kredit pa je zato jasno da se radi o ugovoru koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene zanimanju tužitelja niti njegovoj poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, a time i da, u kontekstu pravila iz odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a, tužitelja treba smatrati potrošačem.

26.2. Iz svjedočenja supruge tužitelja TL (list 328. do 329 sudskog spisa) proizlazi da su sredstvima predmetnog kredita ona i tužitelj kupili kuću, da se radi o kući na adresi njihova prebivališta te da u toj kući neprekidno žive od momenta kada su ju kupili pa do današnjeg dana. Takvo svjedočenje imenovane supruge tužitelja podrazumijeva da se radi o potrošačkom ugovoru.

27. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 09. prosinca 2004., možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili njegovoj poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

28. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

29. Odredbama čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i naknada za prijevremenu otplatu kredita, i to unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništave.

31. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. t. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope , kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati.

32. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 09. prosinca 2004. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana .

33. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

34. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., koji je obuhvaćao 10-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 3.IV. Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. otplata kredita ugovorena do 31. prosinca 2014., dakle kroz 10 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom. U kontekstu te okolnosti nije nevažno spomenuti dio svjedočenja TL koja je je ukazala na to da joj bankovna službenica nije znala objasniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. U svakom slučaju suprotnom od prikazanog u t. 34., a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

36. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

37. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

38. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 09. prosinca 2004. za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 6. Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004.), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

39. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6. Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. ništave, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a.

40. Zato je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

41. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

42. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

43. Tužitelj se pozvao na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012 pa je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog spora.

44. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

45. Ponavlja se da je odredbama čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

46. Tuženica u postupku ničim nije dokazala da se o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, što znači da u odnosu na te ugovorne odredbe nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, a time i da su i te ugovorne odredbe ništave u smislu regulacije iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

47. Zato je i u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita sud smatrao da je tužbeni zahtjev pravno utemeljen pa je odlučio kao u t. II. dispozitiva presude.

48. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu u onom dijelu u kojemu je on u ovoj parnici postavio kondemnatorni zahtjev (glede restitucije vezane uz ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i glede restitucije vezane uz ništavost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita).

49. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

50. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništavosti.

51. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

52. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO - a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništavosti.

53. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

55. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

56. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

57. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

58. Ništavost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 09. prosinca 2004. sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku u kojem odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništavost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

59. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

60. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

61. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženica od tužitelja primila isplatu, tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

62. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je u jednom svom dijelu tužbeni zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica (presumirano) nije protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku (iz izreke rješenja).

63. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva.

64. Zato je o visini tužbenog zahtjeva u dijelu isplate po osnovi ništavosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi donesena odluka iz t. III. izreke presude (uz onu sadržanu u izreci rješenja).

65. Visinu tužbenog zahtjeva po osnovi ništave odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženica niti nije posebno osporila, no tužitelj je ovu okolnost u sporu dokazao ispravama koje je sudu predočio već prilikom podnošenja tužbe, točnije Ugovorom o kreditu od 09. prosinca 2004., iz čije odredbe čl. 8. slijedi da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena korisniku kredita zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama, kao i obavijesti o promjeni anuiteta (s lista 37.) iz koje proizlazi da je naknada za djelomičnu otplatu kredita iznosila 2,50% od iznosa djelomične otplate, odnosno 1.125,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

66. Budući da je po toj osnovi tužitelj na teret tuženice zahtijevao isplatu upravo tog iznosa, ali u protuvrijednosti u eurima, i u tom je dijelu tužbeni zahtjev usvojen i odlučeno je kao u t. IV. dispozitiva presude.

67. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti. Pri tome nije nevažno navesti da je u odnosu na isplatu po osnovi ništave odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelj kamate tražio od dana donošenja prvostupanjske presude pa mu je stoga, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, sud takvo pravo i priznao.

68. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. III. i IV. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO -a/05, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

69. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

70. U sadržaj t. III. i IV. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2027. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

71. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

72. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 17. srpnja 2026., tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi samo u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

73. Iako se tuženica u ovom sporu zalagala za to da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike te iako je u nalazu i mišljenju vještak Tomislav Prpić prikazao i takve razlike (u visini od 59,54 eura, a ne u visini od 200,00 eura, koliko tuženica traži prigovorom radi prebijanja), mišljenje je suda prvog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje uvjeti za prihvaćanje opisanog zalaganja tuženice.

74. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP -a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

75. Zato je o prigovoru radi prebijanja donesena po tuženicu negativna odluka i odlučeno kao u t. V. izreke presude.

76. Tuženica je, kako je to u ovom sporu nepobitno utvrđeno (ponajprije kroz saslušanje svjedokinje TL), samostalno sastavila konkretan Ugovor o kreditu, u njega je unijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjenu kamatne stope vezala uz svoje Odluke o kamatnim stopama pa bi sada, priznavanjem onoga za što se ona zalaže u ovoj parnici kroz postavljeni prigovor radi prebijanja sud donio po tužitelja nepravičnu presudu, a to onda nikako ne bi bilo u duhu europskog prava, na kojemu počiva i pravni sustav u Republici Hrvatskoj.

77. Da odluke sudova moraju biti pravične striktno slijedi iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97,6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

78. Zbog svega navedenog, sud nije uvažio oprečno zalaganje tuženice, ono vezao uz uzimanje u obzir i tzv. negativnih razlika.

79. Ipak, usprkos tome, nije zgorega primijetiti da su u nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Prpića, i to kako u mišljenju, tako i u odgovarajućim tablicama koje čine sastavni dio nalaza i mišljenja ovog vještaka, pregledno vidljive i te tzv. negativne razlike, što znači da je njihova visina u ovom postupku utvrđena kroz izvedene dokaze.

80. Osim toga, kada se pažljivo sagleda način na koji je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev u ovom sporu i koji je, naposljetku, utemeljio na rezultatu provedenog dokaza financijskim vještačenjem, tada je razvidno da za one mjesece za koje je uvidio da nije bilo porasta kamatne stope on nije niti tražio bilo kakvu isplatu pa to znači da sve ono što on nije obuhvatio tužbenim zahtjevom, u svojoj biti, predstavlja ono za što se zalaže tuženica. Izvan toga sud nema mogućnosti odlučivati jer prigovor radi prebijanja nalazi pravno neutemeljenim iz svih prethodno elaboriranih razloga.

81. Iako je tuženica tvrdila da se uvažavanjem onoga što tužitelj traži u ovom sporu, zapravo, mijenja i sam sadržaj ugovornog odnosa koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., smatrajući da je prilikom izvođenja vještačenja trebalo imati u vidu kamatnu stopu na kredite koji su odobravani u kunama (tvrdnje tuženice iz podneska od 10. veljače 2026., s lista 417. sudskog spisa), u takvom svom razmišljanju tuženica nije u pravu.

82. Svođenjem parametara na one koji su postojali u trenutku kada je između tužitelja i tuženice nastao pravni odnos, dakle na period sklapanja Ugovora o kreditu od 09. prosinca 2004., postupa se u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a budući da su jedine odredbe o kojima se pojedinačno pregovaralo bile one kojima je kamatna stopa ugovorena kao ona od 5,25% godišnje.

83. Upravo uz poštivanje takve kamatne stope tužitelju je izdan i odgovarajući otplatni plan (s lista 24. sudskog spisa).

84. Stoga niti sudu nije preostalo drugo do li obveze procjenjivati upravo rukovodeći se takvim ugovornim proklamacijama jer su jedino one bile poznate i tužitelju i tuženici pa, kao takve, predstavljaju konstantu u odnosu na koju je u ovom sporu i bilo moguće utvrditi bitne okolnosti za one zaključke koje je sud izveo u tom sporu.

85. Sve ostalo što se naknadno zbilo, a što je i dovelo do povrede prava tužitelja, kao potrošača, nije bilo u skladu niti s pravilom iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP - a niti s načelima obveznog prava iz čl. 11. i čl. 12. ZOO-a.

86 Kada je neki ugovor protivan prisilnim propisima, tada je on niš tav po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a (u cijelosti ili djelomično).

87. Odredbe čl. 11. i čl. 12. ZOO-a predstavljaju odredbe prisilnog propisa – ZOO-a pa to znači da, osim što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništave po pravilima iz ZZP-a, te odredbe predstavljaju ništave odredbe i po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

88. Zato je u dijelu kojim se tužitelj zalagao za ništavost spomenutih ugovornih odredaba tužbeni zahtjev tim prije prihvaćen.

89. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VI. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a.

90. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje četiri podneska, od 13. travnja 2024., od 31. svibnja 2024., od 26. svibnja 2025. i od 23. prosinca 2025., koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

91. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na pet ročišta, od 16. svibnja 2024., od 27. lipnja 2024., od 21. listopada 2024., od 19. veljače 2026. i od 28. travnja 2026., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

92. Na nabrojane radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

93. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 400,00 eura, a priznat mu je i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 75,78 eura.

94. No, tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za presudu.

95. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

96. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih

presude i rješenja, točnije 17. srpnja 2026., a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

97. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

98. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. VI. dispozitiva presude.

99. Tužitelju nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, u zatraženom iznosu od 50,00 eura s pripadajućim PDV-om, jer ove troškove sud ne nalazi utemeljenim na pravilu iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

100. Pri tome je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

101. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, zbog čega je odlučeno kao u t. VIII. dispozitiva presude.

U Rijeci 17. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).