REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-290/2022-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice – specijalistice Sandre Pilato, u pravnoj stvari tužitelja VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Lorisu Lakoviću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženice HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vedranu Petriću, odvjetniku u Poreču, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. lipnja 2026. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Nalaže se tuženici HČ, [adresa], Poreč 52440, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju VČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati slijedeće novčane iznose i to:

-iznos od 573,23 eur i iznos od 4,98 eur, uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 25. kolovoza 2019.

-iznos od 3.824,92 eur i iznos od 6,64 eur, uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06. svibnja 2020.

-iznos od 174,22 eur uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 29. listopada 2019.

II Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnične troškove, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eur, uvećan za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, 69/2026, dalje: ZOO) koja na taj iznos teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasnice nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (dvorište, bazen i stambena zgrada, [adresa] s 1294m2), svaka u ½ dijela. Tužitelj da je na ime legalizacije građevinskog objekta platio trošak legalizacije u cijelosti, dok da tuženica nije ništa plaćala. Isti da je tako platio slijedeće troškove: na ime naknade za zadržavanje nezakonite izgrađene zgrade u prostoru iznos od 8.638,05 kn i iznos od 75,00 kn plaćen na ime bankovne naknade; za komunalni doprinos iznos od 57.637,69 kn i iznos od 100,00 kn plaćen na ime bankovne nakade; za vodni doprinos iznos od 2.625,36 kn. Tužitelj da je platio ukupan iznos od 68.901,11kn. Budući da je tuženica sada upisana kao suvlasnica u ½ dijela, to da je polovicu od tog iznosa trebala platiti tuženica. Stoga da od tuženice potražuje novčani iznos glavnice od 34.538,04 kn (sada 4.583,98 eura), uvećan za zakonske zatezne kamate na pojedine dijelove tog iznosa od dana plaćanja pojedinog iznosa. Tuženica da je prethodno pozvana na plaćanje tog iznosa dopisom od 2. veljače 2022. međutim ista da se na to oglušila. Navedeni novčani iznos da se od tuženice potražuje temeljem zakonske osnove iz čl.1119. i čl.1125. ZOO-a. Naime, legalizacija predmetne nekretnine da je nesumnjivo od koristi za tuženicu i time su za predmetnu nekretninu otklonjene posljedice „nelegalnosti“ u smislu rušenja nelegalnog objekta i u smislu povećanja vrijednosti „legalnog“ objekta i u smislu mogućnosti iznajmljivanja „legalnog“ objekta. Slijedom svega navedenoga predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženica navodi da osporava sve navode iz tužbe te da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tužba i tužbeni zahtjev da su u cijelosti neosnovani. Tuženica izričito osporava da je tužitelju dužna isplatiti novčane iznose koji da se odnose na plaćanja tužitelja na ime legalizacije nekretnine koja da je u suvlasništvu tužitelja i tuženice, svakog u ½ dijela. Tuženica ne osporava da je zajedno s tužiteljem suvlasnica nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], kuća, dvorište, bazen i stambena zgrada, ukupne površine 1294 m2, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], u k. o. [katastarska općina], u ½ dijela. Na navode tužitelja da je isključivo on platio troškove legalizacije predmetne nekretnine, tuženica ističe kako su ti navodi potpuno neistiniti i ničim dokazani. Radi jednostavnosti postupka, stranka u postupku legalizacije da je bio tužitelj te da se on vodio kao obveznik plaćanja svih davanja. Međutim, iako je tužitelj bio naveden kao obveznik plaćanja, u tim troškovima da je sudjelovala i tuženica u istom omjeru kao i tužitelj. Stoga osporava da je tužitelj isključivo snosio troškove. U predmetnom slučaju da se ne radi se o poslovodstvu bez naloga, na koju pravnu osnovu da se poziva tužitelj, budući da je legalizacija učinjena u dogovoru tadašnjih bračnih drugova. Tužitelj da je imao ovlaštenje i odobrenje tužene da se izvrši legalizacija predmetne nekretnine, pa da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1121. ZOO-a. Troškovi koji su nastali prilikom legalizacije predmetne nekretnine da su podmireni iz zajedničke imovine, koja da je stečena za trajanja bračne zajednice stranaka. Parnične stranke da su bivši bračni drugovi koji su sklopili brak dana 29. rujna 1973. u [adresa], dok da je isti brak razveden rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – [adresa], posl.br. R1 Ob-98/2021 od 21. travnja 2021. Svi troškovi vezani za legalizaciju da su plaćeni novčanim sredstvima koja da su stečena zajedničkim radom i sredstvima u bračnoj zajednici za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice, a legalizacija da je izvršena sporazumno. Tuženica da je upisana kao suvlasnica u ½ dijela predmetne nekretnine još ranije te da je kao bračni drug sudjelovala u svim troškovima vezanim za predmetnu nekretninu, zbog čega da je tužiteljev zahtjev za isplatu u cijelosti neosnovan. Tuženica je također istaknula kako je njezin doprinos u stjecanju zajedničke imovine bio jednak tužiteljevom doprinosu, ako ne i veći s obzirom da je tuženica za čitavo vrijeme trajanja braka skrbila o njihovoj djeci, a osim kućanskih poslova ista da je bila u radnom odnosu te ostvarivala redovnu plaću. Također, ona da je čistila i iznajmljivala apartmane koji da se nalaze u predmetnoj nekretnini, dočekivala goste itd. Nakon prestanka radnog odnosa u kojem da je ostvarivala plaću, tužena da je nastavila primati mirovinu. Navela je kako je kod istog suda u tijeku postupak radi utvrđenja i podjele bračne stečevine koji da se vodi pod posl.br. P Ob-1/2022 u kojem da se nalaze podaci o svim primanjima bračnih drugova. Tužena osim osnove da osporava i visinu potraživanja, s obzirom na to da iz potvrda koje su dostavljene u tužbi nije razvidno na što se one odnose. Tužena je prigovorila vjerodostojnosti tih potvrda. Osporila je visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da su plaćeni iznosi pogrešno obračunati. Nadalje, osporila je da je isključivo tužitelj sudjelovao u troškovima vezanim za legalizaciju predmetne nekretnine, a s obzirom da je tuženica podjednako sudjelovala u istim troškovima, tužitelj da nema pravo na naknadu od strane tuženice. Naglasila je kako je legalizacija napravljena za trajanja braka i bračne zajednice bračnih drugova, zajedničkim novčanim sredstvima, pa da ne postoji valjana pravna osnova po kojoj bi tužena bila dužna bilo što isplatiti tužitelju. Tužena osporava da bi bila dužna tužitelju platiti bankarsku naknadu jer da se radi o troškovima koji nisu bili potrebni. U svakom slučaju, provizija za transakciju da je plaćena zajedničkim novčanim sredstvima pa da je tužiteljev zahtjev u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da ga obveže na naknadu parničnog troška tuženici.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je osporio navode tuženice da je legalizacija napravljena za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice jer da je bračna zajednica prestala još 2016. godine, kada se tuženica iselila iz kuće predmetom legalizacije.

3.1. Na pripremnom ročištu održanom 4. lipnja 2024. tužitelj je naveo da su troškovi legalizacije plaćeni iz sredstava dobivenih prodajom nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] - etažna knjiga, a koju nekretninu da je stekao nasljeđivanjem iza svoje majke TČ.

4. Tuženica je nadalje navela da su stranke bile u braku od 1973., da su za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice stekle novčana sredstva kojima da je kasnije plaćen trošak legalizacije. Sav novac koji bi zaradila ista da je davala tužitelju koji da je vodio brigu o financijama. Nekretnina koja je predmet legalizacije da se u naravi sastoji od apartmana i da se iznajmljivala više od 10 godina, a prihodi ostvareni iznajmljivanjem da su odlazili na račun tužitelja kako za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice tako i nakon razvoda braka. U iznajmljivanju apartmana tuženica da je aktivno sudjelovala te da je vodila brigu i o kućanstvu i o iznajmljivanju apartmana dok da je sav novac odlazio tužitelju. Stoga da novčana sredstva kojima je plaćena legalizacija ne predstavljaju vlastitu imovinu tužitelja već da se radi o novčanim sredstvima u čijem udjelu sudjeluje i tužena po osnovi bračne stečevine. U slučaju kada bi se uzelo da je osnovan zahtjev tužitelja to da bi značilo da tuženica dva puta plaća jednu te istu legalizaciju, i to prvi put kroz novčana sredstva koja su stečena za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice, a drugi put po osnovi presude koja bi bila donesena u ovom postupku. Stoga smatra da je tužiteljev zahtjev u cijelosti neosnovan. Na tužitelju da je teret dokaza da dokaže kojim novčanim sredstvima je podmirio troškove legalizacije i od kojih prihoda je to učinio.

4.1. Navela je da je do prestanka bračne zajednice 2016. godine aktivno sudjelovala u poslovima iznajmljivanja apartmana, dok da je novac od iznajmljivanja odlazio isključivo tužitelju, iako da se radi o novčanim sredstvima koja su trebala pripasti i tuženici u ½ dijela. Nakon 2016. godine tužitelj da je bio nositelj kategorizacije, da je iznajmljivao sve apartmane u predmetnoj nekretnini i za sebe zadržao cijeli iznos od iznajmljivanja. Pola tog iznosa da pripada tuženici kao suvlasnici predmetne nekretnine u ½ dijela. Dakle, do prestanka bračne zajednice 2016. godine tuženici da pripada pola iznosa od iznajmljivanja po osnovi bračne stečevine, a nakon prestanka bračne zajednice po osnovi suvlasništva na nekretnini koja se iznajmljivala. Tužitelj je, umjesto da je tuženici platio pola iznosa od iznajmljivanja, taj novac uplatio za legalizaciju nekretnine, tako da on legalizaciju nije platio svojim sredstvima, već i sredstvima tuženice. Stoga je istaknula i prigovor prijeboja svoje tražbine prema tražbini tužitelja. Naglasila je da su gosti apartmana plaćanje vršili gotovinom, a zatim da je tužitelj tom gotovinom podmirio određene troškove legalizacije, a što da je vidljivo i iz potvrda koje su priložene uz tužbu da su plaćanja bila gotovinska. Tužitelj da nije imao drugih prihoda te da osporava da je novcem koji je isti primio na temelju kupoprodajne cijene, a koji mu je uplaćen na račun, plaćena predmetna legalizacija.

5. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi čitanjem izvatka (str. 5), opomene (str. 7), rješenja, potvrde i uplatnica (str. 10-23), potvrde o zaposlenju (str. 36-39), rezervacije (str. 54), ugovora o kupoprodaji nekretnine (55-57), izvatka iz zemljišne knjige (58-59), rješenja o nasljeđivanju (60-61), presude (str. 91-101), podneska Financijske agencije (126-128), podneska Porezne uprave Ispostave Poreč-Parenzo (str. 129-153), poreznog rješenja (str. 154-155), obrazac PO-SD (str. 156), podnesak Turističke zajednice grada Poreča (str. 157-158), rješenje upravnog odjela za turizam (str. 159-160), rješenja službe za gospodarstvo (161-164), podnesak eVistor (str. 165- 194), rješenje (str. 208), izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka FČ te su saslušane parnične stranke.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Tužitelj u tužbi podnesenoj 2022. godine tvrdi da mu je tuženica dužna nadoknaditi polovicu iznosa plaćenog na ime legalizacije jer da je ista suvlasnica predmetne nekretnine u ½ dijela, i pritom se poziva na odredbu čl. 1119. ZOO-a kojom je propisano da tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega, i odredbu čl. 1125. ZOO-a kojom je propisano da tko obavlja tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a ne postoje pretpostavke poslovodstva bez naloga, pripada mu pravo na naknadu učinjenih troškova, ali najviše do visine ostvarene koristi za drugoga. Naknadno, na pripremnom ročištu podržanom 4. lipnja 2024. godine, tužitelj je istaknuo da je trošak legalizacije platio vlastitom imovinom i to konkretno iz sredstava dobivenih prodajom nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – etažna knjiga, naslijeđene od svoje majke TČ.

7. 1. Tuženica navodi da je sav trošak legalizacije plaćen sredstvima ostvarenim još za vrijeme trajanja bračne zajednice radi čega da se radi o iznosu koji predstavlja bračnu stečevinu.

8. U ovom postupku nije sporno da je za potrebe legalizacije nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] utvrđen trošak (po rješenju Grada Poreča, komunalnom doprinosu i vodnom doprinosu) u iznosu ukupno 9.144,74 eura (ranije 68.901,11 kn) kao i da je navedeni iznos uplaćen od strane tužitelja 2019. godine. Nije sporno da su stranke suvlasnice predmetne nekretnine u jednakim dijelovima, ni da je bračna zajednica stranaka, čiji je brak razveden tek 2021., prestala još 2016. godine. Nesporno je i da je tužitelj nakon prestanka bračne zajednice nastavio iznajmljivati apartmane i sav prihod ostvaren iznajmljivanjem zadržao za sebe.

8.1. Sporno je i u ovom postupku valja utvrditi je li tuženica, kao suvlasnica predmetne nekretnine u ½ dijela, u obvezi nadoknaditi tužitelju razmjerni dio troška (polovicu iznosa) legalizacije s obzirom na navode tužitelja da je navedeni iznos isti platio nakon prestanka bračne zajednice vlastitim sredstvima, slijedom čega od tuženice potražuje naknadu polovice tih troškova po osnovi stjecanja bez osnove, a sve s obzirom na navode tuženice da je predmetni trošak podmiren sredstvima ostvarenim tijekom bračne zajednice odnosno prihodima od iznajmljivanja apartmana.

Tuženica je istaknula i prigovor prijeboja.

9. Sukladno odredbi čl. 36. Obiteljskog zakona, bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

10. Uvidom u ugovor u kupoprodaji nekretnine (str. 55.) utvrđeno je da je isti sklopljen 31. listopada 2017. između VČ, EČ i V H u svojstvu prodavatelja i ŽČ u svojstvu kupca te da je predmet tog ugovora nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koju je nekretninu tužitelj stekao nasljeđivanjem (str. 60-61) iza svoje pok. majke TČ. Stranke su ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 80.000,00 eura i kupac se obvezao navedeni iznos isplatiti prodavateljima u roku od 3 dana od sklapanja ugovora, bankovnom doznakom na račune prodavatelja.

10.1. Tužitelj ne samo da nije dokazao da mu je razmjerni iznos navedene kupoprodajne cijene uplaćen na račun, već i sam u svom iskazu (o kojem još i nastavno) navodi da mu je isti plaćen na ruke. Stoga navedene isprave dokazuju isključivo da je tužitelj naslijedio nekretninu predmetom ugovora i da je istu naknadno (2017.) prodao, ali iste ne dokazuju da su upravo sredstva ostvarena tom prodajom iskorištena za podmirenje troškova legalizacije.

11. FČ, sin stranaka, iskazao je da mu nije poznato je li između stranaka postojao dogovor tko će podmiriti troškove legalizacije, da misli da je tužitelj platio sve troškove jer da tuženica nije imala mogućnosti raspolagati svojim novcem niti da je o ičemu odlučivala. Naveo je da je tužitelj apartmane iznajmljivao i nakon što je tuženica odselila 2016., međutim da mu nije poznato kakav je dogovor (nakon prestanka bračne zajednice) postojao između stranaka vezano za ubiranje prihoda od iznajmljivanja apartmana. Iskazao je da se kuća sastoji od 5 poslovnih jedinica i to dva stana na katu i tri stana u prizemlju a da su se iznajmljivala dva apartmana u prizemlju i jedan apartman na katu. Tuženica da se vratila živjeti u jedan od apartmana negdje 2019. za vrijeme COVID-a.

11.1. Iz njegovog iskaza proizlazi da je tužitelj nakon prestanka bračne zajednice nastavio iznajmljivati apartmane i da je cijelosti ubirao prihode ostvarene iznajmljivanjem apartmana, što među strankama nije ni sporno jer su jednako iskazivale i prilikom njihova saslušanja.

11.2. Sud je poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka jer je iskazivao uvjerljivo i sukladno dokazima u spisu. Međutim svjedoku nisu poznate relevantne činjenice slijedom čega njegov iskaz ne predstavlja dokaz o izvoru sredstava kojima je legalizacija financirana.

12. Tužitelj VČ je u svom iskazu naveo da je bračna zajednica stranaka prestala 2016. a da je brak formalno razveden 2021. godine. Iskazao je da je postupak legalizacije pokrenuo samostalno te da je cjelokupni trošak legalizacije u iznosu od oko 68.000,00 kn podmirio vlastitim sredstvima ostvarenim prodajom stana u [adresa], da između stranaka nije postojao dogovor da se trošak legalizacije podmiri iz prihoda ostvarenih iznajmljivanjem apartmana niti da se isti prebije s prihodima od iznajmljivanja. Istaknuo je da je nakon prestanka bračne zajednice isključivo on obavljao djelatnosti iznajmljivanja apartmana, da je sam snosio sve troškove poslovanja, održavanja nekretnine, režija, poreza i drugih davanja te da je stoga sav prihod od iznajmljivanja apartmana pripadao njemu. Naveo je da su gosti apartmane plaćali gotovinom, da je sav prihod od iznajmljivanja nakon prestanka bračne zajednice zadržavao za sebe te da je taj novac držao u kuverti odnosno sefu. U konačnici naveo je i da mu je kupoprodajna cijena za stan u [adresa] isplaćena u gotovini, na ruke.

12.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti u vrijeme podmirenja troškova legalizacije raspolagao znatnim gotovinskim sredstvima ostvarenim iznajmljivanjem apartmana. Radi navedenog nije moguće utvrditi da su upravo sredstva dobivena prodajom naslijeđene nekretnine korištena za plaćanje legalizacije a ne gotovinski prihodi ostvareni iznajmljivanjem apartmana koje isti ima u suvlasništvu s tuženicom (i to bilo za vrijeme trajanja bračne zajednice ili nakon prestanka bračne zajednice).

12.2. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu, da su troškovi legalizacije predmetne nekretnine podmireni sredstvima koja predstavljaju njegovu vlastitu imovinu odnosno novcem ostvarenim prodajom nekretnine koju je naslijedio od svoje majke. Iako je isti dostavio rješenje o nasljeđivanju i ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine, iz navedenih isprava ne proizlazi da je upravo tim sredstvima podmiren trošak legalizacije. Tijekom postupka tužitelj nije dokazao tijek novčanih sredstava od prodaje nekretnine do izvršenih uplata za legalizaciju niti je izveden bilo koji drugi dokaz koji bi to nedvojbeno potvrdio. Suprotno navedenom, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je isti u to vrijeme raspolagao znatnim gotovinskim sredstvima ostvarenim iznajmljivanjem apartmana, zbog čega nije moguće zaključiti kojim su sredstvima predmetni troškovi stvarno podmireni. Kako je upravo na tužitelju bio teret dokaza navedene činjenice a navedeno tužitelj nije dokazao, sud nije mogao prihvatiti njegovu tvrdnju da je legalizaciju financirao svojom vlastitom imovinom.

13. Tuženica HČ je u svom iskazu navela da su parnične stranke u vrijeme prestanka bračne zajednice imale ušteđevinu od oko 18.000,00 eura, da nikakav novac nisu imali na računu jer da se radilo o prihodima od iznajmljivanja apartmana koji novac da je tužitelj držao u kuverti iz razloga jer da su gosti plaćali gotovinom. Navela je da ista suvlasnica predmetne nekretnine u ½ dijela, da je tražila od tužitelja da joj isplati dio novca međutim nikada da nisu postigli nikakav dogovor. Tužitelj da bi joj odgovorio da to ne dolazi u obzir jer da je ona kriva što je otišla. Navela je da je znala da je tužitelj pokrenuo postupak legalizacije, nije osporila da je tužitelj taj trošak podmirio, međutim osporila je tvrdnju tužitelja da je isti podmiren njegovom vlastitom imovinom odnosno sredstvima dobivenim prodajom nekretnine koju je naslijedio od svoje majke. Navela je da ju je tužitelj pitao da mu naknadi polovicu troška legalizacije a da mu je ona rekla da ima novaca od turista, da joj ništa od tih novaca nikada nije dao pa tako ni 2016. kada je iselila iz kuće, u vrijeme kada je zajednički novac postojao. Iskazala je da su tijekom trajanja bračne zajednice stranke ostvarivale znatne prihode od turističkog iznajmljivanja apartmana koji su su najvećim dijelom naplaćivali u gotovini, radi čega da smatra kako je upravo tim sredstvima plaćen trošak legalizacije. Navela je da je bila suglasna da tužitelj i nakon prestanka bračne zajednice nastavi iznajmljivati apartmane, ali da nije bila suglasna s time da čitav prihod ide isključivo tužitelju, već da se nadala da će joj isti dati barem dio jer da će se pitati od čega će ona živjeti. Navela je da je vidjela izliste o zaradi iz 2019. godine u iznosu od cca 19.000,00 eura.

13.1. Sud je poklonio vjeru iskazu tuženice jer je isti životan i uvjerljiv i u bitnim dijelovima suglasan s ostalim provedenim dokazima. Naime njezini navodi da su stranke tijekom trajanja bračne zajednice ostvarivale prihode od apartmana kao i da je nakon prestanka bračne zajednice sav prihod od iznajmljivanja apartmana zadržao tužitelj, potvrđeni su i ostalim dokazima i to iskazom svjedoka ŠČ kao i iskazom samog tužitelja, koji je također naveo da su prihodi od iznajmljivanja apartmana naplaćeni gotovinom te da je tim novcem isključivo on raspolagao, zbog čega nije bilo moguće utvrditi da su troškovi legalizacije podmireni upravo sredstvima dobivenim prodajom nekretnine koju je tužitelj naslijedio od svoje majke.

14. U konačnici, uvidom u dokumentaciju pribavljenu od Porezne uprave, Financijske agencije (FINA), Turističke zajednice Grada Poreča te iz sustava eVisitor sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju nakon prestanka bračne zajednice stranaka nastavio obavljati djelatnost turističkog iznajmljivanja apartmana i po toj osnovi ostvarivao prihode. Međutim, iz navedene dokumentacije ne proizlazi da su troškovi legalizacije predmetne nekretnine podmireni upravo sredstvima ostvarenim prodajom nekretnine koju je tužitelj naslijedio od svoje majke. Naprotiv, navedena dokumentacija potvrđuje da je tužitelj u vrijeme podmirenja troškova legalizacije raspolagao i drugim novčanim sredstvima, radi čega sama činjenica da je prethodno prodao naslijeđenu nekretninu nije dovoljna za zaključak da su upravo sredstva ostvarena tom prodajom utrošena za podmirenje predmetnog troška.

15. S obzirom na to da je sud ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan, ostali dokazi nisu posebno vrednovani.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP), primjenom pravila o teretu dokazivanja, valjalo je odlučiti kao u tč. I izreke.

17. Kako je sud zaključio da tužiteljevo potraživanje ne postoji te odbio tužbeni zahtjev, nije se upuštao u utvrđivanje potraživanja tuženice niti je o istom odlučivao, jer do prijeboja ionako nije moglo ni doći.

18. Odluka o trošku iz tč. II izreke temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, pa je tako tuženici priznat i dosuđen trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ((NN 138/2023, 107/2025, dalje: tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 200,00 eur (prema tbr. 7.t.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 30. travnja 2024., 4. lipnja 2024., 1. travnja 2026. i 12. lipnja 2026. u iznosu od po 200,00 eur (ukupno 800,00 eur), što zajedno s PDV-om (Tbr. 46. tarife) iznosi ukupno 1.250,00 eur.

19. S obzirom na to da tužitelj nije uspio u sporu, istom ne pripada ni pravo na trošak.

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Poreču, 17. srpnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.