REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

XIV P-1454/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Mirku Veleglavcu, u pravnoj stvari tužitelja (ime u nominativu) UŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], bana Josipa Jelačića 6A, zastupaju ga odvjetnici u OD Rude i partneri d.o.o. u Šibeniku, Stjepana Radića 6/II, protiv tužene (ime u nominativu) Raiffeisenbank Austria d.d. zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupaju je odvjetnici u OD „Kallay i partneri“ d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1A/III, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 21. svibnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja Daniele Rude odvjetnice u OD Rude i partneri d.o.o. u Šibeniku i zamjenice punomoćnika tužitelja Antonie Ljubičić odvjetnice u OD Olujić i partneri d.o.o. u Splitu, na ročištu objave odluke dana 17. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku (ime u nominativu) Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, tužitelju (ime u nominativu) UŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 1.543,68 eura (tisuću petsto četrdeset tri eura i 68/100 euro centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na dijelove istog iznosa teku od dana izvršenih uplata i to kako slijedi:

- na iznos od 0,22 eura od dana 30. lipnja 2008. godine

- na iznos od 0,08 eura od dana 31. srpnja 2008. godine

- na iznos od 01,01 eura od dana 31. listopada 2008. godine

- na iznos od 05,79 eura od dana 30. studeni 2008. godine

- na iznos od 04,60 eura od dana 31. prosinca 2008. godine

- na iznos od 11,76 eura od dana 31. siječnja 2009. godine

- na iznos od 11,23 eura od dana 28. veljače 2009. godine

- na iznos od 16,41 eura od dana 31. ožujka 2009. godine

- na iznos od 10,17 eura od dana 30. travnja 2009. godine

- na iznos od 11,27 eura od dana 31. svibnja 2009. godine

- na iznos od 9,51 eura od dana 30. lipnja 2009. godine

- na iznos od 9,34 eura od dana 31. srpnja 2009. godine

- na iznos od 9,06 eura od dana 31. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 9,30 eura od dana 30. rujna 2009. godine

- na iznos od 8,09 eura od dana 31. listopada 2009. godine

- na iznos od 9,37 eura od dana 30. studeni 2009. godine

- na iznos od 8,98 eura od dana 31. prosinca 2009. godine

- na iznos od 11,76 eura od dana 31. siječnja 2010. godine

- na iznos od 13,27 eura od dana 28. veljače 2010. godine

- na iznos od 12,62 eura od dana 31. ožujka 2010. godine

- na iznos od 15,39 eura od dana 30. travnja 2010. godine

- na iznos od 14,78 eura od dana 31. svibnja 2010. godine

XIV P-1454/2019

- na iznos od 18,19 eura od dana 30. lipnja 2010. godine

- na iznos od 23,51 eura od dana 31. srpnja 2010. godine

- na iznos od 26,54 eura od dana 31. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 28,28 eura od dana 30. rujna 2010. godine

- na iznos od 25,38 eura od dana 31. listopada 2010. godine

- na iznos od 27,89 eura od dana 30. studeni 2010. godine

- na iznos od 21,72 eura od dana 31. prosinca 2010. godine

- na iznos od 46,65 eura od dana 31. siječnja 2011. godine

- na iznos od 33,53 eura od dana 28. veljače 2011. godine

- na iznos od 31,94 eura od dana 31. ožujka 2011. godine

- na iznos od 31,80 eura od dana 30. travnja 2011. godine

- na iznos od 35,59 eura od dana 31. svibnja 2011. godine

- na iznos od 40,76 eura od dana 30. lipnja 2011. godine

- na iznos od 47,86 eura od dana 31. srpnja 2011. godine

- na iznos od 56,57 eura od dana 31. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 42,32 eura od dana 30. rujna 2011. godine

- na iznos od 40,01 eura od dana 31. listopada 2011. godine

- na iznos od 38,71 eura od dana 30. studeni 2011. godine

- na iznos od 38,31 eura od dana 31. prosinca 2011. godine

- na iznos od 43,35 eura od dana 31. siječnja 2012. godine

- na iznos od 44,35 eura od dana 29. veljače 2012. godine

- na iznos od 42,95 eura od dana 31. ožujka 2012. godine

- na iznos od 42,82 eura od dana 30. travnja 2012. godine

- na iznos od 44,55 eura od dana 31. svibnja 2012. godine

- na iznos od 44,28 eura od dana 30. lipnja 2012. godine

- na iznos od 42,74 eura od dana 31. srpnja 2012. godine

- na iznos od 42,13 eura od dana 31. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 40,03 eura od dana 30. rujna 2012. godine

- na iznos od 43,09 eura od dana 31. listopada 2012. godine

- na iznos od 43,46 eura od dana 30. studeni 2012. godine

- na iznos od 42,97 eura od dana 31. prosinca 2012. godine

- na iznos od 38,97 eura od dana 31. siječnja 2013. godine

- na iznos od 41,63 eura od dana 28. veljače 2013. godine

-na iznos od 43,41 eura od dana 31. ožujka 2013. godine

-na iznos od 43,41 eura od dana 30. travnja 2013. godine,

sve do isplate i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne

XIV P-1454/2019

stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve rokom od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tuženik prigovor radi prijeboja kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku (ime u nominativu) Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, isplatiti tužitelju (ime u nominativu) UŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.206,18 eura (dvije tisuće dvjesto šest eura i 18/100 euro centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na isti iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja navodio da je dana 24. travnja 2008. godine u [adresa] s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 168- 50-4840840 koji da je solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa] Vojislava Vuletina dana 25. travnja 2008. godine pod brojem OV-6719/08.

2. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju motora Kawasaki, u iznosu od 9.323,09 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, pod uvjetima i rokovima kako su utanačeni predmetnim ugovorom, na rok otplate od pet godina 60 jednakih mjesečnih anuiteta, sa izvorno ugovorenom redovnom kamatom od 7.35 % godišnje, promjenjivom, na dan zaključenja utuženog ugovora otplatni anuitet da je iznosio 186,15 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

3. Tužitelj da je predmetni kredit u cijelosti otplatio dana 30. travnja 2013. godine, isti nije konvertiran.

4. Predmetni ugovor da je zaključen u standardiziranom pisanom obliku tuženika, člankom 2. da je utanačeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama kreditora, bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a o

XIV P-1454/2019

kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik da je jednostrano i , neobrazloženo, a na štetu tužitelja vršio promjene kamatne stope i to na dane 31. ožujka 2009. godine , 31. srpnja 2011. godine i 31. listopada 2011. godine.

5. Opisano postupanje tuženika da je protupravno, a da je odredba kojom je tuženiku dozvoljena jednostrana promjena kamate ništetna ukazuje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim broj Pž-7129/13 od dana 16. srpnja 2014. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, koje presude da su potvrđene i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od dana 09. travnja 2015. godine, to, između ostalog, u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u toj parnici Raiffeisenbank Austria d.d.u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i na dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio(i) nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjivana u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kakva odredba da je ništetna.

6. Naglasio je i da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je predmetni ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan isplate iznosa utuženog kredita (29. travnja 2008. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Banke tuženika da je iznosio 4,49 kuna, a nadalje tečaj švicarskog franka da stalno mijenjao, povećavajući se, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu donesenom u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/2012 koja da je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. godine, da pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku da je ,kao stranka sudjelovao i tuženik, sve to imajući u vidu kako je, između ostalih stranaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Citirana prvostupanjska presuda da je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te pod poslovnim brojem Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a posebno je istaknuo da je sud prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima vezan pravnim utvrđenjima presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi.

XIV P-1454/2019

8. Slijedom iznesenog, utemeljeno na važećim propisima da postoji obveza tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na temelju ništetnih odredbi predmetnog ugovora, a u konkretnom slučaju tuženik da je na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao ne pripadajuću imovinsku korist, koja da se ogleda u razlici obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim, kao i u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate predmetnog kredita u odnosu na početni tečaj CHF kakav je primijenjen za obračun prilikom zaključenja spornog ugovora.

9. Susljedno svemu iznesenom tužitelj je predložio usvojiti tužbeni zahtjev kako je iskazan podneskom od dana 24. travnja 2026. godine, dostavljenim sudu nakon provedenog financijskog vještačenja, a tuženika obvezati na plaćanje parničnog troška tužitelju.

10. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio predmetnoj tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, predložio je isti odbiti, a tužitelja obvezati na plaćanje parničnog troška tuženiku.

11. U bitnom prigovorio je mjesnoj nadležnosti ovog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je osporio tužbene postavke o ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora koje se odnose na utanačenje valutne klauzule u CHF- u navodeći da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Protivio se i preinačenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog vještačenja knjigovodstveno financijske struke, ističući i zastaru tako postavljenog zahtjeva, a istaknuo je i prigovor prijeboja sa potraživanjem tužitelja u odnosu na po vještaku iskazane tzv. „negativne tečajne razlike“.

12. U dokaznom postupku pročitan je ugovora o kreditu broj 168-50-4840840 od 24. travnja 2008. godine, pročitana je obavijest tuženika s nadnevkom 01. svibnja 2013. godine, pregledan je početni otplatni plan predmetnog kredita predan uz tužbu, te kartica prometa po predmetnom kreditu, pročitane su presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 16. srpnja 2014. godine, Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pregledana je povijesna tečajna lista HNB-a za CHF, pročitan je nalaz i mišljenje Centra poslovnih analiza d.o.o. od 15. svibnja 2019. godine, pregledana je ponuda broj 007/08 autoservisa "Krešimir" upućena ovdje tužitelju UŠ s nadnevkom 23. travnja 2008. godine, pročitan je zapisnik ročišta glavne rasprave održane 26. ožujka 2025. godine sa iskazom tužitelja, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i računovodstvo Hrvojke Bačić dipl. oecc. od 13. ožujka 2026. godine i dopuna istog od dana 01. svibnja 2026. godine.

12.1. Tužitelj i tuženik nisu imali daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka u ovoj pravnoj stvari.

13. Tužbeni zahtjev je osnovan.

XIV P-1454/2019

13.1. Tuženikov prigovor prijeboja nije osnovan.

14. Savjesnom i brižljivom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i svih zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, postupajući sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je iz supstrata izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice koje su snažile postavljeni tužbeni zahtjev, pa je stoga isti usvojen kao osnovan i zato je suđeno kao u izreci ove presude, a nije usvojen tuženikov prigovor prijeboja uz ocjenu da isti nije osnovan.

15. Naime, predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava preplaćenih tuženiku po Ugovoru o kreditu broj 168-50-4840840 od 24. travnja 2008. godine, odobrenog tužitelju, nesporno, radi kupnje motorkotača, to po osnovi razlike u visini ugovorenih i plaćenih anuiteta, s obzirom na promjenu valutnog tečaja CHF i visine kamatne stope kroz razdoblje od plasmana odobrenih sredstava po spomenutom ugovoru do konačne otplate istog dana 28. veljače 2013. godine.

16. Između ostalog, tužitelj predmetnu tužbu temelji i na utvrđenjima iz parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (članak 502.a stavak 1. u vezi članka 502.c ZPP), pravomoćno okončanoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od dana 13. lipnja 2014. godine pod poslovnim brojem Pž- 7129/13, u kojoj parnici je na strani (više) tuženika, pored ostalih, sudjelovao i tuženik iz ove parnice. Revizija izjavljena protiv navedene drugostupanjske presude odbijena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom dana 09. travnja 2015. godine pod poslovnim brojem Revt-249/2014.

17. Citiranom prvostupanjskom presudom VTS RH-a utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se jednoj ugovornoj stranci daje ovlaštenje da po svojoj odluci i bez sudjelovanja druge ugovorne stranke, mijenja stopu ugovorene kamate, ništetne, što je nedvojbeno slučaj i u ovom konkretnom predmetu, budući da utanačenje članka 2. predmetnog ugovora implicira zaključak (dokaza za drugačiji u supstratu izvedenih dokaza nije bilo) da stranke iz ove parnice nisu pojedinačno pregovarale o modalitetu određivanja promjenjivosti kamatne stope („sukladno odluci Banke“), a tim je utanačenjem određena promjena kamatne stope izvorno utanačene među strankama baš jednostranom odlukom tuženika, te je ista više puta mijenjana tijekom otplatnog razdoblja bez da je na te promijene tužitelj mogao utjecati, dok je utanačenjem iz točke 4. utuženog ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika kredit ugovoren (točka 1. ugovora) u iznosu od 9.323,09 CHF-a, a isplata u kunskoj protuvrijednosti.

18. Spomenuto utanačenje predmetnog ugovora o kamati stipulirano je tako da ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, ovdje tuženika, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja, jer se tako time stvara situacija da vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja) koji promjenu ne može predvidjeti, ali

XIV P-1454/2019

pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, a tako i tužitelj u stranačkom iskazu koji je decidirano iskazao da jeste pročitao tekst predmetnog ugovora o kreditu i isti da je potpisao, ali da na prezentirani tekst ugovora, takav kakav je potpisao, nije mogao utjecati da sadržajno bude takav ili drugačiji. Pače, u odnosnom vremenu da je bio zainteresiran dobiti kredit radi kupovine motorkotača, a kako da je već od ranije bio klijent kod banke tuženika s punim povjerenjem u poslovanje svoje banke, to da se obratio istoj sa opisanim zahtjevom, a službenici tuženika da su mu ponudili zaključenje ugovor o kreditu s valutom u CHF-u za koji mu je navedeno da je tom trenutku povoljan. Naglasio je da da mu je bila poznato utanačenje o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali iako da je ugovor pročitao koliko je morao, danas može kazati da mu ni danas mu nije baš sve potpuno jasno što to znači, osim da se kamatna stopa može mijenjati, s tim što naglašava da mu nitko od službenika banke nije u odnosnom trenutku na bilo koji način pojašnjavao koji bi to bili parametri na temelju kojih će banka, ako do toga dođe mijenjati kamatnu stopu, kao što da ga nitko od službenika tuženika nije upozoravao na bilo kakav rizik od zaključivanja ugovora u CHF.

19. Uz obrazloženo treba naglasiti i da je u presudi suda EU, broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. godine u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuo, da se ta odredba ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pri čemu je sud EU pošao od svog općepoznatog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja potrošača (ovdje tužitelja kao korisnika utuženog kredita) na njihov sadržaj.

19.1. Susljedno navedenom u točki 19. ovog obrazloženja, u odnosu na razumljivost predmetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nesumnjivo je da je prilikom sklapanja spornog ugovora kreditu, tužitelj kao korisnik kredita, u usporedbi s bankom kao poduzetnikom bio "prosječni građanin" te je kao takav doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je na temelju odredbi predmetnog ugovora jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju te nije mogao predvidjeti učinke koji će za njega, po osnovi zaključenog kredita nastupiti u budućnosti, jer je tek uz objašnjavanje svih čimbenika koji utječu na formiranje kamatne stope, tužitelj kao potrošač, mogao razumjeti i spoznati ekonomske učinke ugovaranja takve (promjenjive) kamatne stope.

20. Ovdje valja naglasiti da je sud dopustio tužitelju preinačenje ove tužbe kakvo je isti izvršio podneskom od dana 24. travnja 2026. godine to pored protivljenja tuženika takvom preinačenju, uz ocjenu da je isto u konkretnoj pravnoj stvari svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 3. članka 190. ZPP-a).

XIV P-1454/2019

21. Također glede tuženikova prigovora zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama pod brojevima Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26 – dalje u tekstu: ZOO), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu navedene tužbe, dok je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na sjednici dana 30. siječnja 2020. godine ističući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Konačno, a što krijepi stav ovog suda o neutemeljenosti protivljenja tuženika opisanoj preinaci ove tužbe, te istaknutom prigovoru zastare, valja naglasiti da su predsjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 26. studenog 2021. godine zaključkom pod poslovnim brojem Su IV-162/2021 zaključili da je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

23. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi pet godina, a podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/2012) čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, prekinuta je zastara predmetne tražbine u smislu odredbe članka 241. ZOO-a tako da rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (dana 14. lipnja 2018. godine), a od tog dana do podnošenja tužbe u ovom predmetu (dana 07. lipnja 2019. godine) nije protekao navedeni zastarni rok.

24. Nastavno tijekom predmetnog postupka, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko računovodstvene struke Hrvojki Bačić dipl. oec. koja je dala pisani nalaz i mišljenje 13. ožujka 2026. godine (listovi 75 do 78 spisa), sa dopunom 01. svibnja 2026. godine, koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, smatrajući da je istim jasno i potpuno odgovoreno na sva po sudu postavljena pitanja zbog kojih je vještačenje određeno, pa je utvrđeno je da je tuženik, postupajući na opisani (ranije obrazloženi) način više puta povećavao ugovorenu kamatnu stopu, što je uz promijenjeni tečaj CHF u odnosu na u odnosnom vremenu važeću valutu u RH, kunu, uzrokovalo pretplatu tužitelja po predmetnom kreditu.

25. Vještak je na temelju analize raspoložive dokumentacije (opisane u točki 12. ovog obrazloženja) matematički i računovodstveno prikazujući stvarne novčane tokove između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, utvrdila da je promjenom valutne klauzule i kamatnih stopa nastala razlika po tužitelju više plaćenih mjesečnih anuiteta u promatranom razdoblju otplate utuženog

XIV P-1454/2019

kredita u ukupnom iznosu od 1.543,68 eura, sve po pojedinim uplatama kako su navedene u točki I. izreke ove presude.

26. Susljedno iznesenom osnovom provedenog vještačenja, utvrđeno je da postoji dug tuženika prema tužitelju, i to po osnovi razlike u visini anuiteta (ugovorenih i plaćenih), nastalih zbog promjene valutnog tečaja CHF i promijene kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate utuženog kredita od dana plasmana istog do dana konačne otplate kredita u ukupnom iznosu od 1.543,68 eura, za koji iznos je utvrđeno da ga je tuženik neosnovano stekao zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti i stoga je, primjenom odredbe članka 323. stavka 1., kojom su propisane posljedice ništetnih ugovora, u vezi člankom 1111. ZOO-a kojim je normirano opće pravilo o stjecanju bez osnove, tuženik obvezan platiti tužitelju navedeni iznos to sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi članku 1115. ZOO-a, kojim propisom je određen opseg vraćanja stečenog bez osnove, (datumi plaćanja pojedinih anuiteta nisu među strankama bili sporni), pa je zato suđeno kao u točki I. izreke ove presude.

27. Međutim, u odnosu na traženje tuženika prema tužitelju kroz istaknuti prigovor radi prijeboja, neovisno o zatraženoj visini tražbine po toj osnovi, a dopunom nalaza i mišljenja od dana 01. svibnja 2026. godine vještak Hrvojka Bačić je istaknula da se radi o zbroju tri iznosa (0,95 eura plus 1,71 eur i 0,85 eura) tzv. negativnih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 3,51 eura, to sve radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju CHF-a ili kamatne stope (od ugovorenih), valja navesti kako takva tražbina po ocijeni ovog suda nije osnovana. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji tužiteljeva obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule, kao što je s tužiteljem utanačio i promjenjivu kamatnu stopu o kojoj je sam (tuženik) odlučivao, pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i visini kamatne stope isključivo na tuženiku.

28. Osim obrazloženog za dodati je da je eventualno potraživanje tuženika iz prigovora prijeboja je u zastari, a čemu je prigovarao tužitelj. Ovaj prigovor tuženik je istaknuo na ročištu dana 04. veljače 2025. godine, što uz opći zastarni rok od pet godina određenog člankom 225. ZOO-a znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 04. veljače 2000. godine što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja (utuženi kredit nesporno je otplaćen u cijelosti dana 30. travnja 2013. godine), a dobrobiti podnošenje tužbe u kolektivnom sporu, pa i glede zastare potraživanja, ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članaka 154. stavku 1., te člancima 155. i 164. ZPP-a, a tužitelju koji je uspio u parnici, te određeno popisao parnični trošak, uz vrijednost predmeta spora od 11.603,78 kuna, tj. 1.540,09 eura po fiksnom tečaju HNB-a od 7,53450 kuna za 1,00 euro u tužbi ili 1.543,68 eura nakon dana 24. travnja 2026. godine, ovaj sud je utvrdio trošak za sastav tužbe od 100,00 bodova, za zastupanja po kvalificiranom punomoćniku na ročištima na dane

XIV P-1454/2019

25. ožujka 2024. godine, 04. veljače i 26. ožujka 2025. godine i 21. svibnja 2026. godine ukupno 400,00 bodova (4X100,00 bodova), te još 100,00 bodova za sastav podnesaka od 24. travnja 2026. godine (trošak sastava podneska od 20. ožujka 2024. godine nije priznat s ocjenom da se radi o promijeni valute na temelju zakonu po fiksnom tečaju) sveukupno 600,00 bodova, sve sukladno Tbr. 9. stavka 1., Tbr. 8. stavka 1. i 2. u svezi s Tbr. 7. stavak 1. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Nar. nov. broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) ili u novcu 1.200,00 eura po Tbr. 54. Tarife (1,00 bod u vrijednosti od 2,00 eura) i još 25,00% PDV-a na isti iznos po Tbr.46 Tarife u iznosu od 300,00 eura, kao i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu 53,09 eura, to po Tar. br. 2. u svezi s Tar. br. 1. Tarife sudskih pristojbi Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. broj: 118/18 i 51/23), te 600,00 eura plaćenog predujma za vještačenje, sveukupno 2.206,18 eura koliko je tužitelju dosuđeno troška, a tuženiku naloženo platiti, zato je riješeno kao u točki III. izreke ove presude.

29.1. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja ove presude do isplate, sukladno članku 30. stavku 2. Ovršnog zakona (Nar. nov. broj: 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), u visini prema članku 29. stavkom 2. ZOO-a.

30. Slijedom obrazloženog suđeno je kao u izreci ove presude.

U Šibeniku, dana 17. srpnja 2026. godine

S U D A C

Mirko Veleglavac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Stranka nezadovoljna ovom presudom može protiv iste izjaviti žalbu u roku od petnaest dana po objavi ili dostavi pisanog otpravka iste ovisno o urednosti dostave za ročište objave. Eventualna žalba podnosi se pisano u tri primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

Po zapisniku o objavi presude.