REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3709/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja UM iz mjesta Lalitpur, Savezna Demokratska Republika Nepal, trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u [adresa], zastupan po opunomoćenika Zoranu Baueru, odvjetniku iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i uprave poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi naknadnog zahtjeva, nakon održane nejavne rasprave, dana 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i uprave poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu , KLASA: UP/I-216-03/26- 06/3921, URBROJ: 511-01-212-26-6 od 10. lipnja 2026.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za besplatnu pravnu pomoć.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je, kao nedopušten, naknadi zahtjev tužitelja, državljanina Savezne Demokratske Republike Nepal, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja , u bitnome navodeći da su mu se nakon izvršnosti prethodnog rješenja dogodile bitne činjenice u vidu toga da je, provjeravajući može li se vratiti u svoj stan u [adresa], od susjeda dobio informaciju da su u stan provalile neke osobe te je doznao da se radi o istim osobama koje su mu pokušavale uzeti zemlju, a bili su susjedi naslijeđene zemlje i pripadnici su stranke koju je već ranije spomenuo. Susjed mu je rekao da je pokušao intervenirati i zvati policiju, ali da policija ne želi doći, zbog čega nema nikakvu potvrdu da je prijavio policiji, a policija je očito s tim osobama koordinirana. Policija je susjedu rekla da ga se to ne tiče, da to nije njegov problem i da gleda svoja posla. Susjed mu je dalje rekao da su osobe koje su mu ušle u stan jako agresivne te da se on s njime ne želi i ne može tući, a tužitelj iz iskustva zna da mu sud neće ni na koji način pomoći, obzirom da su svi korumpirani i da se ne žele zamjera ti osobama koje su povezane s politikom, što je u ovdje slučaj. Navodi da tu informaciju nije mogao reći tuženiku jer je tek sada došao do nje kad se raspitivao o mogućnosti povratka pa smatra da se radi o novoj činjenici. Napominje da susjedi na njegovoj zemlji nisu obične osobe već da se radi o politički aktivnim i prepoznatim osobama koje su članovi CPN stranke, s koiima je imao problema jer mu nisu dopustili da obrađuje zemlju i od toga se uzdržava. Predlaže provesti dokaz njegovim saslušanjem. Predlaže da Sud donese rješenje o odgodnom učinku tužbe.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te mu odobri međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i odobri mu besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu te isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužiteljevi navodi nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima niti drugom vjerodostojnom dokumentacijom koja bi upućivala na njihovu istinitost. Navod da policija nije postupila po navodnom pokušaju prijave susjeda te da su osobe koje mu navodno prijete povezane s političkom strankom CPN i zbog toga uživaju u zaštitu državnih tijela, ocjenjuje paušalnom i ničim potkrijepljenom. Ističe da je tužitelj tijekom postupka povodom naknadnog zahtjeva izričito izjavio kako nema novih činjenica niti okolnosti koje bi bile relevantne za odlučivanje o njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, odnosno nije iznio činjenice koje su nastale nakon izvršnosti prethodne odluke niti činjenice koje bez svoje krivnje nije mogao iznijeti u ranijem postupku. Tek u tužbi iznosi nove tvrdnje koje nisu bile predmet upravnog postupka, pri čemu za iste ne prileže nikakve dokaze niti pruža objektivno povjerljive informacije koje bi upućivale na njihovu vjerodostojnost. Stoga smatra da tužbeni navodi ne dovode u sumnju zakonitosti osporavanog rješenja, budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje novih činjenica ili dokaza u smislu odredbi Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji bi opravdavali ponovno meritorno razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu, već se radi o neprovjerenim i nedokazanim tvrdnjama koje nisu potkrijepljene objektivnim dokazima niti ih je moguće smatrati vjerodostojnima. Predlaže da Sud odbije prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao nejavnu raspravu.

7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 i 39/26 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Člankom 43. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25) propisano je da ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje naknadni zahtjev ako se ocijeni da je nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona.

10. Člankom 47. stavkom 6. navedenog Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.

11. Stavkom 3. toga članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

12. Stavkom 4. toga članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.

13. Osporavanim rješenjem odbačen je naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, kao nedopušte,n sukladno članku 43. stavku 2., a u vezi s člankom 47. stavkom 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer tužitelj u njemu nije iznio nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

14. Naime, tužitelj je u ožujku 2022. legalno napustio zemlju podrijetla s radnom dozvolom za boravak i rad u Republici Hrvatskoj. Izjavio je da su ga susjedi pokušali natjerati da im prepusti zemlju i upadali mu u kuću te ga fizički napadali. Taj događaj je prijavio policiji, ali policija nije reagirala, zbog čega je odlučio napustiti zemlju podrijetla i ishodio radnu dozvolu. Na okolnost povratka, izjavio je da mu se ne bi ništa dogodilo, ali da se nema gdje, ni kome vratiti, a u Nepalu je teška ekonomska situacija te bi teško preživljavao, budući da nema ni emocionalnu ni financijsku podršku. U Republiku Hrvatsku je ušao legalno 1. travnja 2022., temeljem odobrene dozvole za boravak i rad od 2. veljače 2022. do 1. veljače 2023. Potom je podnio zahtjev za produženje valjanosti iste, koji mu je usvojen za razdoblje od 24. veljače 2022. do 11. veljače 2024. Poslodavac je 5. listopada 2023. podnio zahtjev za ukidanje dozvole za boravak i rad te mu je ista ukinuta 23. siječnja 2024.m a tužitelj je imao rok od 15 dana za napuštanje EGP-a. Potom je imao odobrenu dozvolu za boravak i rad od 30. travnja 2024. do 29. ožujka 2025. Od 30. ožujka 2025. bio je u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskojm te je 28. kolovoza 2025. zatečen po policijskim službenicima u nezakonitom boravku i 19. prosinca 2025. izdano mu je rješenje o povratku kojim mu je određen rok za napuštanje RH odnosno EGP u roku od 15 dana od uručenja te mu je 20. siječnja 2026. izdano rješenje o protjerivanju, kojim mu je određena zabrana ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku u trajanju od 1 (jedne) godine. Tužitelj je 23. siječnja 2026. izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koji zahtjev mu je odbijen rješenjem MUP-a 26. veljače 2026., a rješenje je postalo izvršno 21. veljače 2026.

15. U naknadnom zahtjevu naveo je da nema nikakve nove razloge , već se samo ne želi vratiti u Nepal jer mu je tamo život u opasnosti, budući da tamo ima neprijatelje koji ga napadaju zbog zemlje koju je naslijedio, a da ne može dobiti zaštitu države jer su njegovi neprijatelji povezani s političarima pa su jako moćni. Izričito je izjavio da je sve činjenice i dokaze naveo u prethodnom postupku, koje tuženik ocijenio nevjerodostojnima u prijašnjem postupku do donošenja rješenja od 26. veljače 2026., a koje je postalo izvršno. Također je utvrđeno da je tužitelj u Republiku Hrvatsku došao isključivo iz ekonomskih razloga, odnosno zbog posla, a što nije razlog za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U pogledu imovinskih problema u svojoj državi, utvrđeno je da takva vrsta problema ne može smatrati činjenicom koja bi, sama po sebi, predstavljala osnovnu za odobravanje međunarodne zaštite. Konačno , tužitelj nije iznio nikakve nove činjenice ni okolnosti koje bi bile od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari.

16. Imajući u vidu navedeno, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj, nakon izvršnosti odluke kojom je odbijen njegov prijašnji zahtjev za međunarodnu zaštitu, podnio nedopušten naknadni zahtjev, u kojem nije iznio nikakve nove relevantne činjenice koje bi bile od utjecaja na drukčije rješenje u ovoj upravnoj stvari.

17. Imajući u vidu sve navedeno, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

18. Stoga je Sud ocijenio nesvrsishodnim dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem.

19. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, ocijenivši ga nesvrsishodnim, a tužitelj je već višekratno saslušavan tijekom ovog i ranijih postupaka. Naime, Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

20. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

21. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

22. Konačno, Sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., U (C-348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te Direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te Direktive.

23. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

24. Valjalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.

25. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

26. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

27. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći, Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

28. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR, te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR, to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR.

29. Stoga je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći tužitelju, isplati ukupno navedeni iznos.

30. Prijedlog za odgodni učinak nije osnovan.

31. Naime, člankom 51. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.

32. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano.

33. Prema stavku 2. toga članka ZUS-a, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužiteljici nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

34. Dakle, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi Zakona.

35. Po ocijeni ovog Suda, izvršenjem rješenja tužitelju ne bi nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, dok bi odgoda bila protivna javnom interesu te stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti da bi se dopustilo da tužba ima odgodni učinak.

36. Valjalo je stoga, na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Bauer, e-komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica

3. U spis