REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-1233/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BD iz [adresa], 30. svibnja 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. AD iz [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:14036333877, zastupana po pun. Mariu Puškaru, odvjetniku u OD Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 13. svibnja 2026.god. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, a objavljene dana 17. srpnja 2026.god.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju BD iz [adresa], 30. svibnja 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.465,79 eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju na ime razlike u glavnici sa pripadajućom zateznom kamatom koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana".

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 26. studenoga 2004. s tuženikom Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu. Namjena kredita je bila adaptacija kuće..Prije isplate kredita odbili su se i naplatili jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63% od iznosa odobrenog kredita. Ugovor je zaključen na vrijeme od 17 godina, a korisnik kredita je dužan vratiti kredit u 204 mjesečnih anuiteta u iznosu od 296,83 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici. Kamatna stopa je promjenjiva. Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu o kojemu stranke nisu pregovarale. Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Da je znao da će tečaj CHF valute u tolikoj mjeri porasti, kao što se dogodilo, ne bi podizao ovaj kredit.

1.2.Ponašanje tuženika prilikom potpisa ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je zavaravajuću poslovnu praksu, jer je tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer predmetne odredbe nisu razumljive prosječnom potrošaču. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik.

1.3.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., a pravomoćnom dana 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a isto obvezuje prvostupanjske sudove u rješavanju restitucijskih zahtjeva. Revizija tuženika odbijena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018. Presuda se temelji na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ OD 5.4.1993.

1.4.Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik i tužitelj su dana 18. veljače 2016. zaključili Anex Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u valutu EUR. Tada je tuženik primijenio ništetne i nepoštene odredbe u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno primijenio je tečaj na dan konverzije a obzirom na ništetnost trebao je primijeniti tečaj važeći na dan korištenja. Navedenim anexom, tuženik je utvrdio manjak u iznosu 2.576,43 kn/337,28 eura i glavnica j na dan 30. rujna 2015. iznosila 103.850,07 /13.595.02 eura. Da je preostala glavnica bila obračunata po početnom tečaju na dan isplate kredita, zbog nioštenosti, iznosila bi 166.860,89 kn.Time je tuženik u trenutku konverzije, na ime razlike u glavnici kredita nepripadno naplatio iznos od 13.773,30 kn. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa glavnice. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 1.465,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućon od provedene konverzije.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi da u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i štetnika, a u svakom slučaju za pet godina, a koji rokovi su prošli. Pravomoćna presuda iz kolektivnog spora kojom su utvrđene ništetne odredbe ne može se izravno primijeniti i na ovaj spor, već treba dokazivati, kao konkretan slučaj, u ovome predmetu, ništetnost odredaba ugovora. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a kako je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZPP-a nije dopuštena. Banka nije mogla znati za rast tečaja CHF, pa nije postupala protivnu načelu savjesti i poštenja u ugovornim odnosima kad nije obavijestila o tome tužitelja kao korisnika kredita. Prigovara visini tužbenog zahtjeva koji je postavio tužitelj na temelju samostalnog izračuna. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitan je: ugovor o kreditu ( list 9-17), otplatni plan (list18-24), Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića (list 155-159), a ispitan je i tužitelj i svjedokinja RD ( list 214-217).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo banka, kao davatelj kredita sklopili 18. studenoga 2004. ugovor o kreditu br. 016-1347/2004 kojim se banka obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke na dan isplate, za adaptaciju nekretnine, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva. Kredit se ugovara u valuti CHF, a korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja.

6. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je trebao kredit za adaptaciju obiteljske kuće, te je u tome vodio razgovor u poslovnici tuženika te mu je predložen ugovor u CHF valuti. Prilikom drugog dolaska u poslovnicu pričekao ga je pripremljen ugovor koji je površno pročitao i potpisao. Prvenstveno ga je zanimala visina otplatnog obroka. Vjerovao j eu CHF valuta, a nitko nije nikakvim objašnjenjem u banci isto poljuljao. No, otplatni obrok narastao mu je s početnih 1.300 na 2.200 kuna mjesečno. Kada se ponudila konverzija, prihvatio je, jer je već bio u teškom financijskom stanju. I danas živi u obiteljskoj kući koju je tada kupio.

Svjedokinja RD kao financijski savjetnik kod tuženika nema konkretnih saznanja o sastavljanu potrošačkih ugovora.

7. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja potrošačkih ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

8. Zastara prava na vođenje ovoga postupka nije nastupila jer se računa od dana pravomoćnosti presude iz tzv. kolektivnog spora kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kojem se otplata kredita veže uz tečaj CHF valute, tj. od 14. lipnja 2018.g., a tužba je podnijeta 11.06.2023., dakle u roku kraćem od 5 godina, a sukladno i pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV- 47/2020-2 od 20. siječnja 2020.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tužitelja nije informirao o svim posljedicama valutne klauzule u ugovoru. To je utjecalo na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu u CHF valuti.

11. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

12. Razlika između utvrđene glavnice od strane tuženika prilikom konverzije kredita u eurski kredit na dan 30 .09. 2015. i iznosa glavnice po inicijalnom otplatnom planu na dan konverzije, prema izračunu vještaka Darka Prpića iznosi 1.128,58 eura. Tužitelj drži da u vrijeme konverzije kredita provedene po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15) nije još bila pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora s valutnom klauzulom u CHF valuti, . te se prilikom utvrđivanja iznosa neotplaćene glavnice, tuženik nije držao inicijalnog otplatnog plana, a što je potrebno postupajući po ništetnim odredbama ugovora (koje su pravomoćno utvrđene dana 14. lipnja 2018.).

13. Međutim, stranke su sklopile Dodatak ugovoru kojim je glavnica utvrđena kao da je korisnik, ovdje tužitelj imao eurski kredit otpočetka, a to je povoljnije bilo za tužitelja, a sve temeljem Zakona o izmjenama I dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15- dalje: ZID ZPK/15). Ovaj zakon predstavlao je jednokratnu, retroaktivnu I vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju na polju potrošakog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena praksa kreditnih institucija I osigurala otplata kreditnih zaduženja po uvjetima koji vrijede i za druge kredite, konkretno eurske. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c st.1. ZDZPK/15 podrazumijeva konverziju radi promjene valute i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur. No, izvršena konverzija nije imala samo učinak na promjenu valute, već I na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli I kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemenata nepoštenosti. Tužitelj je slobodnom voljom prihvatio konverziju, odnosno imao je mogućnost istu odbiti.

14. Stoga tužitelj nema pravo na razliku glavnice utvrđene vještačenjem u ovom postupku, jer bi ništetne odredbe bile dva puta iskazane u isplati odnosno u financijskom benefitu tužitelja. Na tragu shvaćanja predmeta postupka jest i posljednje pravno shvaćanje Vrhovnog suda iskazano u odluci posl.br. Rev-457/2025-21 od 27.5.2026. koje odgovara na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?", a odgovor je sastavljen pod toč. 26. Obrazloženja koje glasi:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

15. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda od 27.05.2026., tužitelj u ovome postupku nema pravo na isplatu razlike glavnice.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda B i A od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljenosti sudske prakse o spornom pitanju, pa nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman, slijedom čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 17. srpnja 2026.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku