REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-716/2025-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja GRAD KUTINA, Kutina, Trg kralja Tomislava 12, OIB: 41888874500, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik iz Zagreba, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Bogdanović, Dolički & partneri, radi isplate 228.009,19 EUR-a, nakon javne i glavne rasprave zaključene 17. lipnja 2026. godine, s danom objave 17. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 228.009,19 EUR-a. zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 53.909,15 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos 53.909,15 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos 53.909,15 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos 53.909,15 EUR od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- na iznos 12.372,59 EUR od 1. siječnja 2017. pa do isplate, s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05. i 41/08.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 78/15., 114/22. i 155/23.) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za osam postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos od 228.009,19 EUR-a tekućim od 1. siječnja 2013 do 30. prosinca 2017.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 65.125,75 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 17. srpnja 2026 pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 9.340,32 EUR-a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 773/2022 od 10. prosinca 2024. je presuđeno i riješeno da se:

"Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4577/2019-3 od 8. veljače 2021. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 53.909,15 EUR-a / 406.178,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2012. do isplate, odbija se kao neosnovana."

Prihvaća se djelomično revizija tužitelja te se u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 53.909,15 EUR-a / 406.178,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2013. do isplate, iznosa od 53.909,15 EUR-a / 406.178,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2014. do isplate, iznosa od 53.909,15 EUR-a / 406.178,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2015. do isplate, iznosa od 53.909,15 EUR-a / 406.178,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2017. do isplate, i iznosa od 12.372,59 EUR / 93.221,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2017. do isplate, te u dijelu kojim je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 15.011,78 EUR-a / 113.106,25 kn ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4577/2019-3 od 8. veljače 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 14/2018 od 7. lipnja 2019., te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku."

2. Također Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj već citiranoj odluci Rev- 773/2022 od 10. prosinca 2024. je na postavljeno revizijsko pitanje tužitelja:

"1.) Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?"

"2.) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?"

Istaknuo da u odnosu na prvo pitanje odgovor glasi:

Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

Dok na drugo pitanje odgovor glasi:

Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - "Narodne novine", broj 152/11, 151/14 i 95/17 nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

3. Slijedom navedenog je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio kako je navedeno u točki 1. ovog obrazloženja s uputom nižim sudovima da rasprave visinu naknade.

4. Tužitelj je 2. siječnja 2018. podnio tužbu radi isplate i naknade štete u iznosu od 2.091.803,60 kn. U tužbi je naveo da na cijelom ustrojstvenom području tužitelja tako i na nekretninama koje su u njegovom vlasništvu te općim dobrima kojima upravlja tuženik ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu. Tuženik je infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture koju je izgradio na ustrojstvenom području tužitelja zbog toga što se u svrhu građenja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske opreme koristi ovim nekretninama, a smatra se da na tim nekretninama ima pravo puta po samom zakonu jer je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i koristi ju bez sudskog spora s tužiteljem najmanje tri godine prije početka korištenja. Infrastrukturni operator obvezan je plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta. Tuženik nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje nekretnina tužitelju, a niti naknadu za pravo puta. Smatra da time što je tuženik koristio nekretninu bez plaćanja naknade došlo je do stjecanja bez osnove jer je uporabio tuđu stvar u svoju korist. Pravo puta osnovano je samo ako je infrastrukturni operator plaćao naknadu upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine. Tužitelj je u upravnom postupku podnio zahtjev za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora 25. ožujka 2016. Navodi da se u upravnom postupku naknada za pravo puta samo utvrđuje, a ne određuje. Ističe i to da je tuženik postupao protupravno i za korištenje nekretnina na kojima je izgradio elektroničku infrastrukturu nije podnio zahtjev za izdavanjem potvrde o pravu puta kada je to najranije bio u obvezi, stupanjem na snagu Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 31/09), a kao infrastrukturni operator je znao da se samo na temelju potvrde o pravu puta plaća naknada za pravo puta i da tu potvrdu nije ishodio. Tužitelj je u tijeku postupka na ročištu održanom dana 29. siječnja 2019. povećao tužbeni zahtjev za 32.310,24 kn tako da je specificirao konačni tužbeni zahtjev potražujući od tuženika isplatu 2.124.113,84 kn navodeći kako je iz rješenja Agencije razvidno da je imovinska korist koju je tuženik stekao ili šteta koju je tuženik prouzrokovao tužitelju svake godine u utuženom razdoblju iznosila 406.178,51 kn.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da tuženik ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku opremu na ustrojstvenom području tužitelja, te ističe da su brojne nekretnine za koje tužitelj traži naknadu u vlasništvu trećih osoba, a ne tužitelja. Ističe da obveza plaćanja naknade za pravo puta za tuženika kao operatora nastaje tek podnošenjem zahtjeva tužitelja za utvrđivanjem te naknade te da je tuženik ovlašten koristiti nekretnine i prije utvrđivanja naknade. Rješenje agencije o utvrđivanju naknade za pravo puta ima konstitutivni učinak jer obveza plaćanja naknade nastaje tek od podnošenja zahtjeva za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade. Prema propisima koji su bili na snazi u razdoblju za koje tužitelj potražuje naknadu, naknade se određuje za razdoblje nakon izdavanja potvrde o pravu puta i plaća se na temelju izdane potvrde. Prije nego što agencija utvrdi naknadu ne postoji osnova za njeno plaćanje. Ističe prigovor zastare. Navodi da ne postoji štetna radnja tuženika jer podnošenje zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta nije tuženikova obveza, već pravo, isto kao što tom pravo ima i vlasnik, odnosno upravitelj nekretnine. Tužitelj je dužan voditi brigu o svojim pravima te pokrenuti upravni postupak radi utvrđivanja prava puta i stjecanja prava na naknadu za to pravo. Ističe i prigovor apsolutne nenadležnosti suda navodeći da je za odlučivanje o naknadi za pravo puta nadležan HAKOM.

6. Tijekom postupka tuženik je naveo da je pravo puta zakonsko ograničenje prava vlasništva, da je tuženik to pravo stekao stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama te da tuženikovo korištenje nekretnine ima osnovu u zakonu, a utvrđivanje i plaćanje visine naknade nije uvjet za stjecanje tog prava. Navodi i to da je sam tužitelj propustio pokrenuti postupak za utvrđivanje visine naknade u utuženom razdoblju. Osporava visinu potraživanja.

7. U ponovljenom postupku tužitelj je podneskom 5. lipnja 2026. uredio svoj tužbeni zahtjev tako da sada potražuje iznos od 228.009,19 EUR-a.

8. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u isprave u spisu. Sud nije proveo ostale dokaze koje su stranke predložile jer rješavanje ovog spora predstavlja pravno pitanje.

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP-a) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora jest tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 228.009,19 EUR-a po osnovi korištenja tužiteljevih nekretnina bez plaćanja naknade u razdoblju od 2012. godine do 2016. godine

11. Nije osnovan tuženikov prigovor kako rješavanje ovog spora ne ide u sudsku nadležnost u smislu odredbe članka 16. stavka 1. ZPP-a jer je predmet spora zahtjev za isplatu novčanog potraživanja i naknadu štete o čemu se raspravlja i odlučuje u parničnom postupku sukladno odredbi članka 1. ZPP-a, a ne zahtjev za utvrđivanje visine naknade za pravo puta, koja se utvrđuje u upravnom postupku.

12. Iz činjeničnih navoda stranaka proizlazi da u postupku nije sporno kako je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tuženik i koje je u njegovom vlasništvu.

13. Nije sporno da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od 90-ih godina prošlog stoljeća.

14. Nije sporno da je tužitelj 25. ožujka 2016. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta.

15. Također nije sporno da rješenjem HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/16-11/125 od 21. lipnja 2018. utvrđeno je da je Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja tog rješenja nalaze u vlasništvu odnosno pod upravom Grada Kutine (stavak I. izreke rješenja), te da se Hrvatski Telekom d.d. obvezuje u roku od 8 dana od primitka rješenja napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta (stavak VIII. izreke rješenja) i da se Hrvatski Telekom d.d. obvezuje u roku od 10 dana od primitka rješenja platiti Gradu Kutini naknadu za pravo puta za prvu i drugu godinu te da se svaka sljedeća godišnja naknada za pravo puta se plaća u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena. (stavak IX. Izreke rješenja). Nadalje nije sporno da protiv navedenog rješenja HAKOM-a tuženik nije pokrenuo upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.

16. Shodno navedenom u ponovljenom postupku ostaje sporno kolika je visina naknade za pravo puta te kad teku zatezne kamate na iznos naknade za pravo puta.

17. Uvidom u izjavu tuženika broj 153/16 od 9. siječnja 2017. (list 11 spisa) sud je utvrdio da je tuženik pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavio da koristi elektroničnu informacijsku infrastrukturu na području grada Kutine prema popisu zk čestica iz elaborata za pravo puta broj 010-2017. od 30. siječnja 2017. koji je izradilo društvo Hapčić d.o.o. Sisak te da istu infrastrukturu koristi više od 3 godine od početka njene uporabe bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra i vlasnicima nekretnina.

18. Prema odredbi članka 2. točke 47. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14 – dalje u tekstu: ZEK/11) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju pravo puta je pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

19. Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZEK/11 operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima.

20. Prema odredbi članka 28. stavka 1. ZEK/11 smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. toga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta:

– da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika,

– da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

21. Člankom 28. stavkom 4. ZEK/11 je propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

22. Dakle obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11.

23. Člankom 29. stavkom 1. ZEK/11 je propisano da za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća se naknada za pravo puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

24. Člankom 29. stavkom 2. ZEK/11 je propisano da naknada iz stavka 1. ovoga članka za opće dobro i nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske te jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave plaća se godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz članka 27. stavka 5. ovoga Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske.

25. Nadalje odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

26. Shodno navedenom tuženik nakon što je stekao pravo puta ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu.

27. Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj već citiranoj odluci Rev- 733/2022 od 10. prosinca 2024. dao jasan odgovor na pravno pitanje te je odlučio da infrastrukturni operator odnosno ovdje tuženik ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Agencija izda potvrdu o pravu puta ili na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visinu naknade za pravo puta. Stoga ovaj sud u ovoj presudi ne nalazi shodnim se referirati na prigovore tuženika u odnosu na stjecanje prava puta već tuženika upućuje na razloge iznesenih u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-733/2022 od 10. prosinca 2024.

28. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti sljedeće.

29. Nije između stranaka sporno da je tužitelj odabrao da se visina naknade odredi po pojedinačnim naknadama za nekretnine te da je HAKOM iznos naknade utvrdio tako što su zbrojene sve pojedinačne naknade koje su definirane člankom 7. stavkom 1. Pravilnika/11 i sukladno kategorizaciji nekretnina iz članka 6. stavka 2. Pravilnika/11.

30. U odnosu na visinu naknade za pravo puta po ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske naslovni sud je stavljen u poziciju HAKOM-a. Tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu naknade za pravo puta koja se obračuna sukladno parametrima Pravilnika/11. Stoga niti naslovni sud predmetnu naknadu ne može izračunati drugačije nego je to učinio HAKOM.

31. Nesporno je da je tuženik infrastrukturni operator na nekretninama koje su navedene u stavku 1. rješenja HAKOM-a UP/I-344-03/16-11/125 od 21. lipnja 2018. a koje su u vlasništvu tužitelja. Također nije sporno da tuženik navedeno rješenje nije osporio pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske te da je sam načinio obračun odnosu na visinu naknade za pravo puta u visini od 406.178.51 kn (list 54. spisa) odnosno sada 53.909,15 EUR-a. Stoga ovaj sud je stava da visina naknade se jedino može utvrditi u iznosu kako je to već prethodno utvrdio tuženik u iznosu od 53.909,15 EUR-a. Tužitelj tužbom čak ne traži manji iznos naknade u odnosu na naknadu za pravo puta nego što je to tuženik izračunao. Također nije sporno da tuženik od dana izdavanja rješenja HAKOM-a tužitelju uredno podmiruje predmetnu naknadu za pravo puta u iznosu od 53.909,15 EUR-a.

32. Budući da tuženik ima obvezu plaćanja obveze naknade po pravu puta po samom zakonu i prije nego što je HAKOM izdao potvrdu o pravu puta tada je tuženik dužan tužitelju za utuženo razdoblje od 2011. godine do 25. ožujka 2016. plaćati naknadu za pravo puta u iznosu od 25.432,27 EUR-a za svaku godinu od 2012. do 2015. te iznos od 9.450,24 EUR za razdoblje od 1.siječnja 2016. do 25. ožujka 2016. (53.909,15:365=147,69 EUR-a x84 dana=12.405,96 EUR-a, no tužitelj potražuje iznos od 12.372,59 EUR-a) odnosno sveukupno 228.009,19 EUR EUR-a.

33. Stoga je sud odbio dokazani prijedloge za izvođenjem vještačenja po vještacima geodetske, informatičke i financijske struke sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer kako je već sud obrazložio predmetnu naknadu nije moguće izračunati drugačije nego je to već učinio HAKOM.

34. Slijedom navedenog je odlučeno kao u stavku I. izreke.

35. Sud ne nalazi shodnim se posebno referirati na ostale prigovore tuženika koje je iznio tijekom postupka jer isti nisu pravno odlučni za rješenje ovog spora.

35. Člankom 183. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO-a) je propisano ako rok za ispunjenje obveze nije određen, dužnik dolazi zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.

36. Stoga po stavu ovog suda, tuženik sukladno članku 183. stavku 2. ZOO-a je pao u zakašnjenje u isplati naknade za pravo puta u utuženom razdoblju onog trenutka kada je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu odnosno od 31 prosinca 2017. (dan predaje tužbe na pošti), jer je tuženik u času podnošenja tužbe svakako bio upoznat sa opsegom svoje obveze.

37. Slijedom navedenog zatezne kamate na ime glavnice sukladno članku 183. stavku 2. ZOO-a teku od 31. prosinca 2017. pa do isplate i to po stopi određenoj člankom 29. ZOO-a.

38. Stoga je valjalo odbiti zahtjev tužitelj kojim potražuje isplatu zateznih kamata od 1. siječnja 2013. do 30. prosinca 2017.

39. Slijedom navedenog je odlučeno kao u stavku II. izreke.

40. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u pogledu glavnog zahtjeva, sukladno članku 154. i 155. ZPP-a te Tarifi pripada zahtijevani trošak sastava tužbe u iznosu od 4.241,46 EUR-a (Tbr. 7/1 u vezi s Tbr 54. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 29. siječnja 2019. i 3. svibnja 2019. u iznosu od 4.241,46 EUR-a (Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 21. siječnja 2019. u iznosu od 4.241,46 EUR-a (Tbr 8/1. u vezi s Tbr 54. Tarife) trošak sastava žalbe u iznosu od 5.301,83 EUR-a (Tbr 10/1 u ve zi s Tbr. 54. Tarife) trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 6.362,19 EUR-a (Tbr 10/5. u vezi s Tbr. 54 Tarife), trošak sastava revizije u iznosu od 6.362,19 EUR-a (Tbr. 10/5 u vezi s Tbr. 54 Tarife), trošak sastava podneska od 17. travnja 2025. i 18. lipnja 2025 u iznosu od 3.430,80 EUR-a (Tbr 8/1. u vezi s Tbr 54. Tarife) , trošak sastava podneska od 5. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr 8/3. u vezi s Tbr 54. Tarife), trošak pristupa na ročištu od 16. lipnja 2025. i 17. lipnja 2026. u iznosu od 3.430,80 EUR-a Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), što ukupno iznosi 48,915,25 EUR-a što uvećano za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) odnosno ukupno iznosi 61.144,06 EUR-a. Navedenom trošku valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.327,22 EUR-a, trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 1.327,23 EUR- a te trošak sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 1.327,23 EUR-a što sveukupni trošak tužitelja čini 65.125,75 EUR-a.

41. Odluka o zateznim kamatama je donesena na temelju članka 29. ZOO-a.

42. Po stavu ovog suda za vođenje ove parnice nije bio potreban trošak sastava podneska od 28. siječnja 2019. u iznosu od 5.301,82 EUR-a budući da je isti podneska tužitelj mogao izložiti na ročištu za glavnu raspravu od 29. siječnja 2019. dok trošak sastava podneska od 5. lipnja 2026. je odmjeren protivno Tbr 8/1 kojim tužitelj ima pravo na punu tarifu za četiri obrazložena podneska. Slijedom navedenog valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 9.340,32 EUR-a.

U Zagrebu, 17. srpnja 2026.

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku po punomoćniku