Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-789/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Elizabeta Božanić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Tödtling & Partneri, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Dječja bolnica Srebrnjak Zagreb, Srebrnjak 100, OIB: 03547184733, kojeg zastupa punomoćnik Marko Šebalj, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 12127/2021-12 od 7. lipnja 2024., dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-12127/2021-12 od 7. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.086,04 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. rujna 2016. po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, i to do 31.12.2022. godine („Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.) po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate („Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022.) po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 139,45 EUR od dana 16. rujna 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,00 EUR od dana 16. listopada 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 196,03 EUR od dana 16. studenog 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,26 EUR od dana 16. prosinca 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 213,58 EUR od dana 16. siječnja 2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 194,73 EUR od dana 16. veljače 2017. godine pa do isplate, i to sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 562,50 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022.) i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalenda rskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje teku od 7. lipnja 2024. pa sve do isplate, i to sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da sud drugog stupnja tužbeni zahtjev odbije i da se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik zahtijeva nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 28. kolovoza 2023., da joj tuženik na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 1.086,04 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate.

5. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članaka 457.- 467. ZPP. U skladu s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP, presuda se u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP. Presudu u sporovima male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP te žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

7. Tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario prijedlog tuženika da se Republiku Hrvatsku obavijesti o predmetnom postupku kako bi se zasnovao intervencijski efekt u smislu odredbe članka 211. stavka 1. ZPP, a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 211. stavkom 1. ZPP, koji žalbeni razlog u skladu s prethodno citiranom odredbom članka 467. stavka 1. ZPP, sud drugog stupnja ne uzima u razmatranje.

8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika, da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj: 27/01., 39/09. – dalje: ZPSJ), te da mu je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćivao plaću po osnovici u iznosu od 5.108,84 kn/678,06 eura[1] .

9. Tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka, sporno je primjenjuje li se na tužiteljicu Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 25. studenog 2006. (dalje: Sporazum), Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (dalje: Dodatak) i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (dalje: Izmjene sporazuma) te obračunava li se slijedom toga plaća tužiteljice s osnovicom od 5.415,37 kn/718,74 eura, umjesto s osnovicom od 5.108,84 kune/678,06 eura.

10. Tuženik je tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, kao i u žalbenom postupku isticao prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije, međutim, isti je neosnovan. U skladu s odredbom članka 2. ZPSJ, javne službe su javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, a u skladu s odredbom članka 7. Zakona o ustanovama, javnu ustanovu može, između ostalih, osnovati i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u okviru svoga samoupravnog djelokruga, što je u konkretnom slučaju i tuženik, koji je ustanova koju je osnovao Grad Zagreb i kod koga je tužiteljica bila zaposlena u utuženom razdoblju, s time da se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu.

11. Osnovno obilježje javne službe jest djelatnost koja je prema svojoj prirodi takva da je njezino obavljanje nužno potrebno za zadovoljavanje općih društvenih interesa stanovništva određenog područja i pravna norma koja takvu djelatnost, zbog njezine važnosti izdvaja kao javnu službu, dajući joj time poseban društveni položaj.

12. Prema tome, kako je djelatnost tuženika prema svojoj prirodi takva da je njezino obavljanje nužno potrebno za zadovoljavanje općih društvenih interesa stanovništva određenog područja, s time da i sredstva za svoj rad i poslovanje (među kojima su i plaće zaposlenika), između ostalog, ostvaruje ugovorom s ministarstvom, odnosno drugim tijelima državne vlasti za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz državnog proračuna, tako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženik ima sva obilježja javne službe u smislu odredbe iz članka 2. ZPJS, budući da ista odredba pod javnom službom podrazumijeva sve javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, odnosno da nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

13. Nadalje, tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi, i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine. Vlada Republike Hrvatske i navedeni sindikati javnih službi zaključili su 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanje osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto, s time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kuna nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U članku IV. su odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika s VSS–om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi zaključili su 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, s time da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane, a kojim Izmjenama je promijenjen članak III. Dodatka te članak IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i č lanak VII. u kojem su kojem utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna, i to na način da se određuje da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u članku III.-V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži je 7. prosinca 2011. donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano. Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene i dopune od 26. listopada 2011. donijeli su 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici za plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV., u svezi članka VII. Dodatka Sporazumu. Pritom su utvrdili da je negativni rast BDP–a prema službenim podacima DZS–a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. pa do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno. Utvrdili su također da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP–a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time da je posljednji podatak za rast BDP–a u trećem tromjesečju od strane DZS objavljen 4. prosinca 2015.

14. Neosnovani su prigovori tuženika vezani za ništetnost i nevaljanost Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz Arbitražne odluke te konačno Vjerodostojnog tumačenja u cijelosti, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Navedene Izmjene nisu doista potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), ali da bi to utjecalo na valjanosti tih Izmjena, odnosno da bi zbog toga bile ništetne, navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja, već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene, stoga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama zakonite te pravno valjane. slijedom čega proizvode određene pravne učinke.

15. Odredbom članka 254. stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/2009. i 61/2011. – dalje: ZR/09) propisano je da o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora sindikati odlučuju sporazumno, dok je odredbom članka 254. stavka 3. ZR/09 propisano da tek ako se sindikati ne sporazume o sastavu pregovaračkog odbora, o istome odlučuje Gospodarsko-socijalno vijeće. Činjenica je da u konkretnom slučaju niti jedan sindikat javnih službi od 2006. nije osporavao sastav pregovaračkih odbo ra za sklapanje predmetnih sporazuma i dodataka o osnovici, a što znači da su svi sindikati javnih službi sporazumno odlučili o broju članova i sastavu pregovaračkih odbora. Izmjene i dopune unesene su i u članka 51. stavka 4. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. („Narodne novine“, br. 141/2012. – dalje: TKU), a koji kolektivni ugovor je uredno potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj Sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće postale i dio TKU te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

16. Mjerodavno materijalno pravo sadržano je u ZPJS. U skladu s odredbom članka 192. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/2014. – dalje: ZR/14) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, s time da su plaće svakako važan dio radnoga odnosa, te se u članku 51. TKU uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Stoga su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih s Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojim se odlučivalo i o plaćama, tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Izmjene i dopune sklopljene su na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz članka XI. navedenih Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi iz članka 199. stavka 1. ZR/14 na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, rok je važenja navedenih Izmjena istekao s danom 26. siječnja 2017.

17. S obzirom na to da prethodno navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor sklopljen sukladno citiranoj odredbi iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, temeljem kojeg se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, kao i odredbe iz članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, br. 115/2010.), a kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih Izmjena i dopuna. Pritom je odredbom iz članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, br. 115/2010.) bilo propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu od 13. svibnja 2009., kao i sve njegove Izmjene i dopune ili novi Sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006., važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Valja reći da je slično navedenom bilo propisano i u odredbi iz članka 51. stavka 4. TKU. Zbog prethodno navedenog, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., a na koje se tužiteljica poziva u svezi svog zahtjeva za isplatu razlike plaće, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor. Sud pritom dodaje da sve navedeno proizlazi i iz činjenice da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene članka IV. stavka 5., a u svezi čl. VII. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III. citiranih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi iz sadržaja već citirane odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.

18. Prema tome, kako je to prethodno detaljno obrazloženo, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice na ime razlike plaće u bruto iznosu od 1.086,04 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, a koje tužiteljici također pripadaju.

19. Pobijajući presudu u cijelosti te predlažući da sud obveže tužitelja na nadoknadu troškova postupka, tuženik pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane odluke. Odluka o troškovima u pobijanom dijelu je zakonita, a imajući pri tome u vidu i činjenicu da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje su dosuđeni parnični troškovi.

20. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. S obzirom na to da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, u skladu s odredbom članka 166. stavka 1. ZPP, odbijen je njegov zahtjev za nadoknadu troškova sastava žalbe te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

Sutkinja:

Vesna Žulj