Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-10/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj tužiteljice LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević iz Zagreba, Mirogojska cesta 8, OIB: 47767714195, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-17266/2021-25 od 8. studenog 2024., dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-17266/2021-25 od 8. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 500,20 eura bruto sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, koje teku:

- na iznos od 14,52 eura od 16.02.2017. do isplate,

- na iznos od 13,31 eura od 16.03.2017. do isplate,

- na iznos od 6,17 eura od 16.04.2017. do isplate,

- na iznos od 34,75 eura od 16.05.2017. do isplate,

- na iznos od 15,63 eura od 16.06.2017. do isplate,

- na iznos od 4,14 eura od 16.07.2017. do isplate,

- na iznos od 24,63 eura od 16.08.2017. do isplate,

- na iznos od 17,85 eura od 16.09.2017. do isplate,

- na iznos od 4,96 eura od 16.11.2017. do isplate,

- na iznos od 10,60 eura od 16.01.2018. do isplate,

- na iznos od 3,22 eura od 16.02.2018. do isplate,

- na iznos od 25,03 eura od 16.03.2018. do isplate,

- na iznos od 12,47 eura od 16.04.2018. do isplate,

- na iznos od 20,65 eura od 16.05.2018. do isplate,

- na iznos od 10,52 eura od 16.06.2018. do isplate,

- na iznos od 27,49 eura od 16.07.2018. do isplate,

- na iznos od 11,51 eura od 16.08.2018. do isplate,

- na iznos od 4,58 eura od 16.09.2018. do isplate,

- na iznos od 12,11 eura od 16.10.2018. do isplate,

- na iznos od 1,85 eura od 16.01.2019. do isplate,

- na iznos od 2,78 eura od 16.02.2019. do isplate,

- na iznos od 8,22 eura od 16.04.2019. do isplate,

- na iznos od 2,63 eura od 16.05.2019. do isplate,

- na iznos od 2,36 eura od 16.06.2019. do isplate,

- na iznos od 33,72 eura od 16.07.2019. do isplate,

- na iznos od 8,38 eura od 16.08.2019. do isplate,

- na iznos od 29,51 eura od 16.09.2019. do isplate,

- na iznos od 2,83 eura od 16.11.2019. do isplate,

- na iznos od 9,10 eura od 16.12.2019. do isplate,

- na iznos od 8,68 eura od 16.01.2020. do isplate,

- na iznos od 8,47 eura od 16.02.2020. do isplate,

- na iznos od 55,69 eura od 16.03.2020. do isplate,

- na iznos od 34,52 eura od 16.04.2020. do isplate,

- na iznos od 7,48 eura od 16.05.2020. do isplate,

- na iznos od 7,64 eura od 16.07.2020. do isplate,

- na iznos od 2,19 eura od 16.08.2020. do isplate,

po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, u roku 15 dana (točka I. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2,21 eura bruto sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim od 16.03.2019. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, u roku 15 dana (točka II. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati razliku manje isplaćene plaće na ime razlike osnovice u iznosu od 119,10 eura sa zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, koje teku:

- na iznos od 70,00 eura od 16.01.2017. do isplate,

- na iznos od 49,10 eura od 16.02.2017. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do i29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, u roku 15 dana (točka III. izreke). Navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 738,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od 8. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, u roku 15 dana (točka IV. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači, podredno da istu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba je neosnovana.

4. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članaka 457.- 467. ZPP. U skladu s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP, presuda se u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP. Presudu u sporovima male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP te žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Tuženik u žalbi određeno upire i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 8. ZPP, koji žalbeni razlogu skladu s prethodno citiranom odredbom članka 467. stavka 1. ZPP, sud drugog stupnja ne uzima u razmatranje.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće koja se odnosi na neisplaćene dodatke za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a koji joj nisu plaćeni za sve efektivno odrađene sate za vrijeme prekovremenog rada, kao i pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, za razdoblje od siječnja 2017. do srpnja 2020., te zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za prosinac 2016. i siječanj 2017. godine prema osnovici od 5.415,37 kn/718,74 eura[1] .

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, kao što nije sporno ni da su joj naprijed navedeni dodaci isplaćivani u utuženom razdoblju, ali ne u odnosu na sve odrađene sate rada tj. isti nisu isplaćivani u odnosu na prekovremeni rad. Nadalje, među strankama nije sporno da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, br. 27/2001. i 39/2009. – dalje: Zakon o plaćama u javnim službama), te da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju isplaćivao plaću po osnovici 5.108,84 kn/678,06 eura.

9. U postupku je sporno ima li tužiteljica pravo na isplatu razlike plaće koja se odnosi na neisplaćene dodatke za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a koji joj nisu plaćeni za sve efektivno odrađene sate za vrijeme prekovremenog rada. Sporno je u ovom postupku i je li tuženik tužiteljici za utuženo razdoblje od lipnja 2016. do 26. siječnja 2017. bio dužan obračunavati i isplaćivati plaću prema osnovici od 5.415,37 kn/718,74 eura, a koji zahtjev tužiteljica temelji na odredbi temelji na odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. sklopljenog dana 26. listopada 2011. te Arbitražnoj odluci od 07. prosinca 2011.

10. Iz stanja spisa u ovom predmetu proizlazi u bitnom sljedeće:

- da tuženik za prekovremene sate ostvarene u utuženom razdoblju tužiteljici nije isplaćivao dodatak za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi,

- da je tužiteljica prekovremene sate rada odradila na istom radnom mjestu na kojem mu je za redovan rad isplaćen dodatak na plaću za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi,

- da iz vještačenja po vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. proizlazi da neobračunati dodaci na plaću za posebne uvjete rada i za odgovornost za život i zdravlje ljudi, zajedno sa razlikom plaće na ime primjene uvećane osnovice za izračun plaće (za prosinac 2016. i siječanj 2017.), te naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, koja proizlazi iz uračunavanja neobračunatih dodataka na plaću, a za razdoblje od prosinca 2016. do prosinca 2020. godine, iznose ukupno 619,30 eura bruto, a mjesečni iznosi, a da razlika naknade plaće za bolovanje na teret HZZO za veljaču 2019., iznosi 2,21 eura bruto (neto + doprinosi za mirovinsko osiguranje II. stup).

11. Odredbama članka 47. stavka 1., 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, br. 143/2013. i 96/2015. - dalje: KU 1), a koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. siječnja 2017. pa do 28. veljače 2018., kao i odredbama članka 45. stavka 1., 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, br. 29/2018., 16/2019., 35/2019., 78/2019., 92/2019. i 56/2020.– dalje: KU 2), a koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. ožujka 2018. pa do 31. srpnja 2020., ugovoreno je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža te da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

12. Odredbom članka 51. stavka 1. KU 1, kao i odredbom iz članka 49. stavka 1. KU 2, ugovoreno je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50% te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima, a odredbom iz čl. 51. st. 9. KU 1, kao i odredbom iz članka 49. stavka 9. KU 2, ugovoreno je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

13. Odredbama članka 57. KU 1, kao i odredbama članka 55. KU 2, ugovoreno je, između ostalog, da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću te da će se osnovna plaća na tužiteljičinom radnom mjestu uvećati za 16% (sukladno KU 1), odnosno 25% (sukladno KU 2).

14. Odredbom članka 59.a KU 1, kao i odredbom članka 58. KU 2, propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće (sukladno KU 1), odnosno u iznosu od 8% od osnovne plaće (sukladno KU 2).

15. Odredbom članka 36. stavka 1. KU 1, kao i odredbom iz članka 34. stavka 1. KU 2, ugovoreno je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.

16. Odredbom članka 54. stavka 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, br. 141/2012., 141/2012., 150/2013. i 153/2013. – dalje: TKU 1), a koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 1. prosinca 2015. pa do 8. ožujka 2017., odredbom članka 53. stavka 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/2017. – dalje: TKU 2), a koji je bio na snazi u dijelu utuženog razdoblja od 9. ožujka 2017. pa do 30. studenog 2017. te odredbom članka 53. stavka 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, br. 128/2017., 47/2018., 123/2019. i 66/2020. – dalje: TKU 3), a koji je bio na snazi u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. prosinca 2017., ugovoreno je da se dodaci osnovnoj plaći zaposlenika u javnim službama koji su propisani člankom 54. TKU 1, člankom 53. TKU 2 i člankom 53. TKU 3 međusobno ne isključuju.

17. Odredbama iz članka 59. st. 1. TKU 1, članka 58. stavka 1. TKU 2 te članka 58. stavka 1. TKU 2 ugovoreno je da, ako je zaposlenik u javnoj službi odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

18. Nadalje, odredbom iz članka 91. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/2014. i 127/2017. – dalje: ZR), a koji je bio na snazi u cjelokupnom utuženom razdoblju, propisano je da plaća iz stavka 1. tog članka obuhvaća osnovnu plaću ili minimalnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

19. Odredbom članka 81. ZR propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

20. Isto tako, odredbom članka 94. ZR, propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi radnik ima pravo na povećanu plaću, a odredbom članka 92. stavka 3. ZR propisano je da se, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

21. Uzimajući u obzir činjenično stanje u ovom predmetu, kao i sadržaj odredbi iz članka 54. stavka 11. i članka 59. stavka 1. TKU 1, članka 53. stavka 11. i članka 58. st. 1. TKU 2, članka 53. st. 11. i članka 58. stavka 1. TKU 3, članka 36. st. 1., članka 47. st. 1., 2. i 3., članka 51. stavka 1. i 9., članka 57. i članka 59.a KU 1, članka 34. st. 1., članka 45. stavka 1., 2. i 3., članka 49. stavka 1. i 9., članka 55. i članka 58. KU 2 te članka 81., čl. 91. stavka 3., čl. 92. stavka 3. i članka 94. ZR, pravilno je sud prvog stupnja kada je tužiteljici na ime razlike plaće koja je nastala u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. srpnja 2020., zbog dodatka za posebne uvjete rada na osnovnu plaću i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću, a koji joj nisu plaćeni za sve efektivno odrađene sate za vrijeme prekovremenog rada, kao i pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad , dosudio bruto iznos od 502,41 eura, koji tužiteljica svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, a koje tužiteljici također pripadaju.

22. Ovdje valja dodati i da, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/2013. i 96/2015., dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

23. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja predmetne presude u dijelu koji se odnosi na potraživanje tužiteljice kojim zahtjeva isplatu neisplaćenih dodataka za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (točke I. i II. izreke pobijane presude).

24. Nadalje, žalbenim navodima tuženik ističe da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama ne predstavljaju kolektivni ugovor, da od strane sindikata nije bio određen Odbor za kolektivne pregovore, da osnovicu plaće određuje Vlada Republike Hrvatske odlukom te da je 26. listopada 2016. istekla primjena Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu.

25. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno i da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi, i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine. Vlada Republike Hrvatske i navedeni sindikati javnih službi zaključili su 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanje osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn (678,06 eura) bruto, s time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn (718,74 eura) nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U članku IV. su odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika s VSS u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi zaključili su 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, s time da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane, a kojim Izmjenama je promijenjen članak III. Dodatka te članak IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su kojem utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna, i to na način da se određuje da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u članku III. -V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži je 7. prosinca 2011. donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano. Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene i dopune od 26. listopada 2011. donijeli su 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici za plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV., u svezi članka VII. Dodatka Sporazumu. Pritom su utvrdili da je negativni rast BDP–a prema službenim podacima DZS–a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. pa do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno. Utvrdili su također da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP–a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time da je posljednji podatak za rast BDP–a u trećem tromjesečju od strane DZS–a objavljen 4. prosinca 2015.

26. Neosnovani su prigovori tuženika vezani za ništetnost i nevaljanost Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz Arbitražne odluke te konačno Vjerodostojnog tumačenja u cijelosti, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Navedene Izmjene nisu doista potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), ali da bi to utjecalo na valjanosti tih Izmjena, odnosno da bi zbog toga bile ništetne, navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja, već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene, stoga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama zakonite te pravno valjane slijedom čega proizvode određene pravne učinke.

27. Odredbom članka 254. stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/2009. i 61/2011. – dalje: ZR/09) propisano je da o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora sindikati odlučuju sporazumno, dok je odredbom iz članka 254. stavka 3. ZR/09 propisano da tek ako se sindikati ne sporazume o sastavu pregovaračkog odbora, o istome odlučuje Gospodarsko-socijalno vijeće. Činjenica je da u konkretnom slučaju niti jedan sindikat javnih službi od 2006. nije osporavao sastav pregovaračkih odbora za sklapanje predmetnih sporazuma i dodataka o osnovici, a što znači da su svi sindikati javnih službi sporazumno odlučili o broju članova i sastavu pregovaračkih odbora. Izmjene i dopune unesene su i u članku 51. stavku 4. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. („Narodne novine“, br. 141/2012. – dalje: TKU), a koji kolektivni ugovor je uredno potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj Sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće postale i dio TKU te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

28. Mjerodavno materijalno pravo sadržano je u Zakonu o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, br.: 27/2001. i 39/2009.). U skladu s odredbom članka 192. ZR kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, s time da su plaće svakako važan dio radnoga odnosa, te se u čl. 51. TKU– a uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Stoga su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih s Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojim se odlučivalo i o plaćama, tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Izmjene i dopune sklopljene su na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25. listopada 2016., ali u skladu s odredbom članka 199. stavka 1. ZR na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, rok je važenja navedenih Izmjena istekao s danom 26. siječnja 2017.

29. S obzirom na to da prethodno navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor sklopljen sukladno citiranoj odredbi iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, na temelju kojeg se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, kao i odredbe iz članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, br. 115/2010.), a kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih Izmjena i dopuna. Pritom je odredbom članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 115/10) bilo propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu od 13. svibnja 2009., kao i sve njegove Izmjene i dopune ili novi Sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006., važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Valja reći da je slično navedenom bilo propisano i u odredbi iz članka 51. stavka 4. TKU. Zbog prethodno navedenog, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., a na koje se I. tužiteljica i II. tužitelj pozivaju u svezi svog zahtjeva za isplatu razlike plaće, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor. Sud pritom dodaje da sve navedeno proizlazi i iz činjenice da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene članka IV. stavka 5., a u svezi člankom VII. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III. citiranih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi iz sadržaja već citirane odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.

30. Prema tome, kako je to prethodno detaljno obrazloženo, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva od tuženika na ime razlike plaće ukupan bruto iznos od 119,10 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose koje tužiteljici također pripadaju (točka III. izreke pobijane presude).

31. Pobijajući presudu u cijelosti te predlažući da sud obveže tužiteljicu na nadoknadu troškova postupka, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane odluke. Odluka o troškovima pravilna je i zakonita, kako po osnovi, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, tako i po visini troškova, na temelju odredbe članka 155. ZPP, imajući pri tome u vidu i činjenicu da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje su dosuđeni parnični troškovi.

32. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

Sutkinja:

Vesna Žulj