Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-997/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ingrid Bučković, članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja DD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Spizu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Čeak, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5715/2020-34 od 23. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5715/2020-34 od 23. travnja 2024. u točki I izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5715/2020-34 od 23. travnja 2024. u točki III izreke.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5715/2020-34 od 23. travnja 2024. u točki IV izreke na način da se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 271,34 eura(dvjesto sedamdeset i jedan eur i trideset četiri centa), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 23. travnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana, u točki II izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 2017. do isplate, u točki III izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 2.000,00 eura za razdoblje od 1. lipnja 2017. do 22. travnja 2024., dok je u točki IV izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužitelj protiv presude u točkama III i IV izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP), a tuženik pobija istu presudu u točkama I i IV izreke iz istih žalbenih razloga kao i tužitelj.

3. Tužitelj u žalbi protiv odluke o parničnom trošku ističe da je u konačnici on uspio sa zahtjevom, da je tuženik kroz cijeli postupak osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva pa smatra da je trebalo barem udovoljiti zahtjevu koji se odnosi na troškove vještačenja, provođenje kojeg dokaza je bilo nužno za donošenje odluke. Glede zakonske zatezne kamate na iznos glavnice, navodi da je podnio tužbu 2020. pa da je najkasnije od dana podnošenja tužbe tuženik bio u zakašnjenju s izvršenjem obveze, zbog čega da je pogrešan stav da je tuženikova obveza dospjela tek danom donošenja prvostupanjske presude.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, te obvezati tuženika da mu nadoknadi trošak žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude nerazumljivi, nepotpuni i proturječni. Ističe da zaključak suda prvog stupnja kako su stranke u jednakom omjeru suodgovorne za nastanak štete ne proizlazi iz dokaza koji su provedeni. Ukazuje da je u kratkom periodu nakon što je prestao interes sina tužitelja za uređenjem plovila izvršio povrat primljenih sredstava, da je na traženje tužitelja predao vanbrodski motor putem ovlaštenog servisa, da je 3. svibnja 2021. omogućio tužitelju preuzeti plovilo, što da ovaj nikad nije ni namjeravao učiniti, jer nije osigurao nikakav prijevoz za plovilo niti je zatražio od tuženika da to učini. S obzirom na činjenicu da plovilo postoji, zaključuje da ono ima određenu vrijednost a da ga je tužitelj odbio preuzeti. Ističe da je sud propustio utvrditi relevantne činjenice, posebice u svezi vrijednosti plovila, budući da nije utvrđena sadašnja vrijednost, već kataloška vrijednost u vrijeme predaje na popravak. Posljedično tome osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku bez posebnog obrazloženja.

6. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti.

7. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana u odnosu na odluku o parničnom trošku.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu štete u iznosu od 2.000,00 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate te pritom nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP -a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja pa je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog propasti glisera marke ... u vlasništvu tužitelja.

10. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je tuženik sa suprugom i sinom tužitelja u ožujku 2017. usmeno ugovorio da će izvesti radove na gliseru u vlasništvu tužitelja te da je u tu svrhu supruga tužitelja tuženiku isplatila 2.000,00 eura,

-da je gliser dopremljen iz ... u halu tuženika u ... blizu ..., gdje su naručitelji radova osobno s tuženikom dogovorili koje radove je potrebno izvesti,

-da je prema sporazumu naručitelja i izvođača trebalo zamijeniti tubuse, navlake na jastucima, izvesti radove na tanku, zbog čega je izvršena demontaža svih dijelova,

-da je tuženik odmah predočio naručiteljima da on nije ovlašten za izmjenu tubusa te ih je uputio gdje bi se takvi radovi mogli izvesti, a nakon što su se naručitelji požalili tuženiku da su za taj posao zatražene previsoke cijene, da im je sugerirao da te radove daju izvesti u Republici ..., gdje su i troškovi materijala i radne snage niži,

-da su i tužitelj i njegova supruga i sin u konačnici prihvatili prijedlog da se radovi na izmjeni tubusa obave u Republici ...,

-da gliser u vlasništvu tužitelja nije prevezen u drugu radionu, već je cijelo vrijeme bio u hali koju je koristio tuženik,

-da je tužitelj krajem 2017. počeo sumnjati u vjerodostojnost izjava tuženika te je zaprijetio da će sve prijaviti policiji, nakon čega mu je tuženik 29. prosinca 2017. dao punomoć kojom je mogao raspolagati brodom u vlasništvu tuženika,

-da je tužitelj, nakon što je dobio punomoć za raspolaganje plovilom u vlasništvu tuženika, ustanovio da ne može realizirati prijenos, budući da je plovilo bilo zaplijenjeno u postupku ovrhe od Ministarstva financija RH,

-da je tužitelj 17. listopada 2018. podnio kaznenu prijavu protiv tuženika zbog kaznenog dijela prijevare,

-da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici od 17. srpnja 2019. odlučeno o provođenju istrage protiv tuženika zbog postojanja osnovane sumnje da je 1. ožujka 2017. u cilju stjecanja nepripadne koristi, dogovorio popravak glisera, marke ..., godine proizvodnje 2002. u vlasništvu tužitelja te se obvezao popravak dovršiti i gliser vratiti do 1. lipnja 2017. iako nije imao stvarnu namjeru popravka i povrata te je od supruge tužitelja ID primio akontaciju od 7.380,00 kn, a potom dodatne uplate u ukupnom iznosu od 12.900,00 kn, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv imovine, prijevarom, opisano u čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona,

-da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici broj KIS-DO- 16/2020 od 1. listopada 2020. obustavljena istraga protiv tuženika uz obrazloženje da u konkretnom slučaju postupanjem okrivljenika, ovdje tuženika , nisu ostvarena nužna obilježja narečenog kaznenog djela, s tim što je utvrđeno u postupku da je tuženik određeni novčani iznos naručiteljima vratio,

-da je tužitelj u svibnju 2019. tražio od tuženika da mu preda vanbrodski motor koji se nalazio u Yamaha servisu, te je u konačnici tužitelj preuzeo motor i prodao ga trećoj osobi, da je tuženik bio dužan iseliti iz hale koju je koristio na temelju ugovora o zakupu tako da je plovilo u vlasništvu tužitelja premjestio na otvoreno, na jednu livadu na kojoj je bilo izloženo vanjskim utjecajima,

-da je tužitelj 3. svibnja 2021. s odvjetnikom došao u poslovni prostor tuženika kako bi preuzeo plovilo, te je ustanovio da je gliser u neupotrebljivom stanju, budući da se preko tri godine, bez ikakve zaštite nalazio na jednoj livadi,

-da iz nalaza vještaka proizlazi da je gliser proizveden 2002. pa je u vrijeme predaje na popravak bio star 15 godina, da je prema fotografijama priloženim u spisu, a imajući u vidu stanje na tržištu rabljenih plovila, tržišna vrijednost glisera u trenutku predaje tuženiku iznosila oko 3.000,00 do 4.000,00 eura, a ako je gliser bio u održavanom i očuvanom stanju kako to izgleda na fotografijama u spisu, vrijednost je iznosila oko 4.000,00 eura.

11. Ocjenjujući provedene dokaze, sud prvog stupnja prihvaća kao istinit iskaz svjedoka ŽD, zaposlenog kod tuženika, u dijelu u kojem je istaknuo da je demontirao sve dijelove s glisera, da gliser nikada nije odvezen izvan hale te da izmjenu tubusa nije vršio tuženik, što da je predočio naručiteljima. Nadalje, ocjenjuje da su naručitelji pristali da se tubusi zamjene u ..., ocjenjuje istinitim iskaz tužitelja o tome da je tuženik nalazio razne razloge kako bi opravdao činjenicu da radovi nisu izvedeni, te da je izdao tužitelju punomoć nakon što mu je ovaj zaprijetio policijom. Glede zahtijevanja predaje glisera, ocjenjuje nelogičnim iskaz svjedoka ČD da su već početkom 2018. tražili od tuženika da im vrati plovilo, s obzirom na činjenicu da je tuženik početkom 2019. predao vanbrodski motor, iz čega zaključuje da nema uvjerljivog razloga zašto ne bi predao i plovilo, da su to naručitelji zahtijevali. Iz istog razloga ocjenjuje neuvjerljivim i iskaz tužitelja glede tvrdnje da je zahtijevao povrat plovila, dok iskaz tuženika ocjenjuje nelogičnim i neuvjerljivim u dijelu u kojem tvrdi da je dao tužitelju punomoć za raspolaganje njegovim brodom kako bi mogao gliser tužitelja prebaciti u susjednu državu. Ovo stoga što tuženik nije imao razloga za takvo postupanje, jer je naručiteljima odmah predočio da on ne izvodi radove zamjene tubusa pa zato ne snosi ni rizik obavljanja tog posla od strane treće osobe.

12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da se u nazočnom slučaju ne primjenjuje čl. 601. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) o odgovornosti izvođača za suradnike, budući da posao zamjene tubusa nisu trebali obaviti suradnici tuženika. Prihvaćanjem nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrđuje da je tržišna vrijednost plovila u vlasništvu tužitelja u trenutku predaje tuženiku iznosila 4.000,00 eura, a glede odgovornosti za štetu koja je nastala, ocjenjuje da su stranke u jednakim omjerima odgovorne za nastanak štete na plovilu. Ovakav zaključak obrazlaže ocjenom da tužitelj nije dokazao da je zahtijevao od tuženika povrat plovila, a s druge strane da tuženik nije na odgovarajući način zaštitio plovilo, nego ga je ostavio tri godine izloženo vremenskim (ne)prilikama, "pustio da vrijeme prolazi", što je dovelo do oštećenja te uništenja plovila. Ocjenjuje da nijedna od stranaka nije postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i zabrane uzrokovanja štete pa primjenom čl. 1045. i čl. 1092. ZOO-a djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 2.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, a odbija zahtjev u preostalom dijelu, dok o parničnom trošku odlučuje primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a ocjenjujući da su stranke u postupku uspjele u jednakim dijelovima.

13. Prema stajalištu ovoga suda, sud prvog stupnja je ocijenio sve provedene dokaze u skladu s čl. 8. ZPP-a, dakle, brižljivo svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te je u konačnici pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je zahtijevao povrat plovila, već je podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu zbog kaznenog dijela prijevare, očito smatrajući da će na takav način riješiti nastali spor. S druge strane, tuženik nije izvršio popravak plovila tužitelja, niti je plovilo prevezao u susjednu državu radi izvođenja radova izmjene tubusa, a u konačnici je ostavio plovilo tužitelja, kako je sam naveo, tri godine na otvorenom, na livadi, dakle izloženo vanjskim nepovoljnim utjecajima, zbog čega je tužitelju nastala šteta.

14. U takvoj pravnoj situaciji, prema stajalištu ovog suda u nazočnom slučaju treba primijeniti čl. 360. ZOO-a kojim je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Prema čl. 362. ZOO - a kad ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. Ako vjerovnik želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren i naknadni rok za ispunjenje, a ako dužnik obvezu ne ispuni ni u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora, a te posljedice su propisane čl. 361. ZOO-a. Prema toj odredbi, ako dužnik ne ispuni obvezu u roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Prema čl. 368. ZOO-a raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete.

15. Imajući u vidu činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, proizlazi da je u nazočnom slučaju došlo do raskida ugovora o djelu, jer, iako ispunjenje u roku nije bio bitan sastojak ugovora, tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu ni u dodatnom razumnom roku pa tužitelju pripada pravo na naknadu štete koju je zbog toga pretrpio. Naime, nakon što je tužitelj podnio kaznenu prijavu protiv tuženika, stranke nisu pokušavale razriješiti pitanje popravka glisera tužitelja, a međusobni kontakt se sveo na vraćanje vanbrodskog motora, na kojemu, prema navodima samih stranaka i nije bilo potrebno izvoditi neke radove.

16. Na žalbene navode tuženika koji se svode na tvrdnju da je tužitelju 3. svibnja 2021. omogućio preuzeti plovilo, ali da tužitelj nije osigurao odgovarajući prijevoz, valja navesti da je do tog datuma, a od predaje glisera na popravak tuženiku, proteklo dugo razdoblje od preko četiri godine, unutar kojeg razdoblja se gliser tužitelja nalazio izvan hale, na livadi, bez ikakve zaštite(oko 3 godine), zbog čega je znatno oštećen. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka o vrijednosti plovila, nesumnjivo je da je tužitelj zbog postupanja tuženika pretrpio štetu najmanje u iznosu od 2.000,00 eura, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu prihvatio, pri čemu treba navesti da u odnosu na odbijajući dio žalba nije podnesena pa ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati pripada li tužitelju veći iznos štete od dosuđenog. Glede tvrdnje da plovilo ima određenu vrijednost, unatoč oštećenjima, treba odgovoriti da tuženik nije predložio provođenje vještačenja na okolnost vrijednosti ostataka pa takav dokaz nije ni proveden, budući da je sud ovlašten izvesti samo one dokaze koje su stranke predložile(uz izuzetak iz čl. 7. st. 2. ZPP-a koji u ovoj parnici nije u primjeni), kako je propisano čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a.

17. Na žalbene navode tužitelja glede tijeka zakonske zatezne kamate, treba odgovoriti da je vještak izvršio obračun vrijednosti plovila prema cijenama u trenutku izrade nalaza, a prema stanju plovila kakvo je bilo u trenutku predaje tuženiku. S obzirom na činjenicu da je visina štete utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je zakonsku zateznu kamatu na iznos štete tužitelju priznao od dana donošenja prvostupanjske presude.

18. Međutim, u pravu je tužitelj kada ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri donošenju odluke o parničnom trošku. Naime, točno je da su stranke uspjele glede osnove i visine u podjednakim dijelovima, međutim, dio troškova koji su nastali, a bili su potrebni za vođenje ovog postupka pripadaju tužitelju neovisno o konačnom uspjehu. Tako mu u cijelosti pripada pravo na naknadu troška vještačenja, koje je bilo potrebno radi utvrđenja visine štete, a radi se o iznosu od 199,08 eura. Tužitelju također treba priznati 50% iznosa sudske pristojbe na tužbu i presudu, pri čemu treba navesti da sudska pristojba za tužbu iznosi 58,07 eura, a na presudu 86,45 eura, odnosno ukupno 144,52 eura pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju pola tog iznosa, odnosno 72,26 eura. Kada se tome pridoda trošak vještačenja, proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu troška od tuženika u iznosu od 271,34 eura.

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I izreke potvrditi te žalbu tužitelja odbiti i istu presudu u točki III izreke potvrditi, sve primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja glede odluke o parničnom trošku djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki IV izreke preinačiti primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a. Presuda u točki II izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

20. Kako je tužitelj sa žalbom uspio samo u odnosu na sporednu tražbinu, nije mu priznat trošak žalbenog postupka jer zbog tog dijela nisu ni nastali posebni troškovi.

U Rijeci, 17. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara