Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1187/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j. t. d. iz Splita, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-101/2024-6 od 26. ožujka 2025. godine, dana 17. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-101/2024-6 od 26. ožujka 2025. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 177,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, zatim u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 168,00 eura za razdoblje od 29. rujna 2010. godine do 10. travnja 2020. godine , te u dijelu točke II izreke u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-101/2024-6 od 26. ožujka 2025. godine u dijelu točke I izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 37,16 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine do konačne isplate, zatim u dijelu točke II izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 29,75 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2025. godine do konačne isplate , te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-101/2024-6 od 26. ožujka 2025. godine u dijelu točke I izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 130,84 eura (preko dosuđenog iznosa od 37,16 eura do dosuđenog iznosa od 168,00 eura), zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine pa do konačne isplate, zatim u dijelu točke II izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 105,75 eura (preko dosuđenog iznosa od 29,75 eura do dosuđenog iznosa od 135,50 eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2025. godine do konačne isplate, te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

IV Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-101/2024-6 od 26. ožujka 2025. godine u dijelu točke I izreke u odnosu na dosuđene stope zateznih kamata na dosuđeni iznos od 37,16 eura od 10. travnja 2020. godine do isplate, te u dijelu točke II izreke u odnosu na dosuđenu stopu zakonske zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak od 29,75 eura za razdoblje od 26. ožujka 2025. godine pa do konačne isplate i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju na dosuđeni iznos od 37,16 eura isplati u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe zatezne kamate koje od 10. travnja 2020. godine do 01. siječnja 2023. godine teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje du lje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Nalaže se tuženiku da tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška od 29,75 eura isplati u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2025. godine do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

VI Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 48,67 eura, u roku od 15 dana, a odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi u preostalom zatraženom iznosu od 138,83 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 168,00 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine pa do konačne isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 177,29 eura, sa pripadajućim kamatama na taj iznos, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 168,00 eura za razdoblje od 29. rujna 2010. godine do 10. travnja 2020. godine.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2025. godine pa do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u ovoj točki izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu preostalog dijela zatraženih parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

3. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženik.

4. Tužitelj sadržajem svojih žalbi pobija presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točke I izreke, te u dijelu točke II izreke u kojem je odbijen preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnih troškova, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Tuženik sadržajno pobija presudu u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točke I izreke, te u dijelu točke II izreke u kojem je obvezan na naknadu parničnog troška tužitelju i u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu tih troškova, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. ZPP-a, uz prijedlog da se pobijana presuda u naznačenom dijelu preinači, te također podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba protivne stranke (tuženika) djelomično osnovana.

8. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i uvida u spis Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske klasa: UP/I-702-03/20-01/52, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete nastale uslijed neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka u istražnom zatvoru dana 28. rujna 2010. godine.

9. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj bio optužen da je dana 26. siječnja 2010. godine oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete LG, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka PG, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te da ju je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život , uslijed kojih je ona preminula, tj. da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela-ubojstvo, koje djelo je opisano i kažnjivo po članku 90. Kaznenog zakona, a da je isti nakon višegodišnjeg suđenja presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 oslobođen optužbe da bi počinio navedeno kazneno djelo, koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine, koju odluku je punomoćnik tužitelja zaprimio dana 03. siječnja 2020. godine, a sam tužitelj dana 09. siječnja 2020. godine.

10. Nadalje utvrđuje da je tužitelj zbog optužbe za navedeno kazneno djelo boravio u istražnom zatvoru u razdoblju od 09. veljače 2010. godine do 02. srpnja 2013. godine, tj. ukupno 1240 dana ili 3 godine i 144 dana, te da se dana 10. travnja 2020. godine obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi postizanja sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete, koje je dopisom od 02. veljače 2023. godine u predmetu Klasa: UP/I-702-03/20-01/52 utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te je istome ponudilo isplatu ukupnog iznosa naknade štete od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj za vrijeme dok je u naznačeno vrijeme neosnovano bio u istražnom zatvoru patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika, te da je znao i da se morao nositi s time da su ga u medijima već proglasili ubojicom, a da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, i to potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, a da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja nastavila i nakon oslobađajuće presude, te da je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag, budući je isti iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život, te da nije pretjerivao kada je iskazao da mu je život upropašten, a obitelj razorena.

11.1. Nastavno utvrđuje da je tužitelj pokretanjem navedenog kaznenog postupka i optužbom za ubojstvo postao od supruga i oca svirepi ubojica vlastite majke, o čemu su mediji redovno izvještavali, objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života, pa da je takvo stanje utjecalo na njegovu psihu, te izazivalo depresiju, strah i nemoć, jer da tužitelj zbog dužine trajanja kaznenog postupka nije mogao znati na koji način će taj postupak završiti i hoće li uspjeti dokazati svoju nevinost, pri čemu je zbog osobito teškog kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret trpio osudu okoline i izoliranost, odnosno da je zbog takve situacije trpio duševne boli jakog intenziteta, prvenstveno iz razloga što mu je oduzeta sloboda, a potom i život na koji je navikao, te da su istome uslijed pritvaranja povrijeđena temeljena ljudska prava, pri čemu je za vrijeme pritvora, umjesto života sa suprugom i djetetom, boravio u neadekvatnom zatvorskom prostoru okružen osobama koje su na razne načine involvirane u kriminal.

12. Stoga utvrđuje da tužitelju iz navedenih razloga, u skladu s odredbom članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), pripada pravo na pravičnu naknadu zbog povrede prava osobnosti uslijed boravka u istražnom zatvoru na dan 28. rujna 2010. godine u iznosu od 168,00 eura, kao i pravo na zatezne kamate na taj iznos u skladu s odredbom članka 29. ZOO -a za razdoblje od 10. travnja 2020. godine kao dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu pa do konačne isplate (članak 1103. ZOO-a).

13. U vezi toga utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je tužitelj spomenuti zahtjev Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete podnio dana 10. travnja 2020. godine, te da od tog datuma ne teče zastarni rok, a da iz formulacije odredbe članka 478. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 58/99 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13, u nastavku teksta: ZKP) proizlazi da za to vrijeme traje zastoj zastarijevanja, te da je zastara nastavila teći dana 02. veljače 2023. godine, kada je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske utvrdilo kako je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te je istome ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru.

13.1. Stoga utvrđuje kako utužena tražbina nije zastarjela, u smislu odredbe članka 495. ZKP-a, jer da je do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana, a od 02. veljače 2023. godine do podnošenja predmetne tužbe dana 09. siječnja 2024. godine daljnjih 337 dana, dakle ukupno 434 dana, dakle godinu dana, dva mjeseca i 6 dana.

14. Osim toga, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik u spomenutom dopisu od 02. veljače 2023. godine priznao dug prema tužitelju, čime je došlo do prekida zastare, u smislu odredbe članka 240. stavak 1. ZOO-a, pa da od tog dana zastarni rok u skladu s odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a počinje teći iznova, te se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, pa utvrđuje da je i iz tog razloga neosnovan prigovor zastare.

15. Pri tome utvrđuje neosnovanim i prigovor tuženika koji se odnosi na visinu utužene tražbine, odnosno razliku koju je tužitelj potraživao u mirnom postupku u odnosu na potraživanje po predmetnom zahtjevu, odnosno tvrdnje tuženika da se ne bi radilo o identičnom zahtjevu.

15.1. Naime, u vezi toga utvrđuje da je zahtjev tužitelja u mirnom postupku u cijelosti određen, jer je isti naveo točan broj pod kojim je vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, te činjenicu da je pretrpio štetu u određenom iznosu neutemeljenim pritvaranjem, pa da je tužitelj na taj način naveo sve bitne činjenice o kojima ovisi ocjena o osnovanosti i visini zahtjeva, zbog čega je bez obzira na to što u predmetnom postupku ne potražuje iznos identičan onome u mirnom postupku ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu štete.

16. Iz navedenih razloga usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 168,00 eura, za zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine do isplate, a u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

17. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, u vezi čega utvrđuje da ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 276,54 eura.

18. Pazeći u ovom sporu male vrijednosti po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP -a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP- a.

19. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelj i tuženik, te se u svemu može ispitati.

20. Budući se, kako je navedeno, u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti, to su u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP -a nedopušteni svi oni žalbeni navodi kojima žalitelji izrijekom (tužitelj) ili indirektno (tuženik) ukazuju na žalbeni razlog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

21. Međutim, osnovano tuženik ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare onog dijela utužene tražbine koja prelazi dosuđeni novčani iznos od 37,16 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos.

22. Naime, prema odredbi članka 480. stavak 1. točka 1. ZKP-a pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe, dok prema odredbi članka 477. stavak 1. ZKP-a pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud-od dana primitka odluke višeg suda.

23. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je tužitelj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine osobno primio dana 09. siječnja 2020. godine, to je zastara utužene tražbine počela teći od idućeg dana, tj. od 10. siječnja 2020. godine, a do zastoja zastarijevanja došlo je dana 10. travnja 2020. godine, u smislu odredbe članka 478. stavak 2. ZKP -a, kada je tužitelj u skladu s odredbom članka 477. stavak 2. ZKP-a podnio Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog boravka u istražnom zatvoru, s time da je zastara u skladu s odredbom članka 478. stavak 1. ZKP-a i odredbom članka 238. stavak 2. ZOO-a nastavila teći po proteku tri mjeseca od podnošenja navedenog zahtjeva. Naime, pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da je zastoj zastare trajao do 02. veljače 2023. godine kada je nadležno ministarstvo, gotovo tri godine nakon podnošenja odštetnog zahtjeva, ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju isti nije prihvatio, jer je zastoj zastare trajao tri mjeseca, budući je to rok nakon kojeg oštećenik, ukoliko o njegovom zahtjevu nije odlučeno, može u skladu s odredbom članka 478. stavak 1. ZKP-a kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

24. Međutim, budući da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik dopisom od 02. veljače 2023. godine utvrdio da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te mu je ponudio isplatu iznosa od 46.078,40 eura s osnove naknade štete, a što suprotno žalbenim navodima tuženika i prema pravnom shvaćanju ovoga suda ima u smislu odredbe članka 240. ZOO-a značenje priznanja duga za taj iznos, odnosno za iznos od 37,16 eura po danu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, to je za taj novčani iznos u skladu s odredbom članka 240. stavak 1. ZOO-a dana 02. veljače 2023. nastupio prekid zastare, te je zastara sukladno odredbi članka 245. stavak 2. ZOO-a tada počela teći iznova, pa budući je predmetna tužba podnesena dana 09. siječnja 2024. godine, to do njezinog podnošenja nije protekao spomenuti trogodišnji rok zastare, pa za iznos od 37,16 eura nije nastupila zastara, zbog čega je u tom dijelu pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a usvojen tužbeni zahtjev, a pravilnom primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a i zahtjev tužitelja za isplatu pripadajućih zateznih kamata na taj iznos počev od 10. travnja 2020. godine kao dana kada se tužitelj u mirnom postupku obratio tužitelju sa zahtjevom za naknadu predmetne (utužene) štete, osim u dijelu koji se odnosi na dosuđenu stopu zateznih kamata za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do isplate (članak 29. stavak 2. ZOO-a).

25. Što se tiče preostalog utuženog iznosa na ime naknade štete (iznos od 308 ,13 eura), prigovor zastare je osnovan, i to iz slijedećih razloga.

25.1. Naime, budući je, kako je navedeno, zastara u konkretnom slučaju počela teći od 10. siječnja 2020. godine, a od tada pa do 10. travnja 2020. godine kada je došlo do zastoja zastarijevanja proteklo je 92 dana, dok je od 10. srpnja 2020. godine kao dana kada je zastara nastavila teći pa do podnošenja predmetne tužbe dana 09. siječnja 2024. godine proteklo 1278 dana, dakle ukupno 1370 dana (više od tri godine), to je osnovan istaknuti prigovor zastare potonjeg dijela utužene tražbine, jer iz navedenog proizlazi da je tužba u tom dijelu podnesena po proteku trogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 477. stavak 1. ZKP-a, pa je trebalo odbiti zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 308,13 eura, kao i njegov zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na taj novčani iznos.

26. Budući iz navedenog proizlazi da je tužitelj u ovoj parnici u cijelosti uspio s osnovom (100%), dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 10,76%, dakle da je u sporu uspio u omjeru od 55,38% (100% + 10,76% : 2), dok je tuženik uspio u omjeru od 44,62%, to je tužitelju u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a trebalo dosuditi razmjeran trošak parničnog postupka, tj. u omjeru od 10,76% (55,38% - 44,62%), pa istome od ukupno utvrđenog troška od 276,54 eura pripada trošak u iznosu od 29,75 eura, a isti primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a ima pravo i na zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate, ali ne po stopi kako je navedena u točki II izreke pobijane presude, već po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

26.1. Sukladno navedenom, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP- a odbiti preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

27. Pri tome su nejasni navodi tužitelja koji u jednoj od podnesenih žalbi protiv pobijane presude navodi kako osporava odluku prvostupanjskog suda o ispravku presude, jer iz sadržaja prvostupanjskog spisa uopće ne proizlazi da je taj sud vršio ispravak presude u skladu s odredbom članka 342. stavak 1. ZPP-a.

28. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točkama I i II izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP -a, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP- a odlučeno kao u točkama III i IV izreke iste presude.

29. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

30. Nasuprot tome, a imajući u vidu činjenicu da je tuženik u žalbenom postupku uspio u omjeru od 77,88% (130,84 eura : 168,00 eura x 100), pripada mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa) pravo na razmjeran trošak tog postupka, i to na iznos od 48,67 eura za sastav žalbe (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), dok je u preostalom dijelu (za iznos od 138,83 eura) zahtjev tuženika za naknadu navedenog troška neosnovan, pa je odlučeno kao u točki VI izreke ove presude.

U Rijeci, 17. srpnja 2026. godine.

S U D A C :

Alen Perhat