Poslovni broj Gž R-358/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Simiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice ... iz ..., ..., ..., zastupane po punomoćniku Ediju Slivaru, odvjetniku u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli, poslovni broj Pr-274/2019-33 od 18. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli, poslovni broj Pr-274/2019-33 od 18. rujna 2024. u točki III. izreke te u točki I. izreke u dijelu kojom je tuženici naloženo isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana iznos od 704,01 eur (slovima: sedamsto četiri eura i jedan cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 68,25 eur od 16. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 31,16 eur od 16. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 33,06 eur od 16. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 62,31 eur od 16. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,97 eur od 16. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 38,67 eur od 16. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 18,00 eur od 16. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 37,33 eur od 16. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 104,94 eur od 16. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 18,25 eur od 16. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 74,01 eur od 16. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 30,19 eur od 16. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 28,49 eur od 16. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,40 eur od 16. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 31,93 eur od 16. veljače 2016. pa do isplate,

- na iznos od 30,60 eur od 16. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2,30 eur od 16. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 4,82 eur od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 0,97 eur od 16. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 0,46 eur od 16. studenog 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2,30 eur od 16. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2,30 eur od 16. siječnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2,59 eur od 16. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1,29 eur od 16. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 0,23 eur od 16. listopada 2017. pa do isplate,

- na iznos od 44,67 eur od 16. studenog 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1,23 eur od 16. prosinca 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2,57 eur od 16. siječnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2,70 eur od 16. ožujka 2018. pa do isplate,

- na iznos od 0,43 eur od 16. lipnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2,58 eur od 16. srpnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2,58 eur od 16. siječnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 2,43 eur od 16. veljače 2019. pa do isplate,

- na iznos od 6,14 eur od 16. ožujka 2019. pa do isplate,

- na iznos od 1,60 eur od 16. lipnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 3,71 eur od 16. prosinca 2019. pa do isplate,

- na iznos od 3,55 eur od 16. siječnja 2020. pa do isplate,

po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženici naloženo nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 756,38 eur (slovima: sedamsto pedeset šest eura i trideset osam centi), sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženice te se preinačavaju točke I. i II. izreke citirane prvostupanjske presude za iznos glavne tražbine u visini od 1.451,17 eur (slovima: tisuću četiristo pedeset jedan eur i sedamnaest centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te za iznos troškova postupka u visini od 875,42 eur (slovima: osamsto sedamdeset pet eura i četrdeset dva centa) sa zateznim kamatama, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbijaju kao neosnovani.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 123,09 eur (slovima: sto dvadeset tri eura i devet centi), u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 2.155,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose te nadoknaditi joj troškove postupka od 1.631,80 eur, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška u cijelosti.

2. Pravovremenu žalbu protiv presude izjavila je tuženica, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP u vezi članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje je od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Protivno žalbenim navodima tuženice nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Jednako tako, nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim za dio tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

7. Naime, predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene plaće za odrađene prekovremene sate za razdoblje od mjeseca kolovoza 2014. do zaključno prosinca 2019., i to na ime posebnih uvjeta rada, kao i dodatka za prekovremeni rad ostvaren u dane blagdana i neradnih dana, kao i razlika naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, bolovanja i pratećih obračuna.

8. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica u relevantnom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre (ispravno: radnice na održavanju čistoće), da joj je rad bio organiziran na način da je radila na neradne dane i prekovremeno te da je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju isplatio umanjene plaće na način da joj nije plaćao dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica cijelo vrijeme radila u posebnim uvjetima. Jednako tako, tužiteljici je rad odrađen u dane blagdana i neradnih dana koji su padali u dane od ponedjeljka do petka evidentirao kao redovan rad, te je u svezi s time prilikom obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pogrešno uzimao kao prosjek prethodno isplaćene plaće umanjene za neisplaćene navedene dodatke i prekovremene radne sate odrađene u dane blagdana, a pogrešnim se ukazao i obračun naknade za bolovanje, dodatka za radni staž i uvjete radnog mjesta.

9. Prvostupanjski sud je prihvaćajući osnovni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke utvrdio kako razlika neisplaćenog dijela plaće u relevantnom razdoblju po svim navedenim osnovama iznosi ukupno 2.155,18 eur bruto. Stoga prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev u toj visini, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u kojem dijelu odbija tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15, dalje: KU/13) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, 150/13 i 24/17), zatim relevantnih odredbi Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR/09), Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje ZR), Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj 33/96, 96/01, 13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11, dalje: ZB/96) te Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj 110/19, dalje: ZB).

10. U žalbenoj fazi postupka tuženica i nadalje čini prijepornom pravnu osnovu zahtjeva tužiteljice kojim se potražuje isplata neplaćenog dijela bruto plaće s osnova dodatka za posebne uvjete rada, kao i pitanje naknade plaće za prekovremeni rad ostvaren na dane državnih praznika, blagdana i neradnih dana, te u svezi s tim i naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja.

11. Osnovano tuženica u žalbi ukazuje da materijalno pravo nije pravilno primijenjeno po pitanju obračuna prekovremenih sati odrađenih na dane blagdana i neradnih dana koji padaju u tjednu, te s tim u svezi kod obračuna mjesečnog fonda radnih sati. Naime, u tom dijelu prvostupanjski je sud držao da redovni mjesečni fond sati za sve radnike mora biti isti temeljeći to na Zaključcima broj 148. i broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, pa sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Smatra kako je tuženica postupala suprotno Zaključcima 148. i 153. jer je ukupni broj dana u mjesecu pomnožila sa 8 te umanjila za sate odrađene subotom, nedjeljom i blagdanom koji su padali u inače radne dane. Stoga zaključuje da redovni mjesečni fond radnih sati kod tuženice nije bio jednak za sve radnike obzirom da je tuženica radnicima koji nisu radili na blagdane priznavala i te neradne i neodrađene dane kao radne dane i odrađene dane uračunavajući ih u redovni mjesečni fond radnih sati, jednako kao i tužiteljici koja je za blagdane radila. Iz tih razloga prihvaća osnovni nalaz vještaka kao povoljniju varijantu, za razliku od one iz dopunskog nalaza (varijanta A) vještaka, kojim je izračunato da je tuženica tužiteljici unatoč Zaključcima 148. i 153., te odredbama citiranih odredbi kolektivnih ugovora, obračunala plaću umanjenu za 704,01 eur bruto. Stoga sud za cjelokupno razdoblje utvrđuje da tražbina tužiteljice po svim osnovama iznosi 2.155,18 eur bruto.

12. Međutim, ovakvo pravno shvaćanje nije podudarno sa shvaćanjem izraženim u pogledu istog pravnog pitanja u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao što su odluke donesene pod poslovnim brojevima Rev-281/2021 od 27. travnja 2021., Rev-400/2024 od 11. ožujka 2025., Rev-296/2024 od 26. veljače 2025. i druge. Citiranim je odlukama Vrhovni sud u više navrata dao istovjetan odgovor na sporno pitanje i domašaj tumačenja Zaključaka 148. i 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora.

13. Prema pravnim stavovima revizijskog suda izraženim u citiranim odlukama s obzirom na odredbu članka 19. stavka 6. KU/13, prema kojoj tumačenje povjerenstva ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je prilikom primjene KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13. Pritom, nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili slično, međutim, Vrhovni sud nije našao da bi s obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu tumačenja Zajedničkog povjerenstva, a što sud prvog stupnja zapravo i radi iako se poziva na druge pravne razloge koje obrazlaže nejednakim postupanjem. Stoga iako je sud prvog stupnja u obrazloženju presude naveo da primjenjuje stavove iz oba Zaključka br. 148. i 153., sudeći zahtjev prema visini utvrđenoj u povoljnijoj varijanti za tužiteljicu nije tako postupio, zbog čega je u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Naime, odredbu članka 51. stavka 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje dva puta je tumačilo. Na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015. članovi Povjerenstva donijeli su Zaključak broj 148. koji glasi: „Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. godine jedan blagdan pada u radni dan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati i za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.“.

15. S druge strane, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici od 21. prosinca 2015. donijelo je Zaključak br. 153. koji glasi: „Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni po redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju se u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada na radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21., 48. i 148.“.

16. Zaključak broj 153. razlikuje se od Zaključka broj 148. (koji Zaključak je stavljen izvan snage nakon donošenja Zaključka broj 153.) u tome što po njemu redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, dok je prema Zaključku broj 148. redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati. Zaključak broj 153. o tumačenju odredbe članka 51. stavka 10. KU/13 nije stavljen izvan snage.

17. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo je Zaključak broj 169. koji glasi: „Zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Izmijenjeni zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene.“.

18. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenje odredbe članka 51. stavka 10. KU/13 doneseno po povjerenstvu pod brojem 148., a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati, primjenjuje od njegovog stupanja na snagu. S obzirom na to da je tumačenje broj 148. izmijenjeno (stavljeno izvan snage) tumačenjem broj 153. od 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju bi redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i osam sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se tumačenje broj 153. Tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora obvezuju te predstavljaju sastavni dio Kolektivnog ugovora (članak 19. stavak 6. KU/13), pa je samim time djelomično osnovan žalbeni navod tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženica u cijelom utuženom razdoblju pogrešno računala mjesečni fond radnih sati, propuštajući taj fond umanjiti za dan blagdana i neradnih dana u tom mjesecu.

19. Naime, odredbom članka 51. KU/13, odnosno članka 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 35/19, 78/19, 92/19 i 65/20, dalje: KU/18), određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu ZB evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenski rad i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati se uvećavaju u postocima navedenim u članku 52. KU/13, odnosno članka 50. KU/18. Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike) tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu članka 51. stavka 9. KU/13, odnosno članka 49. KU/18.

20. Iz obrazloženja presude suda prvog stupnja bi proizlazilo da je taj sud, iako se pozvao na sadržaj Zaključaka broj 148. i 153. (odlomci 14. i 15. obrazloženja navedene odluke), to shvaćanje propustio pravilno primijeniti na konkretan slučaj, pa s obzirom na to da tužiteljica zahtjev za isplatu 2.155,18 eur temeljila na djelomično neosnovanoj tvrdnji o pogrešno obračunatim mjesečnim fondovima radnih sati, a time i postojanju razlike između tako utvrđenih fondova sati i utvrđenih mjesečnih odrađenih fondova sati, koje u svom opsegu ne spori, to je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu za cijelo utuženo razdoblje, neovisno o različitim tumačenjima izračuna mjesečnog fonda sati, tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim u cijelosti.

21. Utuženo razdoblje iz kojeg potječe tražbina tužiteljice u ovom postupku odnosi na razdoblje primjene oba navedena Zaključka, pa je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama, o osnovanosti dijela ovakvog tužbenog zahtjeva i visini tražbine trebalo odlučiti primjenom Zaključka broj 148. za razdoblje do 21. prosinca 2015., odnosno od tog datuma nadalje primjenom Zaključka broj 153.

22. Preostali žalbeni navodi tuženice kojima ističe da tužiteljica nema pravo na dodatke za prekovremeni rad sukladno članku 51. KU/13 odnosno članku 49. KU/18, nisu osnovani te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljica, u slučaju gdje joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu svih dodataka, pa tako i dodatka za posebne uvjete rada čiju isplatu je tužbom zatražila. Naime, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada te ukoliko u istim okolnostima obavlja prekovremeni rad, onda radnik uz pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za te posebne uvjete rada i za sate provedene u prekovremenom radu.

23. U tom smislu, prvostupanjski je sud pravilno ovaj zaključak temeljio na odredbama tada važećih KU, i u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019. gdje je zauzet stav da radnici u djelatnosti zdravstva za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13 i 96/15 - dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

24. Prema tome, neosnovane su žalbene tvrdnje kojima se prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava zbog dosude tužiteljici naprijed navedenog dodatka na plaću i na stvarno ostvarene sate prekovremenog rada, jer tužiteljica i za vrijeme trajanja prekovremenog rada ostvaruje pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada. Citirani zaključak suda prvog stupnja, kojeg prihvaća i ovaj sud, nije dakle donesen primjenom Dodatka III Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18, 35/19 i 78/19, dalje: Dodatak III KU/18) na što se tuženica u žalbi poziva. Naime, točne su žalbene tvrdnje da je 5. svibnja 2020. sklopljen Dodatak III KU/18 kojim je dopunjen članak 49. KU/18 dodatnim stavcima 13., 14. i 15., kojima je između ostalog, određeno da se za svaki odrađeni sat u prekovremenom radu, radniku u postotku od osnovne plaće isplaćuje i dodatak s osnova posebnih uvjeta rada prema članku 55. KU/18, s primjenom od 1. travnja 2020., no to za odluku u ovom slučaju nije odlučno s obzirom da utuženo razdoblje ne obuhvaća vrijeme nakon 1. travnja 2020., a činjenica sklapanja Dodatka III. i njegovog sadržaja ne utječe na donošenje odluke suda o pravu tužiteljice na isplatu dodataka na plaću koja joj pripada već temeljem obveza osnovnih KU/13 i KU/18, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud.

25. Nadalje, člankom 60. ZR/09 i člankom 81. ZR/14 je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema članku 36. stavku 1. KU/13 odnosno članku 34. KU/18 radniku se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

26. S obzirom da je tuženica isplaćivala tužiteljici umanjenu plaću iz razloga jer nije obračunala i isplatila utuženi dodatak (uvećanje) na sve efektivno odrađene sate i prekovremene sate odrađene u dane blagdana koji su padali u tjednu, neispravno je obračunavala i naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora jer je kao prosjek plaće uzimala tako umanjenu plaću, pa je pravilno prvostupanjski sud udovoljio tom dijelu tužbenog zahtjeva, jednako kao i zahtjevu tužiteljice za isplatom na ime pogrešno izračunate naknade za bolovanje (primjenom članka 71. KU/13).

27. U tijeku prvostupanjskog postupka, sud je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je između ostalog, izradio dopunu nalaza i mišljenja od 8. studenog 2023. u kojoj je izradio i varijantu nalaza A) koju kao pravilnu prihvaća ovaj žalbeni sud. Naime, vještak je u toj verziji do prosinca 2015. primijenio Zaključak broj 148. u računanju mjesečnog fonda radnih sati, a nadalje Zaključak broj 153., gdje je mjesečni fond radnih sati koje je radnik dužan odraditi obračunat tako da se od ukupnog broja dana u mjesecu oduzimaju subote i nedjelje (rad blagdanom smatra se radom koji daje pravo na uvećanu plaću) te se tako dobiveni broj množi sa 8. Vještak je u varijanti A) nalaza i mišljenja utvrdio i dalje postojanje pogrešno obračunatih prekovremenih sati i sati odrađenih na neradni dan i državni praznik na štetu tužiteljice, a na te sate obračunao je dodatak na posebne uvjete rada za čitavo utuženo razdoblje, što je pravni stav i ovog žalbenog suda, izračunavši i iznose pogrešno izračunate naknade za godišnji odmor i bolovanja, dodatka na radni staž te uvjete radnog mjesta, što po svim osnovama iznosi 704,01 eur i koji matematički izračun tijekom postupka nije bio sporan. Imajući u vidu pravne stavove iznesene u ovoj odluci, ovaj žalbeni sud prihvaća varijantu A) dopune nalaza i mišljenja kao ispravnu, sačinjenu u skladu sa sadržajem KU/13 i KU/18 te gore citiranih Zaključaka 148. i 153., za razliku od varijante B) dopunskog nalaza čiju primjenu tuženica u žalbi neosnovano zagovara, jer ova varijanta neosnovano uskraćuje tužiteljici dodatke za prekovremeni rad na koje tužiteljica ima pravo.

28. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja o osnovanosti i visini cjelokupne tražbine odlučio na temelju onog dijela nalaza vještaka u kojem nisu uvažena iznesena stajališta, pravilnom je primjenom materijalnog prava valjalo djelomično usvojiti žalbu tuženice i presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se dio tužbenog zahtjeva od 1.451,17 eur odbije kao neosnovan, a u preostalom dijelu za iznos od 704,01 eur prvostupanjsku presudu je valjalo potvrditi.

29. Obzirom da je žalba tuženice djelomično usvojena, a pobijana prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je u skladu sa člankom 166. stavkom 2. ZPP, valjalo o svim troškovima parničnog postupka odlučiti jednom odlukom.

30. Nakon djelomične preinake prvostupanjske presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva, tužiteljica nije u cijelosti uspjela u sporu, pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno primjenom članka 154. stavka 2. ZPP, kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, i da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

31. Tužiteljica je naime po ocjeni ovoga suda s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti obzirom da iz nalaza vještaka proizlazi da joj tuženica u čitavom utuženom razdoblju nije ispravno obračunavala plaću uključujući i manje plaćenu naknadu za prekovremeni rad te rad neradnim danom i državnim blagdanom sa svim dodatcima i pratećim obračunima, na čiju primjenu je tužiteljica u postupku ukazivala. U pogledu visine tužiteljica je uspjela sa 32,66 % jer joj je od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 2.155,18 eur dosuđeno 704,01 eur. To s druge strane znači da je tuženica u sporu uspjela sa 0 % u odnosu na osnov, te 67,34 % s obzirom na visinu, pa kada se ukupni omjer uspjeha tužiteljice od 66,33 % primjenom članka 154. stavka 2. ZPP oduzme od omjera uspjeha tuženice od 33,67 %, proizlazi da je za obračun troškova postupka relevantan omjer uspjeha tužiteljice od 32,66 % u kojem omjeru tužiteljica ostvaruje pravo na nagradu.

32. Tuženica žalbu izjavljuje i protiv odluke o parničnom trošku smatrajući ga pogrešno obračunatim, no ne upire niti na jednu konkretnu nezakonitost suda prvog stupnja, pa je stoga trošak zastupanja tužiteljice utvrđen po prvostupanjskom sudu kao potreban od 1.300,00 eur valjalo sukladno uspjehu od 32,66 % odmjeriti u iznosu od 424,58 eur, čemu je pribrojen i trošak vještačenja od 331,80 eur koji tužiteljici kao nužan pripada u cijelosti. Prema tome, sveukupni trošak tužiteljice opravdan je jedino u iznosu od 756,38 eur.

33. Stoga je u odnosu na odluku suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška primjenom članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP žalba tuženice djelomično usvojena, te je odluka u točki II. izreke prvostupanjske presude preinačena na način da je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen u iznosu od 875,42 eura sa traženim zakonskim zateznim kamatama.

34. Tuženica je izjavila žalbu protiv cjelokupne presude, i dalje ustrajući na osporavanju i osnova i visine tužbenog zahtjeva, a u svojoj žalbi tuženica je uspjela jedino u manjem dijelu od 33,67 %, pa tuženici sukladno tom uspjehu u žalbenom postupku pripadaju troškovi žalbenog postupka i to za sastav žalbe u razmjernom iznosu od 105,22 eur (Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" br. 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) te sudske pristojbe na žalbu od 17,87 eur (33,67 % od 53,09 eur minimalnog iznosa sudske pristojbe na žalbu), što ukupno iznosi 123,09 eur.

35. Slijedom iznesenog, presuđeno je kao u izreci.

U Rijeci, 17. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ježek Mjedenjak