REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-348/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja JŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Petrinjska 59, Zagreb OIB: 53056966535, radi ništetnosti, 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 118- 50 3777486 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.11.2006.god., a koja glasi: « 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb OIB: 53056966535 da tužitelju JŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka isplatom iznosa od 304,05 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 88,09 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 14. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 118-50-3777486 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF. Odredba čl.3. Ugovora o kreditu br. 118-50-3777486 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke - kreditora propisuje iznos jednokratne naknade od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl.3. banka je tužitelju zaračunala i ustegnula jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt- 249/14 jasno navodi cit. «... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu te u kojoj se navodi cit.: „

Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.„ Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, te radi pribave potrebne dokumentacije no istu nije zaprimio. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak donese presudu kojom će utvrditi ništetnom predmetnu odredbu ugovora.

2. Tuženiku je tužba s prilozima zajedno s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu uredno dostavljena 8. svibnja 2026., međutim tuženik nije u određenom roku od 45 dana, a niti do dana donošenja ove presude, podnio odgovor na tužbu. Pritom ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika neki opravdani razlozi spriječili u podnošenju odgovora na tužbu.

3. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koji su priloženi uz tužbu i činjenicama koje su općepoznate.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 118-50-3777486 utvrđeno je da je isti sklopljen 14. studenog 2006. između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora kojim je kreditor stavio korisniku na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U članku 3. Ugovora o kreditu određena je obveza plaćanja naknade banci u visini od 0,50% iznosa kredita jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

4.1. U predmetnom članku nije navedeno čak niti na što se predmetna naknada odnosi. Pregledom teksta ugovora može se zaključiti da su osnovani navodi tužiteljica da je riječ o ugovoru koji je sastavljen kao tipizirani ugovor unaprijed pripremljenog sadržaja, a predmetne navode tužitelja tuženik, uostalom, nije osporio.

5. Dakle, u ovom postupku tužitelj zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi djelomična ništetnost odredaba ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora kojom je ugovorena obveza korisnika kredita plaćanja naknade pri odobrenju kredita.

6. Cijeneći da tuženik nije, zaprimivši tužbu u ovom predmetu, osporio tužbene navode tužitelja niti je predložio izvođenje drugih dokaza kojim bi dokazao suprotno za konkretan ugovorni odnos, uz utvrđenje da činjenice iz tužbe nisu u suprotnosti s dostavljenim dokazima, sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, pozivom na odredbe članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05).

7. Time su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe pa je na temelju članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odlučeno kao u izreci presude.

8. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr.7.t.1. te Tbr.46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/2023) i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eura i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 27,50 eura, odnosno polovinu punog iznosa pristojbe, s obzirom da će tužitelj moći iskoristiti "privilegij" plaćanja polovičnog iznosa pristojbe, a dužan je na temelju članka 10. ZPP-a paziti da se postupak provede sa što manje troškova.

9. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničkog postupka isplatom iznosa od 304,05 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a.

10. Odbijen je u preostalom dijelu za iznos od 88,09 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. U odnosu na dio koji se odnosi na sudske pristojbe već je obrazloženo u točki 8. obrazloženja. K tome nije osnovan zahtjev za nagradu za sastav dopisa banci jer navedena radnja nije bila nužna za vođenje ove parnice.

U Puli 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz R/ pristojba na presudu zbog ogluhe, uz točku II

2. Tuženiku