Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž-643/2026-3
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HL iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa odvjetnik Zlatko Kovačić iz Zagreba protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 52634238587 radi naknade štete , odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1240/2025 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
1.Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1240/2025 od 20. ožujka 2026.
2. Strankama se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom je presudom usvojen tužbeni zahtjev radi isplate imovinske štete od 9.907,77 eur zajedno sa zateznom kamatom i parničnim troškom od 10.331,25 eur sa zateznom kamatom.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom na čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23. – dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači, a podredno ukine.
3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu predložio njezino odbijanje jer je prvostupanjska presuda zasnovana na zakonu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda protivno žalbenim navodima sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni, niti su proturječni sa stanjem spisa. Kako nije ostvarena ni jedna druga povreda na koje ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, presudu je moguće ispitati.
6. Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade imovinske štete koju je tuženica prouzročila tužitelju povredom njegovih legitimnih očekivanja priznatih Zakonom o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ br. 139/10 , 155/11 i 70/12) i Rješenjem nadležnog Ministarstva od 24. listopada 2011. kojim je imenovan javnim ovršiteljem na način da su tužitelju u pripremi za obavljanje javnoovršiteljske službe nastali troškovi pri opremanju i uređenju poslovnog prostora, a koju je službu tuženica ukinula Zakonom o prestanku važenja Zakon o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 112/12.
8. U ovoj fazi postupka nije sporno da je tuženica povrijedila legitimna očekivanja tužitelja propisivanjem, pa ukidanjem javnoovršiteljske službe i da takav postupak predstavlja štetnu radnju. Naime, o dijelu je tužbenog zahtjeva radi naknade neimovinske štete povredom prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kn i imovinske štete od 37.030,74 kn odlučeno presudom suda prvog stupnja pod brojem Pn-1996/2018 od 7. srpnja 2021. koja je potvrđena presudom ovog suda pod brojem Gž-1007/2022 od 22. veljače 2024., a kojom je pak drugostupanjskom odlukom ujedno ukinut odbijajući dio zahtijeva od 80.597,05 kn s osnova daljnje imovinske štete o čemu se sad odlučuje pobijanom presudom.
9. Dakle, osnovanost zahtjeva je pravomoćno raspravljena pa je sud prvog stupnja ocjenom materijalne dokumentacije i personalnih dokaza, te u primjeni odredbi čl. 1045. st. 1. i 4., čl. 1046 i čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. i čl. 125/11-dalje ZOO) te Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu („Narodne novine“ broj 41/11 i 118/11- dalje Pravilnik) utvrđivao običnu štetu u vidu troškova koji su nastali tužitelju i utvrdio je slijedeće:
-da je tužitelj prije imenovanja javnim ovršiteljem obavljao posao sudskog savjetnika na općinskom sudu, a nakon ukidanja javnoovršiteljske službe napustio je posao na sudu i zaposlio se u Središnjem uredu za javnu nabavu
-da je ugovorom o zakupu sklopljenim sa zakupodavcem OL osigurao poslovni prostor radi obavljanja službe koji je u Ugovoru opisan kao kuća i dvorište od 129 m2 te je istome na ime uređenja isplatio iznos od 24.000,00 kn, a prostor je opremio raznom uredskom opremom od stolica, stolova, ormara (običnih metalnih i vodootpornih), računala s posebnim softverom, rabljenim printerom, faxom i fotokopirnim uređajem, protuprovalnim vratima i alarmom, trakastim zavjesama, zidnim satom, stropnim svjetiljkama te je s teleoperaterom sklopio pretplatničke ugovore na dvije godine za dvije telefonske linije i ADSL koje je morao prijevremeno raskinuti, te da je sveukupno za tužitelja nastao trošak od 9.907,77 eur
-da je nakon opremanja prostora pregled istog u smislu odredbe čl. 9. Pravilnika obavila Komisija Ministarstva pravosuđa o čemu svjedoči Zapisnik o pregledu prostorija i opreme namijenjenih za obavljanje javnoovršiteljske službe od 22. prosinca 2011. te je Zapisnikom konstatirano kako prostor udovoljava svim uvjetima potrebnim za rad predviđenim u čl. 4. Pravilnika
-da su sve pokretnine za koje tužitelj traži naknadu štete, kao i iznos plaćen na ime uređenja prostora bile namijenjene obavljanju javnoovršiteljske službe, te tužitelju nisu koristile za osobne potrebe
-da nije odlučan prigovor tuženika o zakupu prostora u površini puno većoj od one propisane u čl. 4. Pravilnika od 55 m2 budući je njime propisana minimalna površina koju javnoovršiteljski prostor mora imati, dok Pravilnikom nije određen maksimum površine, niti ikoje slično ograničenje
10. Na temelju je tako utvrđenih činjenica i u primijeni prednje citiranih zakonskih i podzakonskih propisa sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev na ime obične štete, a s kojim se zaključcima protivno žalbi tuženice, slaže i ovaj sud.
11. Žaliteljica tvrdi da za neke od pokretnina nije dužna naknaditi štetu jer ujedno predstavljaju stvari za osobnu upotrebu (uredska oprema, računalo, namještaj) s kojima je tužitelj mogao raspolagati ili je pak mogao umanjiti štetu njihovom prodajom. Poziva se na iskaz tužitelja iz kojeg slijedi kako pokretnine nije pokušao prodati, već ih je poklonio svjedoku OL od kojeg je zakupio poslovni prostor.
12. Prije svega, Komisija je Ministarstva pravosuđa prilikom pregleda prostora potvrdila upravo utužene pokretnine kao one koje služe namjeni obavljanja javnoovršiteljske službe, pa kada se ima u vidu da tužitelj kao diplomirani pravnik ne obavlja samostalnu djelatnost poput odvjetničke, već je zaposlen u državnoj službi, to se bez daljnjeg ne radi o stvarima koje bi mu po svojoj namjeni poslužile u osobne svrhe ili pak za profesionalne potrebe u obavljanju trenutne djelatnosti. Utoliko tuženica iz ovih razloga bez osnove nastoji otkloniti svoju odgovornost za naknadu štete u vidu troškova koje je tužitelj imao pri opremanju prostora sve u namjeri da povredu tužiteljevih legitimnih očekivanja nastalih propustom države prebaci u odgovornost tužitelja odnosno umanji vlastitu odgovornost.
13. Sud se prvog stupnja nije bavio ocjenom je li tužitelj mogao umanjiti štetu prodajom stvari iz jednostavnog razloga jer se tuženica nije pozivala na ovu tvrdnju, niti se takvom tvrdnjom može smatrati jedno pitanje upućeno tužitelju prilikom davanja dopunskog stranačkog iskaza vezanog za prodaju stvari, pri čemu se navedeno odvijalo nakon zaključenja prethodnog postupka. Pa kada bi se i uzelo da bi se tuženica pozivala na razloge vezane za odredbu čl. 1092. ZOO radilo bi se o nedopuštenom iznošenju činjenica i dokaza u smislu odredbe čl. 299. st. 2. ZPP. No ovaj sud smatra da se tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije pozivala na ove razloge, pa cijeni da žalbena tvrdnja o mogućnosti umanjenja štete predstavlja pozivanje na novu činjenicu po prvi puta istaknutu u žalbenom postupku što nije dopušteno prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP.
14. Tuženica osim što nastoji otkloniti odgovornost za štetu na ime troškova opremanja prostora, isto nastoji učiniti i u odnosu na troškove nastale zbog uređenja prostora (građevinski materijal, postavljanje laminata, bojanja zidova, stolarija, elektro i vodovodna instalacija). Smatra da je tužitelj zakupio prostor puno veće površine zbog čega su troškovi uređenja bili veći. Ovaj se sud slaže s pravnim stajalištem suda prvog stupnja kako odredbama Pravilnika nisu propisana nikakva ograničenja, osim minimalne površine koju prostor mora zadovoljavati, pa je utoliko tužitelj bio slobodan zakupiti prostor za kojeg je smatrao da odgovara obavljanju javnoovršiteljske službe, pri čemu površina izabranog prostora od 129 m2 ne predstavlja pretjeran ili luksuzan izbor koji bi se tužitelju mogao zamjeriti ili bi mu se zbog toga šteta imala umanjiti. Ni zbog ovih okolnosti ne postoji doprinos tužitelja u smislu odredbe čl. 1092. ZOO pa mu je tuženica dužna troškove nastale uređenjem prostora naknaditi u cijelosti.
15. Slijedom je svega navedenog žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.
16. Odbijena je prema odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP žalba tuženice i potvrđena odluka o troškovima prvostupanjskog postupka jer je pravilno utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i odredbama Odvjetničke tarife dok žaliteljica ne ističe prigovora odluci suda prvog stupnja koji bi zahtijevali intervenciju žalbenog suda prema odredbama čl. 365. st. 2. ZPP.
17. Tuženica nije uspjela u žalbenom postupku pa nema pravo na trošak istog, dok tužitelju ne pripadaju troškovi sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnom trošku.
U Rijeci, 17. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Brankica Malnar
