Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-552/2026-5

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari t užitelja ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1668/2025 od 18. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1668/2025 od 18. ožujka 2026. u točkama I., II. i IV. izreke.

2. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 31. listopada 2006. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) te je ista i dosuđena u iznosu od 120,81 eur sa zateznom kamatom od dana plaćanje (točke I. i II. izreke). Tužitelj je odbijen s dijelom zahtjeva radi isplate iznad iznosa od 120,81 eur do iznosa od 205,17 eur sa zateznom kamatom u točki III. izreke, dok je u točkama IV. i V. izreke odlučeno o troškovima postupka.

2. Protiv presude u usvajajućim dijelovima žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije , a podredno ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 12.

3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 31. listopada 2006. kojim je tuženik odobrio kredit za kupovinu osobnog vozila u visini od 19.693,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrdio je da je prema čl. 12. 3. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 1,0% od iznosa odobrenog kredita što predstavlja iznos od 120,81 eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno je li odredba čl. 12. 3. Ugovora u dijelu ugovaranja troškova obrade kredita ništetna.

7. Polazeći od odredbi čl. 3., čl. 81., te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 -dalje ZZP/03) te primjenjujući odredbe čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. - dalje ZOO) sud je usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev. Analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio kako se radi o nerazumljivoj ugovornoj odredbi budući tužitelju nisu pojašnjena svrha i namjena, kao ni struktura troškova, pa je utoliko povrijeđeno načelo transparentnosti koje se ne cijeni na gramatičkoj nego suštinskoj razini radi izvođenja zaključka jesu li potrošaču bile poznate posljedice koje ugovorna odredba odražava na njegovu ekonomsku sferu. Tim kriterijima u ovom slučaju nije udovoljeno. Nadalje, odredba je i nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo budući ju je unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nadalje, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako prigovor zastare nije osnovan jer ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovorne odredbe što da znači kako nije počeo teći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO. Iz svih navedenih razloga djelomično usvaja tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO sudeći ulaznu naknadu u nespornoj visini s kamatom od dana plaćanja 3. studenog 2006 jer tuženika nalazi nesavjesnim stjecateljem.

8. Neosnovano tuženik tvrdi bi bila ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 34. st. 2. toč. 11. ZPP. Donekle različita interpretacija iskaza tužitelja od strane suda (na dva mjesta u obrazloženju) na koju žalitelj točno ukazuje, ne dovodi do zaključka o proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama koji se promatraju u cjelini, pa je potpuno nebitno je li tužitelj odredbu uočio u Ugovoru ili je nije uočio pored utvrđenja da se radilo o nerazumljivoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Konačno tužitelj je izjavio kako je znao da se neka naknada naplaćuje o čemu je pitao djelatnicu banke koje je izjavila da se naknada mora platiti prema općim uvjetima, što pak ne mora značiti da ju pročitao u Ugovoru. Dakle, presuda je jasna, razumljiva s detaljnim razlozima i bez proturječnosti, pa kako nije ostvarena ni jedna druga povreda na koje ovaj sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti moguće ju je ispitati.

9. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

10. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako je ugovorna odredba transparentna jer je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je u stanju shvatiti značaj posljedica koje imaju nastupiti preuzimanjem obveze , zbog čega smatra kako nije bilo uvjeta utvrditi je ništetnom.

11. Iako je sud prvog stupnja naveo valjane razloge zbog kojih tužitelju kao potrošaču ugovorna odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva, valja još tuženiku u pogledu tvrdnje o transparentnosti ugovorne odredbe odgovoriti kako ova okolnost ne isključuje provođenje testa poštenosti sve kako je to izraženo u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u kojoj je odgovoreno na revizijsko pitanje na način:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“

12. S ovim se stajalištem slaže i ovo žalbeno vijeće, pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno utvrdio da stranke nisu u predugovornoj fazi pregovarale o visini ulazne naknade, koja je ugovorna odredba sastavnim dijelom Ugovora pripremljenog na standardiziranom obrascu, a na čiji sastav tužitelj nije mogao utjecati kao slabija ugovorna strana kako je pojasnio u stranačkom iskazu. Time je došlo do znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja i izostanka dobre vjere tuženika. Pravnim stajalištem izraženim u odluci Vrhovnog suda Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. (činjenično istovjetna situacija) zaključeno je da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž -7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio što jasno proizlazi i iskaza tužitelja, a tuženik dokaze za suprotan zaključak nije predložio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit. Utoliko su bez osnove tvrdnje tuženika da tužitelju sporna ugovorna odredba ne bi bila nametnuta. Naprotiv radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi o čemu je sud izvukao pravilne zaključke kada je usvojio tužbeni zahtjev.

13. Prema tome, kako je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbu čl. 12. 3. Ugovora o kreditu ništetnom, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari. I ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja (plaćanja ulazne naknade) u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Ništetnost djeluje ex tunc što dovodi do zaključka kako je tražbina dospjela danom neosnovanog obogaćenja tuženika, pa su utoliko žalbeni navodi o nedospjelosti tražbine i stajalište o tijeku roka zastare neutemeljeni. U vezi toga još treba reći kako je očito sud prihvaćajući pravno mišljenje najvišeg suda otklonio povjerenje pravnim mišljenjima profesorima prava koje je tuženik dostavio, pa je utoliko i ovaj žalbeni navod bez osnove, niti utječe na drugačiju primjenu materijalnog prava.

14. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

15. Protivno stajalištu žalitelja odredba je čl. 154. st. 4. ZPP pravilno primijenjena kada je odlučeno da tuženik snosi parnični trošak pri čemu je sud imao u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom radi utvrđenja u pogledu kojeg su se izvodili dokazi, da u svezi odbića dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi i da se gledano u cjelini radi o neznatnim neuspjehu, te da je još k tome uvažen prigovor tuženika i VPS određen u znatno nižoj visini sukladno zahtjevu za isplatu. Sve navedeno prihvaća i ovaj sud pa je žalbu tuženika protiv usvajajućeg dijela odluke o trošku valjalo odbiti i istu potvrditi prema odredbi čl. 380. toč. 2. u svezi sa čl. 365. st. 2. ZPP.

16. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku stoga mu ne pripada pravo na trošak istog.

U Rijeci, 17. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar