REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-977/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnice tuženika RM, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici ŠM iznos od 376,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2008. do isplate, zatim iznos od 194,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2010. do isplate, kao i iznos od 56,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2013. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 13,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2008. do isplate, zatim zahtjev za isplatu iznosa od 5,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2020. do isplate te zahtjev za isplatu iznosa od 18,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14.6.2013. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 194,70 EUR za razdoblje od 21. listopada 2010. do 25. listopada 2010.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici ŠM troškove parničnog postupka u iznosu od 885,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnice kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovore o kreditu i to 30.4.2008. br. 9013544854 za iznos od 13.000,00 EUR, zatim 21.10.2010. br. 9015444095 za iznos od 25.000,00 EUR te 14.6.2013. br. 9017547242 za iznos od 3.800,00 EUR. U svim naznačenim ugovorima ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita na temelju kojih su tužiteljici naplaćene tzv. ulazne naknade. Tako je po ugovoru od 30.4.2008. tužiteljici istoga dana naplaćena naknada u iznosu od 390,00 EUR (3 % od iznosa kredita), po ugovoru od 21.10.2010. istoga dana naplaćena naknada u iznosu od 200,00 EUR (0,80 % od iznosa kredita) i po ugovoru od 14.6.2013. istoga dana naplaćena naknada u iznosu od 75,00 EUR (1,50 % od iznosa kredita). Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o naknadama, kao i odredbe općih akata i Tarifa o naknadama tuženika, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu "uzmi ili ostavi" i tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na koje troškove se odnose niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu tužiteljice. S obzirom da je na taj način tuženik naplatom istih naknada bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, to tužiteljica u konačnici predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplata (povrat) iznosa od 390,00 EUR s kamatama od 30.4.2008., zatim iznosa od 200,00 EUR s kamatama od 21.10.2010. te iznosa od 75,00 EUR s kamatama od 14.6.2013. do isplate, sve s troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije ne čini spornim sklapanje predmetnih ugovora o kreditu, kao i da je po ugovoru o kreditu od 30.4.2008. istoga dana naplatio naknadu u iznosu od tadašnjih 2.839,20 kn, po ugovoru o kreditu od 21.10.2010. naplatio naknadu 26.10.2010. u iznosu od tadašnjih 1.467,00 kn te po ugovoru o kreditu od 14.6.2013. istoga dana naplatio naknadu u iznosu od tadašnjih 426,36 kn. Međutim, navodi da je ugovaranje naknada za obradu zahtjeva u trenutku sklapanja tih ugovora bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim i podzakonskim odredbama. U konkretnom slučaju radilo o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama zbog čega nije niti dopušteno ispitivati njihovu poštenost, a sve i da se to može činiti tužiteljica ničim ne dokazuje da su takve odredbe prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je u konkretnim slučajevima od strane službenika banke prilikom pregovora oko sklapanja ugovora, kao i samog sklapanja bila upoznata s obvezom plaćanja naknada (kod ugovora od 21.10.2010. tužiteljici je naknada čak bila niža od uobičajene) a iste naknade ekvivalentne su izvršenim uslugama tuženika kod obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana i povezani regulatorni troškovi). Ističe i prigovor zastare, osporava svojstvo potrošača tužiteljici te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u zahtjev tužiteljice za dostavu kreditne dokumentacije, Ugovore o kreditu od 30.4.2008. i 21.10.2010. s popratnom dokumentacijom, ugovor o pozajmici od 14.6.2013. s otplatnim planom, analize Odrednice neto kamatne marže banaka u Europskoj uniji od Hrvatske udruge banaka, informativne materijale o tuženikovom programu "Inovacija", saslušan je tužiteljica.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani, ali ne u zatraženoj visini.

6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 30.4.2008. sklopili Ugovor o brzom gotovinskom kreditu br. 9013544854 kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 48 mjeseci u mjesečnim anuitetima. U čl. 1. tog Ugovora između ostaloga određeno je da se korisnik kredita – ovdje tužiteljica obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 3,00 % od iznosa kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Isto tako, nije sporno da su stranke 21.10.2010. sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9015444095 kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 25.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredit, uz rok otplate od 120 mjeseci u mjesečnim anuitetima. U čl. 13.2. Ugovora tužiteljica se obvezala prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % od iznosa kredita. Nadalje, nesporno je i da su stranke 14.6.2013. sklopile Ugovor o pozajmici br. 9017547242 (koji u biti predstavlja ugovor o kreditu) kojim je tužiteljici odobren iznos od 3.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja pozajmice (kredita), uz rok otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima. U čl. 1. tog Ugovora tužiteljica se između ostaloga obvezala istovremeno s korištenjem pozajmice (kredita) platiti tužitelju jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa pozajmice (kredita).

7. Nije sporno niti da je tuženik doista po Ugovoru o kreditu od 30.4.2008. istoga dana naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 2.839,20 kn (što sada prema fiksnom tečaju od 1 EUR = 7,53453 kn predstavlja iznos od 376,83 EUR), zatim po Ugovoru o kreditu od 21.10.2010. naplatio 26.10.2010. naknadu u iznosu od tadašnjih 1.467,00 kn (sada prema fiksnom tečaju 194,70 EUR), kao i po Ugovoru od 14.6.2013. naplatio istoga dana naknadu u iznosu od tadašnjih 426,36 kn (sada prema fiksnom tečaju 56,59 EUR). Između stranaka svakako je ostalo sporno da li su predmetne ugovorne odredba kojima je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za obradu kredita ništetne te ovisno o tome pripada li tužiteljici pravo na povrat tako isplaćenih iznosa.

8. Prema odredbi čl. 96. st. 1. u vrijeme sklapanja spornih Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Iz predmetnih Ugovora o kreditu razvidno je da se radilo o potrošačkim ugovorima i to unaprijed sastavljenom standardnim ugovorima tuženika na koji tužiteljica nije imala utjecaj, a što bi proizlazilo i iz iskaza tužiteljice koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornim ugovornim odredbama o naplati naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna spornih naknada kojim bi tužiteljici bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknade obuhvaćaju i zašto se naplaćuju, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknada i nametnuo ih tužiteljici, pa stoga takva odredbe nisu razumljive te nedvojbeno dovode do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknada isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužiteljici su u ugovorima morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknada kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi mogu proizaći, pa kako su te odredbe Ugovora o zaračunavanju naknada u konačnici ovisile isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbe koja su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obveze tužiteljici koju ista nije mogla valjano predvidjeti, na njih utjecati niti provjeriti njihovu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporne odredba Ugovora kojima je tužiteljica obvezana platiti naknade za obradu kredita ukazuju se nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 102. ZZP-a).

10. S obzirom na prethodno utvrđenje o ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi u smislu citiranih odredbi ZZP-a u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05., 41/08. i 125/11, - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci s obzirom na sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radilo o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužiteljici nepripadno stečene iznose koje je obračunao i naplatio tužiteljici kao naknade za obradu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

11. Slijedom izloženoga, valjalo je u tom dijelu prihvatiti tužbene zahtjeve te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 376,83 EUR po Ugovoru od 30.4.2008., zatim iznosa od 194,70 EUR po Ugovoru od 21.10.2010. te iznosa od 56,59 EUR po Ugovoru od 14.6.2013., dakle ukupno 628,12 EUR, za koje je provedenim dokazima utvrđeno da su od strane tuženika stečeni bez osnove. S obzirom da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi tuženik na isti način stekao i preostali zatraženi iznos od ukupno 36,88 EUR (po Ugovoru od 30.4.2008. iznos od 13,17 EUR, po Ugovoru od 21.10.2010. iznos od 5,30 EUR te po Ugovoru od 14.6.2013. iznos od 18,41 EUR), valjalo je odbiti tužbene zahtjeve za te iznose. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim teku od dana nepripadnog stjecanja spornih iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude, dok je stoga kao neosnovan odbijen zahtjev za isplatu kamate na nepripadno stečeni iznos po Ugovoru od 21.10.1010. za razdoblje od sklapanja ugovora do 25.10.2010. . Stopa zatezne kamate temelji se na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

12. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu potraživanja tužiteljice. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju (okolnost da je tuženik eventualno snizio naknadu tužiteljici po Ugovoru od 21.10.2010. zbog njezinog korištenja određenog broja proizvoda tuženika sama za sebe nema značaj pregovora niti ukazuje da je tužiteljica imala ikakav utjecaj i na tako određenu visinu naknade). Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao detaljno obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornim naknadama, kao i njihovu visinu, dok samo paušalno navodi da su istom podmireni operativni troškovi (trošak rada zaposlenika banke), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka s trećim osobama), troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita i sl.). Međutim, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorene i naplaćene naknada ne mogu dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Okolnost da su naknade za obradu kredita prethodno bile predviđene i navedene u tuženikovim promotivnim i općim uvjetima ovdje nije odlučna, a s obzirom da tužiteljica nesporno nije imala nikakav utjecaj na sadržaj istih. Sporne odredbe o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1021. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz takve zakonske definicije pojma potrošača razvidno je da je prilikom ocjene predstavlja li određeni pravni posao potrošački ugovor bitan samo objektivni funkcionalni kriterij, dakle sklapa li fizička osoba konkretni ugovor radi obavljanja osobnih-privatnih potreba ili u okviru i u svrhu svoje profesionalne ili poduzetničke djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu razvidno je da je iste sklopila tužiteljica uglavnom kao nenamjenske i za zatvaranje ranijih kreditnih obveza, što bi sve ukazivalo da se radilo o potrošačkom ugovoru, čime je na tuženiku je bio teret dokazivanja suprotnog što u ovom postupku prema nalazu suda nije uspio učiniti. Tako i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredite podigla i utrošila za podmirenje redovnih životnih troškova nje i obitelji, dakle osobne privatne potrebe. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom prethodno utvrđuje ništetnost spornih odredbi o naknadama, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 225 ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužiteljice te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

13. Trošak tužiteljice odnosi se na trošak zastupanja iste po punomoćnici odvjetnici i to: za pribavu isprava i podataka od tuženika o predmetnim kreditnim odnosima – 25 bodova (Tbr. 36. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav tužbe – 75 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 3.7.2025. – 75 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 12.1.2026. i 2.6.2026. – 2 x 75 bodova = 150 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 665,00 EUR, što ukupno čini 325 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 650,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 162,50 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i ovu presudu u iznosu od 60,00 EUR, sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) i za tužbu Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), odnosno za presudu Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 50/26.), što sveukupno čini trošak tužiteljice u iznosu od 885,77 EUR.

14. S obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (tužiteljica je s osnovom uspjela u cijelosti, a u visini u omjeru od 94,4 %), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a odlučio da joj troškove postupka tuženik naknadi u cijelosti, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova odbijen.

15. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

Presuda u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika