Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: 16 P-189/2022-41
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: tužiteljica odnosno tužitelj), zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika APS HVAR d.o.o. (ranije: Project Market d.o.o.), Zagreb, Radnička cesta 43, OIB: 33155390758, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 2. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, dana 17. srpnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-351/19 od 18. lipnja 2019. proglašava se nedopuštenom.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.996,77 EUR, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2022. podnijela tužbu protiv tuženika Project Market d.o.o., Zagreb, Radnička 43, OIB: 33155390758, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u tužbi navodeći:
- da rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-351/19 od 18. lipnja 2019., radi naplate novčane tražbine određena je ovrha na nekretnini ovršenika, ovdje tužitelja; te da Općinski sudu Čakovcu je uputio tužitelja, ovršenika, da može protiv ovrhovoditelja podnijeti tužbu radi nedopuštenosti ovrhe;
- da Ugovor o kreditu od 2.11.2007. sklopljen je u stranoj valuti, švicarskim francima, uz promjenjivu kamatnu stopu; da Ugovor o kreditu je u cijelosti ništetan zbog čega nema ni ovršne isprave; da ništetne su i odredba ugovora o kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope u skladu s odlukama banke; da ništetna je i valutna klauzula o vraćanju kredita prema kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF; da slijedom navedenog tužitelj smatra da je ugovor o kreditu ništetan te da isti kao takav nije ovršna isprava, da nije mogao steći svojstvo ovršnosti; da osim toga, čak i ako bi sud zauzeo shvaćanje da ugovor nije ništetatn, tužitelj smatra da nema zakašnjenja s otplatom obveza po ugovoru o kreditu slijedom čega nema ni osnove za izdavanje potvrde o ovršnosti, ni za raskid ugovora, a ni tražbine radi naplate koje bi se vodila ovrha; te da tužitelj smatra da je važno utvrditi točnu visinu duga uzevši uobzir novčani iznos u kunama koji je tužitelj primio i novčani iznos u kunama koji je tužitelj vratio ADDIKO BANK d.d., odnosno da dug ne postoji i to provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja; da tužitelj osporava visinu tražbine radi naplate koje je određena ovrha , da ista je proturječna ugovoru od kreditu; da tuženik je neosnovano i pogrešno obračunao zakonske zatezne kamate, da tuženik nema pravo tražiti naplatu glavnice zajedno sa ugovornim kamatama i na te kamate tražiti zateznu kamatu, te posebno uglavničiti i tražiti naplatu zakonske zatezne kamate, da tuženik nema pravo uglavničiti ni redovnu kamatu budući ni redovna kamata nije u tom iznosu iskazana u ugovoru o kreditu već se kamata tek ima obračunati, i to eventualno prilikom namirenja; da tražbina prestala je nakon sklapanja ugovora o kreditu uplatama od strane tužitelja, a što uključuje i uplate nakon proteka roka za žalbu primjerice 5. prosinca 2019. i 3. siječnja 2020. u iznosima od po 710,96 kn , koje iznose je platila PA, sudužnik po kreditu, kao i iznosima koje je naplatom putem Financijske agencije podmirio MA, sudužnik; da tužitelj osporava tražbinu tuženika u cijelosti te ujedno ističe prigovor zastare;
- da tužitelj i banka su 2.11.2007. sklopili ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti od 60.000,00 CHF, s redovnom kamatom po stopi od 5 % godišnje, da unatoč tome što je kredit isplaćen u kunama, ugovor sadrži ništetnu odredbu da povrat obveza iz ugovora će se obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja , da ugovor sadrži ništetnu odredbu da je kamatna stopa promjen jiva, da se mogu vršiti promjene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke; te da obje navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene, pri čemu se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-252/215, U-III-2536/215, U-III- 2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/2015 od 13.12.2016. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., kojima je odlučeno da su ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke, te kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, utvrđene ništetnima; da Banka je od tužitelja primjenom ništetnih nepoštenih gore navedenih ugovornih odredbi naplaćivala mjesečne anuitete, te tužitelj smatra da je važno utvrditi točnu visinu duga uzevši u obzir novčani iznos u kunama koji je tužitelj primio i novčani iznos u kunama koji je vratio banci, odnosno da dug ne postoji i to provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja; da odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuju da su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu, te da kako su bitni sastojci ugovora ništetni, ništetan je i cijeli ugovor o kreditu jer ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora.
1.1. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-351/19 od 18. lipnja 2019. proglašava nedopuštenom (točka I tužbenog zahtjeva); te da nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, u roku 15 dana (točka II tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik navodi da iz tužbe proizlazi da tužitelj pokreće parnicu zbog proglašenja nedopuštenom ovrhe vođene pri Općinskom sudu u Čakovcu, posl.br. OVR-351/19 koja se vodi radi naplate potraživanja iz založene nekretnine, a temeljem - Ugovora o kreditu broj 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02.11.2007., sklopljen između HYPO ALPE -ADRIA- BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Čakovec s jedne strane te ŽA, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], PA, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], MA, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], s druge strane, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenka Crnčec iz [adresa] dana 05.11.2007. pod brojem OV- 20787/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), - Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 146- 294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.03.2016., sklopljen između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 s jedne strane te IA, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], OIB: [osobni identifikacijski broj], PA, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], OIB: [osobni identifikacijski broj], MA, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], OIB: [osobni identifikacijski broj], s druge strane, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenka Crnčec iz [adresa] dana 22.03.2016. pod brojem OV-2454/16 (dalje u tekstu: Aneks o konverziji); te da proglašenje nedopuštenim predmetne ovrhe tužitelj traži sa navodom da je sporno stanje duga, da je dug zastario, da je ništetan Ugovor o kreditu potpuno odnosno da su ništetne odredbe o promjenjivosti ugovorene kamatne stope te valute CHF.
2.1. Tuženik prvenstveno navodi da je predmetnu tužbu potrebno odbaciti ; da naime, predmetna tužba se mogla podnijeti samo iz razloga koji su navedeni u žalbi od tužitelja u ovršnom postupku i razloga temeljem kojih je upućen u parnicu. Samim time, svi navodi koji su navedeni u ovoj tužbi ali nisu navedeni u žalbi i uputi za pokretanje parnice, ne smiju se uzeti u obzir sukladno čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona (dalje: OZ); te da u tome smislu se ukazuje da se u tužbi tužitelj poziva na zastaru i osporava stanje duga dok se u rješenju temeljem koje je upućen u parnicu nigdje ne navodi stanje duga i zastara. Dodatno tuženik predlaže da sud također preispita da li je ova tužba pravovremena odnosno podnesena u roku kako je naložio ovršni sud , te da ukoliko se ispostavi da ovršenik nije pokrenuo pravovremeno parnicu prema citiranom rješenju, predlaže se da sud odbaci ovu tužbu. Podredno, u odnosu na zastaru tražbine tuženik ističe da je prigovor zastare neosnovan, te u odnosu na tužiteljevo osporavanje dugovanja podredno tuženik ističe da je tražbina, uključujući i sva sporedna prava, iz otkazanog Ugovora o kreditu te aneksa ustupljena na društvo Project Market d.o.o., Zagreb, Hektorovićeva 2, OIB: 33155390758 dana 27.12.2019. temeljem Ugovora o cesiji sklopljenog između Addiko bank d.d. kao ustupitelja te tuženika kao primatelja, solemniziran po javnom bilježniku Ilinka Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-11285/2019 dana 27.12. 2019. godine (dalje: Ugovor o cesiji), dalje navodeći da navod tužitelja o tome da osporava iznos duga je u cijelosti paušalan i ne potkrepljen ikakvom dokaznom dokumentacijom, nadalje, da osporavanje stanja dugovanja je neprikladno jer se tužitelj sklapanjem Aneksa o konverziji složio sa stanjem dugovanja jer je aneksom utvrđeno stanje dugovanja.
2.2. Tuženik smatra da neosnovan je navod da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu zbog odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, jer u predmetnim odlukama, a i u svim ostalim odlukama, nema niti jedne riječi da su u cijelosti ništetni ugovori o kreditu; da štoviše, sudovi u kolektivnom postupku su zauzeli stajališta da nisu u cijelosti ništetni ugovori o kreditima (str. 51. odluke Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.), a to je dodatno potvrdio u oglednom postupku Vrhovni sud RH odlukom posl.br. Gos-1/2019 od 04.03.2020.; da ništetnost se ne može primijeniti na ovaj konkretan predmet obzirom da je ugovor o kreditu konvertiran u valutu EUR prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZID ZPK 2015), a kojom konverzijom su stranke uredile svoje odnose ab initio; da ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS, a i drugih odluka u kolektivnom postupku
- budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a; da odredba Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: „ZZP/03"); da o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli se zasigurno pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača;, te da ista ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , te da iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena. Tuženik ističe da predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama ZID ZPK 2015, s obzirom na to da su tužitelj i banka 27.04.2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom; da sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita , u skladu s odredbama ZID ZPK 2015.; da konverzijom kredita tužitelj je stavljen u položaj kao da je otpočetka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK 2015, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate; da dakle, sklapanjem dodatka/ sporazuma, tužitelj i banka su u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži povrat stečenoga bez osnove ili osporava dugovanje, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor). Tuženik ističe da se u ovom sporu radi o pravnim, a ne o činjeničnim pitanjima te se protivi prijedlogu tužitelja radi izvođenja dokaza financijskog vještačenja u odnosu na visinu dugovanja kao i drugim tužiteljevim prijedlozima o dokazima radi utvrđenja činjenica, dalje navodeći da Vrhovni sud RH je u donio odluku u oglednom postupku posl. br. Gos 1/2019-36 od 04.03.2020., u kojem je oglednom sporu Vrhovni sud RH ne samo da je ocijenio da je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan, a što je u skladu s recentnom praksom Europskog suda izraženoj u odlukama C-260/18 i C- 81/19, nego je izrijekom naveo kako takav dodatak predstavlja novu osnovu te tužitelj temeljem ranije osnove koja je u potpunosti, i to s retroaktivnim učinkom, zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu ili osporavati stanje dugovanja ; da orema tome, ZID ZPK 2015 je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te je stoga jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK; da konačno, i Vrhovni sud RH u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine ističe kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju; te da iz toga očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište i potvrđuje nespornu činjenicu, koju potvrđuje i sud EU u odluci C-81/19, kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK 2015, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi, te nema mjesta drugačijem tumačenju. Tuženik dodatno navodi i da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi adaptacije stana, te da s tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je kreditna sredstva koristio za potrošačke svrhe, da Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala podrazumijevati, te da budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Direktiva VIJEĆA 93/13/EEZ jasno navodi da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a Zakon o potrošačkom kreditiranju da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima predmetnim zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio.
2.3. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška.
3. Tužiteljica je ostala kod tužbe, tužbenog zahtjeva, svih navoda i dokaznih prijedloga, te dodala da se tužiteljica aneksom o konverziji nije složila s visinom duga i ničeg se nije odrekla, a nit ju je banka prilikom sklapanja ugovora o konverziji upozorila čega se odriče, te da tužiteljica ističe da u trenutku raskida od strane Addiko banke 13.6.2017. nisu postojali uvjeti za raskid ugovora zbog čega je raskid neosnovan i nevaljan.
4. Tuženik i nadalje ističe da su sklapanjem Aneksa o konverziji tužiteljica te Addiko bank d.d. riješili sve svoje odnose povezane sa bilo kakvom ništetnosti ugovora o kreditu, a što je potvrdio u oglednom postupku Vrhovni sud RH odlukom posl. br. Gos-1/2019 od 04.03.2020.
5. Tužiteljica navodi da nije točno da su sklapanjem Aneksa o konverziji, tužitelji te Addiko bank d.d. razriješili sve svoje odnose povezane s ništetnosti ugovora o kreditu, te da to nije potvrdio u oglednom postupku Vrhovni sud RH odlukom posl.br. Gos-1/2019 od 04.03.2020., da ta se odluka ne odnosi na Addiko bank d.d.; da osim toga, ta se odluka odnosi na onaj ankes koji je sklopljen u skladu sa zakonom, dok Addiko bank d.d. nije ponudilo sklapanje aneksa sukladno zakonu; da konverzijom je eventualno uređen odnos za ubuduće, a tužitelj se ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio, štoviše, nije mu niti bilo dozvoljeno uzeti EUR
kredit, jer prema procjeni banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio za njega kreditno sposoban, a za CHF je; da EUR simulirani otplatni plan banci je poslužio samo za izračun glavnice, a nipošto ne može značiti da se tužitelj ima smatrati korisnikom EUR kredita otpočetka, kada to nije, nego je plaćao, i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima; da tužitelj je formalno imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski, izbor nije postojao i o sadržaju dodatka se nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj je imao opciju uzmi ili ostavi, a alternativa dodatku bilo je plaćanje izuzetno visokih anuiteta pod prijetnjom ovrhe, blokade svih računa i prodaje nekretnine na javnoj dražbi; da tužitelj nije imao ni najmanji utjecaj na sadržaj dodatka niti je mogao promijeniti nijednu njegovu odredbu, Banka ga nije upozorila na ništa i nije mu objasnila ništa, nije ga upozorila ni čega se odriče sklapanjem dodatka, te da s obzirom na značajno povećanje i tečaja CHF i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno, tužitelj takav kredit više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora nego prihvatiti konverziju, da konverzija je dakle svim potrošačima bila faktično nametnuta; da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula CHF još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači pa i tužitelj su imali kratki rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule, da tužitelj nije znao da je odredba ništetna; da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu, da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st. 1. ZOO) , da ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova. ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane., da treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača, da dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi; da Banka nije konverziju izvršila u skladu s odredbama ZID ZPK, da pored toga, navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju, da naime, odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulom. Kako je CHF valutna klauzula ništetna, tako nema primjene ovog zakona, jer u predmetnom kreditu nema CHF valutne klauzule, ništetna je; da ugovorne strane su u trenutku sklapanja aneksa o konverziji vjerovale da konvertiraju kredit sa CHF valutnom klauzulom u kredit sa EUR valutnom klauzulom, međutim kako CHF valutna klauzula u biti nije postojala, tako aneks nije niti nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a, jer su ugovorne strane bile u nesporazumu; da osim toga, banka nije ponudila tužitelju sklapanje dodatka ugovora u skladu sa zakonom; da Banka je u izračunu konverzije koristila nezakonite kamatne stope koje nije imala pravo primijeniti i obračunati; da utvrđenja u dodatku ugovora su pogrešna, a istim ne prestaju i ne mogu prestati obveze po osnovnom ugovoru; da atužitelj se potpisivanjem dodatka ugovora ničeg nije odrekao; da Dodatak ugovoru nije nagodba; da Dodatak ugovoru ne predstavlja prestanak obveza iz osnovnog ugovora; da učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzili u CHF pretpostavlja da je tužitelj bio dužan plaćati iznose kao da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule; da provedbom konverzije i zaključenjem dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka, da o tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019; da tužitelj nije obeštećen konverzijom. Navodi se i da tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi preplatio kredit u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na promjenu tečaja. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije bio pravodobno i na pravi način informiran o parametrima važnim za donošenje odluke, o velikoj vjerojatnosti promjene tečaja CHF, a koji parametri su tuženiku bili poznati , da tužitelj nije bio ravnopravna strana u tom odnosu jer nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja prilikom podizanja kredita a kamoli prilikom izmjene tih uvjeta kada je banka svojim internim odlukama jednostavno povećavala kamatnu stopu, da time je jasno tuženik postupao suprotno načelima Zakona o obveznim odnosima i odredbama Zakona o zaštiti potrošača a što je i potvrđeno opisanim presudama; da potpisivanjem dodatka Ugovoru o kreditu nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer tužitelju nije priznata razlika na ime preplaćenih iznosa redovne kamate kao i razlika temeljem ništetne CHF valutne klauzule (tečaj važeći kod isplate kredita ), koje je uplatio na ime kredita do konverzije 30. rujna 2015. Također se navodi da tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, da prema Zakonu o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a da Ugovor je sklopljen izvan bilo kakve djelatnosti, da namjena kredita je navedena u ugovoru – stambeni kredit, da Banka je tužitelju ponudila sklapanje dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju upravo iz razloga jer je tužitelj potrošač slijedom čega je nesporno da je tužitelj potrošač. Tužitelj se protivi svim prigovorima tuženika, navodeći da Banka tužitelju konverzijom ništa nije vratila i konverzijom tužitelj nije obeštećen, da glavnica nije umanjena, već je pogrešno utvrđena.
6. Podneskom od 24. veljače 2025. tuženik je obavijestio sud da je tuženik promijenio naziv tvrtke iz PROJECT MARKET d.o.o. u sada APS HVAR d.o.o. no radi se o istom tuženiku.
7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dokumentaciju u spisu ovog predmeta, i to dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: stručni članak: Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju (list br. 44 spisa), Povijesno kretanje Forecasta EUR/CHF (listovi br. 45-46 spisa), Random walk model kretanja tečaja (list br. 47 spisa) i Biltene, promotivne materijale i stručne članke (listovi br. 48- 65 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tužiteljice, i to dokumentaciju Addiko Bank d.d.: Specifikaciju uplata (listovi br. 91-93 spisa), Otplatni plan (listovi br. 94-96 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 29.11.2022. (list br. 97 spisa), Pregled prometa za klijenta (listovi br. 98-117 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi br. 118-121 spisa), Otplatni plan (list br. 122 spisa) i Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 29.11.2022. (list br. 123 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika, na zahtjev sudskog vještaka za potrebe vještačenja: Analitičku karticu (listovi br. 195-249 spisa); te uvid u priključeni spis predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/2019.
7.1. Provedeno je i saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.
7.2. Nadalje je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grana financije, Matiji Mikacu iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 5. kolovoza 2025. (listovi br. 136-166 spisa), Podnesak/Očitovanje sudskog vještaka od 25. studeni 2025. (listovi br. 183-184 spisa), Podnesak sudskog vještaka od 5. veljače 2026. (listovi br. 193 spisa), te Podnesak/Dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 23. veljače 2026. (listovi br. 250-261 spisa).
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.
9. Uvidom u priključeni spis predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/2019 sud utvrđuje da:
- povodom prijedloga Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao ovrhovoditelja, dostavljenog sudu preporučenom poštom dana 13. lipnja 2019., protiv ovdje tužiteljice kao ovršenika, rješenjem o ovrsi broj Ovr-351/19-2 od 18. lipnja 2019., na temelju ovršne isprave: Ugovora o kreditu broj 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02.11.2007., solemniziranog od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] dana 05.11.2007. pod brojem OV - 20787/07, te Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.03.2016., solemniziranog od strane javnog bilježnika Jasenka Crnčec iz [adresa] dana 22.03.2016. pod brojem OV -2454/16, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja: u iznosu od 32.529,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 30.957,16 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR Addiko Banko d.d. na dan podnošenja prijedloga za ovrhu te na iznos od ostalih troškova od 43,94 kn teku od 16. veljače 2018. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO -a; u iznosu od 90,00 kn radi naplate troškova pribavljanja klauzule ovršnosti od javnog bilježnika; te radi naplate troškova ovršnog postupka, odmjerenih u iznosu od 6.010,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate; određena je ovrha na nekretnini u vlasništvu ovršenice (ovdje tužiteljice) upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] E, na kč. br. [katastarska čestica]/B/2/B/2/B/2/B, k. o. [katastarska općina], što u naravi predstavlja Poslovno-stambena zgrada površine 163 n2, dvorište površine 224 m2, ukupne površine 387 m2, te na tom suvlasničkom dijelu uspostavljeno i s njim povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo), što u naravi predstavlja: 3. suvlasnički dio 1/3 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), 1. Čestica br. 3. –Stan u potkrovlju koji se sastoji od halla, kuhinje, dnevne sobe, spavaće sobe, degažmana, kupaonice, kupaonice, dječje sobe, dječje sobe, terase, loggie i spremišta, ukupne površine 128,32 m2, pod oznakom ST 1, s pripadkom parkinga pod oznakom P 3, površine 11,35 m2; a koje je rješenje o ovrsi potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Ovr-1021/2019-4 od 4. svibnja 2020.;
- rješenjem Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/19-6 od 22. kolovoza 2019. odbijen je prijedlog ovršenice (ovdje tužiteljice) za odgodu ovrhe; koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Ovr-1021/2019-
2 od 4. veljače 2020.;
- rješenjem Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/19-16 od 6. ožujka 2020. utvrđeno je da novi vjerovnik Project Market d.o.o., Hektorovićeva ulica 2, Zagreb, OIB: 33155390758, nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjeso provobitnog ovrhovoditelja Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877; koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž
Ovr-337/2020-3 od 5. svibnja 2022.;
- rješenjem Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/2019-32 od 20. svibnja 2022., pravomoćnom dana 16. lipnja 2022., odlučeno je da određuje se zastoj ovršnog postupka po službenoj dužnosti i odgađa se provedba ovrhe na nekretnini ovršenika dok sud ne utvrdi da li je ovrha u ovom ovršnom predmetu dopuštena (točka I. izreke); te da nalaže se ovršeniku da se u roku od 15 (petnaest) dana izričito izjasni da li je protiv ovdje ovrhovoditelja (ili pravnog prednika) već pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti (nepoštenosti) pojedinih odredbi ugovora o kreditu broj 146 - 294/2007 od 02. studenog 2007. i da sud obavijesti o istome, odnosno ovršenik se upućuje da u pogledu istog može protiv ovdje ovrhovoditelja podnijeti tužbu radi nedopuštenosti ovrhe, te da o tome obavijesti ovaj sud (točka II izreke), a uz obrazloženje da s obzirom na recentnu sudsku praksu, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe; da dakle, i ovaj ovršni sud u ovom ovršnom postupku po službenoj dužnosti treba preispitati da li se radi o potrošačkom ugovoru, da li je ovdje ovršenik potrošač, da li je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke, odnosno da li je vraćanje kredita ugovoreno vezano za valutu CHF na način da je sve posljedice promjene tečaja snosio potrošač, odnosno da li su u konkretnom ugovoru o kreditu precizno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorne kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF; te da ovršenik kao korisnik spornog kredita treba pokrenuti odgovarajući parnični postupak, a kako za njega ne bi nastala nenadoknadiva šteta zbog spornih ugovornih odredaba i onda posljedično spornog izračuna visine tražbine ovrhovoditelja.
10. Shodno iznesenom, a sukladno odrebama članka 50. st. 1. i članka 52. st. 1. i 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje: OZ), ovdje tužiteljica je kao ovršenica upućena parnicu radi proglašenja ovrhe u predmetu ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovi broj Ovr-351/2019 pokrenuti radi razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. OZ-a - ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave; te se prema odredbi članka 55. st. 3. OZ-a, a koja se primjenjuje osnovom članka 52. st. 5. OZ-a, tužba u ovom predmetu, podnesena radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, može utemeljiti samo na prednje navedenom razlogu u povodu kojeg je ovdje tužiteljica upućena na parnicu.
11. Nedvojbeno je da je navedena ovrha pokrenuta temeljem ovršnog javnobilježničkog akta – solemniziranog Ugovora o kreditu broj: broj 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02.11.2007., te solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.03.2016., sklopljenih između ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, te kreditora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koji od 11. srpnja 2016. posluje pod promijenjenom tvrtkom Addiko Bank d.d.; na kojem je Ugovoru o kreditu, te Aneksu, potvrdom javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] broj OU-112/18 od 13.06.2018. iskazano da su ovi javnobilježnički akti ovršni s danom 14. lipnja 2017. (listovi br. 6-19 priključenog spisa predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/19);
12. Naime, Addiko Bank d.d. (ranije pod nazivom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao Banka kreditor iz navedenog Ugovora o kreditu, je jednostrano raskinula predmetni Ugovor o kreditu, sukladno članku 18. Ugovora o kreditu, a zbog kašnjenja s plaćanjem dospjelih obveza po kreditu, čime je cjelokupna tražbina po kreditu učinjena dospjelom dana 13. lipnja 2017. (listovi br. 20-22 priključenog spisa predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/19), te slijedom toga ovršnost tog Ugovora o kreditu kao javnobilježničkog akta iskazana sa danom 14. lipnja 2017., te osnovom toga od strane Addiko Bank d.d. kao ovrhovoditelja protiv ovdje tuženice kao ovršenice dana 13. lipnja 2019. pokrenuta predmetna ovrha u predmetu ovog suda poslovni broj
13. Nadalje, nesporno je da je Addiko Bank d.d. svoju tražbinu iz predmetnog Ugovora o kreditu ustupila ovdje tuženiku Project Market d.o.o. Zagreb, i to Ugovorom o cesiji od 27. prosinca 2019. (listovi br. 55-62 priključenog spisa predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/19), uslijed čega je, kako je ranije izneseno, ovršni postupak u navedenom predmetu ovog suda poslovni broj Ovr- 351/2019., nastavljen sa ovrhovoditeljem Project Market d.o.o. Zagreb, protiv kojeg je kao tuženika tužiteljica kao ovršenica i upućena pokrenuti i pokrenula ovu parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, a koji tuženik sada posluje pod novom tvrtkom APS HVAR d.o.o. Zagreb.
14. Tužiteljica pozivajući se na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz navedenog Ugovora o kreditu broj: broj 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02.11.2007., te uslijed toga osporavajući visinu tražbine ovdje tuženika iz navedenog Ugovora o kreditu kao ovršne isprave, traži proglašenje prednje navedene ovrhe nedopuštenom.
15. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Rev-3357/2018-4 od 26. listopada 2021., sudovi su ovlašteni u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom procjenjivati valjanost spornog pravnog posla iz solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha, i to ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti, a u okviru činjeničnih navoda tužbe (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu), a pri čemu se valjanost spornog pravnog posla razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenjem ovisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
16. Nesporno je da su ovdje tužiteljica kao korisnik kredita, te Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor (pravni prednik Addiko Bank d.d.) dana 2.11.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] dana 05.11.2007. pod poslovnim brojem OV-20787/07 (listovi br. 6-13 priključenog spisa predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/19).
17. Iz sadržaja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu broj: 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02.11.2007. razvidno je da je istim tužiteljici odobren stambeni kredit, za adaptaciju stana, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5 % godišnje, promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa ugovorenim rokom otplate kredita 23 godine, sa otplatom u 276 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 366,25 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.
18. Nesporno je da je dana 04.03.2016. između istih ugovornih strana zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-294/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] dana 22.03.2016. pod poslovnim brojem OV-2454/16 (listovi br. 14-19 priključenog spisa predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/19), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s ugovorenom valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
19. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim, osnovnim Ugovorom o kreditu, ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.
20. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
20.1. Odredbom članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
20.2. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
20.3. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
21. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
22. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
23. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
24. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
25. Tužiteljica je saslušana kao stranka iskazala da franak taj koji je, kad su uzimali kredit, bilo im je znači ponuđeno kredit jedino u francima, jer je bilo rečeno da se samo to isplati, da uzeli su u Hypo banci, poslodavac je imao tamo račun, pa nisu ni išli u druge banke pitati, da mislila je da razumije ugovor koji je dobila, ali nije razumjela da rata može tak porasti, čak više od 50 posto i da je franak tako rizična valuta , da znala je da sklapa ugovor u švicarskim francima, ali nije ni bila upozorena da može toliko porasti rata, više od 50 posto i da je tak rizična valuta , da banka ih nije upozorila na nikakav rizik u sklapanju ugovora u francima, nije ju upozorila ni na bilo kakve druge rizike, da znači nije banka rekla da će se mijenjati kamatna stopa, slali su joj obavijesti o povećanju rate, odnosno o promjeni kamatne stope nije prigovarala banci, jer je znala da će joj blokirati račun ako ne plati ratu i pokrenuti ovrhu na kuću, da nije otplatila kredit u cijelosti, tu je imala problema, ona je ostala bez posla, rata je narasla u jednom trenutku čak i duplo, da početna rata je bila oko 1400 kn, da bi u jednom trenutku čak i do 3000 kn bila narasla, te da kako nije redovno plaćala kredit, banka je raskinula ugovor, njihov dug je prodala, da sad je to preuzeo Project Market, a oni su, banka je prije prodala nekome drugome, na kraju, sad je to preuzeo Project Market, iako oni njoj i dalje uzimaju svaki mjesec, od konverzije, znači 2015. , 2016. i dalje njoj svaki mjesec i njoj i sudužniku PA uzimaju novce, jedno vrijeme su i jamcu uzimali, MA, njezinom suprugu, ali već neko izvjesno vrijeme njemu ne uzimaju, da to je od te 2015. do danas, 7 godina, ona i dalje svaki mjesec otplaćuje oko 300 eura, račun joj je blokiran, pa joj se skida s plaće, sudužniku s mirovine, a njoj sa plaće. Na pitanje tko joj to uzima, odnosno kome se to vrši uplata s njezine plaće, odnosno mirovine sudužnika, odgovorila je da ona misli da taj Market projekt. Na pitanje zamjenika svog punomoćnika koje je godine uzela kredit, u kojoj banci i za koju namjenu, odgovorila je da 2007. za adaptaciju stana, u Hypo banci. Na pitanje u vezi s rečenim da je poslodavac imao račun u toj banci, je li i ona imala račun u toj banci, odgovorila je da da. Na pitanje je li u stanu za čiju adaptaciju je uzet predmetni kredit obavljala poslovnu djelatnost ili ga davala u najam ili zakup, odgovorila je da nije. Na pitanje je li pročitala ugovor, odgovorila je da da. Na pitanje je li znala da rata može porasti ako poraste tečaj švicarskog franka, odgovorila je da znala je, ali je vjerovala banci i nije znala da može toliko porasti rata, više od 50 posto i da je franak tak rizična valuta. Na pitanje je li ugovor o kreditu bio unaprijed napisan, odgovorila je da da. Na pitanje jesu joj u banci rekli kako, po kojim kriterijima će se mijen jati kamatna stopa, odgovorila je da ne. Na pitanje sjeća li se koliko je bio ukupni iznos kredita koji je uzela, odgovorila je da 60.000 franaka, oko 270 000 kn. Na pitanje tko je plaćao rate, odgovorila je da ona. Na pitanje je li joj banka ponudila konverziju, odgovorila je da da. Na pitanje je li prihvatila konverziiu, odgovorila je da da. Na pitanje je li mogla utjecati na sadržaj konverzije, odgovorila je da nije. Na pitanje je li mogla utjecati na obračun konverzije, odgovorila je da ne. Na pitanje je li mogla utjecati na sadržaj ugovora o konverziji i pojedine ugovorne odredbe, odgovorila je da ne, mogla je samo prihvatiti što nude ili nastaviti plaćati ogromne rate koje su tada bile. Na pitanje jesu li joj u banci rekli čega se odriče ako potpiše konverziju, odgovorila je da ne, nije ni znala ni mislila da se ičeg odriče.
26. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužiteljici osporava status potrošača. Naime, tužiteljičin status potrošača proizlazi iz ranije citiranih odredbi ZZP/07, jer nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom stambenom kreditu, koji je kredit u svojstvu korisnika kredita uzela tužiteljica kao fizička osoba, te koji je ugovoren i realiziran za adaptaciju stana, a provedenim je dokazima utvrđeno da stan koji je adaptiran sredstvima predmetnog kredita nije davan u najam ili zakup, te da u istome nije obavljana nikakava poslovna djelatnost.
27. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelj ici dala Hypo Alpe-Adria bank d.d. (pravni prednik Addiko Bank d.d.), dalje u tekstu: Banka, a da tužiteljica i Banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Nadalje, iz iskaza tužiteljice, kojem iskazu sud poklanja vjeru, budući ničime nije doveden u sumnju, proizlazi kako tužiteljici prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika Banke nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF. Stoga sud zaključuje kako nije dokazano da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ici Banka dala sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bili u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu u CHF.
28. Nije sporno da Banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
29. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
30. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane predmetnog Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte Banke kreditora, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužite ljicu i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da ista nije mogla ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužiteljica kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
31. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
32. Nedvojbeno da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između ugovornih stranka Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu Banka kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
33. Naime, Banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
34. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
35. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
36. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
37. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
38. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
39. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.
40. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
41. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
42. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
43. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07, a što tuženik u ovom postupku ničime ne dokazuje.
44. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj ica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
45. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama Banke, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, nepoštene i time ništetne.
46. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO -a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je kao korisniku plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF Banke na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu prema odlukama Banke, tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a Banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
47. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
48. U presudi IAŽ i IAŽK protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
49. Obzirom da je čl. 102. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.
50. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju Banke kao kreditora na dan dospijeća obveze. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništetan već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
51. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu , ništetan, to tužiteljici pripada pravo na povrat onoa što je Banka na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primila, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.
52. U odnosu na prigovor tuženika da je u konkretnoj situaciji zaključen Aneks uz predmetni Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR, valja navesti da je presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C- 186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije Banka kreditor nije pružila tužiteljici, a niti je tuženik dokazao da je tužiteljici pruženo dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
53. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
54. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
55. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
56. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
57. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
58. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
59. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.
60. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
61. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
62. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
63. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
64. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
65. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
66. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
67. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, i to Nalazom i mišljenjem od 5. kolovoza 2025. (listovi br. 136-166 spisa), utvrđeno je:
- da ukupno je tokom čitavog razdoblja otplate kredita pa do datuma 5.12.2019. što je zadnja zabilježena uplata prema dokumentaciji u spisu, uplaćeno 234.758,95 HRK, odnosno 31.157,83 EUR prema fiksnom tečaju;
- da isplaćeni iznos kredita je bio 264.960,00 HRK, odnosno 35.166,24 EUR prema fiksnom tečaju;
- da prema provedenoj simulaciji prema početnim uvjetima kredita, na datum otkaza Ugovora o kreditu (13.06.2017.) ne bi postojao dug tužiteljice prema tuženiku već preplata u ukupnom iznosu od 16.252,41 HRK;
- da shodno navedenom, za potrebe izračuna stanja duga na datum izrade Nalaza 05.08.2025., uzeo je pretpostavku da kredit ne bi bio otkazan i u cijelosti stavljen u naplatu na navedeni datum već da bi zaduženja i u nastavku stizala na naplatu u obliku anuiteta prema početnom planu, te da u takvoj simulaciji, stanje duga na datum 5.8.2025 iznosi: stanje dospjele glavnice 57.839,08 HRK / 7.676,57 EUR, stanje dospjele redovne kamate 26.120,25 HRK / 3.466,75 EUR, stanje zatezne kamate 7.701,47 HRK / 1.022,16 EUR, UKUPNO 91.660,80 HRK / 12.165,48 EUR,
- da u razdoblju od dana korištenja kredita do datuma konverzije tužiteljica je platila samo anuitete do 30.9.2013 godine, dok su anuiteti koji su dospjeli od 31.10.2013 – 30.9.2015 ostali nenaplaćeni;
- da temeljem plaćenih anuiteta je uslijed promjena tečaja preplatila iznos od 29.693,07 HRK (odnosno 3.940,92 EUR prema fiksnom tečaju konverzije);
- da ukupno tužiteljica do datuma konverzije prema početnom tečaju nije podmirila 35.307,91 HRK dospjelih anuiteta, odnosno 4.686,06 EUR prema fiksnom tečaju konverzije.
67.1. Dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 23. veljače 2026. (listovi br. 250-261 spisa), utvrđeno je:
- da kada se uzmu u obzir i uplate tužiteljice izvršene nakon 5.12.2019., a koje proizlaze iz po tuženiku dostavljene uplate na ime preuzetog duga u razdoblju od 30.12.2019. do 19.2.2026., ažuriranom simulacijom otplate kredita po početnim uvjetima koja uključuje navedene iznose uplata:
- na datum donošenja Rješenja o ovrsi 18.lipnja 2019. godine korisnica kredita je bila u preplati u iznosu od 26.548,27 HRK;
- te da temeljem simulacije proizlazi da bi u slučaju da se kredit nije otkazao, već da se plaćao po početnom otplatnom planu i tečaju, korisnica temeljem svih izvršenih uplata do dana 23.2.2026 bila u preplati u iznosu od 90.144,27 HRK, odnosno 11.964,20 EUR.
68. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, sa navedenom dopunom nalaza i mišljenja, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s dokumentacijom u spisu, te imajući u vidu kako tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su ostale primjedbe tuženika koje predstavljaju prigovore pravne naravi već prethodno raspravljene.
69. Temeljem provedenog vještačenja odnosno izračunom visine obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu bez primjene ranije utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi:
- da na datum otkaza Ugovora o kreditu 13.06.2017. nije postojao dug tužiteljice prema tuženiku (odnosno tada prema Addiko Bank d.d.) već preplata u ukupnom iznosu od 16.252,41 HRK, te da stoga tužiteljica osnovano ističe kako navedenog dana nisu postojali uvjeti za raskid kredita i time dospijeće cjelokupne obveze po predmetnom kreditu;
- da niti na datum donošenja Rješenja o ovrsi 18.lipnja 2019. godine nije postojao dug ovdje tužiteljice prema tuženiku (odnosno tada prema Addiko Bank d.d.), budući je tužiteljica kao korisnica kredita bila u preplati u iznosu od 26.548,27 HRK;
- te da niti na datum izrade Dopune nalaza i mišljenja 23.2.2026. tužiteljica tuženiku nije bila ništa dužna, već je bila u preplati u iznosu od 90.144,27 HRK, odnosno 11.964,20 EUR.
70. Osnovom svega navedenoga, sud utvrđuje da tužiteljica tužbom podnesenom u ovom predmetu osnovano traži proglašenje predmetne ovrhe koja se vodi u predmetu ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-351/2019 u cijelosti nedopuštenom.
71. Dana 27. svibnja 2026. donesena je Presuda i Rješenje u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-457/2025, donesena u proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske , koja je prema objavi na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpremljena dana 18. lipnja 2026.
72. U obrazloženju prednje navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno je da: "21. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. 22. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. 23.2. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
23.3. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.", te je u toj Odluci Vrhovnog suda zauzet slijedeći pravni stav: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
73. Međutim, navedeno pravno shvaćanje prema mišljenju ovog suda nije primjenjivo na konkretan slučaj.
74. Naime, u ovom se predmetu ne radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužiteljice, odnosno tužiteljica ne traži nikakvu isplatu na ime preplaćenog po predmetnom Ugovoru o kreditu, već se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu za proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja se vodi u predmetu ovog suda poslovni broj Ovr-351/2019.
75. Nadalje, tužiteljica je na pokretanje ove parnice radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe u navedenom predmetu ovog suda poslovni broj Ovr-351/2019. upućena od strane ovršnog suda po službenoj dužnosti, a ne po prigovoru ovdje tužiteljice kao stranke tog ovršnog postupka, a u koje vrijeme upućivanja na parnicu prednje navedeno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz revizijske odluke poslovni br. Rev-457/2025 nije postojalo.
76. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.
77. O naknadi troškova postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 , 37/22, 126/22– dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
77.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 13.6.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 10.11.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 8.3.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 19.3.2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 26.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 11.6.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 1.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 23.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 11.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 2.6.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 17.7.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na iznos od 2.000,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe na presudu u traženom iznosu od 106,18 EUR, sveukupno 2.996,77 EUR.
Čakovec, 17. srpnja 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1/ tužiteljica po punomoćniku
2/ tuženik po punomoćniku
