REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-122/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, Poslovnica Požega, Cehovska 8, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, OIB: 22822699415 radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora i isplate, nakon glavne rasprave održane 2. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe glave 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 24002006- 10312621160/51400607-51400607-5102698119, koji je sada pok.otac tužitelja, EV, [adresa], zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkische bank d.d. Jadranski trg 3a, Rijeka, dana 2.11.2005.godine, koje glase:

„2. IZNOS KREDITA

23.200 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

7. VALUTNA KLAUZULA

Povrat obveza iz tog ugovora, obračunati će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a. da tužitelju, UV, Požega, [adresa], zakonsku zateznu kamatu koja teče od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31. srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine do 31 srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i to sve na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 37,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.06.2012 godine do 30.09.2015.

-za iznos od 36,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.07.2012 godine do 30.09.2015.

-za iznos od 35,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2012 godine do 30.09.2015.

-za iznos od 33,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.09.2012 godine do 30.09.2015.

-za iznos od 35,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2012 godine do 30.09.2015

-za iznos od 36,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.11.2012 godine do 30.09.2015

-za iznos od 36,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.12.2012 godine do 30.09.2015

-za iznos od 35,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 34,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.02.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 34,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 36,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 32,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.05.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 32,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.06.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 32,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 32,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 33,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 34,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.10.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 35,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.11.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 36,79 EUR/sa z.z.kamatom počevši od 13.12.2013 godine do 30.09.2015

-za iznos od 33,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.01.2014 godine do 30.09.2015

-za iznos od 35,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2014.godine. do 30.09.2015

-za iznos od 35,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12,03.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 35,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.04.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 33,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.05.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 34,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 35,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.07.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 35,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.08.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 35,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 36,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.10.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 37,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.11.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 37,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.12.2014 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.01.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.02.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.04.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.05.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.07.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 38,00 EUR sa z.z,kamatom počevši od 12.08.2015 godine, do 30.09.2015

-za iznos od 5,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.01.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 7,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2009 do 30.09.2015.

-za iznos od 0,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17.03.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 2,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 2,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.05.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 0,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.06.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 1,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.07.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 0,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 1,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 0,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 1,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.11.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 1,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2009 do 30.09.2015

-za iznos od 4,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 5,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 5,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 7,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 10,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.05.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 10,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 16,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.07.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 15,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.08.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 22,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 18,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 18,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 24,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2010 do 30.09.2015

-za iznos od 26,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.01.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 23,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.02.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 26,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.03.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 23,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.04.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 27,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.05.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 32,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 41,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 51,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.08.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 36,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 32,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.10.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 31,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.11.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 32,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2011 do 30.09.2015

-za iznos od 36,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.01.2012 do 30.09.2015

-za iznos od 37,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2012 do 30.09.2015

-za iznos od 36,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2012 do 30.09.2015

-za iznos od 36,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.04.2012 do 30.09.2015

-za iznos od 37,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2012 do 30.09.2015

-za iznos od 0,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.06.2012 do 30.09.2015 , sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe

III Odbija se tužba i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.391,84 eura kao neosnovan.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 194,97 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 0,05 od 02.01.2006. pa do isplate,

EUR 0,45 od 02.02.2006. pa do isplate,

EUR 2,01 od 02.03.2006. pa do isplate,

EUR 2,49 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 3,05 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 2,22 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 2,81 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 3,52 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 4,26 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 2,77 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 2,76 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 4,04 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 3,86 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 4,94 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 6,22 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 5,05 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 6,54 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 8,55 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 8,58 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 9,59 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 8,21 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 8,00 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 10,54 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 7,46 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 9,74 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 6,07 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 6,56 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 2,17 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 4,09 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 7,83 od 02.06.2008. pa do isplate,,

EUR 6,66 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 7,48 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 8,18 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 7,40 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 4,38 od 02.11.2008. pa do isplate,

EUR 0,97 od 02.12.2008. pa do isplate,

EUR 5,45 od 02.01.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

VI Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj EV je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je sa tuženikom dana 2.11.2005. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 2402006- 1031262160 /51400607-5102698119, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je Od tuženika ishodio kredit u iznosu Od 23.200 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita na 180 mjeseci.U gore navedenom ugovoru, u glavi 2. IZNOS KREDITA, ugovoreno je „ 23.200 Cl-IF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U glavi 6. VALUTNA KLAUZULA ugovoreno je da povrat obveza iz tog ugovora, obračunati će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da gaje Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.U glavi 8. KAMATA ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje. Kamatna se obračunava primjenom direktne metode.Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ovog Ugovora kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke."Tužitelj ističe, da je sklopio predmetni ugovor, te pri tome pristao i na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima mista upoznao i razumio. Uostalom tuženik, niti na jedan način, nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Naime, tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetna i nepoštene ugovore odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnicu švicarski franak, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to Člancima 81., 82., i 90, a od 7 kolovoza 2007 do 31 .prosinca 2008 godine, te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/08., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.Navedeno je potvrdno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev 2221/2018-11-, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe — ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo.Obzirom na gore navedeno, to je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda.U tom smislu, nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, obzirom je isti sklopljen 4.122007 godine. Nadalje se ističe, da su sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastrani rok od 5 godina, te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi 1 i 2.Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovorih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.Također je u glavi 2, t.2. I. Kamatna stopa Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka I I .a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio ,prekršaj opisan člankom 26.stavkom I podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju.Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi paramater i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određvanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredbe Ugovora o kreditu, pod gore navedenim točkama - ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je oštećen za najmanje 16.186,12 kuna, odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu.

1.2.Stoga tužitelj predlaže sudu, da donese presudu kojom se u točki I. utvrđuje da su ništetne odredba glave 2.,7 i glave 8 Ugovora o kreditu broj 240200610312621160/51400607-51400607-5102698119 koji je tužitelj EV, [adresa], zaključio sa tuženikom, bankom Erste&steiermarkische bank d.d. Rijeka Jadranski trg 3a, Poslovnica [adresa], Cehovska IO, dana 2.1 12005 godine, te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16,186,121 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti prije upuštanja u raspravljanje. Navodi da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102698119 od 02. studenog 2005. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.1. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno važećim odlukama Banke. Pozivajući se na ništetnost navedenih odredbi tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od kn 16.186,12 s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.

2.2.Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 20. siječnja 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. 3 U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva ( vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke). Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

2.3.Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 08. svibnja 2020. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik ističe kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, čime je došlo do prekida zastare. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po 6 osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 08.05.2020. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 20. ožujka 2020. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. U pogledu prekida zastare, tuženik dodatno ističe sljedeće. Člankom 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Dakle, ako ugovorne strane ne mogu mijenjati vrijeme zastare, onda sigurno nije bila namjera zakonodavca da omogući trećoj osobi, koja nije ugovorna strana, da svojim postupanjem (pokretanjem kolektivnog spora) utječe na vrijeme zastare odnosno na prekid zastare. Isto tako ističe se kako je odredbom čl. 241. ZOO-a propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. S druge strane, predmet kolektivnog spora nije tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora. Uslijed navedenog, pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi sa čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača, nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja, budući da ta odredba jasno i nedvosmisleno propisuje tko i kojim radnjama može prekinuti tijek zastare. Budući da je odredba čl. 241. Zakona o obveznim odnosima jasna i nedvosmislena u pogledu osobe koja može prekinuti tijek zastare, a sukladno članku 117.st.3 Ustava RH: Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava., nije posve razvidno zašto je sud u postupcima sudske prakse, odbio primijeniti tu odredbu zakona, pogotovo kada ne postoji druga odredba zakona koja bi izričito definirala da je kolektivni spor prekinuo zastaru, odnosno kada u ovoj pravnoj situaciji zapravo ne postoji pravna praznina. Uostalom, Zakon o zaštiti potrošača u odredbi čl. 120. daje za pravo potrošačima, neovisno o kolektivnoj zaštiti, pokrenuti pojedinačni postupak radi ostvarenja prava iz tog zakona, dok Zakon o parničnom postupku (odredba čl. 213. st. 1. toč. 1. u vezi odredbe čl. 12. ZPP-a) propisuje da sud može odrediti prekid određenog postupka do okončanja postupka po prethodnom pitanju (u konkretnom slučaju odlučivanje u postupku kolektivne zaštite).Slijedom navedenog, stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241.ZOO-a). Slijedom navedenog, kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako je došlo do prekida zastare navodnog potraživanja tužitelja uslijed podnošenja tužbe u parničnom postupku po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka (kolektivni spor P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu), što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita (dakle, od 14.06.2014. godine odnosno od 15.06.2018. godine).

2.4. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: Ø u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); Ø ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; Ø težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; Ø isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; Ø na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenice Banke gđe CV, koja je ugovarala predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Banka je imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, 13 nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. d) Zaključno Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.5.Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, "Narodne novine", broj: 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. "Narodne novine",117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,49%, dana 01.05.2011. godine tužitelju je kamatna stopa snižena na 5,35% te je 01.10.2011. godine tužitelju kamatna stopa opet snižena i to na 5,00%, te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiskiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine ("Narodne novine",143/13). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, pa time i nepoštena (ništetna), a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene.Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. d) Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a ("Narodne novine", 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

2.6.Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.469,97 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 3,69 od 02.12.2005. godine pa do isplate,

- kn 2,94 od 02.01.2006. godine pa do isplate,

- kn 9,68 od 02.02.2006. godine pa do isplate,

- kn 21,05 od 02.03.2006. godine pa do isplate,

- kn 26,77 od 02.04.2006. godine pa do isplate,

- kn 24,61 od 02.05.2006. godine pa do isplate,

- kn 22,51 od 02.06.2006. godine pa do isplate,

- kn 26,67 od 02.07.2006. godine pa do isplate,

- kn 27,96 od 02.08.2006. godine pa do isplate,

- kn 20,65 od 02.09.2006. godine pa do isplate,

- kn 23,04 od 02.10.2006. godine pa do isplate,

- kn 22,62 od 02.11.2006. godine pa do isplate,

- kn 26,01 od 02.12.2006. godine pa do isplate,

- kn 35,66 od 02.01.2007. godine pa do isplate,

- kn 42,15 od 02.02.2007. godine pa do isplate,

- kn 39,14 od 02.03.2007. godine pa do isplate,

- kn 40,90 od 02.04.2007. godine pa do isplate,

- kn 57,32 od 02.05.2007. godine pa do isplate,

- kn 61,36 od 02.06.2007. godine pa do isplate,

- kn 66,68 od 02.07.2007. godine pa do isplate,

- kn 66,65 od 02.08.2007. godine pa do isplate,

- kn 59,35 od 02.09.2007. godine pa do isplate,

- kn 70,21 od 02.10.2007. godine pa do isplate,

- kn 70,47 od 02.11.2007. godine pa do isplate,

- kn 62,86 od 02.12.2007. godine pa do isplate,

- kn 63,69 od 02.01.2008. godine pa do isplate,

- kn 47,54 od 02.02.2008. godine pa do isplate,

- kn 36,68 od 02.03.2008. godine pa do isplate,

- kn 25,96 od 02.04.2008. godine pa do isplate,

- kn 51,11 od 02.05.2008. godine pa do isplate,

- kn 58,10 od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- kn 50,47 od 02.07.2008. godine pa do isplate,

- kn 65,67 od 02.08.2008. godine pa do isplate,

- kn 62,25 od 02.09.2008. godine pa do isplate,

- kn 47,23 od 02.10.2008. godine pa do isplate,

- kn 30,22 od 02.12.2008. godine pa do isplate,

- kn 0,10 od 02.07.2009. godine pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave u ovoj stvari.

2.7.Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti i sa zadatkom: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove točke odgovora na tužbu.

2.8. U odnosu na dio tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (5,49%), pa bi, stoga, tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 01.05.2011. godine pa nadalje, jer je je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 613,98 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 3.864,60 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 1,72 izraženo u kn 10,41 od 02.06.2011. pa do isplate,

- CHF 1,71 izraženo u kn 10,45 od 02.07.2011. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 11,08 od 02.08.2011. pa do isplate,

- CHF 1,69 izraženo u kn 10,91 od 02.09.2011. pa do isplate,

- CHF 1,69 izraženo u kn 10,39 od 02.10.2011. pa do isplate,

- CHF 6,43 izraženo u kn 39,45 od 02.11.2011. pa do isplate,

- CHF 6,39 izraženo u kn 39,07 od 02.12.2011. pa do isplate,

- CHF 6,36 izraženo u kn 39,40 od 02.01.2012. pa do isplate,

- CHF 6,33 izraženo u kn 39,79 od 02.02.2012. pa do isplate,

- CHF 6,29 izraženo u kn 39,54 od 02.03.2012. pa do isplate,

- CHF 6,26 izraženo u kn 39,01 od 02.04.2012. pa do isplate,

- CHF 6,22 izraženo u kn 38,87 od 02.05.2012. pa do isplate,

- CHF 6,19 izraženo u kn 38,90 od 02.06.2012. pa do isplate,

- CHF 6,14 izraženo u kn 38,38 od 02.07.2012. pa do isplate,

- CHF 6,11 izraženo u kn 38,21 od 02.08.2012. pa do isplate,

- CHF 6,07 izraženo u kn 37,77 od 02.09.2012. pa do isplate,

- CHF 6,04 izraženo u kn 37,20 od 02.10.2012. pa do isplate,

- CHF 5,99 izraženo u kn 37,33 od 02.11.2012. pa do isplate,

- CHF 5,95 izraženo u kn 37,20 od 02.12.2012. pa do isplate,

- CHF 5,92 izraženo u kn 37,02 od 02.01.2013. pa do isplate,

- CHF 5,87 izraženo u kn 36,10 od 02.02.2013. pa do isplate,

- CHF 5,84 izraženo u kn 36,31 od 02.03.2013. pa do isplate,

- CHF 5,80 izraženo u kn 36,16 od 02.04.2013. pa do isplate,

- CHF 5,75 izraženo u kn 35,61 od 02.05.2013. pa do isplate,

- CHF 5,72 izraženo u kn 34,77 od 02.06.2013. pa do isplate,

- CHF 5,68 izraženo u kn 34,28 od 02.07.2013. pa do isplate,

- CHF 5,64 izraženo u kn 34,36 od 02.08.2013. pa do isplate,

- CHF 5,59 izraženo u kn 34,27 od 02.09.2013. pa do isplate,

- CHF 5,55 izraženo u kn 34,56 od 02.10.2013. pa do isplate,

- CHF 5,51 izraženo u kn 34,02 od 02.11.2013. pa do isplate,

- CHF 5,46 izraženo u kn 33,85 od 02.12.2013. pa do isplate,

- CHF 5,42 izraženo u kn 33,71 od 02.01.2014. pa do isplate,

- CHF 24,41 izraženo u kn 152,71 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 24,19 izraženo u kn 152,29 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 23,97 izraženo u kn 150,42 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 23,75 izraženo u kn 148,10 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 23,53 izraženo u kn 146,31 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 23,31 izraženo u kn 145,12 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 23,08 izraženo u kn 144,84 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 22,86 izraženo u kn 144,62 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 22,62 izraženo u kn 143,00 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 22,39 izraženo u kn 142,12 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 22,16 izraženo u kn 141,47 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 21,93 izraženo u kn 139,68 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 21,69 izraženo u kn 138,60 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 21,45 izraženo u kn 137,07 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 21,21 izraženo u kn 135,53 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 20,98 izraženo u kn 134,06 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 20,73 izraženo u kn 132,47 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 20,48 izraženo u kn 130,87 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 20,23 izraženo u kn 129,27 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 19,98 izraženo u kn 127,67 od 02.09.2015. pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove točke odgovora na tužbu.

2.9.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u uvid u ugovor o kreditu od 2.11.2005., aneks broj 1 ugovora o kreditu od 20.1.2016., obavijest o izračunu konverzije kredita, otplatni plan, izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015., obrazac za prihvat izračuna konverzije o kreditu, pregled predmeta po partiji kredita (strana lista 100-115), obavijest o usklađivanju kamatne stope, obavijest o promjeni kamatne stope , pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 25.6.2025., saslušao je sudskog vještaka na glavnoj raspravi, izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju iza pok. EV, javnog bilježnika Nike Bagarića u [adresa] broj O-659/2025 od 12. studenog 2025., te ostale priloge i podneske u spisu. Sud je nadalje saslušao tužitelja UV osobno u svrhu dokazivanja.

4. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužitelja, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate. Tuženik osporava tužitelju status potrošača te ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s snove potplaćenih i povlaštenih anuiteta.

5. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Požegi, sud je ovaj prigovor odbio rješenjem br. P 102/2020-8 od 18.siječnja 2022., na koje rješenje je tuženik uložio žalbu, odlučujući o kojoj je Županijski sud u Zagrebu donio rješenje br. Gž 778/2022-2 od 23.ožujka 2022. kojim je odbio žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda u Požegi.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl.8.Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22

- dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev konačno uređen podneskom od 8.3.2026. djelomično osnovan.

7. Nesporno je da su tužitelj EV i tuženik dana 2.11.2005. godine, zaključili Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160 /51400607-5102698119, prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.200 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj na rok otplate kredita na 180 mjeseci.

7.1. Nadalje je nesporno da su tužitelj EV i tuženik zaključili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu dana 20. siječnja 2016.

7.2.Tijekom postupka tužitelj EV je preminuo pa je postupak prekinut rješenjem ovoga suda br. P 102/2020-28 od 13.siječnja 2026. i nastavljen pod novim brojem P 122/2026 obzirom je UV, nasljednik pokojnog tužitelja EV, preuzeo postupak.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

9. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

9.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba čl. 2 i 7 predmetnog Ugovora u kojem članku je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

12.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

13. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

14. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja UV, sina pokojnog EV koji je zaključio predmetne ugovore i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja je sklopila ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

15.1.Tužitelj UV iskazao je da nije bio prisutan u banci tuženika kada je njegov otac EV sklapao predmetni ugovor. Njegov otac je ovaj kredit podigao kako bi završio gradnju kuće, a radi se obiteljskoj kući u kojoj je živjela njihova obitelj i ovu kuću nisu nikada iznajmljivali. Kako su mu umrli brat i otac i majka, ova kuća je prodana 2016. godine, možda i prije. Ne zna da li je njegov otac dobio informaciju u banci o rizičnosti dizanja kredita u kojemu je valutna klauzula vezano uz CHF, sjeća se samo da je bio jako ljut jer je taj kredit bio najpovoljniji. Ne zna da li je njegov otac mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, nije bio prisutan, niti na koji način je zaključio Ugovor o konverziji.

16. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit, te istovjetan okolnostima navedenima u obrazloženju pravomoćne presude iz kolektivnog spora, gdje proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Međutim tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

17. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF- ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora, pa je odlučeno kao u točki I izreke.

18. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

20. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

20.1. Imenovani vještak je u nalazu i mišljenju od 25.6.2025. naveo da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 16.194,85 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2.149,43 eura (tablica 1, stupac 14). Nakon umanjenja za priznati iznos od 5.708,03 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, utvrđuje da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 10.486,82 kuna (tablica 1, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 1.391,84 eura (tablica 1, stupac 17). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od1.468,98 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 194,97 eura (tablica 1, stupac 15). Pregledom izračuna konverziju kredita nije uočila nepravilnosti u izračunu prema zakonskim odredbama ZIDZPK/15, a utvrđena preplata u konverziji je priznata tužitelju na način da je nakon sklapanja Aneksa ugovora koristio za podmirenje 50% budućih anuiteta sve do iskorištenja utvrđenog iznosa preplate. Za svaku ratu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja HNB za CHF na dan isplate kredita.

21. Stranke nisu imale prigovor na nalaz i mišljenje vještaka odnosno tuženik nije imao prigovor na matematički izračun.

22. Tužitelj je podneskom od 24.1.2024. ostao kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl.2 i čl.6. predmetnog ugovora te uredio tužbeni zahtjev na način da ga je postavio u valuti euro i potražuje na ime stečenog bez osnove iznos od 2.148,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od 1.12.2005. do isplate.

22.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 2.7.2025. u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka na način da predlaže u točki I utvrđenje ništetnosti odredbe čl.2 i čl.6. predmetnog ugovora, te traži u točki II isplatu na ime stečenog bez osnove iznosa od 1.391,84 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to od 14.6.2012. na dalje pa do isplate, te u točki III da mu isplati zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos u razdoblju od 15.1.2009. do 14.6.2012. pa do isplate 20.1.2016.

23. Tuženik se u podnesku od 25.8. 2025. izričito usprotivio učinjenoj preinaci tužbenog zahtjeva, te smatra da se traži isplata s potpuno nove pravne osnove, te ističe prigovor zastare. Naime, tužitelj podneskom od 2.7.2025. godine uz postojeće tužbene zahtjeve postavlja i zahtjev za isplatom zateznih kamata na navodno preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena.

23.1.U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu i to u iznosu od 194,97 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je navedeno u točki IV izreke presude. Sudu se predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

24. Tužitelj je podneskom od 8.3.2026. uredio tužbeni zahtjev na način da je kao tužitelja označio UV kao pravnog sljednika EV, te u dijelu u kojemu sada potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata ( točka III) na način da predlaže isplatu za pojedinačne iznose za razdoblje od 18.1.2009. do 14.6.2012. pa do isplate 30.9.2015. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev iz podneska od 2.7.2025. nije mijenjao.

25. Sud cijeni da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva jer je tužitelj uređenim podneskom tužbeni zahtjev smanjio, niti se radi o novoj pravnoj osnovi već o uređenom tužbenom zahtjevu u odnosu na zakonsku zateznu kamatu ( na preplaćene iznose priznate u konverziji).

26. Tužitelj potražuje u konačno uređenom tužbenom zahtjevu ukupan iznos od 1.391,84 eura kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz predmetnog ugovora o kreditu zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate kao i zakonsku zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev 457/2025 -21 od 27.svibnja 2026. zauzeo je stav da potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

28. Prihvaćajući u cijelosti nalaz sudskog vještaka kao jasan i u skladu sa pravilima struke, sud je utvrdio da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 1.391,84 eura, međutim sukladno navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelj nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, u skladu s čim je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz točke II tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.391,84 eura i odlučio kao u točki III izreke.

29. Sud cijeni da tužitelj ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, tako da je sud usvojio preostali dio tužbenog zahtjeva iz točke II tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu i tužbeni zahtjev iz točke III tužbenog zahtjeva. Tako je sud priznao zakonsku zateznu kamatu na preplaćene iznose priznate u konverziji i na pojedinačne preplaćene iznose koji nisu priznati u konverziji, s tim da je tijek zakonske zatezne kamate odredio od dospijeća pa do 30.rujna 2015. kao dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita, sve sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 457/2025 -21 od 27.svibnja 2026., pa je odlučeno kao u točki II izreke.

30. Tako je sud u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 8.3.2025.

31. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik za potraživanja tužiteljice po ugovoru o kreditu nije osnovan.

31.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

31.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka.

31.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

31.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 8.5.2020. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare, tako da je tužba tužitelja podnesena unutar roka zastare.

32. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

32.1. Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata na iznos od 2.177,96 eura od 1. listopada 2015. kao dana provođenja konverzije, te na iznos od 156,02 eura od dana kada je vještak dostavio obračun kamate, a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja.

33. Sud ne nalazi osnovanim istaknuti prigovor radi prijeboja, jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154.stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), obzirom su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, tako da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

35. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 17. srpnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreba