REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23

21260 Imotski

P-1383/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom, po sucu toga suda Mati Kukavici kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Alač Prpić, odvjetnica u Makarskoj, protiv I-tuženice ŠB, II-tuženice RBH i III- tuženice ŠBH, svi iz [adresa], 8 Barberry Court, Diniella te sve zastupane po punomoćniku Dariu Vitliću, odvjetniku u Makarskoj, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja Ivana Delipetra, odvjetnika, te punomoćnika tuženica, 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja RB koji glasi: " Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik ½ dijela k. č. [katastarska čestica] ZGR, ul. 812, k. o. [katastarska općina], te su 1., 2. i 3. tuženici, kao isključivi nasljednici iza pok. UB, pok. ZB iz [adresa], te 1. tuženica u svoje ime dužni trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik dijela k. č. [katastarska čestica] ZGR, ul. 812, k. o [katastarska općina] i to dijela koji se vodi na imenu UB, pok. ZB iz [adresa], i dijela koji se vodi na imenu 4. tužene ŠB iz [adresa]. Obvezuju se tuženici, koji su se protivili tužbenom zahtjevu nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana. "

II/ Nalaže se tužitelju RB naknaditi trošak parničnog postupka I- tuženici ŠB, II-tuženici RBH i III-tuženici ŠBH u iznosu od 2.250,00 sa zateznom kamatom počevši od 17. srpnja 2026. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se preostali dio zahtjeva I-tuženice ŠB, II-tuženice RBH i III-tuženice ŠBH u iznosu od 1.120,00 eura sa zateznom kamatom počevši od 17. srpnja 2026. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog ZB za miješanje u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je vlasnik ½ dijela nekretnine kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu citiranom u izreci ove presude. Naime, ističe da su on i sinovi njegovog pokojnog brata BB stekli vlasništvo (on u ½ dijela, a ZB i ČB kao djeca njegova brata svaki u ¼ dijela, koji su i upisani kao vlasnici) predmetne nekretnine temeljem usmenog dogovora sa svojim pravnim prednicima koji je realiziran još prije 70 godina, a da su od tada u stalnom i nesmetanom posjedu cijelog objekta, pri čemu ukazuje da se barem 50 godina voda plaća od strane obitelji tužitelja na ime njegove majke IB, a jednako tako i struja ali na ime brata tužitelja BB. Osim toga, navodi i da je on odnosno prednici nadogradio predmetni objekt tako što je izgradio i drugi kat istog.

1.1. Slijedom navedenog, kako tvrdi da je pokojni svekar I-tužiteljice ŠB, ĐB upisan kao suvlasnik u ¼ dijela, I-tužiteljica u daljnjih ¼ dijela, a II i II- tuženica su zajedno s I-tuženicom nasljednici iza pokojnog MB (sina UB) tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim protiv njih traži da ga se utvrdi vlasnikom ½ dijela nekretnine, a uz to sve traži i naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženice odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, navode da ne osporavaju ZB pok. BB i ČB pok. BB (nećacima tužitelja) pravo vlasništva predmetne nekretnine i to svakome po 1/4 dijela a temeljem rješenja o nasljeđivanju iza njihovog oca R (Željka) Alača pok. ZB (tužiteljeva brata), a koji su u tim omjerima i uklnjiženi kao suvlasnici, ali osporavaju da je tužitelj vlasnik preostale polovine jer ukazuju da je to njihovo vlasništvo. Tako ističu da je ĐB (upisan u dijelu ¼) otac MB, a da je Š bio suprug I-tuženice i otac II i III-tuženice, time da je Andrijin brat, ZB pok. ZB otac tužitelja i njegova brata BB. U tom smislu navodi da su upravo ĐB (svekar I-tuženice, a djed I i II-tuženika) i ZB (otac tužitelja) 24. ožujka 1940. sklopili pismeno nazvano "ugovor" za koji tvrdi da iz njega jasno proizlazi da vlasništvo nad prizemljem i "prvim podom" pripada predniku tuženika (UB), a vlasništvo stana (dvije sobe) nad prvim podom na "teraci" (pripada predniku tužitelja (ZB). U tom kontekstu, tuženice ukazuju da tužitelj ne može imati nikakva prava glede njihovog dijela (1/2 dijela) nekretnine, te osim toga ističu da tužitelj niti nije dokazao osnov za stjecanje prava vlasnitšva.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid presliku katastarskog plana, presliku rješenja o nasljeđivanju iza pok. NB (Jamesa) (Š) ZB pok. UB, prijepis posjedovnog lista, izvadak iz matice rođenih i domovnice za tužitelja, presliku Ugovora od 24. ožujka 1940., presliku rješenja o nasljeđivanju iza pok. ZB (Jakov) R (BB), presliku povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige, presliku Darovnog ugovora od 20. svibnja 1969., presliku rješenja Skupštine Općine Makarska od 02. rujna 1970., presliku rješenja o nasljeđivanju iza pok. PB ud. NB, a osim navedenog izveden je dokaz saslušanjem svjedoka GB, ČB, ZB, ĆB, UBH, ZBH, LB, FB, ŽB i VB, te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; nadalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. Između stranaka nije sporno da je u pogledu predmetne nekrenine prednik tuženika pok. ĐB pok. ZB uknjižen kao suvlasnik u ¼ dijela predmetne nekretnine, I-tuženica ŠB u ¼ dijela predmetne nekretnine, te ZB i ČB (sinovi tužiteljeva brata) svaki po ¼ dijela, ali je između stranaka sporno je li tužitelj vlasnik dijelova koji su uknjiženi na ime I-tuženice ŠB i prednika tuženika.

6. U konkretnom slučaju prije svega je potrebno ukazati da je odredbama čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine RH br. 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08; dalje ZV) regulirano da se vlasništvo na nekretninama može steći na temelju pravnog posla, odluke suda odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i temeljem zakona.

7. Razmatrajući navode tužitelja, za zaključiti je da isti navodi više osnova za stjecanje prava vlasništva koje se, međutim, međusobno isključuju. Tako tužitelj navodi da je pravnim poslom ("usmenim dogovorom") sklopljenim sa svojim prednicima još prije 70 godina od vremena podnošenja tužbe, a koji je tada i realiziran, stekao pravo suvlasništva predmetne nekretnine ½ dijela, a njegovi nećaci ¼ dijela pošto su naslijedili svog oca, ali tijekom postupka bi iz navoda tuženika proizlazilo i da spominju ugovor o zamjeni sklopljen između supruga I-tuženice i oca II i III-tuženica MB sa majkom tužitelja IB na način da se isti odriče udjela u ovoj kući, a da je zauzvrat dobio zemljište gdje je sagradio kuću.

7.1. Što se tiče stjecanja vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla, valja reći da je u tom slučaju, potrebno osim tog pravnog naslova u vidu pravnog posla (titulusa) još i način (modus) stjecanja (uknjižba), a s obzirom da je i odredbom članka 119. ZV-a propisano da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi.

7.2. Kako nije sporno da tužitelj nije niti u jednom dijelu uknjižen kao vlasnik u pogledu predmetne nekretnine, nedostaje mu način (modusa) stjecanja, te se zato niti ne može se na temelju pravnog posla prihvatiti njegov tužbeni zahtjev kojim će se utvrditi da je suvlasnik u traženih ½ dijela, a sve i da se prihvati kao dokazano postojanje titulusa u vidu pravnog posla, što je između stranaka sporno.

7.3. Ukoliko bi se s obzirom na razdoblje koje se navodi u tužbi, a kada tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva, primjenjivao Opći građanski zakonik (dalje: OGZ), za istaknuti je da je i prema OGZ-u u odnosu na stjecanje prava vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla vrijedilo načelo upisa, a to znači da je za stjecanje vlasništva pored odgovarajućeg pravnog posla kao pravnog naslova stjecanja (titulus) bio potreban i upis u zemljišne knjige kao način stjecanja prava vlasništva (modus). Naime, iz paragrafa 425. OGZ-a proizlazi da je pored pravnog naslova za stjecanje prava vlasništva potreban i odgovarajući način ili modus stjecanja. Upravo iz paragrafa 431. OGZ-a jasno proizlazi da je i taj zakon prihvaćao načelo upisa kao pravilo za stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla s obzirom da je u tom paragrafu određeno da je za prijenos vlasništva na nekretninama potreban upis u javne knjige koje su za to određene, te da se taj upis zove uknjižba (intabulacija).

7.4. Slijedom navedenog, zaključak je isti neovisno o tome je li se u konkretnom slučaju primjenjuje ZV ili OGZ, i to sve ukoliko se uzme da je doista postojao pravni posao kojeg navodi tužitelj, što je između stranaka sporno, i što tužitelj nije dokazao što će biti pojašnjeno u narednim točkama obrazloženja.

8. Kako tužitelj tijekom postupka ukazuje na razdoblje navodno nesmetanog dugogodišnjeg posjeda (kako prednika, tako i sebe), razvidno je da svoj zahtjev temelji i na dosjelosti.

8.1. U tom smislu, uvidom u presliku "Ugovora" od 24. ožujka 1940. (list 20 spisa) utvrđeno je da je između tužiteljevog oca ZB pok. ZB i I-tuženičinog svekra, a djeda II i III-tuženice, UB još tada ugovoreno da vlasništvo nad prizemljem i "prvim podom" (misli se na etažu iznad prizemlja) pripada predniku tuženika (UB), a vlasništvo stana (dvije sobe) nad prvim podom na "teraci" pripada predniku tužitelja (ZB), pa kako tužitelj u ovom postupku traži da se utvrdi da je suvlasnik u ½ dijela koje se odnosi na dio gdje je uknjižena I-tuženica ŠB i prednik tuženika ĐB, ne može tužitelj s uspjehom niti po ovoj osnovi tražiti navedeno.

8.2. To iz razloga jer je odredbom čl. 159. ZV-a propisano da je poštenje posjeda uvjet bez kojeg ne može doći do stjecanja vlasništva dosjelošću, a poštenje posjeda je definirano odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a prema kojem je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

8.2.1. S obzirom na navedeni ugovor koji je sklopio prednik tužitelja (njegov otac) s prednikom tuženika, razvodno je da je prednik tužitelja ne samo mogao znati, nego i znao da mu ne pripada posjed predmetnog objekta u odnosu na sporni dio koji obuhvaća suvlasništvo tuženica odnosno njihovog prednika.

8.2.2. Kako se nepošteni posjed prednika ne može pretvoriti u pošten posjed nasljednika, razvidno je da ne može biti poštenja posjeda niti kod tužitelja.

8.3. U tom smislu sud ne prihvaća iskaze svjedoka HB, ČB. ZB, ĆB, UBH, ZBH, SB i OB, kao i tužitelja kao vjerodostojne u dijelovima iz kojih bi proizlazilo da su tužitelj i njegovi prednici samostalno, neprekidno i neometano koristili cijelu kuću, pa tako i dio prizemlja i kata ("prvi pod"), kao i da bi postojao bilo kakav ugovor od ranije temeljem kojeg bi tužiteljevim prednicima, pa sada i tužitelju pripao u vlasništvo ½ dijela nekretnine, a što bi se odnosilo na ¼ uknjiženu na pokojnog UB (svekra I- tuženice i djeda II i III-tuženice) i preostalih ¼ uknjiženu na I-tuženicu.

8.3.1. Naime, to razloga jer je s obzirom na spomenuti sklopljeni ugovor u pisanoj formi između oca tužitelja ZB pok. ZB i I-tuženičinog svekra, a djeda II i III-tuženice UB, razvidno da su isti u obitelji imali osjećaj važnosti ostavljanja pisanog traga pravnih poslova koje su sklapali, pa stoga nije logično i životno da bi još 24. ožujka 1940. prednici stranaka sklopili ugovor u pisanoj formi, a da nakon toga nisu pazili da na jednaki način paze na formu.

8.3.2. Zbog svega toga, zaključak je ovog suda da nije došlo do sklapanja posla u usmenoj formi između tužitelja i njegovih prednika neovisno o mogućim učincima takvog posla, ali niti da nije došlo do usmenog ugovora o zamjeni između tužiteljeve majke IB i oca tužitelja MB.

8.3.3. Naime, posebno glede ugovora o zamjeni, valja ukazati da je uvidom u rješenje Skupštine općine Makarska pod brojem Up-I-03-398/1-70 od 02. rujna 1970. (list 52 spisa) utvrđeno da je PB ud. NB (baki po majci prednika tuženika MB) dodijeljeno na korištenje zemljište "Izbitac" (za koje tužitelj tvrdi da je prednik tuženika stekao pravnim poslom zamjene sa majkom tužitelja IB) u svrhu izgradnje stambene zgrade, te je iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vrgorcu od 05. veljače 2003. (list 53 spisa) utvrđeno da je ista preminula **.**.1985., kao i da je upravo prednik tuženika temeljem rješenja o nasljeđivanju stekao vlasništvo predmetne čestice 1825/1 (pučkog naziva "Izbitac"). Slijedom toga, opravdano tuženik ukazuje da nema logike ni smisla zašto bi sklapao pravni posao 1970. kojem je cilj dobiti nekretninu u odnosu na koju je ionako njegova baka po majci nositelj prava korištenja, a koju je (tek kasnije) i naslijedio u pogledu predmetne nekretnine.

8.3.4. Upravo u tom smislu za ukazati je da je iz iskaza svjedoka LB i FB utvrđeno da je MB (pokojni suprug I-tuženice, a otac II i III-tuženica) imao planove za obnovu kuće, kao i da nije pričao da je ikada učinio bilo kakvu zamjenu kojom bi se odrekao vlasništva predmetne nekretnine u zamjeni za drugu nekretninu, a sud prihvaća u ovom dijelu iskaze navedenih svjedoka kao vjerodostojne budući da su navedene činjenice logičan slijed nakon Ugovora od 24. ožujka 1940.

8.4. Slijedom navedenog, ako je i bilo posjeda od strane tužitelja i njegovih prednika isti nije mogao biti pošten u smislu spomenutih odredbi čl. 159. ZV-a i odredbe čl. 18. ZV-a, pa zbog tog nedostatak niti nije moguće da tužitelj stekne pravo vlasništva.

8.4.1. Pored toga, za ukazati je da predmetna nekretnina nije etažirana u smislu odredbe čl. 66. ZV-a, kao i da tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je suvlasnik u ½ dijela predmetne nekretnine obuhvativši tužbom samo neke uknjižene suvlasnike odnosno nasljednike istih, pa stoga isti niti ne može temeljiti takav zahtjev na dosjelosti jer bi u tom slučaju morao (između ostalog) obuhvatiti sve uknjižene suvlasnike u pogledu predmetne nekretnine, a budući da su svi i uknjiženi kao suvlasnici u idealnim dijelovima.

9. U pogledu dogradnje odnosno nadogradnje kao osnove za stjecanje vlasništva, za ukazati je da je odredbom čl. 156. ZV-a propisano da se na takav način ne može steći vlasništvo osim ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene odnosno nadograđene nekretnine, a spomenutim Ugovorom od 24. ožujka 1940. je upravo i utanačeno između oca tužitelja i svekra I-tuženice, a djeda II i III-tuženice, da ocu tužitelja pripada dograđeni dio "nad prvim podom", što između stranaka i nije sporno.

9.1. Međutim, kako tužitelj nije platio predujam za izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem uz uviđaj na licu mjesta, sud je temeljem odredbe čl. 153. st. 3. ZPP-a odustao od tog dokaza, a upravo je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl. 219. st.1. ZPP-a, te stoga tužitelj niti nije dokazao da bi temeljem ove osnove mogao steći suvlasničke dijelove I-tuženice i prednika tuženica, sve i da su ispunjeni ostali uvjeti temeljem kojih bi to bilo od utjecaja na suvlasničke dijelove I-tuženice i prednika tuženica.

10. Zbog svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

11. Vezano za dostavljene fotografije od strane tuženica nakon zaključenja postupka (list 181-204 spisa), sud ukazuje da iste nije uzeo u obzir. Naime, tvrdnja tuženica da su očekivale da će se izvesti dokaz uviđajem na lice mjesta, a koji nije održan jer tužitelj nije platio predujam za izvođenje tog dokaza, pa da stoga nije znala niti mogla znati da joj neće trebati kao dokaz predmetne fotografije, nije osnovana. Naime, odredbom čl. 299. st. 2. ZPP-a je propisano da stranke mogu i nakon zaključenja prethodnog postupka iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, u ovom slučaju tome nije tako. Naime, neovisno o dokaznim prijedlozima druge strane, tuženici su mogli dostaviti predmetne fotografije i ranije, te su štoviše, mogle i same predložiti izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta, pa stoga argumentacija tuženica nije osnovana i sud nije predmetne fotografije uzimao u obzir prilikom donošenja ove presude.

12. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a naloženo je istome da naknadi tuženicama trošak parničnog postupka. Tako je temeljem Tbr. 7. – 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa) tuženicama dosuđeno po 200,00 eura za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 09. rujna 2019., te isti iznos za zastupanje na ročištima od 11. srpnja 2019., 03. rujna 2019., 07. svibnja 2025., 09. listopada 2025., 30. siječnja 2026., 01. travnja 2026., te 17. lipnja 2026., što uvećano za 20 % temeljem Tbr. 40. Tarife iznosi ukupno 2.250,00 eura, pa je i odlučeno kao u izreci pod točkom III.

13. Sud tuženicama nije dosudio trošak za sastav podnesaka od 16. rujna 2024., 30. listopada 2024., 14. kolovoza 2025., 27. kolovoza 2025., te 16. lipnja 2026. jer ti podnesci nisu bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci pod točkom III.

14. O zateznoj kamati na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to počevši od 17. srpnja 2026. pa do isplate.

15. U odnosu na prijedlog ZB za miješanje u ovoj pravnoj stvari, valja reći da njegov zahtjev nije osnovan. Naime, uzimajući u obzir da je tužbeni zahtjev tužitelj usmjeren na suvlasnički dio I-tuženice i njenog prednika te prednika preostalih tuženica, odluka u ovoj pravnoj stvari ne utječe na suvlasnički dio ZB (predlagatelja miješanja), te stoga isti nema pravnog interesa da bi bio umješač u smislu odredbe čl. 204. st. 1. ZPP-a, pa je i odlučeno kao u izreci rješenja.

U Imotskom, 17. srpnja 2026.

Sudac

Mate Kukavica

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.