REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-8/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja HŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 3. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Filipa Martinovića, odvjetnika iz Zagreba i rasprave održane 17. srpnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.10.st.1. Ugovora o kreditu br. 31200-620-000-0000016/50401635- 2310008144, sklopljenog 3. kolovoza 2001. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A tužitelju HŽ iz [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 936,55 eura sa zateznom kamatom koja teče od 17. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti.

1.1. U tužbi navodi da je 3. kolovoza 2001. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 31200-620-000-0000016/50401635-2310008144, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 5.110,00 EUR prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 60 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 10. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 3. kolovoza 2001. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 550,89 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom

o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 73,11 EUR. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te tužitelj predlaže sudu, nakon provedenog postupka, usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U konkretnom slučaju, kada bi sud potvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe. Ne samo da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, već je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan to učiniti. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da mu nije bila razjašnjena svrha naknade te da ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka zbog čega bi bila ništetna, a naplaćeni iznos predstavljao bi stjecanje bez osnove. Takvi navodi nisu pravno odlučni. Ocjena neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana pretpostavlja primjenu potrošačkopravnog režima, odnosno propisa koji dopuštaju provođenje testa nepoštenosti ugovorne odredbe. U odnosu na ugovore sklopljene prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. takav režim nije postojao. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, regulatornih troškova i slično. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i obveže tuženika na naknadu troškova tuženiku.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u obračun naknade za bankarske usluge iz kojeg je vidljivo da je tuženik naplatio tužitelju trošak obrade kredita u iznosu od 550,89 kn, kredit je bio na iznos od 5.110,00 eura u kunskoj protuvrijednosti od 1,50% (str. 5 spisa). Uvidom u Ugovor o kreditu od 3. kolovoz 2001. je vidljivo da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 5.110,00 eura u kunskoj protuvrijednosti i da je u čl. 10 navedeno Naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita – korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora (str. 6 do 8 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

3.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je 2001. zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom na iznos od 5.110,00 eura. Kredit je iskoristio za dovršetak kuće. To je bila obiteljska kuća. Nikada tu kuću nije iznajmljivao niti je imao poslovne udjele, niti otvoren obrt. Sam je vraćao sve rate kredita. Kredit je otplaćen. Nije mogao pregovarati ni o kakvim odredbama kredita, osim iznosa i roka vraćanja. Osnovno iz Ugovora o kreditu je pročitao. Nitko mu nije objašnjavao u svezi odredbe čl. 10 Ugovora. Nitko mu nije rekao na koji način će banka iskoristiti ta novčana sredstva koja će dobiti od naknade za obradu kredita. Misli da nije postojala mogućnost da kaže da ne želi platiti naknadu za obradu kredita. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Zaključio je Ugovor s tuženikom, koliko se sjeća kod njih su bili najpovoljniji uvjeti. Nije ništa posebno pitao kada je zaključivao taj Ugovor, nije mu niti javni bilježnik ništa objašnjavao. Jednom kada je došao u banku i rekao da treba kredit, podnio zahtjev za isti, onda su ga nazvali i kada je došao drugi puta, dočekao ga je gotov Ugovor.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu 3. kolovoza 2001.,

- je u čl. 10.st.1. Ugovora o kreditu navedeno: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

- je tužitelju od strane tuženika naplaćen iznos od 73,11 eura / 550,89 kn za obradu kredita 3. kolovoza 2001.

- je tužitelj potrošač koji je kredit iskoristio za dovršetak obiteljske kuće koju koristi za obiteljske a ne za poslovne potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv,

- je iz iskaza tužitelja utvrđeno da nije imao mogućnosti pregovaranja u svezi navedene odredbe Ugovora o kreditu i da mu nije nitko nije objasnio na što će banka potrošiti novčana sredstva koja dobije naplatom obrade kredita, a sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja jer je iskaz istog logičan uvjerljiv.

6. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu čl.10.st.1. u kojoj je navedeno: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ jer tužitelj smatra da je, a tuženik se tome protivi.

7. Nesporno je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 3. kolovoza 2001. nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne ugovorne naknade i da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade. Nesporno je i da je odredba čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu jasna i uočljiva, ali ne i lako razumljiva u svezi čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne. Formulacija odredbe iz čl. 10.st.1. . Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale iako je Ugovoru određena njezina visina od 1,50%, tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Način na koji je naknada za obradu kredita propisana u odluci o naknadama tuženika i ne može biti razumljiva prosječnom potrošaču, jer je podložna jednostranim promjenama tuženika, a time je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju ne proizlazi da je tuženik zaista imao troškove uzrokovane obradom kredita.

8. U skladu sa zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se taj zaključak može primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu koja je predmetom ovog postupka (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

9. Na temelju čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.) nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik nije osnovan jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja ove prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok još nije ni počeo teći.

11. U svezi navedenog sud je utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu in formaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

12. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

13. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu koji je plaćen u iznosu od 26,55 eura, pristojba je plaćena u iznosu od 11,00 eura. Priznat je i trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 11.lipnja 2016. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 3.srpnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3OT), trošak sastava podneska od 3.travnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), što ukupno iznosi 936,55 eura.

14. Zatezna kamata teče od 17. srpnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2 i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Slavonski Brod, 17. srpnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.