Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-758/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog RR, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: K-239/2025-17 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog RR i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi BR proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 27. svibnja 2025. od 9,05 sati do 25. kolovoza 2025.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25) u svezi s čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. ZKP-25 optuženi BR oslobođen je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude je optuženi BR putem branitelja po službenoj dužnosti Radomira Borotića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da viši sud ukine pobijanu presudu i „donese meritornu odluku kojom okrivljenog/žalitelja oslobađa svake kaznene odgovornosti“, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu „sa naputkom da činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdi, te da nakon tako utvrđenog činjeničnog stanja oslobodi okrivljenog/žalitelja svake odgovornosti“.

3. Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici je u odgovoru na žalbu osporilo optuženikovu žalbenu argumentaciju i predložilo nadležnom županijskom sudu da istu odbije kao neosnovanu i u cijelosti potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-25 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-2/2026 od 7. siječnja 2026. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik smatra da je obrazloženje osporene presude nejasno, nerazumljivo i proturječno samom sebi i izreci, te da prvostupanjski sud nije analitički razmatrao događaje za koje se optuženik tereti, čime očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-25, mada se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu.

7. Suprotno naprijed iznijetom prigovoru sud prvog stupnja je vrlo jasno, detaljno, okolnosno i određeno obrazložio sve odlučne činjenice, što je rezultat savjesne, temeljite i brižljive analize svih izvedenih dokaza, pri čemu izloženi razlozi nisu ni u kom segmentu međusobno u koliziji, tako da apsolutno nema govora o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz naprijed naznačene zakonske odredbe koja se sugerira predmetnom žalbom. Stoga ista u tom dijelu nije prihvaćena, dok razmatranjem pobijane presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. , 72/25. i 13/26., dalje: ZKP-26) nije uočeno da bi sud prvog stupnja počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

8. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ustraje kod svoje obrane da nije mogao počiniti kazneno djelo za koje je proglašen krivim jer da nije mogao u isto vrijeme biti na dva različita mjesta opetovano se pozivajući da je kritične zgode koristio repetitor mobilnog uređaja u [adresa], u [adresa], i u [adresa], dok oštećenica živi u mjestu [adresa]. Optuženik nadalje prigovara što je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog da se kao svjedoci ispitaju policijski službenici koji su obavili njegovo uhićenje i privođenje, te se poziva na načelo in dubio pro reo, koje je po njegovom mišljenju sud prvog stupnja trebao primijeniti u ovom slučaju.

9. Protivno naprijed u bitnome istaknutim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane i kritičke ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge, koje optuženik žalbom nije ni na koji način doveo u razboritu sumnju.

9.1. Ponajprije treba reći da prvostupanjski sud nije imao niti jedan razuman razlog ne povjerovati u svjedočenje žrtve JR koja se sasvim određeno, decidirano i nedvosmisleno izjasnila o inkriminiranom događaju u kojem optuženika izravno tereti za konkretno kazneno djelo prijetnje, tim više što njen opis predmetnog incidenta potkrjepljuje i prikupljena materijalna dokumentacija. Naime, iz podataka Hrvatskog telekoma d.d. (listovi 154-159) nedvojbeno proizlazi da je tog 27. svibnja 2025. optuženik čak u 34 navrata pokušao mobitelom uspostaviti kontakt sa žrtvom i to u razdoblju od 4:58:26 do 8:22:29 sati, pri čemu posebno upada u oči da u vremenskom intervalu između 5:36:59 i 7:23:21 sati nije s optuženikovog mobitela zabilježen niti jedan pokušaj telefonskog poziva žrtvi, dok se inkriminirani događaj zbio upravo u tom međuvremenu, točnije oko 6:45 sati, što posredno upućuje na zaključak da je optuženik u to vrijeme doista bio kod žrtve, kako je to ona bila opisala.

9.2. Neprijeporna je činjenica da je optuženik 27. svibnja 2025. iz Poštanskog ureda u Virovitici poslao novčani iznos od 300,00 eura u Republiku Srbiju, ali iz međunarodne poštanske uputnice Hrvatske pošte (list 143) nije vidljivo u koje vrijeme je to učinio. Međutim, prvostupanjski sud je provjerom utvrdio da radno vrijeme Poštanskog ureda u Virovitici započinje u 8:00 sati, dok se inkriminirani događaj, kao što je rečeno, zbio oko 6:45 sati, što znači, a kako ispravno rezonira sud prvog stupnja, da je optuženik objektivno mogao u kritično vrijeme biti na adresi prebivališta žrtve u mjestu [adresa] (riječ je o prigradskom naselju Virovitice) i zatim doći do Poštanskog ureda u Virovitici.

9.3. U pravu je prvostupanjski sud kada u osporenoj presudi ustvrđuje da žrtva nije imala motiva lažno teretiti optuženika za predmetno kazneno djelo. To poradi toga što se po njenoj kaznenoj prijavi protiv optuženika ionako provodi drugi kazneni postupak u kojem ga ona tereti za dva kaznena djela silovanja. S druge pak strane, optuženik je, kako opravdano zaključuje taj sud, imao razloga za počinjenje konkretnog kaznenog djela na štetu žrtve zbog revoltiranosti, frustriranosti i ljutnje na žrtvu, budući da ga je kazneno prijavila za naprijed navedena silovanja radi čega se protiv njega vodi kazneni postupak u kojem je bio i u istražnom zatvoru, a što se također poklapa s onim o čemu je svjedočila žrtva, tj. da joj je optuženik kritične zgode predbacivao boravak u istražnom zatvoru i zatim joj zaprijetio inkriminiranim riječima.

9.4. Na kraju valja odgovoriti žalitelju da je prvostupanjski sud s potpunim pravom odbio kao odugovlačeći njegov dokazni prijedlog da se kao svjedoci saslušaju policijski službenici koji su ga uhitili, jer se isti doista odnosi na utvrđivanje nevažne činjenice vezane za njegovo korištenje više mobitela.

9.5. Iz naprijed izloženih razloga sud prvog stupnja je stoga pravilno utvrdio da je na temelju provedenih dokaza na izvjestan način dokazano da se optuženik kritične zgode uistinu ponio na način kako se tereti, čime je, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ-a.

10. Iako je u uvodu žalbe naznačio žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik istu uopće nije obrazložio i konkretizirao, pa je stoga osporena presuda u tom segmentu ispitana u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-26, pri čemu nije uočeno da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u povodu uložene žalbe.

11. Budući da optuženik isto tako nije obrazložio zbog čega osporava odluku o kazni, ovaj je žalbeni sud postupio sukladno odredbi čl. 478. ZKP-26, te je našao da je sud prvog stupnja na temelju valjane i kritičke ocjene olakotnih okolnosti (optuženikovo narušeno zdravstveno stanje) i onih otegotnih (ranija višestruka kaznena osuđivanost, upornost u činjenju kaznenog djela i činjenica da konfliktne situacije rješava na potpuno neprihvatljiv i neprimjeren način) ispravno postupio kada ga je za konkretni delikt osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, koja kazna je i po uvjerenju ovoga žalbenog suda primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i naročito osobi optuženika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a. Naime, optuženik se pojavljuje u svojstvu višestrukog općeg i specijalnog kaznenog povratnika i stoga je ova kazna adekvatna spomenutom kaznenom multirecidivizmu.

12. Valja naposlijetku primijetiti da je optuženikovo pobijanje odluke o troškovima kaznenog postupka posve promašeno s obzirom na činjenicu da je on osporenom presudom oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

13. Slijedom svega iznijetog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-26 donijeti odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 17. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic