Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-369/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene ZU, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 136/25., dalje: KZ), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja JU protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K-983/2025-33 od 2. lipnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba privatnog tužitelja JU i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je na temelju čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP) optužena ZU oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo iz čl. 139. st. 1. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I. izreke te presude, slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 3. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 1. – 7. ZKP-a privatni tužitelj MU obvezan na snošenje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 eura, te troškova na ime nužnih izdataka optuženice, nagrade i nužnih izdataka branitelja optuženice, o visini kojih će biti odlučeno posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude je privatni tužitelj MU putem opunomoćenice Petre Vuksanović, odvjetnice, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicu osudi, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz sadržaja žalbe evidentno je da je uložena prvenstveno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a jedini prigovor koji bi se mogao podvesti pod žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koja je istaknuta u uvodu žalbe, jest onaj u kojem privatni tužitelj tvrdi da prvostupanjski sud uopće nije obrazložio zbog čega iskaz svjedoka EU smatra vjerodostojnim, što bi ukazivalo na bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, mada se žalitelj izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu. Međutim, valja mu odgovoriti da je prvostupanjski sud u točki 29. obrazloženja osporene presude iznio vrlo jasne, određene, konkretne i nedvosmislene razloge zbog kojih je poklonio vjeru naprijed imenovanom svjedoku, a to što su ti razlozi, po mišljenju žalitelja neuvjerljivi, nelogični i neprihvatljivi, ne može se supsumirati pod ovu žalbenu osnovu, jer takva vrsta prigovora ustvari spada u domenu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

5.1. Stoga žalba privatnog tužitelja u tom dijelu nije prihvaćena, dok razmatranjem pobijane presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj sud drugog stupnja nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

6. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja privatni tužitelj se u bitnome bavi osporavanjem sudske ocjene dokaza, posebice iskaza svjedoka EU za kojeg drži da ga je prvostupanjski sud pogrešno cijenio vjerodostojnim, budući da je on, prema uvjerenju žalitelja, neživotan i neuvjerljiv, poglavito stoga što u većoj mjeri odstupa od sadržaja videosnimke događaja koja je reproducirana na raspravi u okviru dokaznog postupka, spočitavajući sudu prvog stupnja što uopće nije kritički usporedio iskaz tog svjedoka sa sadržajem spomenute videosnimke, upozoravajući ujedno da svjedok EU nije na istoj vidljiv, zbog čega nije ni moguće utvrditi njegov položaj u odnosu na sudionike predmetnog incidenta, a samim time niti njegovu mogućnost da jasno čuje cjelokupnu verbalnu komunikaciju koja se odvijala kritične zgode.

7. Suprotno naprijed u bitnome iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza osnovano zaključio da u ovom slučaju nije s potrebnom izvjesnošću dokazano da je optuženica doista u inkriminiranom ekscesu zaprijetila privatnom tužitelju riječima: „Dogodit će ti se nešto kada to uopće nećeš očekivati!“, slijedom čega je s pravom donio oslobađajuću presudu utemeljenu na čl. 453. t. 3. ZKP-a, a što privatni tužitelj žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

7.1. Neupitno je da je kritičnog dana došlo do ispada u kojem su sudjelovali optuženica, njen suprug ĐU i TU, s jedne strane, te privatni tužitelj MU i njegova majka ZUA, s druge, a koji se sastojao od uzajamne prepirke, povlačenja i naguravanja i u kojem incidentu je optuženica u jednom trenutku privatnom tužitelju omotala lanac oko ruke. To bjelodano proizlazi iz videosnimke konkretnog događaja, čiji sadržaj je vrlo detaljno, okolnosno i precizno izložen u točki 25. obrazloženja osporene presude. Međutim, nepobitna činjenica da je došlo do opisanog sukob, kako ispravno rezonira sud prvog stupnja, sama po sebi ne znači da je u okviru njega optuženica počinila kazneno djelo prijetnje iz predmetne privatne tužbe. Sukob je, dakako, indicija koja upućuje na osnovanu sumnju da je do inkriminiranog delikta došlo, ali ona sama po sebi nije dostatna za takav zaključak na razini izvjesnosti koja se traži za osuđujuću presudu.

7.2. Preostali su personalni dokazi koji su se po logici stvari podijelili u dvije skupine: jednu, koja potvrđuje konkretnu inkriminaciju (privatni tužitelj i njegova majka ZUA), i drugu, koja istu osporava (optuženica, njen suprug ĐU i zet KU, te TU i EU). Sud prvog stupnja je u točkama 29. – 31. obrazloženja svoje presude opsežno obrazložio ocjenu svih ovih personalnih dokaza, a budući da je riječ o valjanim i uvjerljivim razlozima koji se baziraju na savjesnoj i brižljivoj analizi, sukladno obvezama iz čl. 450. st. 2. i čl. 459. st. 5. ZKP-a, ovaj ih je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio te se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na te dijelove iz pobijane presude.

7.3. Sud prvog stupnja je imao razumne razloge, koje je i prezentirao, zbog kojih se priklonio iskazu svjedoka EU. Riječ je, naime, o jedinom neutralnom svjedoku, koji u konkretnom slučaju nije aktivno sudjelovao, a koji je bio očevidac predmetnih nemilih zbivanja, što znači da je neposredno doživio i zapažao činjenice i okolnosti o kojima je svjedočio, a o njima se posve jasno, određeno, konkretno i nedvosmisleno očitovao, zbog čega sud prvog stupnja uistinu nije imao osnova posumnjati u vjerodostojnost i istinitost njegova svjedočenja. On pak je negirao odlučnu činjenicu da je optuženica kritične zgode na inkriminirani način prijetila privatnom tužitelju, odnosno da mu je na bilo koji način prijetila.

7.4. Protivno tezi žalitelja ovaj žalbeni sud ne nalazi na koji relevantan način se svjedočenje EU ne bi uklapalo ili podudaralo s predmetnom video snimkom jer, kao što je već rečeno, činjenica nespornog verbalnog i fizičkog sukoba koji je vidljiv na njoj ne znači snagom automatizma da je optuženica te zgode i zaprijetila privatnom tužitelju na način kako se tereti privatnom tužbom. Nju u tom smjeru terete samo privatni tužitelj i njegova majka, a njima sud prvog stupnja uz valjanu argumentaciju nije poklonio vjeru. To prvenstveno iz opravdanog razloga što ih u tom odlučnom dijelu demantira neutralni očevidac EU.

7.5. Privatni tužitelj žalbom nastoji dovesti u pitanje poziciju potonjeg svjedoka i njegovu objektivnu mogućnost da kritične zgode čuje cjelokupnu verbalnu komunikaciju koja se odvijala, no riječ je o zapravo paušalnim i proizvoljnim žalbenim pretpostavkama koje kao takve nisu dostatne da se uzmu u ozbiljno meritorno razmatranje, dok, s druge strane, postoji dosljedna, decidirana i određena tvrdnja tog svjedoka da optuženica u opisanom događaju nije prijetila privatnom tužitelju.

7.6. Slijedom iznijetih razloga ovaj sud drugog stupnja žalbu privatnog tužitelja nije prihvatio niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Privatni tužitelj nije obrazložio žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, a budući da se konkretno radi o oslobađajućoj presudi, ovaj sud drugog stupnja nije imao osnova da istu preispituje iz ovoga žalbenog razloga u smislu čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP - a.

9. S obzirom da je riječ o oslobađajućoj presudi, sud prvog stupnja je u pogledu odluke o troškovima kaznenog postupka ispravno primijenio odredbu čl. 149. st. 3. ZKP-a prema kojoj iste u postojećoj situaciji snosi privatni tužitelj.

10. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 17. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic